Prije točno šest godina umro je urugvajski novinar i pisac Eduardo Galeano. Ove godine ga se prisjećamo uz jedno od njegovih djela, još uvijek neprevedeno na hrvatski - "Nogomet, na suncu i u sjeni". U toj knjizi fragmenata o povijesti nogometa, Galeano bilježi nogomet radničke klase, u kojem su najljepše poteze proizvela tijela crnaca, migranata, siromašnih dječaka iz predgrađa. Nogomet u kojem Garrincha “neugledni crnac iskrivljenih nogu, jedne kraće od druge, čini kipove atleta isklesanih u Grčkoj smiješnim”. Galeano opisuje i razvoj nogometne industrije, igru korporacija u kojoj se ne priča o umijeću i ljepoti poteza, nego o ciframa koje igrači zarađuju i za koje ih se prodaje.
U jednoj drugoj knjizi, Knjizi Zagrljaja, Galeano u uvodu navodi porijeklo sjećanja, kao riječi koja znači - ponovno proći srcem. To je ono što je zapravo radio, iz knjige u knjigu - upozoravao da je važno bilježiti, pamtiti, ponovno osjetiti. Osvrnuti se povremeno iza sebe, da bi mogli jasnije vidjeti put pred nama, ali i mahnuti onima što su (i)za nas ostali. Ponovno prolaženje srcem najbolji je opis njegove knjige Nogomet, na suncu i u sjeni, a Galeano bi vjerojatno rekao da se drugačije knjigu o nogometu ni ne može ni ne treba pisati.
“Poput tanga, nogomet je procvjetao u sirotinjskim četvrtima. Jer nije zahtijevao novac i za igru nije trebalo ništa više od puke želje. Na poljima, ulicama i plažama, i domaći i imigranti igrali su se koristeći lopte od starih čarapa ispunjenih krpama ili papirom i stavljajući nekoliko kamenja kao gol. Zahvaljujući nogometnom jeziku, koji je ubrzo postao univerzalan, radnici protjerani sa sela mogli su savršeno dobro komunicirati s radnicima protjeranima iz Europe. Esperanto lopte povezao je domaće siromahe s ljudima koji su more prešli iz Viga, Lisabona, Napulja, Bejruta ili Besarabije, sa svojim snovima o izgradnji Amerike, o stvaranju novog svijeta - slagajući cigle, noseći teret, mijeseći kruh ili čisteći ulice”, piše u knjizi.
Prvi crni heroji
O razvoju nogometa u Brazilu, Galeano piše: “I tako je rođen najljepši nogomet na svijetu, napravljen od finti iz kuka, valovitosti trupa i nogu u letu, a sve je to došlo iz capoeire, ratničkog plesa crnih robova i iz radosnih plesnih koraka velikih gradskih predgrađa.”
Knjiga Nogomet, na suncu i u sjeni puna je crtica posvećenih impresivnim igračima, koji su uglavnom bili crnci i koji su obilježili povijest nogometa, iako im boja kože nije išla u prilog. Nogomet (i neki drugi sportovi) je zapravo bio crnačka ulaznica u društvo, dok su, primjerice, kulturni prostori kaskali. To je ono na što misli američki redatelj Spike Lee kada u serijalu Pretend It’s A City objašnjava autorici Fran Lebowitz (koja mu kaže da mrzi sport i ne gleda ga), da je sport “sve što su crnci imali”. Puno prije nego što je Elli Fitzgerald ili Nini Simone postalo dozvoljeno pjevati u većini američkih klubova, Jesse Owens otrčao je i odskakao svoje trijumfe na atletskoj stazi Olimpijskih igara. Puno prije nego je jedan Spike Lee imao priliku snimati filmove, Joe Louis dobio je priliku boksati.
O njegovim mečevima, koje je kao djevojčica pratila preko radija u dućanu svoga ujaka u zabitima Arkansasa, pjesnikinja Maya Angelou je pisala: "Kada je gubio, moji su ljudi vrištali. To je bio neuspjeh za sve nas, još jedno linčovanje, još jedan crni čovjek koji visi s drveta... Kraj svijeta, činilo nam se. Da je Joe izgubio, bio bi to povratak u ropstvo, rekli bi nam da je sve istina, da smo uistinu niža bića." Desetljećima kasnije, Louisa će se prisjećati i Martin Luther King, govoreći kako je mantra "bori se kao Louis" pomogla brojnim zatvorenicima, borcima i borkinjama za crnačka prava, u dugim i teškim danima u ćelijama.
Kroz nogomet su se također vodile neke od značajnijih borbi za predstavljanje crnaca, pogotovo u Južnoj Americi početkom 20. stoljeća. Na južnoameričkom nogometnom prvenstvu u Buenos Airesu 1921, izdan je dekret da iz razloga “domoljubnog prestiža” ne smije biti igrača smeđe kože u brazilskoj reprezentaciji. “Tada je biti crnac u brazilskom nogometu bilo posve nemoguće, a biti ‘mulat’ bilo je teško prolazno”, piše Galeano. To je promijenio Artur Friedenreich, sin njemačkog imigranta i crnkinje iz Brazila, koji je bio prva brazilska nogometna zvijezda. Igrao je u prvoj ligi 26 godina, nije zarađivao ništa, a u igru je uvijek ulazio malo kasnije jer morao ispeglati kosu u svlačionici. Još jedan igrač, crnac Carlos Alberto, prije izlaska na teren za klub Fluminense, lice je običavao izbjeljivati rižinim prahom.
“Friedenreich je bio prva brazilska nogometna superzvijezda, donio je novi eksplozivan stil u igru i usput postigao mnoštvo golova. No, što je još važnije od toga, bio je prvi crni nogometni heroj u zemlji. Ovim postignućem nije samo promijenio brazilski nogomet, već je počeo mijenjati i percepcije ljudi afričkog podrijetla u Brazilu, igrajući svoju ulogu u stvaranju slike rasno raznolikog Brazila na koji bi ta zemlja trebala biti ponosna”, piše Galeano.
Artur Friedenreich, FOTO: These Football Times
O Joséu Leandru Andradi, urugvajskom nogometašu koji se rodio u prvoj godini 20. stoljeća i bio poznat pod nazivom “maravilla negra” (“crno čudo”), Galeano piše: “Bio je crnac, Južnoamerikanac i siromah. I prvi međunarodni idol nogometa.” Andrade je kao dječak čistio cipele, prodavao novine, svirao violinu, živio s tetkom u predgrađu Montevidea. Zlatnu olimpijsku medalju osvojio je 1924. godine u Parizu, gdje je bio prvi crni međunarodni nogometaš koji je zaigrao olimpijski nogomet.
Mnoge nogometne zvijezde tada su trpjele (a trpe i danas) diskriminaciju zbog svoje boje kože - iako su na terenu probijali barijere i postajali simboli kolektivne nade. Selektivni govor rasizma omogućio je slavljenje pojedinih heroja i paralelno društveno proklinjanje “ostalih”. A i heroji su morali biti na oprezu - kada nisu dobro igrali, brzo su ih, primjerice, gađali bananama. “Dva od tri profesionalna igrača nikada nisu završila osnovnu školu. Mnogi od njih su crni ili smeđi. Brazilski nogomet danas se ne razlikuje puno od dana Peléa, koji je kao dijete krao kikiriki sa željezničke stanice”, piše Galeano.
Kljaste noge Garrinche i mlatarajuće ruke Eusébia
“Rođen je da sjaji cipele, prodaje kikiriki ili krade tuđe džepove. Kao dijete zvali su ga ‘ninguem’, nitko. Sin majke udovice, igrao je nogomet od jutra do mraka sa svojom brojnom braćom u praznim brdima. Najbolji igrač Portugala ikad bio je taj Afrikanac iz Mozambika. Eusébio: duge noge, mlatarajuće ruke, tužne oči”. Tako Galeano opisuje Eusébia da Silvu Fereiru, legendu portugalskog nogometa, prvog afričkog nogometaša koji je postao svjetska zvijezda, prvog osvajača Europske zlatne kopačke i najboljeg strijelca u povijesti Benfice.
Eusébio u dresu Benfice, FOTO: Lcfc.com
Galeano svojim pisanjem slavi čudna tijela nogometaša, mnoga van kalupa prototipa sportaša i atleta. Posebno mjesto među takvima ima nogometna legenda, desno krilo Brazila Garrincha: “neugledni crnac iskrivljenih nogu, jedne kraće od druge, koji čini kipove atleta isklesanih u Grčkoj smiješnim”.
Naše gore list Sinan Gudžević, koji o nogometu piše podjednako lijepo, a nekad i ljepše od Galeana, o Garrinchi piše: “Na grobu mu je napisano: Ovdje počiva u miru onaj koji je bio nazvan/ Narodna radost/ *28-10-33 †20-1-83/ Mané/ Garrincha. Narodna radost (a alegria do povo) bilo je ime samo za Garrinchu, ni Pelé nikad nije tako nazvan. A nepoznat netko ukrao je iz groba Garrinchine kosti. I kosti njegove desne i lijeve noge. Gradonačelnik grada Magé, čije predgrađe je Pau Grande, i upravitelj mjesnog groblja izjavili su, posljednjeg dana maja prošle godine, kako će oni pronaći gdje su kosti Narodne radosti brazilske.”
U cijeloj povijesti nogometa malo tko je usrećio ljude toliko kao Garrincha, koji je prošao put od tinejdžera tvorničkog radnika koji se mučio s osnovama čitanja i pisanja, za kojega su doktori u djetinjstvu pretpostavljali da će jedva hodati, do veličanstvenog driblera, koji zadivljuje kolopletom lijeve i desne noge među kojima je bilo šest centimetara razlike.
Biznis koji sprječava igru i hodajuće reklame
Galeano u knjizi opisuje i kako je nogomet postao jedan od najprofitabilnijih biznisa na svijetu, organiziran ne radi igre, već da bi igru spriječio. “Kad se pojavio menadžer, njegova je misija bila spriječiti improvizaciju, ograničiti slobodu i povećati produktivnost igrača koji su sada bili dužni postati disciplinirani sportaši. Trener je znao reći: 'Ajmo igrati'. Menadžer kaže: ‘Idemo raditi’”, piše Galeano.
U novijem razdoblju nogometa Galeano Maradoninu pojavu vidi kao iznimnu. “U frigidnom nogometu današnjeg svijeta, koji se gadi poraza i zabranjuje svaku zabavu, taj je čovjek bio jedan od rijetkih koji je dokazao da i maštarija može biti učinkovita”, piše Galeano. U knjizi spominje i međunarodni sindikat nogometaša koji su krajem 1994. godine počeli organizirati Maradona, Stoičkov, Bebeto, Francescoli, Hugo Sanchez i drugi igrači.
“Svaka poveznica u današnjem nogometu potvrđuje i nastavlja nejednakost, od beznadne nevolje malih lokalnih klubova u siromašnim zemljama do svemoći korporacija koje vode europske lige”, piše Galeano. Svaki je poznati nogometaš posljednjih desetljeća postao hodajuća reklama. U finalu Svjetskog prvenstva 1990. godine, u utakmici između Njemačke i Argentine, Adidasove pruge bile su posvuda, a dva engleska novinara, Simson i Jennings, izvijestili su da jedino sudačka zviždaljka nije pripadala Adidasu. Te promjene bilježi i Galeano - na kraju 20. stoljeća, mediji koji prate nogomet više ne izvještavaju o sposobnostima igrača i ljepoti poteza, nego o ciframa koje igrači zarađuju i za koje ih klubovi (koji igrače doslovno posjeduju) prodaju.
“Prvenstvo 2010. godine potvrdilo je izvanrednu učestalost ozljede igrača, slomljenih iscrpljujućim tempom koji profesionalni nogomet nameće. Moglo bi se reći da su se neke zvijezde obogatile, čak i fantastično, ali to je istina samo za nekolicinu odabranih koji, osim što igraju dvije ili više utakmica tjedno i osim što danonoćno treniraju, svoje slobodno vrijeme moraju žrtvovati zahtjevima potrošačkog društva, prodaji donjeg rublja, automobila, parfema i brijača ili poziranju na naslovnicama sjajnih časopisa. Na kraju, to samo dokazuje da je ovaj svijet toliko apsurdan da čak imamo i robove koji su milijunaši”, piše Galeano.
Zločesti dečki koji ne igraju po pravilima
Oni koji se takvom sustavu ne pokoravaju olako, (p)ostaju “zločesti dečki”. Nizozemski nogometaš Ruud Gullit, poznat kao "Crni tulipan", oduvijek je bio glasan protivnik rasizma, a 1987. godine, kada je izabran za najcjenjenijeg igrača Europe, svoju Zlatnu loptu posvetio je Nelsonu Mandeli. Gullit ostaje zapamćen i zato što se nikad nije slagao s trenerima i menadžerima jer je imao tendenciju da se ne pokorava naredbama, “tvrdoglavu naviku da se izjasni protiv kulture novca koja nogomet svodi na samo još jednu kotaciju na burzi”.
Zbog svoje nepokornosti, čitavu karijeru problema ima i talijanski nogometaš Mario Balotelli. Sportski mediji, navijači diljem svijeta, vođe klubova, i gotovo svi koji su u nekom trenutku s njim radili Balotelliju teško i nikako ne mogu oprostiti njegovo glupiranje, njegovu nediscipliniranost. Kada su se prije više godina pojavile glasine da će Balotellija kupiti Milan, vlasnik i predsjednik kluba Silvio Berlusconi komentirao je stvar konstatirajući: "Njegovo ime mi nikada nije bilo ni na kraju pameti. On je trula jabuka i sposoban je uništiti svaku momčad u koju stigne." “Trula jabuka” Balotelli u televizijskim se emisijama iz zajebancije pojavljivao u dresu suparničkog kluba, ali uvijek je bio mrtav ozbiljan kada je govorio o rasizmu. Za mnoge nepodnošljivo ozbiljan kad je uoči Europskog prvenstva 2012. izgovorio: "Ne prihvaćam i neću prihvaćati rasizam. Ako netko na ulici na mene baci bananu, ići ću u zatvor, jer ću ga ubiti."
Izvanredan i divan otpor nogometnoj i društvenoj nepravdi čitav život pokazuje i francuski nogometaš Lilian Thuram. 2005. godine, tijekom velikih pobuna i nereda u francuskim predgrađima, Thuram je zauzeo poziciju protiv Nicolasa Sarkozyja, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, koji je okarakterizirao pobunjenike iz predgrađa kao "šljam". "Ako su ljudi iz predgrađa šljam, onda sam i ja. Istina je da sam postigao uspjeh kao nogometaš, ali to je veoma iznimno i vrlo rijetko. Većina djece u predgrađima nema izlaza i zato su nasilni. Ne opravdavam nasilje, ali ga razumijem", istaknuo je Thuram. Godinu dana kasnije, 80 migranata beskućnika, koji su Sarkozyjevom naredbom izbačeni iz prostora u kojem su živjeli ilegalno, Thuram je pozvao i doveo na nogometnu utakmicu između Francuske i Italije.
“Nasilje ne potječe iz nogometa, kao što ni suze ne teku iz maramice. Nasilje raste izravno proporcionalno socijalnoj nepravdi i frustracijama s kojima se ljudi suočavaju u svakodnevnom životu. Bande huligana posvuda privlače mlade ljude izmučene nedostatkom posla i nade”, piše Galeano.
Kao upečatljiv i simboličan primjer nasilja nogometne industrije prema samim radnicima, tj. igračima, Galeano podsjeća na slučaj brazilskog nogometaša Ronalda uoči finala Svjetskog prvenstva 1998. godine. “S 14 godina Ronaldo je bio siromašni smeđi dječak iz četvrti Rio de Janeira, sa zečjim zubima i nogama sjajnog napadača, koji nije mogao igrati za Flamengo jer nije imao za kartu za autobus. U 22. godini zarađivao je 1000 dolara na sat, čak i kad je spavao. Shrvan vlastitom popularnošću i novčanim pritiskom, dužan uvijek blistati i uvijek pobjeđivati, Ronaldo je pretrpio nasilne grčeve (uzrok nikad nije razjašnjen, postoje teorije da se radilo o živčanom slomu ili srčanom udaru) neposredno prije finala Svjetskog prvenstva 1998. godine. Igrao je, ali kao da nije. I nije mogao pokazati vrline Nikeove nove linije cipela, r-9, koja se prodavala na njegovim nogama”, piše Galeano.
Ronaldo na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, FOTO: Ytb-prtsc
O teškoj depresiji s kojom se borio u trenucima najvećeg uspjeha progovorio je u novije vrijeme talijanski golman Gianluigi Buffon, u Pismu mlađem sebi, koje je objavio The Player’s Tribune. “Pogreške i padovi podsjetit će te, iznova i iznova, da ne znaš ništa, prijatelju. To je dobro, jer će nogomet, novac i slava izvrsno obaviti posao pokušavajući te uvjeriti da si poseban. Ali moraš zapamtiti da se ne razlikuješ od konobara ili električara s kojima si prijatelj cijeli život. To je ono što će te izvući iz depresije. Ne prisjećanje da si poseban, već da si isti kao i svi drugi”, piše Buffon.
U tom tekstu Buffon opisuje i trenutak kad je kao dječak gledao Svjetsko prvenstvo, u kojem se zaljubio u nogomet i spoznao da želi biti golman: “Ne znaš gdje je Kamerun. Nisi znao da takvo mjesto postoji prije ovog trenutka. Naravno, znaš za Argentinu i Maradonu, ali ima nešto čarobno u igračima iz Kameruna. Tako je vruće pod ljetnim suncem, ali njihov golman i dalje nosi potpuno odijelo. Duge crne hlače. Dugačka zelena košulja s ružičastim ovratnikom. Način na koji se kreće, način na koji stoji visok, fantastični brkovi. Osvaja tvoje srce na neobjašnjiv način. On je najkul čovjek kojeg si ikad vidio. Komentator kaže da se zove Thomas N’Kono. Zbog toga postaješ nogometaš. Ne zbog novca ili slave. Zbog umjetnosti i stila tog čovjeka, Thomasa N’Kona. Zbog njegove duše.”
Zbog duše je o nogometu, a i o svemu drugome, pisao Eduardo Galeano. Treba biti pošten i reći da knjiga Nogomet, na suncu i u sjeni, sadrži više netočnih podataka, odnosno mitova koji opstaju (o ubijenima na tzv. utakmici smrti u Kijevu 1942. godine, o “zubaru” Pak Doo-Iku koji je 1966. zabio gol Italiji, itd.). I Galeano je tako podlegao mitologiji nogometa. Za čovjeka za kojeg pamtiti znači ponovno proći srcem, drugačije i ne može biti - malo (samo)laganja dođe kao recept da bi se bolje dočarala ona istina koju čovjek osjeća. Ta vječna želja da nogomet bude velik kao što je u našim srcima.
Naslovna fotografija: Garrincha na Svjetskom prvenstvu 1966. godine, izvor: Flickr
Autorica teksta:
Preporučite članak: