“Smjene su nam bile po 12 sati, nije se pridržavalo rasporeda, morale smo uskakati ako nekog nije bilo. Trebale smo imati dan-noć pa dva dana slobodno, ali to nije funkcioniralo, najčešće smo radile dva dana pa jedan slobodno. U noćnim smjenama nas je vlasnica znala maltretirati kontrolom, obilaziti, gledati jel’ spavamo”, ispričala je bivša njegovateljica u jednom staračkom domu našoj Ani Vragolović.
„Bilo je suza, znale smo plakati da više ne možemo, pucale smo po šavovima. Bio je period kad smo došle doma, otuširale se, otišle spavati i ponovno na posao. Jedno polugodište je prošlo, a ja nisam stigla razmišljati da bih trebala otići djetetu na informacije. Jednostavno nismo imali kad.“ – ovako nam je preopterećenost na poslu opisala medicinska sestra Marina (ime je promijenjeno) koja već deset godina radi u domu za starije u Zagrebu.
U ovom domu petnaestak njegovateljica i nekoliko medicinskih sestara brine o dvjesto starijih osoba, od kojih je više od polovice nepokretno. U jutarnjoj smjeni rade četiri radnice na sedamdeset korisnika, a u popodnevnoj samo dvije. Zbog toga im se posao svodi na trčanje od osobe do osobe, bez mogućnosti da se svakome kvalitetno posvete. Također, zbog manjka radnika događalo se da su njegovateljice morale raditi poslove koje im nisu u opisu posla, npr. mjeriti tlak, davati inzulin i sl.
„Sestre su radile smjene po 12 sati, od 7 ujutro do 7 navečer, dnevnu pa noćnu, pa dva dana slobodno. Imamo dosta nepokretnih, ima korisnika kod kojih se moraš zadržati duže, npr. onih s dekubitusom. Ujutro dijeliš doručak po sobama, dok sve nahraniš već je 8, pola 9. Od pola 9 do 12 moraš napraviti njegu, svaki dan obaviti i kupanje, osim nedjeljom. Same moramo dizati korisnike na princezu (kolica za prenošenje), odvesti ih u kupaonu, troje po troje, pa opet nazad. Ako nema kupanja, onda imamo fizikalne terapije. To znači da dvadesetak ljudi trebamo spremiti, staviti na kolica i odvesti u dnevni boravak gdje vježbaju s fizioterapeutom. Uz to, svaki drugi dan su posjete od 10 do 12. To bude takva ludnica – u isto vrijeme dolaze i fizioterapeuti i obitelj i pitaju jesmo spremili 'njihove', a mi još letamo po sobama i pripremamo ih“, objašnjava nam naša sugovornica uvjete na poslu.
„U poslijepodnevnoj i noćnoj smjeni možda je psihički malo lakše, jer nema previše aktivnosti u isto vrijeme“, prepričava nam dalje, „ali fizički nije. Popodne dolaze dvije osobe i rade večernju njegu. Treba oprati neke korisnike, staviti im pelenu za noć, namjestiti ih da im bude ugodno... U noćnoj smo samo nas dvije, sestra i njegovateljica, na pet katova. Prije kraja noćne također moramo napraviti njegu za određene ljude, ljudima koji imaju jače mokrenje vaditi uloške i sl. Njegovateljica obilazi 70 ljudi, a sestra ostale i dijeli jutarnju terapiju. Uz to, dogodi se i da netko padne ili mu je loše... nema stajanja“.
Potom ističe koliko je važan, a podcijenjen posao njegovateljice: „Njegovateljice imaju plaću oko 5.300 kuna, a rade odgovoran posao s korisnicima, ne samo kupanje i pranje. Moraju znati kako postupati sa svakim pacijentom, svaki detalj o njemu – ima li rane, treba li pelenu, kako ga okrenuti kad ide na kupanje, kako s nekim tko je došao s operacije... One su desna ruka medicinske sestre, a nisu cijenjene i imaju prenizak koeficijent, kao za završenu osnovnu školu“, ističe naša sugovornica.
U periodu kad ih je bilo još manje, imale su po četrdesetak prekovremenih mjesečno. Kad su rekle da taj tempo više ne mogu izdržati, ravnateljica je rekla da se prekovremeni moraju odraditi, a da je bitno da ih se plati po zakonu, potpuno zanemarujući važnost odmora, koji je radnicama bio važniji od minimalne naknade za prekovremeni rad. No, nisu se mogle kvalitetno odmoriti ni na godišnjem, koji uprava također nije poštivala, jer ih je pozivala da se vrate na posao, najčešće subotom i nedjeljom.
Štednja koja ugrožava i radnike i korisnike
Za vrijeme pandemije koronavirusa preopterećenost je dosegla vrhunac. Uz redovan posao, njegovateljice i sestre morale su biti psiholozi, savjetovati korisnike i obitelj. „Obitelj nije smjela dolaziti pa su stalno zvali dom. I oni su već stariji ljudi pred mirovinu, često zovu i za neke sitnice, a sad su zvali još više jer su bili uplašeni zbog korone o kojoj malo znaju. Naši korisnici nisu bili u dodiru s obitelji neko vrijeme i to im je bio veliki šok, kao i izolacija za one koji su se zarazili. Bilo je potrebno još više energije da nađemo vremena i popričamo sa svakim“, kaže Marina.
Ipak, najveći pritisak dolazio je od uprave doma. Od početka pandemije mantralo se o štednji. „Štedite rukavice, luftajte zaštitne skafandere na balkonu i špricajte ih dezinficijensima“ – stizale su upute od uprave doma i glavne sestre. To se protivilo higijenskim standardima i mjerama zaštite jer bi za svaku osobu trebale koristiti nove rukavice, a jednokratne skafandere bacati. Situaciju im je dodatno otežala činjenica da su se uprava i glavna sestra prebacili na „rad od kuće“ i spoznaja da nisu svi jednako vrijedni.
„Mnoge radnice su se zarazile odmah u prvom valu. Uprava i glavna sestra bojali su se da se ne zaraze, a za nas im je bilo svejedno. Podnijele smo najveći teret, a dobile naknadu od 500 kuna. Osim toga, glavna sestra nam je nakon svega rekla 'Nadam se da ste zavrijedile'“, objašnjava sestra Marina. Kad su prva dva mjeseca pandemije prošla, radnice su tražile tri tjedna godišnjeg da se odmore. No, dobile su negativan odgovor: „Kaj bi mi sad htjele tri tjedna, nema 'ko radit’, oni ne mogu smjene pokrit’.“
Verbalnog maltretiranja bilo je i za vrijeme zagrebačkog potresa. Njegovateljice koje žive dalje od doma došle su na posao taksijem, jer javni prijevoz nije funkcionirao. Tražile su ravnateljicu da im nadoknadi trošak puta, a ona im je rekla da ju ne zanima kako su došle i da drugi put mogu i pješice i biciklom.
Održavanje doma tema je za sebe. U dom se ništa nije ulagalo godinama, ističe sestra Marina. „Kotlovnica je stara, radijatore treba zamijeniti, instalacije se stalno krpaju, voda curi na sve strane pa ima puno vlage u zidovima, trenutno se borimo sa žoharima. Štedi se i na hrani, uzima se jeftinija. Prije smo imali mlijeko, kavu i čaj za doručak svaki dan, a sad jedan dan kavu i čaj, a drugi mlijeko i čaj. Ako na tome moramo štedjeti, gdje smo onda dospjeli... Postoji pravilnik koji definira koliko radnika treba biti na koji broj korisnika i dom od Grada dobije novac za taj broj radnika. Mi imamo manje zaposlenih, a novac opet negdje nestaje. Uz toliku štednju dom je svejedno u minusu i svaki mjesec slušamo kako nisu sigurni hoće biti šta od plaće.“
Zbog štednje je bila ugrožena i sigurnost radnika i korisnika. Jedno vrijeme nije bilo portira noću jer se noćni rad plaća više. Požarni alarm postavljen je tek nakon što je izbio požar. Osiguranje za radnike je plaćeno, ali najniža kategorija koja ne pokriva ozbiljnije ozljede.
“Korisnici zaslužuju da im bude lijepo”
Prevelik opseg posla, necijenjenost truda uloženog u posao, stresno radno okruženje, nedostatak empatije uprave i prema korisnicima i prema radnicima glavni su razlozi zašto radnice iz ovog doma brzo odlaze.
„Ono što nas još muči je to što nema trunke humanosti. Korisnici su stariji ljudi koji su radili cijeli život i zaslužuju da im bude lijepo, a ne da se moraju žaliti na hranu, da nemaju s kim komunicirati. Oni se svi zatvore u sobe i onda samo o svojoj bolesti, loše im je, zvone da im se mjeri tlak, gledaju televizor, tamo je isto sve negativno, nije im bila obitelj... Život u domu bi trebao biti malo življi, trebali bi socijalni radnici aktivirati te ljude, organizirati šetnje po parku, igre i slično, dati im priliku da se raduju“, zaključuje Marina.
I njegovateljica Zrinka (ime je promijenjeno) koja je radila u obiteljskom domu u okolici Bjelovara suočavala se s vrlo sličnim problemima. Kapacitet tog doma bio je 28 korisnika, a u vrijeme kad je ona radila bilo ih je 22. U jutarnjoj smjeni radila je sama s medicinskom sestrom, a rijetko su bile dvije njegovateljice u smjeni. Poslijepodnevnu smjenu radila je samo jedna njegovateljica.
„Po ugovoru nam u opis posla spada briga i njega starijih osoba, ali radili smo sve, čak i kuhinju. Obično bi kuharica napravila večeru koju bi trebalo dovršiti, servirati, oprati suđe, nekad je trebalo i nešto ispeći, i to uz svoj redovan posao. Zaposlene su bile dvije kuharice, a kad se jedna od njih razboljela, a druga imala slobodan dan, kuhala je njegovateljica. Čistačica je radila samo jutarnju smjenu, od ponedjeljka do subote. Nedjeljom je nije bilo pa smo mi sve čistili i dezinficirali. Viša medicinska sestra zadužena je za naručivanje lijekova i podjelu terapije, a kad nje nije bilo njegovateljica je morala preuzeti i taj dio. Terapija je bila složena, ali svejedno, to nije posao njegovateljice. Uz to, mi smo mjerile tlak i davale terapije za tlak. Same smo morale znati kad i koju razinu šećera mjeriti i po tome određivati koliko treba dati inzulina. Vikendom smo morale mijenjati obloge na dekubitusima”, objašnjava nam Zrinka.
Količinu posla mjeri, osim po osjetnom umoru, i preko aplikacije na mobitelu, pa kaže da je u jednoj smjeni znala imati po 15 do 17 tisuća koraka. Ističe da joj je rad u ovom domu ipak bio naporniji psihički, jer je vlasnica doma prihvaćala velik broj nepokretnih korisnika, od kojih su neki bili i na samrti, pa je Zrinka mnogo noći provela u strahu od toga hoće li korisnici preživjeti.
“Radije ćemo same donositi hranu nego da nam netko uvjetuje količinu”
K tome, pravo na odmor redovno je bilo kršeno: “Smjene su nam bile po 12 sati, nije se pridržavalo rasporeda, morale smo uskakati ako nekog nije bilo. Trebale smo imati dan-noć pa dva dana slobodno, ali to nije funkcioniralo, najčešće smo radile dva dana pa jedan slobodno. U noćnim smjenama nas je vlasnica znala maltretirati kontrolom, obilaziti, gledati jel’ spavamo. Pratila je jesmo aktivni na aplikacijama, kontrolirala jel’ nam svijetli mobitel... Očekivala je da noću čistimo. Ponekad smo radile i duže od 12 sati, ali ne često, jer vlasnica nije htjela plaćati prekovremene – radije je stavila jednu njegovateljicu u smjenu pa nek se muči”.
U smjeni od 12 sati radnice su imale pravo na tri pauze po pola sata. Međutim, vlasnica doma odredila je točno vrijeme kad se smije na pauzu, bez uzimanja u obzir dinamiku posla i činjenicu da u svakom trenu nekom od korisnika može nešto zatrebati, a da njihove potrebe ne bi trebalo ignorirati. “Normalno da te korisnici zovu i za vrijeme pauze, moraju na wc, trebaju kolica ili nešto drugo. Morali smo im govoriti da pričekaju, da moramo sad odraditi pauzu jer poslije nećemo imati prilike. Ako moramo nešto hitno odraditi na početku pauze pa si produžimo deset minuta, odmah dolazi i ispituje zašto sjedimo. Nije bilo kao kod stare poslodavke, da možemo uzeti više manjih pauza kad ima manje posla“, govori Zrinka.
Plaća njegovateljice u ovom domu vrtjela se između 4.200 i 5.300 kuna, ovisno o putnim troškovima i prekovremenim satima. Ne smijemo zaboraviti da rad u staračkom domu uključuje i rad vikendom i blagdanima, što je plaćeno nešto više, ali, sudeći prema plaći, ni izbliza dovoljno da se taj rad nadoknadi.
Štednja na radnicima i korisnicima bila je dio politike upravljanja i ovdje: “Prijašnja šefica, koja je prije radila u bolnici, brinula je o nama. Znala je što treba nama i korisnicima i pazila da toga uvijek ima. Kod nove šefice sve se držalo pod ključem i šparalo, a digla je cijenu doma na 5.500 kuna. Isključivala je grijanje rano navečer, a po danu je bilo stavljeno na minimalno. Baš je omalovažavala te starce. Od kad je ona preuzela dom, 25 ljudi je umrlo u par mjeseci. Kod stare vlasnice sam radila puno duže, nije ih umrlo puno. Ne vodi brigu o njima ni o nama. U ugovoru nam je pisalo da imamo pravo na gablec, pa nam je točno određivala koliko čega smijemo pojesti. Onda su kolegice rekle da nećemo ništa, da ćemo radije same donositi nego da nam netko uvjetuje količinu hrane”, objasnila je Zrinka.
“Ženski posao”
Sektor njege i skrbi nerijetko se obezvrjeđuje sintagmom “ženski posao”, koja opisuje nešto što žene rade usput i s lakoćom. Međutim, kako vidimo iz gore opisanog, radi se o emocionalno i fizički zahtjevnom poslu, nužnom za društvo, koji većinom podnose radnice, budući da čine većinsku radnu snagu. Taj posao uz sebe nosi i niz dodatnih problema – kršenja radničkih prava, preopterećenost, slabu sigurnost i zaštitu na radu, izostanak psihološke podrške za radnice, maltretiranje koje provode nadređeni i druge.
Bavljenjem problemima u sektoru njege i skrbi od nedavno se prihvatio Regionalni industrijski sindikat (RIS). Kroz Upitnik o uvjetima rada u domovima za starije i nemoćne koji ispunjavaju radnice i radnici obiteljskih, privatnih i javnih domova, RIS nastoji dobiti što bolji uvid u stanje u sektoru, kako bi zajedno s radnicima radio na poboljšanju uvjeta rada.
Luka Čuljak, RIS-ov sindikalni organizator, ističe da su do sada kroz razgovore s radnicama saznali da gotovo ni jedan od domova nema zadovoljene standarde po pitanju broja radnika: “Broj i stručnost radnika definirani su Pravilnikom o mjerilima za razvrstavanje domova za starije i nemoćne osobe. Dom koji smješta 50 korisnika mora imati pet medicinskih sestara i pet njegovateljica. Pored toga, takav dom mora imati jednog socijalnog radnika, jednog fizioterapeuta, jednu čistačicu, ekonoma i skladištara, zatim tri kuhara i dva pomoćna kuhara, tri servirke te dvije pralje-glačare. Gotovo u svakom domu o kojemu imamo informacije nedostaje radne snage što se uglavnom očituje u manjku njegovateljica i medicinskih sestara. Često njegovateljice rade poslove čistačice ili medicinske sestre rade posao fizioterapeutkinje jer naprosto nedostaje ljudi koji bi mogli obaviti posao.”
Čuljak ističe i druge probleme kojima je uzrok također manjak radne snage, a koje su navele i naše sugovornice: “Radnice navode kako im prekovremeni rad nije valjano evidentiran i plaćen, a smjene im se ne najavljuju dovoljno rano. Zbog manjka radnika radi se više, a onda su i bolovanja češća. Kako se bolovanja ne mogu planirati, poslodavci povlače radnike nazad u smjenu bez da poštuju tjedni raspored. Cijeli ovaj proces rezultira gotovo potpunom dehumanizacijom pacijenata jer hitnost obavljanja posla, odnosno nužnost da se pacijenta nahrani, da mu se daju lijekovi i da ga se presvuče ne ostavlja prostor njegovateljicama i medicinskim sestrama da se dodatno posvete pacijentima. Zatim, radnice navode čak i nedostatak sredstava za rad, ali i maltretiranje od strane i poslodavca, a često i od strane pacijenata.”
Jedno od pitanja u upitniku jest “Utječe li posao koji radite negativno na vaše zdravlje?” Potvrdan odgovor dalo je čak 81,8 posto ispitanih. “Od preostalih 18,2 posto koji su odgovorili da posao ne utječe negativno na njihovo zdravlje pojedini odgovori su odgovori ekonoma, radnih terapeuta, pa čak i jednog poslodavca. To su više pozicije i na njima je vjerojatno manje radno opterećenje. Zbog toga zaključujemo da se ta zabrinjavajuća brojka većinom odnosi na njegovateljice i medicinske sestre”, tvrdi Čuljak.
Za poboljšanje uvjeta rada nužno je sindikalno organiziranje
Domovi za starije i nemoćne u Hrvatskoj dijele se na tri kategorije – javne, kojima je osnivač država ili jedinice regionalne samouprave (poput zagrebačkog u kojemu je uvjete opisala Marina); privatne, kojima osnivači mogu biti vjerske zajednice, trgovačka društva, udruge i druge pravne i fizičke osobe; i obiteljske, koji se od privatnih razlikuju po tome što u objektu u kojemu se pruža usluga, najčešće prilagođenoj obiteljskoj kući, živi predstavnik obitelji (kao u bjelovarskom domu čije je uvjete opisala Zrinka) i po minimalnim uvjetima za osnivanje (predstavnik obitelji mora imati “sposobnosti” za brigu o korisnicima i imati samo srednju stručnu spremu).
Problemi i kršenja radničkih prava u ovim domovima vrlo su slični i čini se da nije bitno tko je vlasnik – prava se svuda krše. Ipak, postoji razlika, ističe Čuljak: “U nekim javnim domovima djeluju sindikati pa je time i razina zaštite veća. Nisam razgovarao ni s jednom radnicom ili radnikom privatnog ili obiteljskog doma u kojemu djeluje sindikat. Iako su problemi slični, radnici iz javnih domova spremniji su podijeliti te probleme i možda raditi na poboljšanju, dok su radnici u privatnim domovima, rekao bih, više uplašeni.”
Da bi se situacija promijenila na bolje, potrebne su promjene na dva polja. Država je trenutno vlasnik samo tri doma za starije i nemoćne čiji je kapacitet 171 mjesto, domova u vlasništvu gradova i županija je 45, a privatnih domova je 121, s ukupno oko 18.000 mjesta. U Evidenciju fizičkih osoba koje profesionalno pružaju socijalne usluge koju vodi Ministarstvo rada upisano je oko 400 aktivnih pružatelja smještaja, odnosno vlasnika obiteljskih domova, s minimalno 6.600 korisnika. Sve skupa, mjesta ima za samo 2,5 posto starije populacije. K tome, u posljednjih 20 godina osnovano je tek nekoliko javnih domova, npr. u Zagrebu je posljednji dom osnovan još 1999, a svi ostali osnovani su prije devedesetih.
Umjesto izgradnje državnih domova, sve je više privatnih i obiteljskih domova nad kojima država ima minimalnu kontrolu. Zbog toga bi dugoročni cilj prema promjenama na bolje bio razvoj državne politike za socijalnu skrb, koja bi uključivala preuzimanje financijske odgovornosti za sektor umjesto prepuštanja slobodnom tržištu i privatnicima, izgradnju novih domova, uređenje i obnovu postojećih te veću kontrolu nad radnim uvjetima i uvjetima života u domu.
Istovremeno, suočavamo se s odljevom mlade radne snage i posljedičnim porastom broja starog stanovništva – Popis stanovništva 2021. pokazao je da je 22,5 posto stanovnika Hrvatske starije od 65, dok je prije deset godina taj je udio iznosio 17,7 posto. Uzroci iseljavanja često su nezadovoljstvo radnim uvjetima, preniskim plaćama od kojih se jedva preživljava i činjenicom da se znanje i iskustvo u Hrvatskoj ne cijene – zato je drugo polje u kojemu treba djelovati sindikalno.
“Radnike koji nisu sindikalno organizirani sigurno je lakše kontrolirati i uplašiti nego radnike koji su organizirani. Smatramo da su organiziranje na radnom mjestu i kolektivno pregovaranje ključni za poboljšanje uvjeta u sektoru. RIS kroz suradnju s globalnim sindikatom UNI Global Union, koji okuplja velik broj radnika iz sektora njege i skrbi u cijelom svijetu, cilja upravo na to. Sektor medicinske skrbi i njege ubrzano raste, no radnika je sve manje. Pored toga, velika je fluktuacija radnika. To su indikatori da je cijeli sektor pod velikim opterećenjem. Kako bi se uvjeti popravili, morao bi se stvoriti pritisak odozdo, odnosno, nužno je organiziranje na radnom mjestu kako bi se kroz kolektivno pregovaranje došlo do boljeg standarda za sve radnice i radnike u tom sektoru. Podizanje standarda za radnike dovelo bi i do povećanja kvalitete usluge za korisnike domova”, zaključuje Čuljak.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Pxfuel/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: