Odrast – termin je koji se u hrvatskom mainstream prostoru pojavio prije nekoliko tjedana, zajedno s popratnim plašenjem zlim komunistima koji žele uništiti suvremenu civilizaciju. Naš Fran Radonić Mayr – koji je diplomirao je na temu „Postoji li ekološki održivi oblik kapitalizma?”, a u pripremi mu je i knjiga „Napuknuće prirode. Dijalektika kapitala i biosfere“ – tumači nam teze teorije odrasta te posebice njegove marksističke verzije.
Naslov Jutarnjeg lista o „japanskom Marxu” koji „stoji iza” odrasta – valjda poput kakvog manipulatora nad naivnim marionetama, poput kakvog vođe zavjere koju nam Možemo! želi uvaliti – već je viđeni primjer plašenja naroda zlim komunistima koji iz sjene kontroliraju sve moguće društvene pokrete, pa tako i ekološki. Još samo nedostaje da se izjednače komunisti i jedna etnička skupina, i dobivamo punu sliku o kakvoj je teoriji zavjere riječ, i kojoj ideologiji ona pripada.
Ljudi očito ne mogu samostalno biti zainteresirani za boljitak okoliša, smanjenje radnog vremena i za bolje radne uvjete, kao ni za apstraktnije ideje zaustavljanja globalnog rasta proizvodnje što uništava okoliš i mentalno zdravlje (zbog, recimo, burnouta), o kojoj pišu mnogi relevantni znanstvenici kojima političko djelovanje nije u fokusu. Ljudi se očito nikad ne bi samostalnim snagama organizirali za te ideje, to im očito tajna kabala komunista mora uvaliti preko stranke Možemo!
Zanimljivo je i da su neki naši vrli „centristički” mediji i novinari propustili da je „japanski Marx” aktualan upravo u zemljama kojima se takav profil medija i novinara uglavnom divi: zapadnim i pro-zapadnim bogatim državama poput Japana, Velike Britanije i Njemačke, u kojima mu je pruženo puno prostora za iznošenje ideja, i u kojima se izdaju i prevode njegove knjige. Idući put kada se govori o zaostaloj Hrvatskoj, kako je „centristi” vole nazivati, i drugim inačicama te priče sjetimo se da je ona takva i zbog njih, jer ne dopuštaju racionalan dijalog o lijevim idejama, već ih implicitno proglašavaju zavjerom globalne komunističke kabale ili zagovornike takvih ideja intelektualno lijeno nazivaju „retardima”.
Smiješno je uopće argumentirati, ali očito se mora reći, da Kohei Saito, iliti „japanski Marx”, ne „stoji iza” Odrasta. On je naprosto filozof koji je čitajući bilješke starijeg Marxa primijetio da je njemački filozof pod stare dane, čitajući relevantna znanstvena istraživanja iz kemije, kao i antropološka istraživanja o komunama u Indiji i Rusiji, odustao od produktivističke vizije komunizma, pa ga je Japanac povezao sa spomenutim pokretom koji je dugo prije njega djelovao punom parom. Koncept Odrasta nastaje ranih 1970-ih godina, a ako već netko stoji „iza njega”, to su ljudi poput matematičara, statističara i ekonomista Nicholasa Georgescu-Roegena i filozofa Andréa Gorza koji su nas davno napustili, dok je mladi Saito rođen 15 godina nakon što je Odrast definiran.
Ne želimo se ovdje samo prepucavati, već čitateljima donijeti i konkretan sadržaj. Pa krenimo s odgovorom na pitanje postavljeno u naslovu članka: O čemu zbori „japanski Marx”?
Filozof Kohei Saito svojom knjigom Kapital u antropocenu iz 2020. godine igra važnu ulogu u jačanju relevantnosti marksističke misli u Japanu i širem zapadnom kulturološkom krugu. Saito smatra da je knjiga posebno odjeknula jer je objavljena usred pandemije koja je, osim što je dovela do usporavanja svakodnevne tržišne utakmice zbog koje ljudi ne stignu puno čitati od silnih obaveza, napravila određenu distinkciju između nužnih sektora (kao što su poljoprivredni i medicinski) i ne-nužnih (recimo, ugostiteljstva i turizma). Dakako, ne postoji neka čvrsta i jasna razlika između nužnih i ne-nužnih sektora, već su države same morale odlučivati o njoj. Ugostiteljstvo i turizam kakve imamo danas svakako su potrebni za BDP država i kapitalističku socijalnu reprodukciju općenito, ali možemo zamisliti organizaciju života i ekonomije bez da oni postoje.
Državama je obično u interesu da potiču kapitalistički razvoj kako bi BDP bio što veći, kako bi prikupile što veći iznos u porezima kojima mogu financirati i neke pozitivne stvari poput plaća radnika u javnom sektoru i različitih socijalnih programa za ranjive skupine. Što je veći rast, to se lakše može financirati javno zdravstvo, obrazovanje, briga o okolišu, a može se više pomoći starijima, djeci, beskućnicima, osobama s posebnim potrebama, žrtvama nasilja u obitelji, itd.
Međutim, pokreti poput Odrasta, pa i sam Saito, navode nas na razmišljanje: Što ako se socijalne beneficije koje države pružaju koriste za naknadno krpanje rana koje kapitalizam proizvodi? Recimo, besplatna psihološka pomoć za ljude koji su doživjeli burnout, a ne bi ga ni doživjeli da nemamo taj hiper-produktivistički sustav.
Takvih primjera je mnogo: državno potaknuto financiranje sadnje drveća, nakon što su šume sasječene. Uzmimo i primjer inzistiranja na proizvodnji koja se prilagođava neoliberalizmom osiromašenim potrošačima na zapadu, zbog koje tekstilne radnice umiru u Bangladešu, puneći džepove zapadnih kompanija, praveći jeftinu odjeću za H&M, Zaru i C&A koji mijenjaju kolekcije na tjednoj razini. Riječ je o poslovnom modelu „brze mode” koji, osim što uništava živote spomenutih radnica, uništava i okoliš jer je potrebno krčiti šume kako bi se zasadila polja pamuka, a ta jeftina i nekvalitetna roba vrlo brzo biva bačena te sudjeluje u problemu stvaranja pretjerane količine otpada.
U kapitalizmu svaka katastrofa otvara prostor za zaradu, pa je tako i gospodarenje otpadom veliki biznis. Mnogi bi ostali bez posla da se destruktivni načini proizvodnje zaustave, a pali bi i profiti, BDP država, itd.
U knjizi Neočekivani novac: posao globalnog zagrijavanja (Windfall: The Booming Business of Global Warming) autor McKenzie Funk nudi uvid u tendenciju ulaganja u klimatsku katastrofu, odnosno u resurse za koje se predviđa da će biti sve oskudniji kako bi ih se kasnije moglo što skuplje prodati. Zbog sve učestalijih suša, tržištu vode raste cijena za 20 posto svake godine, što investitorima stvara povrat na uloženo. Bogatije države i korporacije su ranih 2000-ih počele proces uzimanja zemlje (eng. land grab), kupivši otprilike 80 milijuna hektara zemlje podrazvijenih država, što je jednako količini obradiva tla Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije zajedno, i skoro 40 posto obradivog tla čitave Afrike. Razlog tome je sve veća učestalost suša i pojačana degradacija tla, što uzrokuje porast cijene hrane i stvara mogućnost za zaradu. Također, Funk ističe da potonuće otoka i priobalnih gradova zbog klimatske krize nudi mogućnost za zaradu građevinskim kompanijama, proizvođačima cementa i sličnim sektorima.
Drugim riječima, uništenje okoliša teško da će ikada dovesti do pada kapitalizma, unutar njega će uvijek biti prostora za tržišno saniranje štete i moralističko nastupanje kapitalista da time nude poslove radnicima. Ako ikada zrak bude toliko onečišćen da ljudi ne mogu disati, proizvodit će se i prodavati respiratori, što će povećati BDP i uposliti nezaposlene.
Saito upravo zato kritizira one zagovaratelje Odrasta koji imaju radikalnu kritiku sustava, ali im se rješenja na kraju zaustavljaju na progresivnim porezima i recikliranju. On poziva na post-kapitalističko društvo. Naime, nijedan kapitalist – onaj koji ulaže kapital - nije lud da ga uloži u sektor koji će mu ga izgubiti, kao ni u sektor koji stagnira. Velika recesija 2008. pokazala je da globalni ekonomski sustav ovisi o volji investitora koji, kada uoče da se ne događa povrat na uloženo, izvlače novac iz sustava, onemogućuju proizvodnju i produbljuju ekonomsku krizu. Upravo zato je nemoguće govoriti o ukidanju BDP-a (o čemu Odrast stalno govori) bez da se dovede u pitanje ekonomski sustav unutar kojeg nitko ni ne ulaže ako ne očekuje povrat na uloženo.
Kada bismo razgovarali sa zagovornicima slobodnog tržišta o tekstilnim radnicama u Bangladešu, njihov bi narativ vrlo vjerojatno opravdavao taj model zato što je radnicama, po njihovu mišljenju, bilo gore prije nego je tekstilna industrija došla. Po njima, radnice uvijek mogu odabrati dati otkaz, iz čega zaključuju da im je očito bolje raditi u tim lošim uvjetima nego se snalaziti na drugačije načine. Iako je Marx oduvijek bio svjestan gluposti takvog mišljenja, Saito ističe da je u 1850-ima navijao da britanski imperijalizam uništi indijske komune koje je smatrao nazadnim načinom života, i donese kapitalistički prosperitet koji će jednog dana, radničkom borbom, ući u svoju komunističku fazu.
Saito napominje da, nakon što je napisao prvi tom Kapitala, Marx počinje čitati prirodne znanosti. Engels ga požuruje da napiše drugi i treći tom Kapitala, ali Marx je opčinjen spomenutim istraživanjima. Marx u svojim bilješkama, koje Saito proučava, piše o metabolizmu ljudi i ostatka prirode, koji se poremetio upravo nastankom kapitalističke socijalne reprodukcije, izazivajući masovnu deforestaciju, degradaciju tla i nestanak vrsta.
Jedan od znanstvenika prirodoslovaca koji je izvršio veliki utjecaj na Marxa je kemičar Justus von Liebig koji je prvi pružio uvjerljivo objašnjenje o utjecaju nutrijenata iz zemlje (dušik, fosfor i kalij) na rast biljaka. Marx je zadivljen Liebigovom analizom pisao Kapital u ranim 1860-ima, što se vidi iz njegova pisma Engelsu iz 1866, godinu dana prije objave prvog toma Kapitala, u kojem mu piše da je nova poljoprivredna kemija važnija za shvaćanje kapitalističke logike od teorija svih ekonomista zajedno.
Tijekom 19. stoljeća smanjenje plodnosti zemlje bilo je glavna ekološka briga kapitalističkog društva Europe i Sjeverne Amerike. Liebig je proučavao hranjive tvari u zemlji i uočio da britanska poljoprivreda svojim intenzivnim metodama kultivacije, koja služi povećanju uroda, operira kao sistem krađe vitalnosti zemlje. Naime, tlu trebaju određeni nutrijenti, kao što su dušik, fosfor i kalij, kako bi mogla nastaviti pomagati rast usjeva. Kako usjevi rastu, hrane se tim nutrijentima iz zemlje i oni polako iščezavaju iz nje. Prijašnja su društva plodove zemlje reciklirala nazad u zemlju, gnojeći ju. Međutim, kapitalizam je doveo do koncentracije vlasništva nad zemljom koja je uključivala depopulaciju ruralnih područja i velike razlike između sela i gradova. Kako neprobavljivi plodovi usjeva nisu završavali u zemlji nego na smetlištu, a zemlja gubila vitalnost, SAD i europske države nekako su ju morale gnojiti.
Jedna od konzekvenci tog metaboličkog napuknuća nastanak je tržišta guanom (ptičjim izmetom) koji je sadržavao puno dušika i fosfora, a kojim su obilovala otočja Perua. Pokrenuta je golema tržišna razmjena između južnoameričkih država te SAD-a i Europe, što je utjecalo na rat na Pacifiku, gdje su Peru i Bolivija ratovali protiv Čilea, kako bi se izborili za poziciju glavnog trgovca sa Zapadom. Naime, brod koji je prevozio peruanski guano prvi je put došao u Liverpool 1835. godine, a već 1847. dovodio je 220.000 tona u Englesku. Marx je to sve budno pratio i napisao da je posljedica diktata kapitala “remećenje metaboličkog međudjelovanja čovjeka i zemlje, radi kojeg se sprječava vraćanje njenih sastavnih elemenata, koje je čovjek konzumirao u obliku hrane i odjeće, u tlo. To onemogućuje djelovanje vječnog prirodnog uvjeta za trajnu plodnost tla.”
Saito je u nedavnom predstavljanju svoje knjige povodom prijevoda na njemački jezik istaknuo kako Marx, dok proučava nova prirodoslovna istraživanja, čita literaturu o komunama u Latinskoj Americi, Rusiji i Aziji te piše kako su te komune vrlo nepromjenjive. Japanski filozof napominje kako nepromjenjivost može imati negativnu konotaciju, pogotovo iz pozicije liberalnog uma, ali ona na neki način znači i održivost. Takve zajednice proizvode osnovne uvjete za svoj opstanak i u njima su svi otprilike jednaki. Marx proučavajući antropološku literaturu, uz poznavanje političke ekonomije Smitha, Ricarda, Saya, itd., kao i čitave tradicije zapadne filozofije, zaključuje da problem održivosti i socijalne nejednakosti jest historijski specifičan problem kapitalističke socijalne reprodukcije. Budući da su održivost i jednakost usko povezane, on u svojim bilješkama inzistira da zapadna društva moraju učiti od tih komuna i internalizirati njihove principe. Njihova nepromjenjivost pomogla im je da budu prisutne stotinama tisućama godina, dok se počeci kapitalističke socijalne reprodukcije mogu pronaći tek 500 godina unazad.
Marx se, kao ni Saito, ne zalaže za povratak u arhaične komune već smatraju da moderna društva mogu puno naučiti iz njih i osmisliti sofisticiraniju globalnu izvedenicu koja ne odustaje od suvremenih saznanja. Također, iz proučavanja arhaičnih komuna Marx ističe historijsku specifičnost kapitalističke socijalne reprodukcije. Imajmo na umu da kmetovi u feudalizmu, seljaci u antici, pripadnici spomenutih komuna, lovci-skupljači, kao i svi drugi društveni akteri predkapitalističkih društava nisu prodavali svoj rad nekom poslodavcu (feudalcu ili caru, šta god), ostavljali mu proizvod kojeg su napravili tijekom rada, zauzvrat dobili novac, a poslodavac taj proizvod kao robu prodavao na tržištu. Kmet je živio od plodova tla kojeg je direktno obrađivao, nije ih morao sve ostavljati feudalcu da bi od njega dobio novac. Robna forma je ono što kapitalizam čini historijski specifičnim – razmjena rada kao robe, novca kao robe i proizvoda rada kao robe, a upravo se u širenju opsega te razmjene događa oplođivanje vrijednosti kapitala, koje se mjeri u BDP-u.
Ako potpuno banaliziramo stvari: BDP se nije povećao ako sam ja sebi oprao suđe nakon ručka. Nije se povećao ni ako moj susjed opere svoje suđe nakon ručka. Međutim, ako ja operem njegovo suđe, on me plati 10 eura, pa zatim on opere moje suđe, i ja njega platim 10 eura, BDP se povećao. Tržišna transakcija rada kao robe, kao i transakcije drugih roba na tržištu, uvjet su kapitalističke ekonomije. Takvo što nije dio „ljudske prirode” i povijesno traje vrlo kratko.
Saito, dakle, u Odrast donosi radikalnu kritiku kapitalizma, ali je temelji na potpuno drugačijim osnovama od ranijeg, produktivističkog Marxa, kako ga on naziva. Saito je pod velikim utjecajem filozofa Györgya Lukácsa i kada govori o produktivističkom ili tradicionalnom marksizmu misli na produktivističku struju kojoj je glavni fokus klasni konflikt i pobjeda rada, a ne ukidanje radnika kao klase. Istina jest da je Marx pisao o besklasnom društvu, no Saito, kao i mnogi drugi, smatra da su pokreti 20. stoljeća inspirirani Marxom imali tendenciju svesti priču na bolje radne uvjete, a onda se s novim tipom organizacije društva tržišno natjecati sa SAD-om i drugim kapitalističkim državama, zanemarujući ukidanje robne forme i besklasno društvo te ostavljajući ostvarenje toga za neko buduće vrijeme.
Ako popričamo s predstavnicima suvremenih sindikata, često ćemo čuti priču da je radu u interesu da kapital raste jer će radnici moći dobiti više benefita što je kapital veći. Iako suvremeni sindikati jasno i glasno nisu marksistički, u njihovoj retorici uočavamo ono što je znalo biti prisutno i u marksističkim radničkim pokretima i njihovim partijama 20. stoljeća – priželjkivanje da robna ekonomija raste, ali se redistribuira pravedno.
Saito prepoznaje da Odrast zaustavljanje ekonomskog rasta stavlja na prvo mjesto i zato smatra pokret iznimno važnim, ali ističe da se to može učiniti jedino nadilaženjem postojećih odnosa socijalne reprodukcije, s čim se ne slažu svi pripadnici Odrasta. Oni po njemu nisu dovoljno duboko ušli u kapitalističku logiku koja nužno zahtijeva rast.
Međutim, reći da se treba zalagati za ukidanje robne forme u liberalnoj demokraciji zvuči toliko apstraktno i nemoguće da se ipak mora inzistirati na nekim manjim promjenama. Zato fokus unutar liberalne demokracije treba biti ono što će dugoročno ljudima približiti tu viziju.
Ako se vratimo na ideju nužnih i ne-nužnih sektora koje nam je približila pandemija, kao i tendenciji da kapitalizam profitira iz sanacije štete koju proizvodi, uočavamo da nas mnoge suvremene političke borbe približavaju tom idealu. Osim smanjenja radnog vremena, tu je i recimo ograničavanje marketinga na javnim površinama, visoko oporezivanje nezdrave hrane, gradsko projektiranje biciklističkih staza i financiranje javnog prijevoza, kako bi se ljudima omogućilo da jednostavno i jeftino žive zdravi život i smanjilo se zagađenje, a ujedno i količina rada potrebna za radno-intenzivnu proizvodnju osobnih automobila i lijekova. Visoko oporezivanje turizma i ugostiteljstva bi također smanjilo potrebu za količinom rada, a ljudi bi se mogli posvetiti netržišnim, odnosno manje tržišno intenzivnim aktivnostima poput šetnje parkom, “divljem” kampiranju i slično.
Riječ je i o eliminaciji jeftinih proizvoda loše kvalitete, poput odjeće, obuće, kućanskih aparata i tehnoloških uređaja koji se brzo paraju i kvare ili, u slučaju aparata, nemaju zamjenske dijelove pa stvaraju otpad. Tehnološki uređaji se ujedno marketinškim tehnikama potrošačima serviraju kao “zastarjeli” jer je došao novi model, podebljavajući pritom problem. Riječ je i o nekim tradicionalnim socijalističkim idejama, poput prenamjene građevinskog sektora koji više ne bi gradio zgrade za najam i prilagođavao se senzibilitetima turista koji ostaju na kratko, već za dugotrajno korištenje i vlasništvo onih koji u njima žive.
Naravno da će kapitalizam svaku ovakvu inicijativu pojesti i prilagoditi ju svojim konstitutivnim elementima rasta, ali ideja je da se kroz smanjenje radnog vremena i ovakve politike ljudima pruži prostor za intuitivni zaključak o postkapitalističkom društvu i viziji, da se izađe izvan kapitalističkog realizma u kojem nam je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Upravo unutar takvog stanja moguće je uopće početi misliti revoluciju. Inače smo na razini “ajmo djelovati, ali ne znamo u kojem smjeru”.
Saitova teorija, odnosno odrast i marksizam zajedno, pruža nam viziju kako drugima istovremeno pomoći unutar kapitalizma, kao i didaktički približiti viziju koja se nalazi duboko zakopana u okovima kapitala koji nam, ako nismo poduzetnici koji ganjaju njegov rast, gura umove u očaj, što dugoročno, u razdobljima krize kapitalizma, može pružiti oslonac za dubinsku promjenu.
Odrast se dakle fundamentalno razlikuje od onoga što se naziva produktivističkim ili tradicionalnim marksizmom. Odrast u konačnici mora nadići koncept rasta, BDP-a, odnosno, kako Saito ispravno ističe – kapitalizam kao takav – jer nijedno društvo u povijesti nije imalo rast kao nužni faktor socijalne reprodukcije. Produktivistički rast, koji za sobom donosi i goleme količine otpada, deforestaciju, degradaciju tla, onečišćenje vode, itd., iako u ideji može biti redistribuiran jednako među radnicima, ne može trajati dovijeka, a Saito je važan jer nas upozorava da je na taj problem naišao i Marx u 19. stoljeću, upozoravajući da Zapad mora učiti iz načina života starih održivih komuna i osmisliti sofisticiraniju globalnu izvedenicu koja ne odustaje od suvremenih saznanja, ali odbacuje posredstvo tržišne kupoprodaje roba.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Bojan Mrđenović/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: