Nestašica žita često se spominje kao jedna od najvećih privrednih posljedica rata u Ukrajini, no panika koja se oko tog problema stvorila često svoje razloge ima u krivom medijskom interpretiranju količine ruskog i ukrajinskog izvoza i njegovog utjecaja na svjetske prehrambene lance. O tome i o posljedicama rata za ukrajinske i ruske pomorce piše naš Mateo Ivčević.
“Odeške stepenice” poznat je isječak iz nijemog filma Oklopnjača Potemkin redatelja Sergeja Ejzenštejna, remek-djela sovjetske kinematografije. Scena prikazuje stampedo ljudi koji se mahnito pokušavaju pridružiti ruskim revolucionarnim mornarima usidrenima u luci, dok im elitne kozačke postrojbe kaskaju za petama. U epilogu scene dječja kolica kotrljaju se kroz mučan prikaz masakra kojeg su počinili carski vojnici, što zapravo simbolizira gušenje potencijalne revolucije. Historiografski gledano, Oklopnjači Potemkin može se prigovoriti podosta, no film prilično precizno ocrtava okrutnosti ruskog imperijalizma. Odesa i danas izgleda kao tog kobnog lipanjskog dana 1905. godine, a spomenik pobunjenim mornarima i dalje krasi jedan odeški trg okružen zečevim nasipima – s dvije bitne razlike; plotuni ruske mornarice ovaj put nisu tu tek da, figurativno govoreći, simboličkim putem nagovijeste početak revolucije i juriš na Zimski dvorac, dapače, ovaj put imaju istu funkciju kao onomad i carski kozaci. Iako su danas prizori s izgladnjelim mornarima, crvljivom hranom i pošastima skorbuta barem u relativno bogatijima zemljama jako teško zamislivi, daleko od toga da nedaće u brodarskoj industriji nisu prisutne.
Najnovija statistika koju su udruženim snagama objavili udruženje pomorskih agenata BIMCO i Međunarodna brodarska komora (ICS) navodi da od ukupnog broja od 1,89 milijuna pomoraca – koji plove na oko 74 tisuća brodova trgovačke mornarice – njih 98.123 sačinjavaju ruski i 76.442 ukrajinski pomorci, što sačinjava 14,5 posto ukupne radne snage, čime nadilaze i najveće opskrbljivače brodarske industrije – filipinsku radnu snagu. No, ratna zbivanja zapravo su na ovaj ili onaj način poremetila čitavu pomorsku radnu snagu; Bospor, Dardaneli i Azovsko more slove kao najprometniji pomorski pravac, barem što se tiče brodova za prijevoz rasutog tereta. I tako je već na počecima invazije u Odesi i Mariupolju, dvama najvećim ukrajinskim lukama, bez osnovnih namirnica i mogućnosti repatrijacije ostalo zarobljeno 1.500 pomoraca različitih nacionalnosti. Osim toga, nevladina organizacija Human Rights at Sea procijenila je da je oštećeno više desetaka civilnih brodova i infrastrukture koja uključuje žitne silose, a još se k tome situacija svakim danom sve više pogoršava.
Kako se gotovo 70 posto ukrajinskog izvoza obavlja morskim putem, odnosno preko luka koje su trenutno pod blokadom ruske mornarice, ono što je zaprepaštenu svjetsku javnost dodatno zabrinulo jest podatak da se ruska i ukrajinska privreda ubrajaju među najveće izvoznike žitarica, gnojiva i suncokretovog ulja. Egipat je, kao najveći potrošač tih poljoprivrednih proizvoda, zasigurno najteže pogođen takvim razvojem situacije. Među najpogođenije se zemlje ubraja i ostalih 35 afričkih i južnoameričkih zemalja koje su na Generalnoj skupštini UN-a ostale suzdržane po pitanju rezolucije o osudi agresije Ruske Federacije.
No, u jednadžbi ruske i ukrajinske izvozne bilance vrlo je važno uvesti jednu distinkciju koju mejnstrim mediji, prikladno, ne uvažavaju dovoljno. Kao što je dobro primijetila istraživačica Sara Taber, činjenica da obje države godišnje izvoze četvrtinu svog uroda žita nikako ne izražava i to da Rusija i Ukrajina ujedno proizvode četvrtinu svjetske potražnje. Dapače, taj udio osjetno je manji, odnosno iznosi manje od 1 posto; kao i što glasi temeljni zakon u kapitalističkom načinu proizvodnje, trenutne poteškoće u svjetskoj opskrbi ne nastaju zato što svijet ne može tehnološki proizvesti dovoljno žita. Problem je u tome što su kapitalistički društveni odnosi postavljeni tako da je afričkim državama žito s ukrajinskih i ruskih stepa prijeko potrebno jer zbog svog de facto neokolonijalnog položaja unutar svjetske privrede nisu u mogućnosti pojačati proizvodnju vlastitih rezervi. Razlog zbog čega je europskim brodarskim kompanijama u interesu da se taj odnos snaga nastavi pomno njegovati vrlo je jednostavan – radi se o onoj dobroj staroj (i djelomično izlizanoj) panici profita za brodare. Kada bi afričke države zaista imale samodostatnu proizvodnju gnojiva i hrane kako bi podmirile vlastite potrebe, gotovo sigurno bi djelatnost većine brodara u tom sektoru postala suvišna. Upravo zato će njima ova situacija poslužiti kao alibi za dizanje cijena vozarina, ali i trgovačkim lancima koji će zbog toga dizati cijene hrane u supermarketima. A na tom se planu pokazuje da je samo nebo granica jer je, recimo, cijena vozarine za prijevoz žita za Aframax klasu brodova na Baltic Dry Indexu porasla za oko 25 posto po bušelu. S druge strane, kao što to obično biva u ovakvim odnosima snaga, za radničku klasu rat predstavlja daljnje srozavanje životnog standarda.
Naime, nakon što je britansko klasifikacijsko društvo Lloyd Register obustavilo financijske usluge te usluge baždarenja i certificiranja za brodove koji plove pod ruskom zastavom, ruski pomorci pronašli su se u veoma nezavidnoj situaciji. Kao da već nije bila dovoljna 2020. godina i kriza smjena posada zbog pandemije Covid-19 kada su neki od njih čekali više mjeseci da im se osigura međunarodnim konvencijama predviđeno pravo na repatrijaciju, sada su po metodi kolektivne krivice morali odgovarati za postupke svoje izvršne vlasti. Iako je čak i Međunarodna brodarska komora (ICS) upozoravala da pomorci ne smiju postati kolateralne žrtve sankcija, sve se više čini da upozorenje nije shvaćeno za ozbiljno. I tako se naposljetku pojavio problem s isplatom plaća, koje su denominirane u američkim dolarima, ruskim pomorcima koji prvenstveno plove na državnoj tankerskoj kompaniji Sovcomflot jer je ona prva bila na meti sankcija, a nije se osigurala ni repatrijacija posada. Zašto su u sankcije tako, blago rečeno, nepromišljene pokazuje nedavna praksa Ministarstva prometa Velike Britanije. Od 1.505 brodova za koje je ministarstvo procijenilo da su na određeni način povezane s ruskim kapitalom, polovica njih plovi pod takozvanim „zastavama pogodnosti“, odnosno registrirane su u poreznim oazama. Kada bi se zaista krenulo locirati svu tu mrežu, transparentnost vlasništva koja bi se time postigla zasigurno ne bi odgovarala zapadnoj brodarskoj industriji, a pogotovo londonskom Cityju koji je i glavno financijsko sjedište čitave pomorske industrije.
U maniri dobrog đaka revolucionarne propagande, Ejzenštejn je epilog svog filma posložio tako da carska flotila na kažnjeničkoj ekspediciji odbije pucati po pobunjenim mornarima, digne crvenu zastavu i slavodobitno se pridruži drugovima s Potemkina. Intimne želje i surova realnost su, dakako, dvije različite stvari, ali neke stvari su ipak vječne; ovaj rat sasvim sigurno neće biti zaustavljen ekonomskim sankcijama koje nisu ni dizajnirane za tu svrhu već se ispostavlja da imaju funkciju da disproporcionalno naštete ruskoj radničkoj klasi, daljnjim slanjem oružja i financijskom pomoći neonacističkim postrojbama u Donbasu koji su jedni od povoda ovom ratu koji je započeo 2014. godine te sabotiranjem mirovnih pregovora. Svi zapadni čelnici su, eto, najednom jako zabrinuti za Putinovu imperijalističku politiku, dok je dio njih istovremeno žmirio na jedno oko dok su se iste stvari kao danas u Ukrajini događale u Čečeniji i Gruziji jer im tada vlastiti interesi nisu bili ugroženi.
U „dugom dvadesetom stoljeću“, kako ga je svojevremeno nazvao povjesničar Eric Hobsbawm, imperijalističke ratove uglavnom su zaustavljale organizirane pobune mornara koje su i prethodile revolucijama. U stvarnosti mornari s Oklopnjače Potemkin nisu uspjeli poraziti carsku mornaricu. Nakon što su pristali u rumunjsku luku Constanza, dio mornara je Ohrana, carska tajna služba, uhitila i poslala u progonstvo u Sibir, dok je drugi dio mornara uspio ishoditi azil od rumunjskih vlasti i vratiti se kućama tek revolucionarne 1917. godine. Svejedno, njihova borba nije bila uzaludna, jer tih davnih lipanjskih dana počele su se nazirati prve pukotine u mašineriji ruskog imperijalizma, a nije ni čudo da su se pojavile upravo tamo gdje je taj stroj slovio kao najtvrđi – u pomorstvu gdje je, kao što kaže poslovica, kruh koji se zaradi uvijek kruh sa sedam kora.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Zinnsoldat, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: