Blokade prostorija, otmice poslodavaca, prijetnje smrću, otuđivanje imovine samo su neke od nekonvencionalnih akcija kojima su pribjegli radnici kako bi se izborili za svoja prava, a koje je istražila naša Martina Domladovac.
Štrajk je najčešći i najučinkovitiji oblik radničkih akcija, što smo imali prilike vidjeti u brojnim primjerima radničke borbe u Hrvatskoj tijekom 90-tih, objedinjenih u Arhivu radničkih borbi koji smo višekratno analizirali u rubrici “Crtice iz arhiva”. Osim štrajkova i prosvjeda na ulici, radnici i radnice u posebno očajnim situacijama ponekad su bili prisiljeni i na puno radikalnije poteze kao što su zauzimanje tvornica ili čak nasilje prema svojim poslodavcima. U ovom tekstu prisjetit ćemo se nekih od nekonvencionalnih i ponekad nasilnih akcija kojima su radnici pribjegavali u grčevitoj borbi za svoja prava od 90-ih do danas.
Preuzimanje radničke kontrole nad poduzećima?
Neobični primjeri radničkih akcija zabilježenih u Arhivu radničkih borbi su slučajevi kada bi radnice i radnici direktore ili nove vlasnike svojih poduzeća „zatočili“ u prostorima poduzeća kako bi ih natjerali na pregovore. Jedan od takvih primjera je slučaj radnica Dalmine robne kuće u Splitu koje su blokirale upravnu zgradu poduzeća i zatočile direktoricu u njenom uredu jer im nakon stečaja robne kuće nisu isplaćene obećane otpremnine. Radnice su 9. studenog 1999. godine blokirale upravnu zgradu tvrtke, u kojoj su zarobile i tadašnju direktoricu Anu Tijardović zahtijevajući da ih se sasluša. Feral Tribune navodi kako se, unatoč pozivima predstavnika sindikata da podrži radnice, direktorica nije izjašnjavala (Ljutog Megdana, Feral Tribune, 15. 11. 1999). Već idućeg dana radnice su proširile svoju akciju blokiravši čitav skladišni prostor robne kuće. Namjeravale su ustrajati u blokadi sve dok im se ne isplate otpremnine ili ponude čvrste garancije za isplatu, ali su ih treći dan akcije iz prostora izbacili zaštitari koje je iznajmila uprava Dalme, nakon čega su radnice nastavile prosvjedovati ispred zgrade poduzeća.
Drugi sličan slučaj navodno se dogodio u Krapinskoj tekstilnoj industriji (KTI) o čemu šturo izvještava Feral Tribune (Skladište Hrvatska, Feral Tribune, 20. 5. 1996). U procesu pretvorbe iz ove je tvornice „isparilo“ 19,3 milijuna maraka. U veljači 1996. godine radnici stupaju u štrajk nakon što mjesecima nisu primili plaću niti su im uplaćeni doprinosi. U svibnju Feral izvještava kako su radnici novog direktora, koji je došao u tvrtku podijeliti više od 600 otkaza, zatvorili u tvornici i držali ga cijeli dan i noć dok s njim nisu sklopili ugovor, koji je on nakon “oslobođenja” poništio, tvrdeći da je sklopljen pod prisilom.
U nizu štrajkova, prosvjeda i zauzimanja tvornica 1999. godine radnici Kraša su zbog neisplaćenih dugova držali zatočene predstavnike uprave Dione. Kao i mnoga poduzeća, Kraš je tada bio teško pogođen poslovanjem Dione u vlasništvu tajkuna Miroslava Kutle. Diona je tada (prema pisanju Feral Tribunea, Ratnička klasa, 25. 1. 1999) bila dužna svojim dobavljačima 340 milijuna njemačkih maraka, a čitava Kutlina Globus grupa milijardu i 350 milijuna maraka. Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) predložio je da se problem Dione riješi tako što će umjesto svojega novca vjerovnici od Kutle preuzeti vlasništvo tvrtke. Prema planu sindikalnog stožera, dogovorenim s većinom vjerovnika, njihova bi se potraživanja trebala pretvoriti u vlasničke udjele. Oni bi tako preuzeli Dionu, u kojoj nitko više ne bi bio većinski vlasnik, i nakon toga je osposobili za daljnji život i rad. Premijer Zlatko Mateša prihvatio je prijedlog, no nakon toga SSSH više ni s kim nije mogao uspostaviti kontakt. Nakon 48 sati došla je vijest da je Ivica Todorić, vlasnik Konzuma, spreman otkupiti Dionu. Feral Tribune također izvještava kako su radnici Kraša u očaju pet sati držali zarobljene predstavnike Dionine uprave pokušavajući postići naplatu dugova.
U srpnju iduće godine zbog neisplate plaća buknuo je štrajk u sisačkoj Željezari te poprimio dramatične razmjere. Radnici su u podne 4. srpnja bez najave blokirali sva tri izlaza iz Željezare. U krugu pogona zatvoreni su i poslovni partneri iz Italije pa nitko nije mogao unutra ni van, a prijetila je opasnost i od izbijanja otvorenog fizičkog sukoba velikih razmjera. To radničko okupljanje bilo je inicirano mimo zakonskih propisa o organizaciji štrajka pa su radnici unaprijed ostali lišeni zakonske osnove za postavljanje čak i opravdanih zahtjeva. Na inicijativu sindikalnog povjerenika radnici su sastavili inicijativni odbor, istaknuli svoje zahtjeve i odblokirali ulaze – sve u roku kraćem od dva sata. Organizirane su i štrajkačke straže koje su u pogonima dežurale 24 sata. Nakon 14 dana drame radnici su dobili punu plaću za svibanj i pola plaće za lipanj, nakon čega je štrajk prekinut (Feral Tribune, Novac za taljenje, 5. 8. 2000).
Beskrajne štrajkove, zauzimanja poduzeća, a posebno sve brojnije stožere za obranu poduzeća i radnika, neki su vidjeli kao mogući prvi korak prema povratku radničke kontrole nad poduzećima te obnovi samoupravljanja. Radnički stožeri krajem devedesetih niknuli su u raznim poduzećima te su otvoreno osporavali pravo na imovinu koju su dobili tajkuni. No to ne znači da su radnici počeli upravljati tvrtkama, niti su to tražili. Nisu čak ni postavljali pitanje svojih prava na vlasništvo nad poduzećima u kojima su radili. U tim se trenucima, naglašava Feral Tribune, govorilo samo o sigurnosti zaposlenja i plaća. Naglašavaju također kako je preispitivanje i revizija privatizacije jedino što vlast nije mogla dozvoliti – moglo se žrtvovati jednog tajkuna, ali ne i koncept privatizacije jer je njime već uspostavljen željeni socijalni poredak.
Ako je to ikad bila povijesna prilika za ponovnim preuzimanjem radničke kontrole nad poduzećima, ona je definitivno propuštena. Nakon borbenih 90-ih broj štrajkova, prosvjeda i organiziranih akcija drastično opada, iako su radnička prava nastavila nazadovati. Članstvo u sindikatima smanjuje se i oni postepeno, vjerojatno zbog promijenjenih zakonskih okvira, ali i drugih okolnosti, ublažavaju svoje taktike.
Od glavne vijesti do Crne kronike
Umjesto velikih sindikalnih prosvjeda i radikalnih radničkih akcija, nakon 2000-tih nekonvencionalne radničke poteze sve češće pronalazimo u rubrici crne kronike. Koliko se drastično situacija promijenila vidljivo je i prema sporovima radnika i poslodavaca koji u ekstremnim situacijama završavaju teškim ranjavanjem ili čak pokušajima ubojstva.
Primjerice, 2009. godine jedan je radnik pištoljem s tri hica teško ranio direktora tvrtke Bačani-transporti u kojoj je radio deset godina. Radnik je nakon napada otišao s mjesta nesreće te se sam prijavio policiji. Iz novinskih izvještaja saznajemo da su nesuglasice radnika koji je u poduzeću radio kao vozač i poslodavca počele dvije godine ranije kada je dobio otkaz. Navodno je zbog toga protiv poslodavaca podigao tužbu, a oni su ga prije završetka spora, koji su vidjeli da će izgubiti, vratili na posao. Unatoč tome, radnik tvrdi kako „ga nisu htjeli pustiti za upravljač kamiona, već su mu ponudili mjesto pomoćnog vozača. Obitelj ranjenog poslodavca tvrdila je da im je već ranije prijetio, da nisu imali povjerenje u njega jer boluje od depresije i da su imali problema s njim jer je odbijao odlaske na put, te da je zbog svog zdravlja trebao otići u mirovinu.” Radnik je uhićen i optužen za pokušaj ubojstva (Večernji list, 9. 12. 2009).
Često susrećemo i vijesti kako su radnici u pokušaju naplate svojih potraživanja poslodavce fizički napali, prijetili im ili otuđili imovinu poslodavaca kao kompenzaciju za plaće koje vjerojatno nikad neće dobiti. Iz novinskih izvještaja često ni ne saznajemo tko je poslodavac i zašto radnicima nisu isplaćene plaće, već samo kako se zločin odigrao i za što su počinitelji optuženi. Pritom su slučajevi za koje postoji evidencija samo oni koji su došli do policije i tako do javnosti, dok je pravi broj sličnih „akcija“ očajnih radnika sigurno puno veći. Vidljivo je i da su u većini slučajeva postupci radnika impulzivni, neplanirano eskaliraju u nasilje i u pravilu završe negativnim ishodom za radnike.
Godine 2010. trojica radnika otela su vlasnika građevinskog poduzeća Žare kako bi utjerali dug od 2.000 eura za radove na izgradnji hotela Vrtovi sunca u Orašcu. Radnici su se s poslodavcem navodno susreli kako bi ishodili isplaćivanje duga. Nije poznato je li otmica bila isplanirana, no kako vlasnik kod sebe nije imao novac, trojac ga je protiv njegove volje utrpao u automobil i odvezao do bankomata, gdje su opet ostali praznih ruku jer je račun poslodavca bio prazan. Nakon toga su ga navodno ponovno posjeli u automobil, fizički ga napali i prijetili mu smrću. Potom su ga izbacili iz auta i odvezli se (T-portal).
Dvojica radnika nepoznate tvrtke 2011. godine dobila su kaznenu prijavu za pokušaj protupravne naplate nakon što su napali svog poslodavca i od njega otuđili dva mobitela. Incident je počeo tako što su radnici zaskočili bivšeg poslodavca u kafiću inzistirajući da im podmiri dugovanja. S obzirom na to da ih je uporno ignorirao, slijedili su ga iz kafića, počeli mu prijetiti te inzistirati da s njima ode do najbližeg bankomata i s računa podigne bar nešto novca od ukupnog dugovanja za plaće. Na kraju su od njega, kako ne bi otišli kući praznih ruku, uzeli dva mobitela. Po mišljenju poslodavca njihov je potez bio pretjeran pa ih je, nakon što im je uspio pobjeći, otišao prijaviti u najbližu policijsku postaju. Policija je žurno pronašla i uhitila obojicu radnika, koji su kasnije pušteni da se brane sa slobode (Novi list, 24. 7. 2011).
Iste godine saznajemo i za slučaj 29-godišnjeg vozača koji je od 33-godišnjeg poslodavca prijetnjama pokušao ishoditi zaostala dugovanja. Radnik je nazvao bivšeg poslodavca i tražio isplatu zaostalih plaća, a kako to nije urodio plodom, počeo je njemu i njegovoj obitelji prijetiti smrću. Poslodavac je bivšeg radnika prijavio policiji, a tijekom kriminalističkog istraživanja utvrđeno je da je počinio kazneno djelo nezakonitog utjerivanja dugovanja. I on je pušten da se brani sa slobode (Novi list, 22. 8. 2011).
Nakon što mu poslodavac po prekidu radnog odnosa nije isplatio 7.500 tisuća kuna, jedan se mladi radnik tvrtke Paulchen S komet odlučio „sam naplatiti“. Izvan radnog vremena odvezao je službeno vozilo koje je koristio dok je bio zaposlen, a suvlasnik tvrtke protiv njega je podnio kaznenu prijavu zbog samovlasti. Policija je ubrzo pronašla službeni automobil u autoradioni, a zbog počinjenog kaznenog djela samovlasti podaci o počinitelju uručeni su oštećenoj tvrtki radi pokretanja privatne tužbe. Automobil je vraćen vlasniku (Jutarnji list, 21. 5. 2009).
Andrija Mandić iz Otoka 2010. godine dobio je godinu dana zatvora zato što je, ogorčen zbog toga što dva mjeseca nije dobio plaću, svome gazdi uzeo laptop. Posao u privatnoj ličilačkoj tvrtki u Zagrebu pronašao je preko oglasa, a vlasnik mu se lažno predstavio. Nakon dva mjeseca rada poslodavca je pitao za plaću, na što mu je on odgovorio da bude strpljiv i sretan što radi. Laptop je uzeo u pokušaju da natjera poslodavca da mu isplati plaću i već drugi dan ga je vratio. S obzirom na to da nije bio prijavljen, tijekom postupka Mandić nije mogao dokazati da je radio kao soboslikar za tog poslodavca. Tijekom kaznenog postupka pristao je na 6 mjeseci zatvorske kazne, no državni odvjetnik je tražio veću kaznu koja je zatim povećana na godinu dana. Poslodavac nikad nije optužen niti je odgovarao za neisplatu plaće radniku (Večernji list, 03. 05. 2012).
Prošle je godine u Zagrebu jedan radnik sjekirom demolirao skupocjeni automobil za koji je mislio da je u vlasništvu njegovog poslodavca. Radnik je policiji odmah priznao djelo objasnivši da je to učinio jer mu poslodavac duguje više plaća koje mu ne želi isplatiti. Radnik je time počinio kazneno djelo protiv imovine, a tužitelji su tražili 10 mjeseci uvjetnog zatvora. Tijekom istrage ispostavilo se kako se radnik iskalio na krivom automobilu (Index.hr, 12. 10. 2021).
Na kraju valja spomenuti slučaj popisivača stanovništva koji su lani nezadovoljstvo naprasnim izmjenama odluke o određivanju novčane naknade za popisivače odlučili iskazati zadržavanjem zadužene opreme. Državni zavod za statistiku (DZS) je dan nakon dovršetka popisivanja izmijenio odluku o visini novčane naknade, zbog čega su neki od popisivača trebali dobiti i do 2.700 kuna manje od planiranog iznosa. Dio popisivača ispostave Gornji grad – Medveščak zato je odlučio zadržati posuđenu IT opremu, laptop, punjač, torbu i akreditaciju. Neki popisivači također su se žalili da ne mogu dobiti naknadu za raspršenost, iako su obilazili zagrebački Gornji grad s dosta nestambenih objekata, ali i onih napuštenih zbog potresa jer se ta dodatna naknada po dopunjenom pravilu dobiva samo za ruralna područja.
Slučaj je na kraju završen tako da je DZS pronašao način kako dijelu popisivača isplatiti dogovorene honorare, objašnjavajući to iznimnim okolnostima. Popisivači koji su, prema novom tumačenju DZS-a, ostvarili pravo na naknadu nisu je željeli prihvatiti jer su smatrali da bi naknadu trebali dobiti svi, a ne samo manji broj popisivača. Bez obzira na to, objašnjeno im je da će im novac svejedno biti isplaćen te da opremu moraju vratiti do određenog datuma, u suprotnom će ih tužiti za kazneno djelo (Novi list, 20. 11. 2021).
Neobične, radikalne i nasilne akcije radnika protiv poslodavaca danas se vidljivo razlikuju u odnosu na 90-e godine. Postepeno smanjivanje utjecaja i organizacijske moći sindikata, ali i novi, nesigurni oblici rada doveli su do neorganiziranih, sporadičnih akcija protiv poslodavaca u kojima se radnici prvenstveno pokušavaju izboriti za sebe i svoje trenutne potrebe. Sindikalno djelovanje također je od 90-ih više zakonski regulirano, tako da štrajk ostaje njihova najradikalnija opcija djelovanja. Nasilne akcije koje vidimo u zadnjih desetak godina tako su u pravilu ishitrene te dolaze iz bijesa i osjećaja osobne nepravde. Sporadično nasilje pritom nije okrenuto protiv sustava, ne koristi se kao sredstvo prisile za rješavanje problema cijelog radnog kolektiva ili raskrinkavanja kriminalnih aktivnosti poslodavca. Umjesto toga nastoje se postići tek sitne pojedinačne pobjede, bez širih posljedica. Zanimljivo je i kako su poslodavci koji ne isplaćuju plaće predstavljeni kao žrtve, a izrabljivanje radnika ne percipira se kao nasilje. Istovremeno, radnike koji nasilno zahtijevaju svoja prava drastično se kažnjava, čak i u slučaju sitnih krađi u kojima je otuđena imovina poslodavca. S obzirom na sustav na koji se ne mogu osloniti te sve manje i nestalne radne kolektive koje je teško organizirati, ne čudi da se radnici u posebno teškim trenucima odlučuju na samostalne nasilne poteze. Ponekad su motivirani jednostavnim zahtjevom za isplatom zarađenih plaća, a ponekad su tek očajan čin osvete. Ideje o potencijalnom povratku samoupravljanja i nepredvidljivoj političkoj moći koju su radnici posjedovali krajem devedesetih, u samo su se desetak godina nažalost pretvorile u tek nepotpune vijesti i nesretne crtice iz crne kronike.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Ivana Perić
Tekst napisala:
Preporučite članak: