„Kad se nešto desi, nikad neću reći ‘neću izać’. Mi ćemo uvijek izaći. Uvijek ćemo biti tu. Mi znamo što radimo i koliko nam je puta glava u torbi. Ali ovo je prešlo u izrabljivanje. Dovoljno smo radili za kikiriki“, poručili su vatrogasci koji su tri godine čekali Pravilnik koji bi konačno regulirao visinu njihovih plaća. Piše Dunja Kučinac.
Nema više nikoga koga bi mogla začuditi vijest da ova država – jedan od europskih šampiona prekarnog rada koji jednom tvrdom pesnicom omogućava štancanje privremenih ugovora dok drugom potiče uvoz jeftinog rada iz Nepala i drugih zemalja – ne cijeni i ne plaća dobro svoje radnike. Čak se ni na vijest da ne cijeni i ne plaća dobro ni one radnike koje naziva najvećim herojima više nitko neće zagrcnuti uz jutarnju kavu. Dobro znamo u kakvim uvjetima rade doktori, medicinske sestre, odgajateljice i učitelji. Zato, nažalost, nema koga šokirati ni činjenica da vatrogasci u Hrvatskoj – prvi na crti ne samo svakog požara, nego i poplave, potresa, prometne nesreće i sličnih hitnih i po život opasnih situacija – tri godine nisu na razini države imali jasno definiranu visinu plaće.
Upravo toliko vremena čekalo se da svjetlo dana ugleda Pravilnik o klasifikaciji radnih mjesta profesionalnih vatrogasaca i mjerilima za njihovo utvrđivanje i koeficijentima složenosti poslova. On je, zajedno s još nizom pravilnika koji reguliraju vatrogastvo, trebao biti donesen uz Zakon o vatrogastvu koji je usvojen 2020. godine. Međutim, sve do nekidan on nije bio objavljen, a visina plaće vatrogasaca ovisila je o (političkoj) volji njihovih poslodavaca, lokalnih uprava i samouprava te, kako smo saznali iz razgovora s nizom vatrogasaca i sindikalaca, strašno varirala, naginjući najčešće sve samo ne herojskim ciframa.
Na to je nedavno upozorila Udruga sindikata profesionalnih vatrogasaca Republike Hrvatske (USPVRH), najavivši da će – ako se situacija hitno ne sredi – početkom maja u prosvjed pa i štrajk. Dok smo prošlog tjedna radili intervjue za tekst, vatrogasci su još bili u niskom startu i visokom stanju pripravnosti za prosvjedni izlazak na ulicu. „Nije nam ostala ni jedna druga mogućnost“, „jedini odgovor je sindikalno djelovanje“, „ići ćemo do kraja“ – rečenice su koje su redom izgovarali moji sugovornici.
Bez obzira na to što je u međuvremenu, 28. travnja, Pravilnik napokon iz državnih birokratsko-pravnih ladica preseljen na stranice Narodnih novina kao (tri godine zakašnjela) prvomajska čestitka vatrogascima-herojima, a oni odlučili obustaviti najavljene akcije jer su, barem za sada, dobili ključnu stvar koju su tražili, razgovore koje smo s njima vodili nećemo baciti u smeće ni pospremiti u arhivu. Umjesto toga, zabilježit ćemo ih ovdje kao podsjetnik na dvije važne stvari: prva je ta da jedan pomak s vrha, bez obzira koliko važan i željen, ne može kao magični štapić iskupiti i baciti u zaborav dugogodišnju nepravdu i antiradničku politiku, a druga je ta da kurs takve politike može promijeniti samo zajednička, organizirana, sindikalna akcija. Nekada je, očito, dovoljno moćna i kada se samo najavi.
Zamjenik predsjednika USPVRH-a Goran Hibler, koji dvadeset i četiri godine radi kao profesionalni, a još barem dodatnih desetak kao dobrovoljni vatrogasac u Rijeci, objasnio nam je da su spomenutim Zakonom iz 2020. godine vatrogasci bili zadovoljni, kao i činjenicom da je tada Hrvatska vatrogasna zajednica postala nadležno tijelo za hrvatsko vatrogastvo: „Do tada smo se morali rastezati po gradovima, općinama, lokalnim politikama, a onda smo konačno dobili jednu adresu na kojoj možemo rješavati naše probleme.“ Međutim, Pravilnika nije bilo, a paralelno su vatrogasci izostavljeni iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz kojeg je brisan članak 108. koji se odnosio na njih i to, kako piše USPVRH, zaslugom, to jest krivnjom Sindikata policije. „Ostali smo na vjetrometini, osuđeni na volju poslodavaca, odnosno lokalnih vlasti” komentira Hibler.
Njegov riječki kolega Frane Žudić, predsjednik Sindikata vatrogasaca Rijeka i tajnik USPVRH-a, koji u vatrogastvu radi preko devet i pol godina, složan je s Hiblerom u procjeni da je prepuštanje plaća i radnih uvjeta pojedinačnim gradskim vlastima bilo iznimno loše. Dapače, objašnjavaju, dio gradova i općina je kroz svoju udrugu neuspješno pokušavao stopirati Pravilnik u strahu od većih financijskih tereta, bez obzira na to što država financira oko 75 posto resursa za vatrogastvo, a iz gradskih budžeta ide samo ostatak.
Plaće vatrogasaca u pojedinim gradovima variraju stoga, čujem, koliko varira i razumijevanje pojedinih čelnika lokalnih vlasti za vatrogastvo. “Lokalnoj politici koja dovoljno ne vrednuje vatrogastvo mi smo teret jer ne uprihođujemo nego trošimo. Još uvijek ne postoji stavka u proračunu koja će vrednovati ono što se spasi našim radom – ni gradske i komunalne opreme koju spasimo da se ne unište u vatri, a kamoli ljudski životi” ilustrira Žudić i dodaje da bi ono što dobivaju Pravilnikom vatrogasci kroz natezanje s lokalnim upravama vjerojatno postigli tek za desetak godina.
Većinu vatrogasaca nisu štitili ni kolektivni ugovori. Hibler procjenjuje da od 70-ak javnih vatrogasnih postrojbi koliko djeluje u Hrvatskoj, samo oko 30 posto njih ima zaključen kolektivni ugovor s jedinicama lokalne uprave i samouprave. Razlike u plaćama dosežu čak i 90 posto, kako govori Žudić. Prošao je, kaže, cijelu Hrvatsku i vidio plaće od 5.200 do preko 10.000 kuna, a većina njih vrti se oko 6.000 kuna. Iako su gradovi i postrojbe različiti, vatrogasci prije ili poslije rade skupa i tada, objašnjava, postaje najjasnije da se njihov život i rad ne vrednuje jednako: “Pošle godine je to bio Zaton kod Šibenika, prije toga Petrinja, Gunja, Split. Svi dođemo i radimo isti posao, s istim rizikom, ali s 90 posto razlike u plaći.”
Moja anonimna sugovornica iz jedne manje vatrogasne postrojbe u kojoj radi oko četiri godine bez kolektivnog ugovora smatra da je 740 eura koliko joj na kraju svakog mjeseca sjeda na račun ispod svakog minimuma s obzirom na prirodu posla: „Radim dnevnu smjenu od 12 sati, nakon koje sam 24 sata u pripremi i iz nje idem direkt u noćnu. Milijun puta se dogodilo da izlazim iz noćne i primim poziv. Znam da su trojica na terenu i ne mogu ostati sjediti doma. Ostavite sve svoje obaveze i obitelj doma i idete pomoći. Koliko košta odsustvo tijekom božićnog ručka s obitelji? Nemamo plaćene prekovremene, topli obrok ni cipelarinu. Nemamo pravo ni na slobodne dane kao u drugim firmama koje ne plate prekovremene.”
Visina plaće, upozoravaju svi, ni približno nije primjerena zahtjevnosti i odgovornosti vatrogasnog posla, koji se radi i subotama, nedjeljama, blagdanima, noću, ali uz radno vrijeme uključuje i čekanje u pripravnosti tijekom kojeg, kako pojašnjava Žudić, ne smiju napuštati mjesto boravka kako bi na poziv mogli reagirati u najkraćem roku. Osim toga, posao vatrogasaca puno je širi od gašenja požara. Dino Lilić, šest godina profesionalni, a prije toga pet godina sezonski vatrogasac te sindikalni povjerenik Sindikata Zajedno u Zadru, u kojem se plaća vatrogasca kreće oko 800 eura, nabraja nam dugi spisak poslova: tehničke intervencije u prometu, poplave, potresi, razne druge intervencije, izvlačenje iz bunara, otvaranje stanova, pripomaganje hitnoj, pomaganje kad policija ima talačku krizu. “Na sve to dodajte dežurstva, svako veće događanje ili usluge poput vožnje vode iz kojih postrojbe generiraju profit. Mi u Zadru imamo i Gaženicu u koju dolaze tankeri s raznim vrstama goriva. Sve to treba pratiti i dežurati. Riskiraš svoj život, moraš izaći unutar jedne minute kad te se pozove, paziti na niz regulativa dok si na intervenciji. Nagledaš se svega, svašta ti prođe kroz ruke. Sve to ostavlja ožiljak na psihi čovjeka, a plaća to ne potkrepljuje.”
Moja sugovornica dodaje da oni i obrezuju stabla, čiste kanalizacije, ispumpavaju bunare, a odazivaju se i na sve gradske manifestacije. Zbog malih plaća, kaže, na dva se natječaja za posao nitko nije javio. Kronično im fali radne snage, napominje i pojašnjava kako se to odražava na postrojbu: „Na požar kuće izlazimo s tri člana, dok se u Zagrebu izlazi s trideset ljudi. Iz Grada nam kažu da se ne možemo mjeriti s njima, ali mene zanima odgovor na jednostavno pitanje: da li je njihova vatra toplija od naše?“ Troje ljudi u smjeni, potvrđuje i Žudić, ispod je svakog minimuma: „Ako jedan ode na bolovanje, već kršite sve moguće vatrogasne postulate rada. Tko će vas u trenutku intervencije voziti, tko rukovoditi akcijom? Rukovoditelj ne može ući u objekt koji gori jer mora biti vani da bi mogao vidjeti cijelu situaciju.“
Preniske plaće nude se i sezonskim vatrogascima, koji se svake godine zapošljavaju uoči ljetne sezone. Osim što je opasnost tada veća radi vremenskih uvjeta, mogućnost požara, ali i prometnih nesreća, povećava i ogroman priljev turista u priobalne gradove. Zbog toga je, ističe Žudić, za požarnu sezonu premalo 2.500 do 2.700 profesionalnih vatrogasaca, koliko ih je trenutno u Hrvatskoj. Međutim, niske plaće teško da mogu privući dovoljan broj sezonskih vatrogasaca, o čemu se već pisalo. “Zašto bi netko cilo lito nosio kombinezon, teret na leđima, išao po brdima, nizinama i šumama i riskirao život za 5 ili 6 ‘iljada kuna, a za 7, 8 ili više može konobariti ili prodavati sladoled?” pita se Lilić.
Manjak radne snage i pritisak dovode do toga da, kako mi objašnjava naša anonimna sugovornica, unutar postrojbe nastaje nezadovoljstvo: „To je neizdrživo i svi smo toga svjesni. U vatrogastvu je potrebna složnost, a kad imate desetak vrlo nezadovoljnih ljudi u postrojbi, nastaju konflikti i postoji nesigurnost na terenu.“ Nezadovoljstvo plaćama ne mogu nadoknaditi ni ulaganja u vatrogasnu opremu, za koju se svi slažu da je u Hrvatskoj sasvim solidna. „Ako smo mi koji radimo zadovoljni, radit ćemo i s tri poderane cijevi. Ali ako vlada nezadovoljstvo u postrojbi, ne vrijedi nam ni petnaest novih, zlatnih cijevi. Imamo i opreme i vozila, ali nemamo ljudi koji će ih koristiti“, govori nam vatrogaskinja.
Naspram problema neusklađenih i premalih plaća, u potpuno je drugom planu i pitanje zaštite na radu. Međutim, i Žudić i Hibler upozoravaju da je iznimno loše što na razini države ne postoji analiza profesionalnih oboljenja vatrogasaca koja bi niz zdravstvenih problema, od onih kardiovaskularnih, preko karcinoma do psihičkih bolesti ili alkoholizma, crno na bijelo definirala kao posljedice vatrogasnog posla. „Vatrogasci su ovim bolestima skloni 30 posto više od drugih. Međutim, problemi koji nastaju nakon dugo godina službe katkada se pripisuju nečemu drugome“, upozorava Hibler. Žudić dodaje i probleme s kičmom i koljenima, koje vatrogasci imaju jer s odijelom i osnovnom opremom na sebi nose oko 42 kilograma, a dodatnom opremom još i više, ali i stres koji uzrokuju intervencije ili uzbune tijekom noći. Upravo da bi se mogli baviti pitanjima poput profesionalnih bolesti, napominje on, važno je da se Pravilnikom o klasifikaciji i koeficijentima napokon stavi točka na „i“ na temeljni problem plaća.
Među ostalim temama koje treba rješavati u hrvatskom vatrogastvu nakon što se srede plaće svakako je i Pravilnik o vatrogasnoj mreži. „To je vatrogasni plan za područje Hrvatske koji određuje broj potrebnih postrojbi – gdje će biti, kojom opremom će raspolagati“ objašnjava Hibler. I on i Žudić se slažu da trenutno u državi imamo previše vatrogasnih postrojbi: „Nemamo ništa protiv kolega koji tamo rade, ali neke postrojbe su se osnivale da bi se pobrali glasovi i tako smo došli do njih 75, što je ogroman broj. Austrija ih ima samo oko trinaest, Slovenija devet. Kod nas nema sustavnog vođenja pa stanje u postrojbama oscilira tako da se sledite kad vidite koliko su loše opremljene neke javne postrojbe, a onda uđete u neki DVD koji izgleda kao NASA-in centar. Dosta je toga da se prema javnim vatrogasnim postrojbama ponašamo kao prema privatnim prčijama“, govori Žudić.
A dosta je i toga da se, kako ističe Žudić, iskorištava visoka motivacija vatrogasaca koji su bez obzira na niske plaće ostali u struci: „Okolnosti pritišću ljude. Od ljubavi, želje i volje se ne živi.“ To da i oni najherojskiji jurišnici među radnicima na kraju dana moraju – kao i svi ostali – platiti režije i prehraniti obitelj, podcrtava i naša sugovornica: „Kad se nešto desi, nikad neću reći neću izać’. Mi ćemo uvijek izaći. Uvijek ćemo biti tu. Mi znamo što radimo i koliko nam je puta glava u torbi. Ali ovo je prešlo u izrabljivanje. Dovoljno smo radili za kikiriki.“
Dovoljno se, dodat ćemo, predanost poslu koristila kao izgovor za loše radne uvjete i mizerne nadnice. Kad to ne prepoznaju šefovi, bili oni privatnici ili države i gradovi, to im ne može i neće dokazati nitko osim udruženih radnika. Tome nas uči kako duga povijest radničke borbe, tako i aktualna sindikalna akcija vatrogasaca. “Nije bilo pitanje hoćemo li se pobuniti, nego kad. Čim smo se počeli povezivati i udruživati, vidio se napredak. Smatram da je sindikalna akcija jedini ispravan put za vatrogasce”, govori Lilić. Naša je odgovornost da im, dok nam spašavaju glave, kuće i šume, ne upućujemo samo simbolične hvalospjeve i zahvale, nego i stanemo uz njih kada se bore za vlastiti kruh.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Stockvault/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: