„Bavljenje poslom prevoditelja znakovnog jezika ispunjava i oplemenjuje čovjeka" govori nam prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika Ružica Vulić. Ona je odabrala taj posao jer ju je zaintrigirala mogućnost komuniciranja na znakovnom jeziku i shvaćanje da je biti prevoditelj znakovnog jezika posao sa svrhom. Nažalost, on ima i svoje negativne strane, a to su loši radni uvjeti. S njom i njezinom kolegicom Tajanom Uzun, zaposlenima u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba Dodir, razgovarali smo o dobrim i lošim stranama tog posla.
Najčešća asocijacija na prevođenje hrvatskog znakovnog jezika vjerojatno su osobe koje u kutu ekrana prevode za vrijeme Dnevnika. Iako društveno veoma važan, posao prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika u javnosti nije prepoznat kao takav. Osim spomenutog, prevoditelji obavljaju još niz poslova, a njihovi uvjeti rada obrnuto su proporcionalni važnosti tog rada.
Savez Dodir osnovan je 1994. godine, a danas okuplja pet udruga članica iz pet gradova, odnosno županija u Hrvatskoj. Dodir je osnovan na inicijativu i od strane samih gluhoslijepih osoba, na čelu sa predsjednicom dr.sc. Sanjom Tarczay, i do danas je jedina organizacija koja se bori za promicanje prava i podizanje kvalitete življenja gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj. Dodir organizira niz edukacijsko-rehabilitacijskih programa za osposobljavanje i neovisno življenje, poput Službe savjetodavne podrške ili programa dvogodišnjih tečajeva hrvatskog znakovnog jezika, programa za izobrazbu stručnih prevoditelja, prevoditelja za gluhoslijepe, intervenora i drugih.
Tajana Uzun objasnila nam je što je posao prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika i gdje se prevoditelji zapošljavaju: „Pri prijevodu s hrvatskog znakovnog jezika (HZJ) na hrvatski i obrnuto važno je očuvati značenje izvornog jezika i postići što veći smisao na ciljnom jeziku. Prevoditelji mogu raditi svuda gdje za njima postoji potreba. Savez Dodir pruža usluge prevoditelja HZJ-a svojim korisnicima u kulturno-pravnim (manifestacije, odlasci na sud/kod odvjetnika), zdravstvenim (odlazak liječniku/vizite u bolnici), odgojno-obrazovnim (prevođenje u vrtiću i školi), međunarodnim (putovanja, konferencije), sportsko rekreativnim ( natjecanja, odlazak u teretanu) svakodnevnim (trgovina, prijevod telefonskih razgovora) i drugim poslovima.“
Prevoditeljica Ružica Vulić dodaje da posao traži „konstantnu edukaciju, usavršavanje starih i usvajanje novih vještina i kompetencija te stalnu prilagodbu na individualni pristup – ovisno o tome je li neka situacija službena ili neslužbena i da li u tim situacijama nastupamo kao prevoditelji znakovnog jezika, prevoditelji za gluhoslijepe osobe ili intervenori. To sa sobom nosi veliku odgovornost pa si uvijek postavljamo pitanje jesmo li kompetentni i posjedujemo li dovoljno znanja i vještina za obavljanje tih funkcija. Sukladno tome, mogu reći da posao nosi sa sobom određenu dozu stresa.“
Ružica Vulić, Foto: Savez Dodir
Potom nam objašnjava specifičnosti tog posla: „Postoji razlika između prevoditelja znakovnog jezika koji prevodi gluhim i nagluhim osobama te prevoditelja za gluhoslijepe osobe. Prevoditelj za gluhoslijepe, osim što mora poznavati hrvatski znakovni jezik i njegove prilagodbe ili druge načine komunikacije koje gluhoslijepe osobe koriste, mora korisniku pružati podršku u kretanju i dodatne vizualne informacije iz okoline, što nije potrebno kod prevođenja gluhim osobama. Prilagodbe hrvatskog znakovnog jezika za gluhoslijepe uključuju taktilni HZJ, vođeni HZJ te HZJ u okviru vidnog polja. Ostali najčešći sustavi komunikacije su jasan i glasan govor na uho, pisanje po dlanu, uvećani crni tisak.“
Prevoditelji znakovnog jezika i prevoditelji za gluhoslijepe osobe prevode u službenim situacijama poput odlaska kod doktora, u policiju, razne javne institucije, škole, vrtiće itd. U neslužbenim situacijama, poput odlaska u trgovinu, teretanu ili šetnju, podršku pruža intervenor.
„U praksi to izgleda ovako“, kaže Ružica: „Kad pregled kod doktora prevodim gluhoj osobi s njom se nađem ispred ordinacije u dogovoreno vrijeme i cijelo vrijeme prevodim na hrvatski znakovni jezik sve što doktorica i medicinska sestra kažu, kao i obrnuto. Kad pregled prevodim gluhoslijepoj osobi koja koristi taktilni hrvatski znakovni jezik moram doći po korisnika, odvesti ga do odredišta i ponovno vratiti kući. Pritom joj cijelo vrijeme pružam podršku u kretanju, komunikaciji i audio-vizualnim informacijama iz okoline.
Npr. ako pri izlasku iz kuće vidim poštu u sandučiću osobi moram ukazati na tu informaciju i prevesti što piše u pismu. Ako sretnemo susjede, to mu također trebam reći i prevoditi njihov razgovor. Svakako treba upozoriti na prepreke na putu, recimo, ako putujemo javnim prijevozom prije ulaska u tramvaj obavezno treba naglasiti stiže li stari ili novi tramvaj, jer o toj informaciji ovisi siguran ulazak. Dok se vozimo u tramvaju korisniku treba davati informacije o gužvi, ulasku uličnih svirača, neuobičajenoj situaciji poput svađe ili naguravanja i sl.
Foto: Savez Dodir
Kod pružanja podrške u kretanju postoje određene tehnike kako nas gluhoslijepa osoba treba držati za ruku, na koji način govorom tijela korisniku dati informaciju o preprekama na putu ili stepenicama, prilikom sjedenja također postoji tehnika kojom korisnik sjeda.
U neslužbenoj situaciji u trgovini je gluhoslijepoj osobi potrebno dati informacije o deklaraciji proizvoda, rokovima prehrambenih proizvoda, vrstama određenih proizvoda i ostalo. Ako gluhoslijepa osoba pohađa neku kreativnu radionicu moramo joj za sav potreban pribor koji se nalazi na stolu objasniti točnu poziciju kako bi se mogla njime koristiti.“
Ipak, Ružica ističe da unatoč stresu i zahtjevnosti „bavljenje poslom prevoditelja znakovnog jezika ispunjava i oplemenjuje čovjeka." Ona je odabrala taj posao jer ju je zaintrigirala mogućnost komuniciranja na znakovnom jeziku i shvaćanje da je biti prevoditelj znakovnog jezika posao sa svrhom. Nažalost, on ima i svoje negativne strane, a to su radni uvjeti.
Plaća nije rasla od 2008. godine
„Ne mogu zanemariti činjenice koje ovaj posao čine izrazito nesigurnim radnim mjestom s neizvjesnom budućnosti u kojoj ne možemo ništa dugoročno planirati“, govori nam Ružica.
Prevoditelji znakovnog jezika zapošljavaju se na određeno vrijeme – najčešće do kraja projekta, jer još uvijek ne postoji organizirano sustavno financiranje prevoditelja. Poslodavci prevoditelja većinom su udruge koje se bave pružanjem usluga prevođenja.
Drugi veliki problem su plaće: „One su zaista male, nedostatne za osnovne životne potrebe, a u ovim izazovnim vremenima svjedoci smo brojnih poskupljenja koja su nastala u posljednje vrijeme“, objašnjava Ružica.
Tajana Uzun dodaje da su plaće prevoditelja znakovnog jezika oko 4000 kn neto za osmosatno radno vrijeme. Plaća za komunikacijske posrednike koji rade u školama je 25 kn po satu neto: „Plaća se isključivo direktan rad jedan na jedan. Kad se radi o djeci nižih razreda, kojima nastava kraće traje, pa je tako i satnica za prevoditelje manja, plaća prevoditelja u konačnici je smiješna i rijetko tko želi pristati na nju.“
Tajana Uzun, Foto: Savez Dodir
Dio prevoditelja zapošljava se na pola radnog vremena, dio na puno radno vrijeme – to također ovisi o potrebama projekata. Samo radno vrijeme je fleksibilno – prevoditelji krajem tjedna dobivaju raspored od koordinatora za idući tjedan. U Savezu Dodir nastoje optimizirati satnicu, tj. složiti raspored bez prevelikih rupa između korisnika.
Nestabilnost i neizvjesnost radnih mjesta i niske plaće glavni su razlozi zašto prevoditelji ne žele dugoročno raditi taj posao. Tajana Uzun kaže da se Savez Dodir suočava s izazovima zadržavanja prevoditelja. „S obzirom na nepoticajnu plaću koja se nije mijenjala od 2008. godine i zahtjevnost posla, posebice ako rade i sa gluhoslijepim osobama, prevoditelji često vrlo brzo odlaze na druga radna mjesta.“
Također, da bi osoba mogla biti dobar prevoditelj znakovnog jezika mora se educirati minimalno četiri godine. „Zašto bi itko pristao obrazovati se četiri godine da bi radio za 25 kn po satu ili za 4000 kn mjesečno? Nije čudo da teško zadržavamo djelatnike. A s druge strane, našim je korisnicima itekako važan kontinuitet i teško prihvaćaju promjene djelatnika“, ističe Tajana Uzun.
Problem neuređenosti sustava
Drugi dio problema proizlazi iz neuređenosti sustava. Formalno obrazovanje za prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika ne postoji, stoga je trenutno dovoljno imati završen samo neformalni tečaj. To se negativno odražava na korisnike, ali i na reputaciju struke: „Danas znakovni jezik predaje tko god se sjeti, od djeteta gluhih roditelja koji znakuje od malena do polaznika koji je završio samo dvije godine osnovnog tečaja“, kaže Tajana. Zbog toga na terenu vlada kaos.
Naše sugovornice iz Saveza Dodir smatraju da je potrebno definirati tko sve može podučavati hrvatski znakovni jezik, a potom i koje kompetencije predavač mora imati.
Foto: Savez Dodir
Osim toga, postoje dva zakonodavna dokumenta koja se tiču prevoditelja: Pravilnik o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima i Zakon o znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije – a koji nisu usustavljeni.
„Zakon o znakovnom jeziku spominje komunikacijskog posrednika kao osobu koja pruža komunikaciju podršku korisnicima tog Zakona. Istovremeno navodi različite načine komunikacije koje korisnici koriste i koji zahtijevaju različiti stupanj obrazovanja. Pravilnik govori „o stručnom komunikacijskom posredniku kao o jednom zanimanju te se pristupilo izradi klasifikacije takvog zanimanja, mislim da je ona već i odrađena“, govori Tajana.
Savez Dodir smatra da je suludo da komunikacijski posrednik bude jedno zanimanje, ako su komunikacijske potrebe gluhih/nagluhih/gluhoslijepih osoba toliko različite. Prema njihovom mišljenju, komunikacijski posrednik trebao bi ostati skupni naziv svih pružatelja usluga za korisnike, a zanimanja treba definirati unutar tog područja, ovisno o podršci koju prevoditelji pružaju. Neka od zanimanja su: prevoditelj HZJ – za izvorne gluhe osobe koji koriste izvorni hrvatski znakovni jezik, za to je potrebno bar 4 god edukacije; transliterator – onaj koji hrvatski samo prilagođava u znakovni oblik i koristi simultano oralno-znakovnu komunikaciju (za one koji su oglušili nakon što su već usvojili hrvatski jezik – tu su dovoljne dvije godine edukacije), daktilograf itd.
Ružica Vulić zaključuje: „Položaj prevoditelja izrazito je nepovoljan, moglo bi se reći i nepravedan, a mnogo je faktora tome doprinijelo. Kako bi se poboljšao položaj prevoditelja potrebno je ustrojiti prvenstveno formalnu edukaciju hrvatskog znakovnog jezika, kao i bilo kojeg drugog, formalno obrazovanje za prevoditelja te sukladno tomu verificirati zanimanje za prevoditelja.“
Uz prevoditelja znakovnog jezika, pod usluge asistencije osobama s invaliditetom Središnji državni portal ubraja uslugu osobne asistencije i uslugu videćeg pratitelja. Prema facebook objavama inicijative „Osobni asistenti zajedno“ kaos vlada i u sustavu osobne asistencije: radnička prava također su vrlo niska, plaće mizerne, a zanimanje nije prepoznato i cijenjeno. Sa sličnim problemima susreće se i Udruga pomoćnika u nastavi (PUN HR). Možemo zaključiti da je cijeli sustav u kaosu, a prema mišljenju prevoditeljice Tajane Uzun, „to se može popraviti isključivo velikim pritiskom na tijela koja financiraju ta radna mjesta. Činjenica je da se plaće osobnih asistenata nisu mijenjale od 2008., što je sramota. Više se treba pisati o lošim uvjetima rada i nikakvim radnim pravima.“
Autor naslovne fotografije: Matija Šimunović
Autorica teksta:
Preporučite članak: