Tematski fokus ovotjednih tekstova je srednjoklasna imaginacija politike. Na postsocijalističkom istoku upravo su srednje klase trebale biti onaj historijski subjekt koji će nas približiti zapadnim vrijednostima i standardu. Služeći kao ideološki agent pacifikacije klasnog sukoba perspektiva srednjih klasa postala je i dominantno očište razumijevanja društvenih procesa, zaklon od zaostalih masa i koruptivnih političkih elita. Ali, kriza ne jenjava, materijalni uvjeti reprodukcije srednjih klasa nestaju, a njihov simbolički kapital i ideologemi i dalje strukturiraju okvire rasprava. Pregled situacije započinjemo sa specifičnostima slovenskog konteksta.
Pisanje o srednjoj klasi za provincijalne sociologe, što u ulozi znanstvenih istraživača što javnih intelektualaca, predstavlja skoro profesionalnu dužnost: gotovo je nemoguće pronaći sociološku raspravu o stanju stvari, krizi, političkom ili društvenom razvoju koja ne bi na ovaj ili onaj način spominjala srednju klasu. U provincijalnoj sociološkoj imaginaciji skoro pa mitski pojam srednje klase predstavlja ishodište svake društvene kritike i inspiraciju za sva društveno-politička nastojanja: srednja klasa nastupa kao garant društvene stabilnosti i demokracije; u ekonomskom smislu kao garant potrošnje potrebne za ekonomski rast i kao subjekt kreativnosti i inovativnosti potrebnih za razvoj; u kulturnom smislu kao nosioc progresivnih građanskih vrijednosti i navodno sofisticiranog ukusa (u suprotnosti s navodno vulgarnim i desničarskoj demagogiji sklonim masama).
Iz te perspektivi društvena kritika izriče se sa stajališta srednje klase: problem ekonomske krize odnosno mjera štednje i rezova u javnom sektoru, npr., nije toliko u općoj socijalnoj devastaciji već u tome da te mjere uništavaju uvjete materijalne i simboličke reprodukcije srednje klase i time blokiraju razvoj demokratskih i liberalnih vrijednosti što onda navodno otvara prostor za desničarski ekstremizam, ugrožava društvenu stabilnost i demokraciju, itd. Iako realnopostojeća, prijetnja desničarskog ekstremizma u tim ideološkim narativima djeluje kao zamjena za kritiku kapitalizma kao takvog, jer s druge strane (realnog ili prividnog) desničarskog ekstremizma u srednjoklasnoj i sociološkoj imaginaciji se ne nalazi društvo slobodno udruženih ljudi nego stabilna i uređena (kapitalistička) liberalna demokracija.
Danas je u medijskom i političkom diskursu pozivanje na srednju klasu kao nosioca i garanta razvoja, mira, sigurnosti, stabilnosti, blagostanja, razvoja i demokracije postalo sasvim samorazumljivo, međutim ako odnos prema srednjoj klasi pogledamo iz povijesne perspektive ta samorazumljivost brzo iščezne. Naime, u modernističkoj literaturi i kritičkoj teoriji 20. stoljeća srednja klasa bila je izvor sumnje i predmet denuncijacija: malograđanstvo, što je nekad bio naziv za srednju klasu, bilo je, ako ne već kao eksplicitna psovka, korišteno kao kritika uskih pogleda na svijet, predrasuda, konformizma, represivnog društvenog morala i sl. Kako je moguće da je došlo do takve transformacije?
Formiranje srednje klase u socijalizmu
U (polu)perifernom postsocijalističkom kontekstu srednja klasa povijesno se formirala u socijalističkim društvenim uvjetima, tj. u uvjetima znatno drukčijim od uvjeta formacije i razvoja malograđanstva na Zapadu. Staro, predratno malograđanstvo u revoluciji je eksproprijirano i kasnije društveno marginalizirano. Ako se ograničimo na primjer Slovenije: dok je partija kontrolirala političku vlast, ekonomiju i ključne institucije društvene reprodukcije (institucije koje se danas nazivaju javnim sektorom), preostaci nekadašnjeg malograđanstva bili su ograničeni na nekoliko kulturnih institucija i književnost (gdje su razvijali disidentske poglede i kritiku socijalizma).
Paralelno se širenjem i razvojem industrijske proizvodnje koja je trebala sve više stručnih i tehničkih kadrova, kao i institucija društvene reprodukcije (zdravstvo, školstvo, socijalne institucije) formirala i nova “srednja klasa”: menadžeri, političari, birokrati, inženjeri, znanstvenici, profesori, pravnici, liječnici, socijalni radnici… U šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća osnovni cilj većine stanovništva Slovenije bio je izbjeći “proletersko stanje,” naporni i rutiniziran rad u industriji ili poljoprivredi, što u uvjetima dostupnih stanova u gradovima, pune zaposlenosti i besplatnog visokog obrazovanja nije bilo teško. Tim procesom se počela uspostavljati i određena kulturna odnosno simbolička distanca između nove srednje i klasične, industrijske radničke klase, koja se dodatno zaoštrava uvozom industrijske radne snage iz siromašnih ruralnih područja BiH i Srbije.
U osamdesetima, kad socijalistički sustav ulazi u krizu, kad se pojavljuje hiperinflacija, narušava politička hegemonija Saveza komunista i raste nezaposlenost, kao novi politički subjekti, spasitelji i nosioci progresa javljaju se upravo frakcije kako stare tako i nove srednje klase. Početkom devedesetih organiziraju se u mnoštvo novih stranaka. Dok stranke starog malograđanstva i njihovih simpatizera predstavljaju desni (izrazito nacionalistički, revanšistički i neoliberalni), stranke nove, mlade socijalističke inteligencije te reformiranih komunista i “crvenih direktora” predstavljaju lijevi (politički liberalni i ekonomski socijaldemokratski) dio političkog prostora. Ali još važnije od razlika između tih stranaka su njihove srodnosti: antikomunizam, zazor od masovne politike, implicitan klasni prijezir i simboličko distanciranje od proletarijata. Jedina politička pozicija s koje je moguće nastupati s takvim stavovima je upravo pozicija srednje klase: kao navodne intelektualne i kulturne elite, subjekta političkog upravljanja u kojem mase figuriraju kao pasivni objekt. U toj perspektivi, razvoj parlamentarne politike u Sloveniji možemo sagledati i kao razvoj tehnologija upravljanja (državom, populacijom, javnim institucijama).
Promjena klasne strukture
U tako postavljenom okviru srednja klasa može postati nosioc društvenog razvoja. Ali ne radi se samo o procesima simboličke dominacije i hegemonije, nego i o procesima promjena u društvenoj “bazi”. Naime, proces deindustrijalizacije koji je u socijalizmu počeo kao spontani egzodus iz teških uvjeta proleterskog života, u devedesetima se dovršava kao devastacija nacionalne industrije putem privatizacije, uvođenjem kapitalističke konkurencije i “otvaranjem svijetu”. Sukladno tome, mijenja se i klasna struktura slovenskog društva: materijalne razlike između srednje i radničke klase drastično se povećavaju, rast nezaposlenosti disproporcionalno pogađa industrijsku radničku klasu i pokušaj pronalaska posla u javnom sektoru, kad to postaje jedna od rijetkih mogućnosti osiguravanja materijalno stabilnog i sigurnog života, iz slobodnog izbora se sve više pretvara u egzistencijalnu nužnost (druga opcija je nezaposlenost, prekarnost ili potplaćenost u privatnom sektoru).
Stvari se dodatno zaoštravaju u posljednjih desetak godina, posebno sa dolaskom krize. U doba fiskalne štednje, ni srednja klasa si ne može više priuštiti mirnu i stabilnu reprodukciju – realnosti kapitalističkog društva konačno dohvaćaju i nosioce progresa i liberalnih vrijednosti. Rezultat toga su politička (rapidno uzmicanje i propadanje novih liberalnih stranaka) i egzistencijalna panika unutar srednje klase. O prvoj sam već pisao na Biltenu, tako da ću se ovaj put posvetiti drugoj.
Srednjoklasne anksioznosti
Prvenstveno se radi o anksioznosti u odnosu prema državi. Država je instanca koja je srednjoj klasi u Sloveniji u prethodnih dvadeset godina nudila mogućnosti zapošljavanja, socijalizacije i reprodukcije njene simboličke hegemonije u javnom prostoru. Političari, stručnjaci, pravnici i profesori, koje smo u to vrijeme gledali na televiziji ili čitali o njima u novinama, bili su pripadnici ovog ili onog etabliranog urbanog malograđanskog klana. Taj udoban i miran način života je kroz desetljeća prouzrokovao i određeni, tipično malograđanski, pogled na državu: državu kao univerzalnu instituciju koja pomiruje partikularne interese u opće dobro – i tko je više pozvan da služi općem dobru od samoproklamirane intelektualne i kulturne malograđanske elite? Za razliku od radnika, sindikata, nezaposlenih, migranata i ostalih “interesnih grupa” koji navodno vide samo svoje partikularne interese, prosvijećeni pravnici, ovi ili oni stručnjaci i liberalni političari navodno vide cjelinu i mogu njome harmonički upravljati. Srednja klasa tome sukladno obožava mirne, trijezne, etičke političke figure: nekada Janeza Drnovšeka, danas Mira Cerara.
S tog stajališta, jedini razlog trenutnog raspadanja države i permanentne političke krize može biti neka bolest, neka zaraza, koja državu proždire iznutra: korupcija. Gaspar Miklos Tamas je u jednom predavanju precizno izdvojio osnovnu egzistencijalnu predispoziciju provincijalne srednje klase: srednja klasa sanja državu. Ali u slučaju Slovenije u posljednjih deset godina ti su se snovi pretvorili u noćnu moru. Kako u Ljubljani danas prepoznati malograđanina? Po tome što na protestima viče da nam je netko “ukrao državu,” a “nama” znači nerealiziranim liberalnim političarima, režimskim umjetnicima, direktorima javnih kulturnih institucija, humanističkim profesorima i odvjetnicima. Dok za radničku klasu kontakt s državom već više od dvadeset godina ne predstavlja puno više od policijskog uznemiravanja, ponižavanja u uredu za zapošljavanje, birokratske arogancije i političkog cinizma. Bez obzira na to, anksioznost oko gubljenja države u srednjoj klasi se pretvara u očajnu borbu protiv korupcije i za povratak liberalnih vrijednosti, etike i političke kulture.
Pored nastojanja na političkom području (manično ustanovljavanje novih stranaka i kolumnističke ofenzive za političku etiku i kulturu), druga dimenzija aktivnog rješavanja malograđanske anksioznosti je borba protiv klijentelizma u javnim institucijama. Pošto su mlađe generacije srednje klase zbog kriznog zakona koji zabranjuje novo zapošljavanje u javnim institucijama osuđene na prekarni život na institucionalnoj margini, njihov osnovni borbeni uzvik postaje pozitivna selekcija. To naravno pretpostavlja fleksibilizaciju rada ne samo na rubovima, nego i unutar javnih institucija, koja bi omogućila lakše otpuštanje, što bi pružilo veće šanse za zapošljavanje onih, kojima je to sad onemogućeno i koji se svojom borbom za pozitivnu selekciju spontano pretvaraju u udarne jedinice neoliberalnih ekonomskih politika. Duboko usađeni prijezir prema masama (tj. prosječnim ljudima, običnim radnicima) i mlađim generacijama srednje klase, iako su strukturno proletarizirane, onemogućava razvoj klasne solidarnosti i dovodi do određene generacijske podjele političkog rada: dok se srednja klasa u poznijoj životnoj dobi na svojim utabanim pozicijama unutar državne uprave i javnih institucija osjeća opkoljeno napredujućom korupcijom i bori se za etiku i vrijednosti iznutra, mlađi pripadnici srednje klase u maniri hipsterske verzije maoizma opkoljuju javne institucije izvana.
Kao popratni učinak materijalnih i egzistencijalnih grčeva srednje klase u Sloveniji javlja se pored obrata od malograđanstva kao nosioca retrogradnog morala i društvenog konformizma ka srednjoj klasi kao nosiocu progresivnih vrijednosti i demokratske kulture još jedan vratolomniji obrat: dok su se sredinom 20. stoljeća za odvraćanje opasnosti od masovne demokracije i revolucioniranja proizvodnih odnosa brinuli fašisti, sad se brine liberalna srednja klasa, koja mase vidi kao kulturno i intelektualno zaostale, inferiorne, kolektivističke, nacionalističke i – tu se krije ideološka efektivnost tog preokreta – time potencijalno fašistoidne. Čak i ako borba liberalnih srednjih klasa za dobru i etičku politiku nekim čudom uspije, u politici prosvijećenih tehnokrata neće biti mjesta za one sa druge strane srednjoklasne kulturne distinkcije.
Tekst napisao:
Preporučite članak: