Krajem svibnja ispred trešnjevačke remize prosvjedovalo je 300-ak radnika ZET-a. Nedovoljno sredstava za rad, manjak radnika i preniske plaće samo su neki od razloga nezadovoljstva. Naša Dunja Kučinac istražila je što o upravljanju ZET-om u prošlosti, ali i u dvije godine mandata nove vlasti, misle radnici ZET-a.
„Zagreb se snažno širi u smjeru istok – zapad, u posljednje vrijeme i prema jugu. Prostore koje su nekad prekrivale periferijske kućice i savski vrbici buldožeri preko noći pretvaraju u gradilišta novih stambenih naselja. Takvom gradu potreban je i veliki prijevoznik. (…) Djelatnost koja zamire samo između dva sata poslije ponoći i četiri ujutro. Najbolje to znaju oni koji rade u noćnim smjenama ili su zbog posla vječiti ranoranioci. ZET je prijevoznik koji ih nikad nije iznevjerio. Po kiši i vjetru, u zvjezdanim noćima i u ružičastim zorama, on je Zagrepčanima uvijek na usluzi. (…) Na Trešnjevci, točnije na Remizi i dalje je glavno središte iz kojeg se usklađuje ta golema prometna djelatnost bez koje se grad jednostavno ne bi mogao ni zamisliti.“
Ovako o Zagrebačkom električnom tramvaju (ZET) piše Crvena Trešnjevka, velika kvartovska monografija koju je 1982. godine štampao Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Četrdeset i jednu godinu kasnije opet se nalazimo upravo na trešnjevačkoj Remizi, ispred uprave ZET-a, na prosvjedu na kojem od tristotinjak radnika umjesto o historiji slušamo o radničkoj sadašnjosti. Umjesto o zvjezdanim noćima i ružičastim zorama slušamo o neodržavanim hangarima; umjesto o ZET-u koji je uvijek na usluzi slušamo o lošoj sistematizaciji; umjesto o “velikom prijevozniku”, slušamo o raspadnutim tramvajima.
Ono što je uprava nazvala „stajalištima tek manjeg broja radnika“ nama se ipak ne čini tako bezazleno, osobito ako imamo na umu da se tristo radnika nije okupilo u organizaciji nekog od sindikata, nego na poziv jednog od svojih kolega. Neven Brnjas, koji u ZET-u radi 21 godinu, u medijima je istupao gomilu puta – toliko da je poznat kao dežurni zviždač iz ZET-a. Kaže nam da je do sada zaradio skoro 17 opomena, od čega većinu upravo radi javnih istupa. U svom radnom vijeku 8 je godina proveo kao vozač, a u međuvremenu je otišao u mirovinu kao invalid rada i sada u ZET-u radi kao umirovljenik. Iako je sindikalni povjerenik Sindikata hrvatskog vozača, u organizaciju prosvjeda je odlučio ići sam. „Govore mi da sam luđak, ali ja njih pitam – vidite šta ste vi napravili od prometa? Pa tko je tu lud?“ pita nas Brnjas. Da očigledno nije lud kad iznosi nezadovoljstvo i prljavi veš radne svakodnevice u ZET-u govori ne samo broj radnika na prosvjedu, nego i podrška koju su prosvjedu dali Novi sindikat i Sindikat autobusnog prometa ZET Zagreb, s čijim predsjednikom Ilijom Tadićem, osim s Brnjasom, razgovaramo ovom prilikom.
Vozila odlaze na servis neispravna, vraćaju se neispravna
Jedan od fokusa prosvjeda, pa tako i naših razgovora, bilo je nezadovoljstvo nedavno urađenom sistematizacijom i potpisanim Kolektivnim ugovorom. Tom su sistematizacijom, prema Brnjasu, najviše zakinuti vozači, kontrolori i radnici u servisu, odnosno radnici koji su zapravo kičma ZET-a. Od sistematizacije nisu dobili ništa, kaže Brnjas, iako trpe veliki dvostruki pritisak i poslodavca i građana. Plaće vozača su oko tisuću eura, a kada se plasira informacija da ta plaća dolazi i do 9 tisuća kuna, prešuti se, napominje Brnjas, da u taj iznos ulazi i provizija od prodanih karata te velik broj sati noćnog i prekovremenog rada. I Tadić, koji u ZET-u kao vozač autobusa radi 31 godinu, govori otprilike o sličnoj plaći, a smatra da je novi Kolektivni ugovor najlošiji u zadnjih trideset godina. Kao jedan od problema navodi, recimo, klauzulu prema kojoj radnik na dugotrajnom bolovanju – što nije neuobičajeno među vozačima koji najviše pate od problema kardiovaskularnog sustava i kičme – gubi dodatke na plaću.
No osim na koeficijente i plaće, na prosvjedu je osobito glasno upozoreno i na loše stanje voznog parka, pruge, hangara za servise i opreme koje, kako je istaknuto, ne ugrožava samo radnike nego i putnike. „Alat je star, hangari prokišnjavaju, u lošem su stanju i nisu čisti, a vrata na njima su loša. Problem su i golubovi i njihov izmet. Novu boju na zidovima ti hangari nisu vidjeli sigurno 40 godina“, govori Brnjas. Nastavlja opisivati tmurno stanje: „Od servisera se traži da isporuči ispravan tramvaj, a nema ni dijelova ni alata. Nekada smo imali redovne mjesečne, šestomjesečne, godišnje preglede tramvaja, a nakon 10 godina svaki je tramvaj išao u totalni remont. Sada postoje samo takozvani hitni pregledi, kada nešto krepa i treba popraviti, ako se uopće može. Recimo, neki dan je van poslan autobus s puknutom šajbom. Nekad se vozači snalaze – vrata su vam u kvaru, a tramvaj neće poslati u spremište jer nemaju drugi da vam ga daju. Onda vozač blokira vrata granom od drveta jer nema što drugo.“ I Brnjas i Tadić ističu da je problem djelomično vezan i uz autsorsing dijela ZET-ovih poslova, između ostalog dijela održavanja i servisa, na vanjske privatnike. „Vanjski servisi ugovorno održavaju vozila“, govori Tadić nezadovoljan što, kako kaže, „vozila odu na servis neispravna, vrate se neispravna. Kad smo ušli u Holding 2007. godine je 90 posto radova prebačeno na vanjske servise gdje se obrće velika lova.“
Već je općepoznata stvar koju pjevaju i ptice na grani, govori Brnjas, da zbog svega navedenog nedostaje vozila. S obzirom na to da je, kako kaže, pola takozvanih novih, niskopodnih Končarevih tramvaja već mrtvo i da, prema njemu, nisu kvalitetni u usporedbi sa starijim čehoslovačkim ČKD-om ili našim Đurom Đakovićem, Brnjas je skeptičan i prema najavljenoj nabavi tih istih vozila. Opet će, smatra, za par godina propasti.
Neispravni tramvaji jako narušavaju ne samo zadovoljstvo putnika, nego i radne uvjete vozača, govori nam Tadić. Problem je što se, objašnjava, ne razlikuje ispravnost vozila za promet, koja obuhvaća sve tehničke propisane norme, i ispravnost ZET-ovih vozila za rad, za što je potrebno da budu ispravni i svi uređaji i instrumenti u vozilu. Problematična je ispravnost poništivača karata, unutrašnjeg osvjetljenja, retrovizora, dijela prekidača u autobusima koji ne rade. „Važno je da sve bude ispravno kako razno škripanje, lupkanje ili buka ne bi skretali pozornost vozača. Ne održava se čistoća radnog prostora, osobito sjedala. Dolazi ljetni period, a oko 30 posto klimi u autobusima je neispravno i nefunkcionalno. Od prednjeg vjetrobranskog stakla i isijavanja iz vozila temperatura kod vozača autobusa poraste na 40 i više stupnjeva. Vozač se znoji, ide mu znoj u oči, ne može da se koncentrira. Puno faktora koji se tiču temperature njegove radne sredine utječu i na sigurnost vožnje“ opisuje Tadić vozačku svakodnevicu.
Zbog voznog reda vozači ne stignu ni na WC
Osim stanja u autobusima, vozače iscrpljuje i velik broj prekovremenih sati, kaže Tadić, a pritišće ih i pregusto vozno vrijeme: „Primjerice, linija 268 za Veliku Goricu ima jako kritično vozno vrijeme, takvo da se ono ne može ispoštovati ni uz maksimalan angažman vozača da ne prekorači sve sigurnosne i zakonske norme. Putnici su nervozni, propuste idući autobus da stignu do radnog mjesta. Vozač nema vremena za odmor, da malo izađe, prošeta i odmori organizam. Pritom je na udaru putnika čim kasni ili čim auto zakoči ili se ubaci ispred njega i on mora naglo zakočiti.“
Osim što vozač, ako ne ispoštuje do kraja vozno vrijeme, ne stigne ni na zahod, mada ima pravo na 5 minuta pauze na svakom okretištu, govori Brnjas, ljute se i putnici: „Ako čovjeku zatvoriš vrata, on je lud i bijesan. Ali to je zato što vozač mora stići na vrijeme. Tko ima nešto protiv, neka se ne obraća vozaču nego stisne onoga tko je napisao takvo vozno vrijeme.“
Međutim, putničko nezadovoljstvo zbog zatvorenih vrata ili kašnjenja daleko su manji problem od prometnih nesreća o kojima, nažalost, svako toliko imamo priliku čitati u medijima. Brnjas upozorava da njima doprinosi loše tehničko stanje vozila, ali napominje i da sami vozači dugo nisu imali dovoljnu podršku na radnom mjestu nakon takvih katastrofa zbog čega stvari treba radikalno mijenjati radi sigurnosti i radnika i putnika: „Biste li vi voljeli da netko od vaših prelazi cestu, a tramvaju otkažu kočnice? Vidite i kako se auti voze po prugama. Mi imamo dugačak zaustavni put, nemamo volan i nekada ne možemo izbjeći ta vozila. Znate koji je to stres kad se čovjek zaleti u tramvaj i pogine na licu mjesta? Ne usudite se izaći iz tramvaja jer ne znate jel' živ ili nije. To su stresovi koje čovjek ne može jednostavno apsorbirati, ostanu mu u sjećanju.“
Ni bivša ni sadašnja vlast nema srama
Loše stanje opreme i voznog parka, preopterećenost radnika i direktna izloženost građanima nezadovoljnima javnim uslugama – zvuči kao već dobro poznati refren koji iznova i iznova slušamo posljednjih mjeseci obilazeći radnike druge zagrebačke gradske firme, Holdinga. Osim njih, još se jedan stih tog refrena, po svemu sudeći, ponavlja i u ZET-u: kronični manjak radnika. Najviše, prema Brnjasu, pati servis u kojem neki radnici imaju jako mali koeficijent (2), ali se s njim u nedostatku radne snage počeo utrkivati upravo autobusni promet. Vozači, kažu i Brnjas i Tadić, masovno odlaze u turistički sektor gdje su veće plaće. Tadićeva je procjena da recimo u Dubravi fali oko 50, a u Podsusedu oko 80 vozača do minimuma s kojim bi se moglo dobro raditi.
Konačno, radnički bluz koji svira u Holdingu i ZET-u, barem sudeći po našim sugovornicima, u još jednoj stvari zvuči poprilično slično – od nove su se gradske vlasti očekivali promjene, ali su posljednje dvije godine donijele velika razočaranja. Tu vjeru u promjene na početku mandata mlade zeleno-lijeve vlasti važno nam je ovdje imati na umu jer smo itekako slušali, ako nigdje drugdje onda na društvenim mrežama, kako se radnički bunt – primjerice onaj radnika Čistoće – diskreditira kao ”bandićevsko” podmetanje klipova aktualnoj garnituri. Koliko god bilo vjerojatno da je određen broj faca s protesta s radnicima Čistoće ili ZET-a stajao samo kako bi instrumentalizirao momentum upravo u tu političku svrhu, to samo po sebi ne bi trebalo značiti i automatsku delegitimaciju radničkog nezadovoljstva, kritike i zahtjeva. Slično podcrtava i Brnjas, koji je, kako kaže, kritizirao i organizirao prosvjede protiv Bandića, a Tomaševića je još prije izbora upozorio na probleme i pristao biti kvartovski vijećnik Možemo! ako će, u slučaju dolaska na vlast, složiti ZET: „Međutim, u te se dvije godine sve još srozalo. Kada mi na prosvjed dođe Bandićeva ekipa i čestita, pomislim – kako vas nije sram? Koristite situaciju kao municiju da se obračunavate jedni s drugima. Nemaju srama ni jedni ni drugi.“
Jedan od razloga zašto se nisu dogodile veće promjene Tadić, koji se također nadao da će nova uprava „povući jedan carski rez“, vidi u „vanjskoj šemi biznisa“ odnosno već spomenutom autsorsingu, koji je počeo za Bandića. Kroz njega se, smatra i Brnjas, ZET pretvorio u kravu muzaru. ZET je nekada gradio i pruge, a to sad rade privatnici, dodaje Brnjas, prisjećajući se i prodaje radničkog odmarališta.
Međutim, ono što ga osobito smeta i boli, kaže, je to da čelnici reprezentativnih sindikata u ZET-u, koji dobro znaju kakva je situacija, sve ignoriraju. Nema potrebe da ih više od toga optužuje jer se sve, kako kaže, vidi samo od sebe. Kao pojedinac daljnje prosvjede, govori Brnjas, neće organizirati jer ne vidi smisao u tome da izmara ljude koji su već pokazali da su nezadovoljni i da treba rješavati situaciju. Izglednije je da će se pokušati sa štrajkom, međutim, kaže, ne želi nikoga ugroziti pa je jedan od scenarija koje radije zaziva taj da neki od manjih sindikata koji ih podržavaju legalno pokrene štrajk kojem će se onda ostali pridružiti.
U kojoj god formi ZET-ovi radnici potencijalno dalje budu tražili bolje radne uvjete, nadamo se da će ih građani pratiti i podržavati aktivno, a ne samo pogledom iz tramvaja koji pristaje na okretištu dok se nadaju uloviti autobus i otići dalje svojim putem. I poznati šansonijer Zvonko Špišić u svojoj je slavnoj Trešnjevačkoj baladi pjevao o tramvajcima, sindikatima iz ZET-a, putnicima i Remizi, poručujući slušateljima da u svom gradu ne budu samo pasivni prolaznici: „siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica / obavite posao i vratite se / nećete saznati ništa”. Umjesto toga, pjesma o čudnoj, crvenoj republici podsjeća nas da se “život ipak ne živi iz publike“ i da, konačno, treba željeti za sve nas „da bude sutra bolje nego danas“.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Fotografije: Ana Vragolović
Tekst napisala:
Preporučite članak: