Završetkom izbora i dogovorom o mandataru nove Vlade u medijima se odjednom, zaslugom jedne njegove izjave o kanadskom sustavu zdravstva i njegovim prednostima, rasplamsala rasprava o sudbini hrvatskog zdravstva.
Na izjavu mandatara Tihomira Oreškovića odmah je reagirao HDZ-ov pretendent na poziciju ministra zdravlja Ante Ćorušić, uvidjevši priliku da istakne svoje namjere. Tako je Ćorušić rekao da će onaj tko ima više i više uplaćuje u pojedine fondove zdravstvenog i socijalnog osiguranja imati bolju skrb. Izjavio je i kako Hrvatska još uvijek ima socijalistički zdravstveni sustav te dodao su se svi ostali sustavi osim ovoga već prebacili na kapitalistički način rada. Naravno, taj navod nije točan, jer se sustav zdravstva prebacuje na tržišno funkcioniranje još od ožujka 1990., a potreba za reformama u tom smjeru eksplicirala se već krajem osamdesetih. Osamostaljenjem Hrvatske nastavilo se sa reformama koje su usmjerene tržištu, a svakom od njih dio sustava je privatiziran, čime se građanima smanjila dostupnost zdravstvene zaštite.
Primarna primarno na prodaju
Rasprava koju je započeo Oreškovićev komentar ubrzo je privukla cijeli niz aktera koji su poželjeli dati svoj obol razno-raznim prijedlozima. Među njima nije se našao netko tko bi se kritički osvrnuo na okvire u kojima se trenutno promišlja zdravstveni sustav, a to su okviri određeni upravo tržišnim pojmovima. Tako je Andrija Hebrang ponosno istaknuo činjenicu kako je on započeo privatizaciju domova zdravlja sredinom devedesetih, i dodatno istaknuo kako je primarna zdravstvena zaštita jedina koja se može i mora privatizirati. Koordinacija obiteljskih liječnika (KoHOM) također se založila za potpunu privatizaciju primarne zdravstvene zaštite, a njen stav po ovom pitanju može poslužiti kao dobar indikator raspoloženja unutar jedne od glavnih struka u zdravstvu.
Ipak, inzistiranjem na daljnjoj privatizaciji opće medicine ovi akteri su zanemarili niz negativnih posljedica do kojih su dovele prošle reforme. Podsjetnik na nedostatke (makar samo djelomično) privatnog sustava opće medicine mogli su vrlo brzo pronaći u praksi, točnije u slučaju dežurstva u Domu zdravlja Splitsko-dalmatinske županije. U vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana nijedan od pedijatara koncesionara u tom domu zdravlja nije htio dežurati, a kako im koncesijski ugovori omogućavaju takvu preraspodjelu radnog vremena, dio posla kojega su trebali obaviti koncesionari na kraju je spao na Zavod za hitnu pomoć i KBC Split. Primjeri poput ovoga uvijek iznova pokazuju kako je uporno povezivanje privatnog zdravstva i veće efikasnosti uvelike neosnovano, jer na kraju nastale probleme mora rješavati javno zdravstvo koje je financirano novcem poreznih obveznika, koji pritom nisu dobili uslugu na koju imaju pravo.
S druge strane MOST, koji se tijekom izborne kampanje zalagao za uvođenje privatnog sektora u zdravstvo kako bi se povećalo efikasnost sustava i smanjilo trošak njegova financiranja iz javnih izvora, nakon izbora odrekao se privatizacije i navodi nove ključne točke kojima bi se po njihovom mišljenju trebalo voditi prilikom reformiranja zdravstvenog sustava. Ipak, točke koje je ponudio MOST - koje se kreću od osnovne zdravstvene zaštite za sve građane po principu društvene solidarnosti, preko racionalizacije i financijske stabilizacije zdravstvenog sustava, do uključivanja liječnika kao nositelja djelatnosti i Hrvatske udruge poslodavaca u zdravstvu (HUPUZ) u proces kolektivnog pregovaranja - pomalo djeluju bez glave i repa, a ostaje nam još vidjeti postoji li iza njih i ozbiljan plan provedbe koji bi uspio promijeniti smjer reformi od devedesetih do danas.
Menadžeri, a ne liječnici
Protiv privatizacije se zasebno izjasnila i spomenuta HUPUZ koja je mandataru Oreškoviću poručila kako zdravstvenom sustavu treba osigurati financijsku stabilnost, ali bez rezova i privatizacije javnog zdravstva. Naravno, teško je povjerovati kako je HUPUZ potpuno protiv privatizacije, pogotovo zato što su mjere koje predlažu izrazito protržišno orijentirane, prije svega u segmentu zapošljavanja liječnika, reorganizacije bolnica i nastavka reforme primarne zdravstvene zaštite uz zadržavanje koncesija. Njihova, ali i MOST-ova, nastojanja da se prikažu kao branitelji javnog zdravstvenog sustava samo dodatno potvrđuju sumnju da na političkoj razini u diskusiji o zdravstvenom sustavu danas ne postoje struje za i protiv privatizacije, već da se ona uzima kao nužnost oko koje će se više ili manje uspješno plesti mreža nečijih interesa i profita, a taj netko po svemu sudeći neće biti pacijenti.
U tako postavljenoj raspravi o privatizaciji, lako nam promiče činjenica da su se primjerice bolnice uslijed reformi već počele ponašati kao trgovačke kuće, o čemu svjedoči nedavno objavljeni intervju sa sanacijskim upraviteljem KBC-a Rijeka, koji je istaknuo kako je važno da mladi specijalisti razumiju principe svojih radilišta, kao i to da će uspjeh njihovih klinika i zavoda ovisiti ne samo o medicinskom znanju, već i o razumijevanju financijskog poslovanja. Drugim riječima, istaknuo je kako je važno da se liječnici ne ponašaju samo kao liječnici, već i kao menadžeri.
Privatizacijski trendovi prisutni su i u mjerama koje je predlagalo dosadašnje Ministarstvo zdravlja. Na njegovim službenim stranicama može se pronaći podatak da je u svrhu smanjenja fiskalnih rizika zdravstvenog sustava doneseno osam reformskih mjera koje bi u sljedeće tri godine trebale zdravstveni sustav učiniti stabilnim i financijski održivim. Sve one u skladu su sa stavovima međunarodnih institucija koje ih podržavaju, odnosno Europske komisije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, a uključuju uvođenje zajedničke javne nabave, poboljšanje kontrole rashoda bolničkog sustava, upravljanje ljudskim resursima, itd.
Koji je onda smisao zdravstva?
Iako se na prvi pogled čini kako se njima zaista pokušava doskočiti nekima od glavnih problema zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, iz njihovih pretpostavki razvidno je da one koncept poboljšanja sustava shvaćaju kao financijsku konsolidaciju i racionalizaciju troškova, a ne kao razvijanje stabilnog sustava koji bi postojeće resurse mogao zaista usmjeriti u poboljšanje postojećih kapaciteta i radnih uvjeta svih radnika u zdravstvu. Ta tendencija posebno je vidljiva u predloženoj reformi Novi sustav ugovaranja bolničke zdravstvene zaštite, u kojoj se ističe kako pojedina bolnica može ostvariti prihod i iznad maksimalno ugovorenih sredstava na teret neiskorištenih sredstava neke druge bolnice koja je pružila manje usluga od iznosa svojih temeljno ugovorenih sredstava. Ovakva koncepcija potpuno narušava smisao bolnice kao ustanove koja spašava živote, a ne ustanove čija je misija daljnje stvaranje profita.
Inzistiranjem na kategorijama prihoda i izjednačavanjem koncepta efikasnosti isključivo sa što nižim troškovima liječenja dolazi se do toga da osnovna funkcija bolnica, ali i drugih elementa zdravstvenog sustava, ispada iz fokusa i biva zamijenjena isključivo ekonomskim kategorijama. Unatoč snažnim pritiscima u tom smjeru, hrvatski zdravstveni sustav uspio je u velikoj mjeri ostati socijalno osjetljiv. Međutim, iz godine u godinu ta se osjetljivost smanjuje, a posljedice trpe građani. Ukoliko se isti pritisci nastave u najavljenom smjeru i obujmu, možemo očekivati da osjetljivost uskoro u potpunosti nestane, a iz te će se situacije vrlo teško naći put natrag.
Tekst napisala:
Preporučite članak: