Large riders gd80fab282 1920

„Takav rad od danas do sutra nije održiv, mi smo cijeli dan na cesti. Već sutra radnik može imati prometnu nesreću, a nema zdravstveno, nema primanja i nema sigurnost“ govori Iva Filipović, jedna od osnivačica Sindikata radnika digitalnih platformi, s kojom smo razgovarali nakon nedavno održane tribine o pravima radnika digitalnih platformi. O osnivanju sindikata i problemima s kojima se susreću kao radnici, ali i kao sindikalisti pročitajte u tekstu Matee Grgurinović.


Wolt, Bolt, Uber, Glovo – sve je više platformi preko kojih možemo naručivati taksi ili hranu. Jasno je da je ovaj tip poslovanja, pa samim time i rada, sve rašireniji. Prošli tjedan održana je tribina "Kako do boljih prava radnika digitalnih platformi?" na kojoj se raspravljalo upravo o ovakvom tipu rada.

Tribina je održana zbog širenja platformskog rada, ali i nedavnog osnivanja Sindikata radnika digitalnih platformi (SRDP) koji je pridružen Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Ne znamo točan broj radnika koji rade preko digitalnih platformi. Međutim, ono što znamo jest da je sve veći broj korisnika, pa i sve više radnika radi preko digitalnih platformi, kao i da većina radnika radi u području dostave (najčešće hrane) te usluga prijevoza. U Hrvatskoj su stvari “uređene” tako da radnici preko digitalnih platformi rade „samostalno“ (putem samozapošljavanja) ili posredstvom agregatora, o kojima smo već pisali na Radničkim pravima. Osnivači su sindikata na tribini upozorili da je i rad na crno veliki problem. Kao što je navedeno u opisu tribine, radnici su suočeni s brojnim problemima i kršenjima njihovih prava, uključujući i to da im se negira status radnika. Sve su te probleme prepoznali i sindikati koji su svjesni rastuće potrebe za organiziranjem radnika, što je naravno jako teško zbog same prirode posla – nepovezanosti radnika mjestom rada, raznim oblicima zapošljavanja, radom na crno.

Dunja Kučinac, koja je o radu preko platformi i problemima s kojima se suočavaju radnici pisala i za Radnička prava, na tribini je istaknula da je samozapošljavanje mnogo raširenije kod taksista nego dostavljača, no konkretne brojke nisu poznate. Obje skupine radnika često rade i preko agregatora. „Kada govorimo o radu preko platformi, to je velika siva zona“, kazala je Kučinac, a veliki su problem i netransparetnost i ćudljivost algoritma. Platforme poput Ubera, Wolta i Glova govore za sebe da nisu poslodavci, što ih oslobađa obaveza prema radnicima, no u praksi se tako ponašaju. To u razgovoru za Radnička prava potvrđuje i Iva Filipović, jedna od osnivačica SRDP-a. Na naše pitanje osjeća li se Filipović kao da joj je Uber poslodavac - odgovara potvrdno, iako ona sama ima paušalni obrt preko kojeg vozi za platforme.

Filipović je, dakle, samozaposlena, što znači da su sva davanja prema državi njena odgovornost, čime joj se mjesečni troškovi penju do 3.000 kuna (mirovinsko, zdravstveno, računovođa,...). Kao što smo već napomenuli, drugi model putem kojeg se radnik može zaposliti su tzv. agregatori, a to su firme, pojašnjava Filipović, koje zapošljavaju po desetak (a neke i do 100, 150) radnika. Njima radnici plaćaju postotak svoje zarade, uz postotak koji ionako već plaćaju digitalnim platformama. „Agregatori moraju potpisati ugovor o radu s radnicima i dužni su izvršavati svoje obaveze prema njima, ali u velikom broju slučajeva do toga ne dolazi. Često radnicima doprinosi nisu uplaćeni, što radnici često nažalost shvate tek kasnije, kada se nešto dogodi. Recimo, da nemaju zdravstveno“, ističe Filipović i dodaje da je tada, nažalost, već kasno.

Foto: SRDP


Kučinac je na tribini također istaknula da većina zaposlenih preko tzv. agregatora radi na ugovore o radu na 1 ili 2 sata dnevno, iako u praksi rade i puno više, nekada i do 10 sati dnevno, što potvrđuje i Filipović. I Kučinac ističe problem rada na crno, na što mnogi nažalost moraju pristati, jer se radi o osobama koje su blokirane ili o, recimo, migrantima. "Od tog stanja platforme uglavnom peru ruke. Ponašaju se po principu take the money and run. Platforme se ponašaju kao prikriveni poslodavci, a kada treba brinuti o radnicima pozivaju se na to da su 'partneri'", istaknula je. Primjerice, navodi Kučinac, u 2020. je godini dostavljanje zbog rasta online narudžbi hrane bilo jednim od rijetkih dostupnih poslova u svijetu koji je stao. Glovo je tada nenajavljeno digao maksimalnu težinu pošiljke s devet kilograma na čak 25 kilograma, a dostavljači nisu imali drugih opcija nego na to pristati.

Na tribini je, uz Filipović, sudjelovao i Mile Krivokuća iz novoosnovoanog Sindikata radnika digitalnih platformi. Objašnjavajući početke sindikalnog organiziranja, Filipović i Krivokuća su istaknuli da su osnivači sindikata mahom ljudi koji se tim poslom bave od pojave digitalnih platformi u Hrvatskoj. Pokretanje sindikata bilo je teško, ali nakon par mjeseci rada stvorila se određena skupina radnika koja se slučajno upoznala na cesti, uz rad, a voljna je raditi na sindikalnom organiziranju. U početku su imali problema s motivacijom, što je Filipović kao problem istaknula i u razgovoru za Radnička prava: „Ljudi ne vjeruju sindikatima, a ništa se neće promijeniti ako nema mase“, smatra, a kao izrazito uspješnu izdvaja akciju predstavljanja sindikata radnicima i svim zainteresiranima uživo, koju planiraju nastaviti provoditi. Ističe da je sindikalno organiziranje izrazito teško upravo zbog fragmentiranosti radnika – radnici rade samostalno i međusobno se ne poznaju. Problema je još mnogo – uz smanjenu svijest o važnosti sindikalnog organiziranja, tu je i nesigurnost života blokiranih koja ih primorava na rad na crno.

Filipović preko platformi radi četiri godine, a prošla pandemijska godina pokazala je ranjivost platformskih radnika, pa je tako na početku pandemije Bolt spustio cijenu prijevoza za 20 posto, kaže Filipović. „Posao je snažno pao, nema posla i onda još Bolt spusti cijenu prijevoza. Nedugo poslije je i Uber spustio cijene“, dodaje. Ona uglavnom radi šest dana u tjednu, a jedan si dan uzme slobodno. Ni prošle ni ove godine nije uzimala godišnji, jer si ga nije mogla priuštiti. Opterećuje ju što ne zna kakav će sutra biti dan. Prošlu je godinu, kad je pandemija dovela do usporavanja života, a i ovu, gotovo do petog mjeseca, provela u brizi kako će se situacija razvijati, jer je promet konstantno bio nizak. „Sada je u redu. Ako tijekom tjedna manje zaradiš, znaš da će doći vikend i da će se tada popuniti budžet“, kaže. „Takav rad od danas do sutra nije održiv, mi smo cijeli dan na cesti. Već sutra radnik može imati prometnu nesreću, a nema zdravstveno, nema primanja i nema sigurnost“, zaključuje Filipović.


Izvor naslovne fotografije: Pixabay
Autorica tektsa:

 

Matea Grgurinović


    Preporučite članak: