Large policija gu%c5%a1i prosvjed 1998. zagreb

Policija je neizostavan dio ikonografije svakog većeg javnog okupljanja ili prosvjeda. Čak je i sam nastanak policije vezan upravo uz potrebu vladajuće i građanske klase da preuzmu kontrolu nad ulicama od nadiruće mase radnika i siromašnih koji su se slijevali u bujajuće gradove u vrijeme rane industrijalizacije. Prisutnost policije je danas toliko uobičajena na javnim događanjima da najčešće uopće ne obraćamo pažnju na njenu represivnu ulogu, ali i zaboravljamo na povijest brutalnih okršaja policije i radnika na ulicama prije no što su prosvjedi svedeni u „pitome“ okvire šetnje s transparentima. U još jednom tekstu iz serije crtica iz Arhiva radničkih borbi, istražit ćemo ulogu policije u gušenju radničkih prosvjeda i štrajkova u Hrvatskoj devedesetih. 


Razvoj sindikata u Hrvatskoj tijekom devedesetih obilježile su ratne prilike koje su neizbježno utjecale na sindikalno djelovanje. Uz to što su sindikati nerijetko preuzimali ulogu humanitarnih organizacija, u vrijeme rata odvijali su se i neki od najmasovnijih štrajkova i radničkih akcija. To je prvenstveno vezano uz zatečene okolnosti u kojima je promjena vlasti i ekonomskog sustava radnike natjerala na brzo organiziranje u obrani poduzeća od pljačke i raspadanja. Prvi sindikati bili su entuzijastični, masovni i koristili su priliku još uvijek neorganizirane države kako bi obranili što više svojih prava. S druge strane, stanje ratnog kaosa omogućilo je vlasti gotovo neograničene represivne alate, od vojne mobilizacije do javnog linča. Nakon završetka vojnih operacija, u drugoj polovici devedesetih, represivnu ulogu preuzima prvenstveno policija kao legalna služba prisile.

„Ako sutra ne odete u školu, poslat ćemo vas na Turanj, ili, poslat ćemo vas u razmjenu!“

Prva akcija u Arhivu u kojoj se spominje policijski pritisak na radnike odnosi se na štrajk u Slobodnoj Dalmaciji 1993. godine. Štrajk je trajao od 9. do 13. ožujka za vrijeme kojeg nisu izlazile novine. Primarni motiv štrajka bila je „nezavisnost lista“, koja je zbog visoke tiraže, velikog utjecaja i kontinuirano pružanog prostora za kritičko mišljenje bila smetnja u političkim križaljkama nove HDZ-ove vlasti. Poduzeće je bilo privatizirano po tzv. „Markovićevom zakonu“ gdje su većinski vlasnici postali zaposlenici, no u ožujku 1993. godine vlada je preko nadležne Državne agencije za restrukturiranje i razvitak hrvatskog gospodarstva (na čijem je čelu tada bio Zlatko Mateša, kasnije premijer RH, a danas predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora) ishodila da se privatizacija poništi. Radnici su svoja prava pokušali zaštititi štrajkom, ali je on bio nasilno ugušen. Ulaz u zgradu bio im je zabranjen ako se prethodno nisu pismeno obvezali da će početi s radom. Nakon gušenja štrajka smijenjen je urednički kolegij, a vladajući HDZ postavlja na čelo lista „zdrave snage“ koje su ga u 6 godina od 150 000 primjeraka svele na tiražu od 50 000. Posljednji čavao u lijes Slobodnoj Dalmaciji predstavlja dolazak Miroslava Kutle(jednog od osnivača HDZ-a) 1999. godine, a nalog za preuzimanje lista stigao je izravno iz kabineta Predsjednika Franje Tuđmana. (Novi list, 11. 12. 1999)

Feral Tribune navodi kako su na dan štrajka zgradu Slobodne opkolile jake i dobro naoružane policijske snage, uz prijetnju kako nitko neće biti pušten u zgradu ako štrajk ne bude prekinut. Štrajkaški odbor, i sam izložen brutalnim prijetnjama, u strahu da bi nastavak radničkog prosvjeda mogao rezultirati krvoprolićem, odlučio je prekinuti štrajk. (Feral Tribune, 10. 8. 1998)  Na sastanke koji su se održavali, dolazio je naoružani čovjek koji je zapisivao o čemu su novinari pričali. Pred zgradom su stajala policijska vozila, a navodno su neki od novinara “zdravih snaga” bili i naoružani. Tijekom štrajka policija je neprestano dolazila, a predsjednik štrajka Ilija Maršić bio je svaki dan u policijskoj stanici. Dražen Lalić  kaže kako mu je šef osiguranja zaprijetio odlaskom na frontu. On je pobjegao kroz rotaciju i četiri se dana skrivao od Vojne policije u prijateljevom stanu. (Kako je pala Slobodna Dalmacija, Lupiga, 8. 5. 2014) Policijsko nasilje nad novinarima koji su nastavili borbu nakon ovoga zamijenilo je sudsko nasilje.

Jednim od najvećih štrajkova 1994. godine obrazovni radnici tražili su povećanje plaće od 270 kuna. Štrajk je trajao gotovo cijeli rujan, a radnici su bili pod neviđenim pritiscima. Prema navodima Vesne Kanižaj, predvodnice štrajka triju sindikata u prosvjeti i vrtićima, prije početka štrajka neki su povjerenici bili deložirani, pojedinim je profesorima prijetila vojna policija, a bilo je i par slučajeva vojne mobilizacije sudionika u štrajku. Prema riječima sindikalistice, jedan je ravnatelj s pištoljem šetao po školi, a da nikad nije bio na ratištu. U Karlovcu je pred sam početak štrajka profesore posjetila vojna policija – vjerojatno neslužbeno – ali s prijetnjom: „ako sutra ne odete u školu, poslat ćemo vas na Turanj, ili, poslat ćemo vas u razmjenu!“ Pojedini ravnatelji koji su pružili podršku su mobilizirani i poslani na Velebit. (Feral Tribune, 26. 9. 1994)

Branko Kreš, sindikalist HŽ-a (Sindikat željezničara Hrvatske) spomenuo je kako ga je tijekom štrajka na željeznici 1994. iznenadilo, pošto je mislio da je nastupila prava demokracija, da se željeznicom ne bavi Ministarstvo prometa, nego Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS). „Tada je Franjo Tuđman sazvao VONS i rekao 'sve ih pohvatati ili ih poslati na ratište'. Rekoh eh, baš će me uplašiti, kao da nisam bio '91. na frontu, sad je takoreći i mir prema onome što je bilo! Nikome od nas nije to značilo ništa“, spomenuo je Kreš u intervjuu za Radnička prava. Jednako uznemirujuće situacije sjeća se i Nenad Mrgan, predsjednik Sindikata strojovođa. „Imali smo, primjerice, situaciju 1992., kada smo najavili jedan od štrajkova, da nam na pregovore dođe čovjek u uniformi Hrvatske vojske, stavi pištolj na stol i priča kako mi moramo prestati štrajkati, kako nije u redu to što se radi, kako su ljudi u rovovima. A vi imate problem, prodaju vam nekretnine, uništavaju ono što smo svi zajedno godinama stvarali. Bitno je reći da su se ljudi koji su bili u rovovima po završetku rata vratili u svoju tvrtku, imali su se gdje vratiti jer smo barem sačuvali imovinu kada već nismo mogli u potpunosti zaustaviti kriminalne radnje“ prisjeća se Mrgan također u intervjuu za Radnička prava.

Markov trg kao zabranjena zona

Prijetnje vojnom mobilizacijom nakon rata zamijenila je policijska represija, no „mahanje“ oružjem i dalje je uobičajeno. Primjerice, tijekom posebno intenzivnog štrajka u Croatia busu početkom 1996. godine štrajkbreheri i kadrovi bliski v.d. direktoru i upravi, štrajkašima su prijetili oružjem. Štrajk je pokrenut zbog malverzacija u procesu pretvorbe poduzeća, kada su radnici autobusima blokirali ulaz u krug poduzeća, preuzeli kontrolu nad portirnicom, blagajnom poduzeća i ostalim prostorijama te organizirali 24-satne radničke straže. Stalni sukobi između štrajkaša i skupine radnika koji su ostali lojalni upravi, kao i pokušaji uprave da poduzeće deblokira pomoću sudskih naloga obilježili su dva mjeseca štrajka.

Foto: Novi list, 28.12.1998


Tijekom štrajka pred poduzećem se pojavio policijski odred od 50 djelatnika Policijske uprave Zagreb predvođene općinskim sucem koji je zahtijevao od štrajkaša da napuste prostorije poduzeća. Zahtjev je argumentiran rukom ispisanim nalogom za deložaciju, kojeg je štrajkaški odbor odbio, inzistirajući na službenom sudskom nalogu. Desetak policajaca u civilu, predvođeni direktorom poduzeća upotrijebilo je silu pri ulasku, a zamijećeni su i pokušaji fizičkog obračuna među radnicima i štrajkbreherima koji su se pojavili s dolaskom MUP-a. Fotoreporteri su dobili zabranu snimanja i svi su novinari popisani (Novi list, 28. 01. 1996). Radnici su sumnjali da su neki od prisutnih došli s ciljem izazivanja nereda i time policijske reakcije. Nekoliko dana kasnije, radnici su došli prosvjedovati pred Sabor, no samo dvadesetak ih se uspjelo probiti do Markovog trga jer je ostale prosvjednike policija zaustavila na Kamenitim vratima. Ubrzo je policija blokirala sve prilaze Gornjem gradu i legitimirala sve prolaznike. (Novi list, 03. 02. 1996)

Narednih mjeseci policija je imala konstantan zadatak blokirati dolazak nezadovoljnih radnika na Markov trg gdje je bilo zabranjeno prosvjedovati. U veljači 1996. sedamdesetak članova SSSH uputilo se iz središnjice sindikata na Krešimirovom trgu prema Markovom trgu na pregovore o plaćama s premijerom Zlatkom Matešom. Nenajavljena šetnja sindikalaca bila je praćena policijskim patrolama i policajcima u civilu koji su po, do tada već ustaljenom modelu sindikalce zaustavili na Kamenitim vratima. (Novi list, 15. 02. 1996) SSSH je zato podnio kaznenu prijavu protiv tadašnjeg načelnika Policijske uprave Zagreb – Tomislava Karamarka. (Novi list, 20. 2. 1996)

U izvještajima s radničkih prosvjeda često viđamo kako policija legitimira prisutne novinare. Primjerice, tijekom prosvjeda Ininih radnika u siječnju 1996. policija je popisivala imena redakcija za koje su novinari prisutni na prosvjedu izvještavali. (Feral Tribune, 15. 1. 1996)

Kraj 1996. godine obilježio je dobro poznati prosvjed za Radio 101 nakon što je Vijeće za telekomunikacije ovom mediju posebno kritički nastrojenom prema tadašnjoj vlasti odlučilo oduzeti koncesiju. U znak podrške na Trgu bana Jelačića 21. studenog, prema procjenama, okupilo se više od 100 000 ljudi. S obzirom na razmjere i značaj prosvjeda te odbojnost koju je vlast tada osjećala prema Stojedinici, zanimljiv je potpuni izostanak policijske intervencije. Ivan Jarnjak, tadašnji Ministar unutarnjih poslova i danas u intervjuima rado naglašava kako je policija tada napravila sigurnosnu procjenu te su zaključili da bi pokušaj zabrane prosvjeda doveo do prevelikih nereda. S obzirom na to da su očekivali 100 do 120 tisuća prosvjednika, Jarnjak kaže da bi moguće posljedice bile od 80 do 100 mrtvih, tisuće ranjenih te bi cijeli centar Zagreba bio „demoliran“.

Unatoč izričitoj naredbi državne vrhuške i samog Tuđmana, MUP je donio odluku da neće intervenirati. Nakon povratka predsjednika iz liječenja u Americi, te sastanka VONS-a, Jarnjak je smijenjen s ministarske na nešto manje atraktivnu poziciju, a na njegovo mjesto došao je Ivan Penić. (Večernji list, 6. 6. 2021) Bivši ministar od tada je iskoristio svaku priliku da se pohvali s minimumom razuma pokazanom u datom trenutku, ali isto tako prilično jasno daje do znanja kako tadašnja odluka nije bila motivirana osiguravanjem prava na slobodu govora, nego vrlo praktičnom procjenom rizika. S novim ministrom policijska represija prema prosvjednicima nastavljena je istim tempom.

„Mi ćemo i vas pregaziti, ali oni neće proći“

Policijsko i državno nasilje nad radnicima kulminiralo je na velikom sindikalnom prosvjedu 20. veljače 1998. Prosvjed se nije smio održati na Trgu bana Jelačića jer nisu dobili odobrenje Gradskog poglavarstva koje je prema Zakonu o javnom okupljanju moglo odrediti mjesto javnog okupljanja, kao ni suglasnost Uprave za ceste i policije jer isto tako javna okupljanja nisu smjela ometati promet. „Nemamo ništa protiv vaše nakane javnog okupljanja i prosvjeda, ako ih uskladite sa zakonom“ saopćila je tada policija u dopisu sindikatima. Kao alternativne lokacije prosvjeda predložili su Maksimir ili Jarun. (Novi list, 19. 2. 1998)

Veliki prosvjed radnika 1998., Foto: N. Reberšak


Ministar Unutarnjih poslova Ivan Penić poručio je građanima „dobre volje“ da ne dolaze na Trg, kao i da će policija provoditi zakon – odluku gradskog Poglavarstva. Naglasio je da policija ima načina sprječavanja prosvjeda bez primjene sile uz „tehnička pomagala“, te da je policija dobila zapovijed da strpljivo provodi zakon čak i ako policajci budu vrijeđani. (Novi list, 20. 2. 1998)

Na prosvjed su organizirano došli radnici iz cijele Hrvatske, najavljeno je da će skup pratiti međunarodni promatrači, a na skupu su zabranjena obilježja politički stranaka. Sindikalisti su izričito naglasili da ne žele rušiti Vladu i vlast te odbacili političke konotacije skupa. (Novi list, 20. 2. 1998)

Prosvjednici su na Trg krenuli iz 4 smjera. Policija je bila pod punom opremom, gumenim palicama, plinskim maskama. U Jurišićevoj je oko 150 pripadnika specijalne i regularne policije nasrnulo na masu ljudi. „Borbe“ su trajale otprilike sat vremena. Nakon što je specijalna policija u više navrata odbila napad, prosvjednici su oko 17 sati uvidjeli da se ne mogu probiti do Trga i povukli su se na tadašnji Trg Maršala Tita. Građani su kroz prozore iskazivali podršku prosvjednicima i policiju gađali jajima. (Novi list, 21. 02. 1998)

Feral Tribune izvještava kako je sam Tuđman oštro zatražio zabranu održavanja skupa i predložio stvaranje Zapovjednog stožera takozvane „Operacije Trg“ kako sav teret sprječavanja skupa ne bi pao na leđa ministra Penića. Iz bojazni da bi zagrebačka policija u sukobu sa Zagrepčanima mogla otkazati poslušnost, zatraženo je da se iz psiholoških razloga, kao ispomoć dovedu policijske snaga iz drugih dijelova Hrvatske. Navodi se kako je u operaciji sudjelovalo ukupno 12 000 naoružanih i dobro opremljenih pripadnika temeljne i specijalne policije MUP-a, pripadnika vojne policije, vatrogasaca i Prvoga gardijskog zdruga. Posebna je pažnja posvećena obrani Predsjedničkih dvora gdje su sve prilaze Pantovčaku zatvorili pripadnici Prvog gardijskog zdruga te specijalci generala Mladena Markača uz vatrogasna vozila koja bi se koristila kao vodeni topovi. (Feral Tribune, 9. 3. 1998) 

Prema podacima Odbora za pripremu prosvjeda, na njemu je sudjelovalo između 60 i 80 tisuća ljudi. Ozlijeđeno je više od 30 civila, 6 policajaca (od čega dvoje teže) te fotoreporterka Slobodne Dalmacije. Razbijeno je više izloga u Ilici. (Novi list , 22. 02. 1998) Prema izvještajima koji su uslijedili nakon prosvjeda, događaj nije izazvao  nikakve posebne političke posljedice.

S dvije strane barikade

Okršaji radnika s policijom nastavili su se i kroz 1999. godinu. Prilikom prosvjeda radnica Name i Budućnosti angažirano je oko 2000 policajaca. Tristotinjak radnika Name, kojima se pridružilo 500 radnika Budućnosti iz Ludbrega pokušavalo se probiti na Gornji grad pod izlikom odlaska na jutarnju misu. Od prije isprobani scenarij ovaj put nije uspio jer je policija nazvala organizatore dan prije i obavijestila ih kako mogu ići na misu, no uz policijsku pratnju pri ulasku i izlasku iz crkve. Prosvjed je završio na vrhu Radićeve ulice gdje ih je dočekao kordon temeljne i specijalne policije. Čak ni novinarima nije dopušten prolaz, a policija je blokirala sve prilaze Markovom trgu, ne puštajući nikoga tko nije mogao dokazati da radi na Gornjem gradu.

Foto: Novi list, 28.12.1998.


Omjer je bio takav da je dvije tisuće policajaca čuvalo tisuću prosvjednika koji su na čas uspjeli probiti policijski kordon. Jedna žena pri tome je zaradila udarac nogom u trbuh, bilo je desetak slučajeva potezanja za kosu, a jednoj je radnici razbijeno koljeno. Jedna od prosvjednica zgrabila je pištolj policajca koji je ubrzo vraćen, no policajac ju je uhvatio za vrat, daveći je dok se nije onesvijestila. U policijskoj je postaji završio jedan od prosvjednika koji je kolegicama pomogao u „načimanju“ kordona policajaca, probivši se, pužeći, na drugu stranu kordona.(Novi list, 21 – 22. 05. 1999) Zbog nezakonite zabrane okupljanja, Sindikat trgovine tražio je smjenu ministra Unutarnjih poslova Ivana Penića.

Sličan scenarij ponovio se i u lipnju kad je prosvjed Radnika Pamučne industrije Duga Resa i ludbreške Budućnosti osiguravao isti broj policajaca. Osim iz Zagreba, kao ispomoć dovedeni su policajci iz Karlovca, Kutine, Varaždina i Slavonskog Broda. „Ja sam s ove, a muž mi je s druge strane barikade. Da je odbio ići, ostao bi bez posla. Njegova nam plaća treba. Imamo dvoje djece, a ja mjesečno primam 400 kuna. S tim živjeti ne možemo – sa suzama u očima novinarima je pričala Ana, djelatnica dugoreške Pamučne industrije”. (Novi list, 9. 6. 1999)

Radnici Badela sukobili su se s policijom tijekom prosvjeda u listopadu. Prosvjedovali su zbog plana izgradnje novog pogona u Čitluku (BiH) smatrajući da bi prebacivanje proizvodnje u novi pogon ugasilo proizvodnju i radna mjesta u Zagrebu. Radnici su došli pred zgradu uprave očekujući pregovore s njenim članovima koji su odbijali sastanak. Pred zgradom se tada pojavio odred oklopljenih policajaca iz Jedinice za osiguranje javnih okupljanja, a prije nego su stigli zbiti redove, radnici su probili ogradu i ušli u dvorište zgrade. Na ulazu u zgradu zaustavilo ih je 20 zaštitara agencije „Tigar Cikatić“. (Novi list, 26. 10. 1999)

Štrajk kao zadnje sredstvo

Od dvijetisućitih sukobi s policijom postaju rijetki i policija se na prosvjedima spominje uglavnom u sporednoj ulozi. Zadnji slučaj zabilježen u Arhivu bio je štrajk radnika Naute Lamjane na otoku Ugljanu 2014. godine. Stotinjak pripadnika interventne policije tada je zaposjelo remontno brodogradilište „Nauta Lamjana“ u stečaju kako bi radnicima onemogućili ulazak u brodogradilište i osigurali ulazak novog stečajnog upravitelja u krug tvrtke. Radnici su mu se protivili smatrajući da bi mogao dovesti do likvidacije brodogradilišta kao što se dogodilo sa nekoliko poduzeća pod njegovim nadzorom prije toga. Nezadovoljni radnici pokušali su probiti policijski kordon pred brodogradilištem, nakon čega su četiri osobe uhićene. Pušteni su kasnije tog dana uz prekršajne prijave za remećenje javnog reda i mira. (Novi list, 14. 4. 2014.)

Iako su radnička prava u odnosu na devedesete kad su se odvijali ovi masovni prosvjedi nazadovala, danas su štrajkovi i radnički prosvjedi rjeđi. To je djelomično posljedica jasnijih zakona o sindikalnom udruživanju, štrajkovima i javnom okupljanju, ali i sindikalnim taktikama koje su se u međuvremenu promijenile. Sindikati su nekad štrajkove i prosvjede pred Vladom koristili kao metodu pritiska u pregovorima, dok se danas pravo na štrajk (koje je izmjenama zakona značajno ograničeno) koristi uglavnom kao zadnje sredstvo borbe.

S obzirom na razinu policijskog nasilja prema prosvjednicima i štrajkašima, treba razmotriti što je uopće omogućilo vlasti da upotrijebi takve represivne mjere tijekom devedesetih. Prvenstveno, ratno stanje, izvještaji s fronta i beskrajna „crna kronika“ stvorili su rezigniranost prema nasilju i smrti. Gotovo sav medijski prostor bio je pod kontrolom HDZ-a, pogotovo HRT, što često spominju i prosvjednici žaleći se da ih mediji ignoriraju ili čak lažno predstavljaju. Općenito se nametao diskurs da u zemlji postoje važniji problemi od sitničavih zahtjeva šačice nezadovoljnika. Kad bi pak prijetnja radničkih nemira postala opasna, posezalo se za već uhodanim optužbama za „antihrvatstvo“, „politikantstvo“ i omiljenim pojmom „antidržavnog elementa“. Sve to davalo je policiji odriješene ruke za djelovanje svim dostupnim sredstvima. Krajem devedesetih to se počelo mijenjati. Umjesto ratnim stradanjima, ljudi su odjednom bili okruženi neimaštinom i socijalnom nepravdom, a razočarani i oskudicom dotučeni radnici stanje u zemlji dovode do usijanja. HDZ-ova vlada do tada je već izgubila međunarodni kredibilitet, dok stranku istovremeno nagrizaju unutarnje borbe za nasljedstvo. Sve veći gubitak kontrole nad situacijom u zemlji vlast je zato nastojala spriječiti policijskim nasiljem.


Naslovna fotografija: Policija sprečava radnike da dođu na glavni trg 1998. godine, Foto: N. Reberšak

Tekst napisala:

Martina Domladovac


    Preporučite članak: