U svom drugom osvrtu na afrički film u rubrici "Džemper za vinograd" Filip Peruzović vodi nas u supsaharsku Afriku i upoznaje s jednim od najvažnijih filmova senegalske kinematografije - filmom "Crna djevojka" Ousmanea Sembènea iz 1966. S obzirom na to da je kolonijalna Francuska pokorenim narodima praktički onemogućavala da snimaju vlastite filmove sve do 1960, ovaj film predstavlja i prvi međunarodni uspjeh nekog supsaharskog autora.
U ovom izdanju Džempera za vinograd nastavljamo svoje filmsko putovanje afričkim kontinentom, koje smo započeli odličnim Atlantique Mati Diop. Pozabavit ćemo se vrlo utjecajnim filmom La noire de... (Crna djevojka) Ousmanea Sembènea iz 1966. godine, prvim međunarodnim uspjehom nekog supsaharskog autora. Osim što je osvojio prestižnu nagradu Jean Vigo, riječ je o prvom filmu crnog afričkog autora koji je prikazan u Cannesu.
No, prije nego krenemo u priču o samom filmu, potrebno je pružiti malo povijesnog konteksta kako bi se u punoj mjeri mogao shvatiti njegov značaj. Naime, filmska je umjetnost u Africi (kao uostalom i gotovo sve na tom kontinentu) neraskidivo povezana s poviješću kolonijalizma te pričom o podjarmljivanju i represiji koje su u većini zemalja kočile kulturni i umjetnički razvoj. Pritom postoje, barem na filmskom planu, velike razlike između sjeverne i supsaharske Afrike. Naime, tuniška i egipatska kinematografija jedne su od najstarijih na svijetu te su blisko povezane sa samim rođenjem medija filma. Braća Lumiere još su 1896. prikazivala svoje filmove u Aleksandriji, Kairu, Soussi i Hammam-lifu. Pri tom je posebno jaka bila egipatska kinematografija poznata po velikoj produkciji komedija i mjuzikala, pri čemu nisu izostajali niti ozbiljni umjetnički filmovi poput Volje Kamala Selima iz 1939. koji je umnogome preteča talijanskog neorealizma, ili Postaje Kairo Youssefa Chahinea iz 1958. u kojem neki vide najavu Hitchcockovog Psiha. Za razliku od svojih sjevernijih kolega, supsaharski su filmaši bili pod udarom mnogo većih restrikcija.
Primjer težine restrikcija je Lavalov zakon koji se od 1934. pa sve do 1960. primjenjivao u francuskim kolonijama te je, u suštini, onemogućavao njihovim stanovnicima da snimaju filmove u vlastitim zemljama. U tome leži i objašnjenje činjenice da je prvi film koji je snimio crni Afrikanac napravljen tek 1955. godine. Paradoksalno, snimljen je u Parizu, zbog toga što su njegovom autoru Paulinu Soumanou Vieyri i njegovim kolegama kolonijalne vlasti, upravo zbog zloglasnog Lavalovog zakona, zabranile da film snimi u Senegalu.
To je, dakle, tlo iz kojeg je izniknula La noire de... Ousmane Sembènea. Imajući na umu sve što smo naveli, nije slučajno što film tematizira upravo kolonijalizam.
Priča o Diouani funkcionira na više razina. S jedne strane pratimo alijenaciju i usamljenost mlade osobe u stranoj zemlji, s druge odnos kolonijalista i koloniziranog, jer je odnos Madame prema Diouani zapravo preslika odnosa Francuske prema svojim kolonijama. Isto tako, tu je i odnos poslodavca prema nemilosrdno izrabljivanoj radnoj snazi, gdje Diouana, premorena prekomjernim radom, postupno gubi svoj identitet. Njezino privatno vrijeme ne postoji, kao niti slobodni dani, i sve što Diouana vidi od Antiba su bijeli zidovi rezidencije u kojoj je zatočena.
Diouana se od energične mlade žene pune volje za životom postupno pretvara u sjenu sebe, dok priča ide ka svom tragičnom kraju koji postaje još tragičniji kada znamo da je riječ o istinitom događaju koji je Sembène prvo obradio u kratkoj priči, a poslije i pretočio u film.
Razinu Diouanine opresije pokazuje i činjenica da ona u filmu gotovo uopće ne govori, kao osoba kojoj je praktički oduzet glas. Sve se njezine misli odvijaju u OFF-u, pokazujući da posjeduje bogati unutarnji život koji pred svojim poslodavcima nije u stanju izraziti. Znakovito je i što u OFF-u progovara na francuskom, jeziku opresora, čime se pokazuje da je i nad njenim unutarnjim životom izvršena agresija, te se gubitak identiteta počeo odvijati i iznutra.
Teško je u tome ne vidjeti paralelu sa spomenutim Lavalovim zakonom, zbog kojeg afrički filmaši tolike godine doslovce nisu imali svoj glas.
Iako je Senegal nedavno oslobođen, kolonijalistički mentalitet je mnogo teže ukinuti i još uvijek je prisutan u načinu na koji Diouanu tretiraju Madame i njezini prijatelji. To je dobro oslikano u mučnoj sceni u kojoj Madame dolaze prijatelji koji objektiviziraju Diouanu i tretiraju ju gotovo kao suvenir iz Afrike, ne mnogo različit od maske na zidu, jedine preostale Diouanine poveznice s domom.
Frapantno je što je riječ o autorovom prvom filmu i tek jednom od prvih ostvarenja novooslobođenog supsaharskog afričkog filma. La noire de... usprkos tome svejedno prati suvremene trendove i odiše duhom francuskog novog vala, pokazujući da Sembène svojim poznavanjem medija filma nimalo ne zaostaje za svojim francuskim pandanima, makar su oni „u prednosti“ za barem šezdeset godina neometanog bavljenja filmom.
Ovim je filmom započela karijera autora koji će ostaviti neizbrisiv trag u povijesti ne samo afričkog, nego i svjetskog filma, do te mjere da ga je postalo uvriježeno nazivati „ocem afričkog filma“. Vrijedi spomenuti i da Sembèneovoj filmskoj karijeri može parirati i njegova literarna, s obzirom da je riječ o jednom od najutjecajnijih postkolonijalnih afričkih pisaca, koji se filmom počeo baviti isključivo kako bi mogao doprijeti do što većeg broja Afrikanaca, s obzirom na velik postotak nepismenog stanovništva u to vrijeme.
La noire de... možete besplatno pogledati na ovoj poveznici. Njegovih ekonomičnih 65 minuta trajanja osigurava obrnuto proporcionalno mnogo materijala za razmišljanje. Jedno od pitanja koja se pritom nameću je zasigurno: gdje bi afrički film bio danas, da mu nije ukradeno toliko mnogo od njegove povijesti?
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: screenshot YouTube, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: