Američki san

Sumnjam da danas možete pronaći fakultet na kojem nema plakata, letaka ili drugih oblika reklama za jednu od agencija koje studentima nude work and travel programe. Sve se više studenata odlučuje za takav oblik ljetne radne pustolovine, a kao najpopularnija zemlja-destinacija svakako se ističu Sjedinjene Američke Države. Ovo sam se ljeto i sama odlučila ljetnu turističku hrvatsku sezonu zamijeniti onom američkom, a jedna od motivacija svakako mi je bila želja za provjerom istinitosti cijelog dijapazona predrasuda o Amerikancima i njihovoj kulturi kojeg htjela-ne htjela imam te želja da iz prve ruke vidim kako funkcionira američka inačica kapitalizma koja se nalazi u pozadini ideala američkog sna.

Za početak bih istaknula da je ovakav program jedini sigurniji način da se do američke vize dođe, s obzirom na to da je migracijska politika SAD-a blago rečeno striktna. Vize radije neće biti odobrene onima za koje postoji hipotetska mogućnost da neće poštivati uvjete pod kojima su dobili vizu i pokušati ilegalno ostati u zemlji, nego da svima za koje ne postoje druge zakonske prepreke vizu odobri, a kazni one koji zakon kasnije ne poštuju. Stoga američka ambasada odobrava vize na temelju razgovora s tražiteljem vize, u kojemu provjerava ima li tražitelj razloga za vraćanje u Hrvatsku, kao što su posjedovanje nekretnina, stalan posao ili bračno stanje. No, radna snaga koja će bezuvjetno prihvatiti razne uvjete rada, s veseljem odrađivati prekovremene sate, bojati se otkaza i naposljetku otići po završetku sezonskog ugovora uvijek je potrebna, pa je ulazak u zemlju stranim studentima omogućen work and travel programima, tj. J1 vizama.

Program je zamišljen tako da studenti svoju J1 vizu dobiju za period ljetnih praznika i to za vrijeme koje će u Americi provesti radeći. Nakon toga američki zakon predviđa mjesec dana tzv. grace perioda, što znači da strani građanin ima mjesec dana za napustiti zemlju. U programu je to vrijeme predviđeno za putovanje. Troškovi sudjelovanja u programu u startu su veliki, tako da studenti na taj put kreću s dugom; agencijski troškovi iznose 600-700 dolara, viza je oko 150 dolara, zatim je tu osiguranje, avionska karta, cijena koje se vrti oko 900 dolara, a ne smijemo zaboraviti ni na novac koji student sa sobom treba uzeti za period do prve plaće. Na to se još mogu dodati eventualni troškovi smještaja, ako najmodavac traži polog za stan ili sobu koju student iznajmljuje. Drugim riječima, cilj većine J1 studenata je zaraditi dovoljno da si isplate početno ulaganje i da zatim imaju dovoljno novaca za putovanje na kraju sezone. U praksi to izgleda tako da većina studenata radi dva posla tri mjeseca, pa putuje dva-tri tjedna.

Slika 1. Yellowstone

Ja sam work dio programa odradila u Nacionalnom parku Yellowstone. Prvi nacionalni park u svijetu, a svakako jedan od najljepših, dan je u koncesiju privatnoj firmi, kao uostalom i većina američkih nacionalnih parkova. Brigu o parku i sigurnosti vodi NPS (National Park Service), agencija američkog Ministarstva unutarnjih poslova, ali su svi smještajni i većina ugostiteljskih kapaciteta koncesijom dani privatnoj tvrtki na korištenje. Rad u nacionalnom parku, i to još jedinstvenom kakav je Yellowstone, san je mnogih, što znači da radnu snagu nije teško pronaći. To jednako tako znači da načelo „ako nećeš ti, netko drugi će“, prema kojem se poslodavci često odnose prema radnicima, prolazi bolje nego drugdje.

Veliki broj radnika u Yellowstoneu J1 su studenti. Oni su, jednako tako, idealna radna snaga; mogu im se dati bilo kakvi poslovi, posebno oni na koje Amerikanci neće pristati, jer nisu tu kako bi izgradili karijeru ili skupili iskustvo u nekom tipu posla. Uvijek će pristajati na prekovremene sate jer im više od svega treba novac, s obzirom na to da su opterećeni dugom s kojim su došli, a da ne govorimo kako promjena posla za njih nije toliko jednostavna, kao za ostale radnike. Naime, viza se dobiva na temelju Job offera, to jest dokaza da student u Americi ima posao. Ako da ili dobije otkaz, student mora pronaći novi posao u roku od deset dana, u protivnom će mu viza biti terminirana i mora smjesta napustiti zemlju. Kada pronađe novi posao, poslodavac mora ispuniti svoj dio papirologije, a agencija mora verificirati poslodavca, što se, pogađate, plaća. Dakle, za poslodavca u zabačenom mjestu kao što je nacionalni park, gdje nema ničega osim samog turističkog resorta, situacija je idealna: ima studente koje može platiti malo za poslove koje nitko ne želi raditi, a ako su nezadovoljni ne isplati im se otići ili riskirati otkaz, pa će, ucijenjeni okolnostima, ostati raditi bez obzira na uvjete. Također, budući da na tom zabačenom mjestu nema mogućnosti pronalaska dodatnog posla, vrlo će rado raditi prekovremene sate koji su im nužni kako bi isplatili uloženo i istovremeno zaradili dovoljno za putovanje.

Iako je proces prijave u program ekstenzivan i usmjeren ka tome da se svakom studentu pronađe što bolji posao u skladu s iskustvom koje ima i osobnim afinitetima, vrlo brzo po dolasku sve to pada u vodu. Sasvim je jasno da su, barem u mojem slučaju, J1 studenti za poslodavca jeftina radna snaga koja, iako je obrazovana, snalažljiva i visokomotivirana te govori više jezika od prosječnog Amerikanca, popunjava najniža radna mjesta. S druge strane, moram priznati da sam se iznenadila količinom empatije koju su pokazali američki radnici. Iako su i oni sami potplaćeni, nisu, kako sam očekivala, antagonizirali J1 studente. Bez obzira na veliki broj stranaca koji su došli na sezonski posao u Ameriku, nisam nikad ni od jednog Amerikanca čula stavove o „oduzimanju posla Amerikancima“. Dapače, veliki je broj naših kolega dijelio frustraciju poslovima koje smo dobili i u više sam navrata čula kako se ljute na poslodavca jer smo, prema njihovim riječima, mi zaslužili bolje radne pozicije ne samo zbog naših sposobnosti i iskustva, nego i zbog same činjenice da smo u Ameriku došli s velikim dugom kojeg trebamo isplatiti, i zbog toga smo u nepovoljnijem položaju od njih.

Radnici u turizmu s kojima sam se srela, posebice oni u ugostiteljstvu, uglavnom su mladi ljudi koji žive od plaće do plaće, od jednog sezonskog posla do drugog. Ljetnu sezonu rade u Yellowstoneu, a zimsku ili u nekom skijaškom resortu kao što je Aspen, ili na Floridi. Poslovi se mijenjaju često, a izostanak kontinuiteta čest je razlog izostanka djelovanja po pitanju zaštite radničkih prava. Uz to, sam spomen sindikata i bilo kakve borbe za radnička prava Amerikancima asocira socijalizam koji je sustavno u američkom društvu karakteriziran kao psovka, veliko zlo i antipod američkim vrijednostima. No, kada se razgovara o pojedinačnim točkama, kao što su javno financirano zdravstveno osiguranje i obrazovanje, minimalna plaća, razni oblici socijalne pomoći i radnih prava, svi s kojima sam razgovarala slažu se da su one u SAD-u na nezadovoljavajućoj razini.

Slika 2. Podrška progresivnim politkama u SAD, vlastita izrada na temelju podataka s CNBC

Zanimljivi su i odnosi plaća u ugostiteljstvu. Radna mjesta koja imaju direktan kontakt s gostom, kao što su konobari i šankeri, ovise o napojnicama gostiju. Njihova je plaća dvostruko manja od, recimo, kuharove. No, s obzirom na to da je ostavljanje napojnice obavezno u američkoj kulturi, ljudi na takvim radnim mjestima redovito zarađuju dvostruko ili trostruko više od svojih kolega koji nemaju direktan kontakt s gostima. U takvim okolnostima poslodavac dodatno profitira jer radnicima egzistencija ovisi o gostima te je stoga njihov rad dodatno opterećen činjenicom da moraju davati sve od sebe kako bi im udovoljili i dobili što veću napojnicu dok s druge strane ti radnici za poslodavca predstavljaju minimalni trošak.

Spomenuti disbalans u plaći na svojoj smo koži osjetile moja prijateljica s kojom sam krenula na put i ja. Naime, ona je pukom srećom dobila konobarsko radno mjesto, dok sam ja završila u kuhinji. Nakon moja dva promaknuća na poslu, koje je pratilo i (minimalno) povećanje plaće, njena je zarada i dalje bila dvostruko veća od moje za dvostruko manje odrađenih sati.

Financijska isplativost cijelog programa jako ovisi o mjestu koje izaberete za svoj američki dom na nekoliko mjeseci. Mi smo se odlučile riskirati s financijskom isplativošću našeg putovanja u zamjenu za buđenje uz erupcije gejzira, bizone ispred vratiju doma i divljinu bez ikakvih tragova suvremene civilizacije. Mojoj je prijateljici oklada bolje prošla nego meni, a razlog za to nije bilo ni prethodno iskustvo, ni poznavanje jezika, ni snalažljivost, ni ništa što bi trebalo pridonijeti osobnoj konkurentnosti na tržištu rada, već puka sreća.

Kraj priče uvijek je najjače mjesto teksta koji baca novo svjetlo na cijelu priču. Tako i ja sad, na kraju svoje ljetne avanture mogu na drugačiji način sagledati četiri mjeseca provedena preko bare. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da sam stekla neprocjenjivo iskustvo. Radila sam poslove koje nikad nisam mislila da ću u životu raditi na jednom od najljepših mjesta u svijetu i čak uživala u tome. Doduše, svakako ne zbog poslodavca, nego zbog ljudi s kojima sam u kuhinji provodila 9-10 sati dnevno. Proputovala sam jedanaest američkih saveznih država, mjesec dana obilazila Ameriku s ruksakom na leđima i uživala u svakom trenutku. Isplati li se raditi u teškim uvjetima za to malo užitka na kraju? Mislim da je to individualna odluka, ali situacija nije ni blizu one koju možete vidjeti na promotivnim videima work and travel programa. Nijedna od tih brošura neće vam reći da ćete biti samo inozemna brojka koja će se s drugim inozemnim brojkama tući za prekovremene sate kako se kući ne biste vratili praznog džepa. Svi su nas, i u SAD-u i u Hrvatskoj, pitali bismo li ostale preko bare. Ponovit ću još jednom naš odgovor: draga nam je Amerika, ali draža su nam naša socijalna i radnička prava.