Large naslovna secerana osijek ivana peric

“Ja sam kao mladić došao u tvornicu, i non stop sam gledao naprijed, radovao sam se budućnosti, nešto sam zamišljao, učilo se nešto novo svake godine. Moji unuci ne znam čemu da se nadaju, to me najviše smeta.” govori nam radnik osječke šećerane, koja se, zajedno s onom u Virovitici polako gasi, a sudbina jedine preostale, one u Županji, vrlo je neizvjesna. Priče o značaju šećerana za krajeve u kojima postoje i ljudi koji s njima žive, mediji rutinski preskaču - u trenutku kad sve lagano propada, nigdje zapravo ne čujemo što gubimo. S radnicima i ljudima iz kraja razgovarala je Ivana Perić.


Tri kocke šećera u kavu ili čaj stavlja se kad je život najslađi, kad se čovjek opusti bez ijedne brige, i sve se čini malo predobro da bi bilo istinito. Kad se sluša muzika bez gledanja na sat, kad se zapjeva uz marendu, kad se pušta popodnevnom suncu da nam zaklopi kapke, kad se slavi ono svakodnevno. Tri kocke šećera u kavu više ne stavlja skoro pa nitko. Ako ste zadnja osoba na svijetu koja još nije čula - šećer je passe, šećer je ubojica našeg doba. Za doba “zdravih, užurbanih i produktivnih” vrijede samo gorke crne kave i/ili zaslađivači koji imaju okus po metalnim šipkama. Šećer izlazi iz mode, zatvaraju se šećerane u Europi i svijetu, samo u EU ih je u zadnjih 20 godina zatvoreno više od dvjesto. U Hrvatskoj su se u posljednjih par mjeseci zatvorile dvije, Viro u Virovitici i Tvornica šećera u Osijeku. Šećer je spao na jednu kocku - ostaje još samo Sladorana u Županji.

U medijima nam se posljednjih par mjeseci objašnjava kako je ovakvo urušavanje hrvatske kule od šećera bilo za očekivati jer se udruživanje tvornica u Hrvatsku industriju šećera (HIŠ) dogodilo prekasno, tek 2019. godine, a crne slutnje iz Europske unije došle su mnogo ranije, još 2006. godine, kada je najavljeno da se ide u reformu sektora proizvodnje šećera. Ujedinjenjem u HIŠViro grupa (Viro i Sladorana Županja) Marinka Zadre kontrolirala je 60 posto, a Tvornica šećera Osijek koja je u sastavu Žito grupe Marka Pipunića 40 posto dionica. Međutim, hrvatske šećerane propustile su sredstva koja je EU dijelila od 2006. do 2010. šećeranama za restrukturiranje. Krajem 2017. godine EU je prvi put u 50 godina ukinula kvote za šećer, a cijena šećera naglo je pala u svim europskim zemljama. Put prema dolje brzo je postao jedini smjer za hrvatske, ali i mnoge druge europske šećerane.

Ono preko čega mediji brzo prelaze, ono što zapravo rutinski preskaču, jesu priče hrvatskih šećerana, njihov značaj za krajeve u kojima postoje, perspektive koje preostaju radnicima i radnicama u Virovitici, Osijeku, a možda i Županji. U trenutku kad sve lagano propada, nigdje zapravo ne čujemo što gubimo. Čujemo jednorečenične jednadžbe koje pravdaju finalne rezove, pozdravne note koje uopće ne uvažavaju ono s čime se opraštaju. U ovaj tekst zato ubacujemo dobre stare tri kocke šećera, da otvore pred nama popodneva u kojima se zamišljalo i živjelo izvan jednadžbi koje su pretijesne za naša tijela.

Prva kocka: O, sugar honey, Viro moj

Početkom ove godine ugasila se virovitička šećerana Viro, novo ljeto za preostalih 60 zaposlenih donijelo je zadnji radni dan. Većina od 180 radnika i radnica ostala je bez posla još lani. Viro je pokrenut kao Tvornica šećera Boško Buha, svečano otvorena na Dan oslobođenja Virovitice 5. listopada 1980. godine. Nakon četrdeset godina rada najmodernija i najmlađa hrvatska šećerana, zatvorila je svoja vrata. Čitav taj proces promatrao je i bilježio virovitički novinar Goran Gazdek.

“Šećerana je šaptom pala, tiho i polako. Kad sad gledam na taj proces, unatrag desetak godina, čini mi se da su nas vlasnici na to pripremali. Bilo je samo pitanje dana kada će Viro zauvijek zatvoriti vrata. Još 2002. kada je Zadro kupio tvornicu govorio je o nužnosti ujedinjavanja hrvatske industrije šećera. Na žalost, nisu ga slušali. Šećerane su spojene prekasno, tek 2019. godine. Radnici su završili na burzi, kooperanti morali pronaći druge poslove i partnere, a poljoprivredni proizvođači se preorijentirati na neku drugu kulturu. Lokalna vlast se nije previše uznemirila, slijegali su ramenima ponavljajući kako je riječ o privatnom poduzeću. Sjedište tvrtke i tako je od 2015. bilo u Zagrebu”, objašnjava nam Gazdek.

Postojala je nada da bi se u Virovitici mogla organizirati prerada sirovog i proizvodnja bio šećera, ali ti planovi su se brzo pokazali nepostojećima. Radnicima je postalo jasno da nakon Vira neće biti - ničega. Da ne ostaje praznina, da postoji vizija i plan što novo, bolje, drugačije graditi, bilo bi lakše progutati ovu gorku tabletu.

Šećer Viro, FOTO: Vpz.hr


“Virovitica je punih 40 godina živjela sa šećeranom. I šećerana s Viroviticom. U najboljim godinama tamo je bilo zaposleno 350 stalnih i 150 sezonskih radnika. Svi smo znali nekoga tko radi u šećerani. U kampanji šećerne repe, krajem rujna i početkom listopada, tražila bi se veza za sezonski posao. Kraj tvornice bile su barake za sezonce, najčešće iz Bosne, koji su tijekom ljeta radili na poljima šećerne repe. Kao srednjoškolci osamdesetih godina, u ona prva dva opća razreda, išli bi na praksu u virovitičke tvrtke upoznati se s procesom rada”, priča Gazdek.

Kaže kako su u šećerani doznali sve o složenoj tehnologiji dobivanja šećera, a morali su odraditi i praksu – okopavati šećernu repu. “Kad bi u trgovinama nekih drugih gradova na policama vidjeli pakiranje virovitičkog šećera, bili bi beskrajno ponosni. Šećerana je bila sponzor brojnih kulturnih i sportskih manifestacija zbog čega smo je posebno voljeli i vrlo rado tražili donacije za naše ideje. Početak kampanje bio je važan događaj za cijeli kraj. Tada bi se okupila svita, a neki bi uglednik ili radnik koji slavi obljetnicu rada, bakljom simbolično potpalio krečnu peć”, prisjeća se Gazdek.

Kao novinar je više od dvadeset godina pratio rad šećerane – od ugovaranja proizvodnje s poljoprivrednicima, preko sjetve i vađenja šećerne repe do pakiranja i plasmana gotovog proizvoda. “Stotine tekstova, razgovora s direktorima, tehnolozima, ratarima i radnicima, posjetama ministara, premijera i predsjednika, vijesti o novitetima u proizvodnji, usponima i padovima, privatizaciji, stečaju, prodaji, prosvjedima, štrajkovima i na kraju zatvaranju kronološki čuvam u posebnom fasciklu”, zaključuje Gazdek. Sad kad je Viro poslan da živi u prošlom svršenom vremenu, možemo se sada samo nadati da će iz Gazdekovog posebnog fascikla proizići neka knjiga i/ili digitalni arhiv za buduće generacije.

Druga kocka: Crna kava gorka mi je, šećerane Osijek više nije

Svega mjesec dana nakon finalnog pozdrava s Virom, obznanjeno je zatvaranje Tvornice šećera u Osijeku. Tristotinjak radnika i radnica sada čeka “raspadanje u fazama” - neki su još zaposleni i čekaju da ih se, ako bude sreće, rasporedi u druge firme Žito grupe ili na rad u Županju. Neki će u prijevremenu mirovinu, a neki će jednostavno na burzu, u gradu u kojem nezaposlenost raste iz mjeseca u mjesec. Dvojicu radnika s kojima razgovaramo čeka neizvjesna sudbina - jedan čeka otpremninu, drugi će najvjerojatnije završiti na burzi. Dogovaramo se da ćemo o svemu pričati kad dođem u Osijek.

U Osijek tako putujem vlakom koji zorom kreće iz Zagreba. Kondukter govori da zbog radova na pruzi u Koprivnici moramo presjedati na bus, a u Virovitici ćemo iz busa opet na vlak. Jutarnje trkeljanje Hrvatskim željeznicama tako mi daje priliku da prije Osijeka iz autobusa pažljivije promotrim još jednu šećernu domaju - onu virovitičku. Stariji čovjek koji sjedi nasuprot mene komentira da je u Viroviticu jednom išao na ples. “Jel’ bilo dobro?”, pitam. “Bilo je baš slatko”, odgovara dovitljivo, jer zna da me u Osijek vodi put šećera.

Pogled na pogone osječke šećerane, FOTO: Ivana Perić


U Osijeku me dočekuje radnik šećerane, koji ne želi da mu u tekstu pišem pravo ime, jer ne zna kad će i hoće li mu uopće na račun sjesti otpremnina, ali je voljan prošetati se sa mnom do šećerane, pokazati mi radničko naselje i staru Tvorničku ulicu. Zbog dobre volje i lakog mu koraka u ovom ga tekstu nazivam Špiro. U naselju kod šećerane mirno je i tiho, skoro pa smo jedini ljudi na ulici. Čuje se samo buka s jednog gradilišta - na natpisu pokraj piše: “Urbana vila sa tri stana, vrtom i ostavom”. Kako već ima nešto godina u rukavu, Špiro mi priča kako su osječke tvornice bile poznate u cijeloj Jugoslaviji - Tvornica šećera, Kandit, Saponija, Tvornica šibica Drava, Frigis, Osječka pivovara. U Osijeku su se razvijali svi sektori -  metaloprerađivačka, kemijska, drvna, tekstilna, prehrambena industrija. “Svi su znali za prašak Plavi radion, za Frio sokove u tetrapaku. Sad ne može čovjek ni spomenuti kako je živio, odma kažu, to je nostalgija. Nije nostalgija, tako sam živio”, priča.

Kod pogona Tvornice šećera nema radnika, iako je radni dan. Penjemo se na pješački nathodnik s kojega imamo bolji pogled na postrojenje. Špiro objašnjava kako je tu puno strojeva zastarjelo, pogoni se nisu održavali, u njih se dugo nije ulagalo, troškovi održavanja i potrošnja energije bili su sve veći. Klasična je to priča industrijske propasti na koju je lako odmahnuti rukom iz dosade, ako nisi onaj kojem se ruši život. Dok on priča, u daljini nekoliko skladištara viličarem prevozi palete. Ubrzo nakon i taj kratak bljesak života nestaje iz tvorničkog kruga.

Primjećujem da je tvornica na sjajnoj lokaciji, odmah uz željezničku prugu. To je ono na što je mislio predsjednik uprave HIŠ-a Željko Zadro, kad je obznanio da u rukama vlasnika HIŠ-a ostaju vrijedne nekretnine, 17 kilometara pruge i 8,5-megavatne centrale. “Uprava ne strahuje”, kratko komentira Špiro. S pješačkog nathodnika silazimo u radničko naselje, na nekima od kuća još stoje starinske pločice koje mi daju do znanja da se nalazimo u Tvorničkoj ulici. Na jednoj od kuća stoji grafit ispisan u dva slova: “UH”. U blizini, preko puta ceste, nalazi se i Saponia

Tvornička ulica, FOTO: Ivana Perić


Špiro mi govori kako je u šećerani nekada radilo skoro tri tisuće ljudi, a radne organizacije su imale posebne fondove iz kojih su se sredstva uplaćivala za vrtiće i bolnice. Tako je i izgrađen vrtić koji se nalazi pokraj tvornice. Kaže da ga najviše smeta što za dobre primjere mora gledati unatrag, a ne naprijed. “Ja sam kao mladić došao u tvornicu, i non stop sam gledao naprijed, radovao sam se budućnosti, nešto sam zamišljao, učilo se nešto novo svake godine. Moji unuci ne znam čemu da se nadaju, to me najviše smeta. Ja bi najradije da ne moram gledati nazad i gledati kako mi unuci odlaze u tuđe zemlje”, zaključuje.

To da četvrti najveći hrvatski grad, sa svom svojom poviješću i kulturom, više skoro pa i nema nikakvu perspektivu, najviše ga boli. “Kažu da ćemo živjeti od riječnog turizma, a ja kažem - nemojte me zajebavati. Volim ovaj grad i za mene je najljepši, al Osijek nikad neće biti turistička meka”, zaključuje Špiro.

Pogled na naselje u Tvorničkoj ulici, FOTO: Ivana Perić


Istog je mišljenja i drugi radnik s kojim se nalazim u centru gradu. Kaže da svakoga trena očekuje da će dobiti otkaz, a ako se to zaista dogodi planira otići u Irsku, u kojoj živi i radi više njegovih prijatelja i poznanika. “Još sam dovoljno mlad za to”, kratko rezimira. U šećerani je počeo raditi kao sezonac, svakoga ljeta kada je bila veća potreba za radnicima. Ne bi htio napustiti Osijek, al’ osjeća kako zapravo Osijek njega napušta.

U večernjem vlaku natrag za Zagreb, gledam kako se po prozoru razvlači duga crta ravnice, i čitam sastavke učenika i učenica osnovnih škola Slavonije i Baranje, izdane povodom Dana mladosti 1978. godine. U njima nitko ne sanja odlaske.

Treća kocka: Medu moj i Sladorano

Objašnjavajući zatvaranje proizvodnje u Osijeku Željko Zadro objasnio je da Sladorana u Županji jedina ostaje otvorena jer je tamo “trenutno najjeftinije proizvoditi šećer”. To je procijenila engleska tvrtka LMC, "najpoznatiji svjetski konzultant po pitanju šećera", koju je HIŠ angažirao prilikom donošenja odluke o tome koje će se šećerane gasiti. Iako Sladorana zasad ostaje otvorena, ali u Županji strahuju da će i njih skoro dočekati isti scenarij kao i Viroviticu i Osijek.

‘Šećerana Bronx’ u naselju Šećerane u Županji, FOTO: Dunja Plazonja


O Županji i njenoj Šećerani priča nam Dunja Plazonja, koja čitavo desetljeće fotografira Sladoranu i stambeno naselje uz nju. “Projekt fotografiranja Šećerane, kako tvornice tako i stambenog naselja uz nju, započela sam još 2011., vrlo ležerno u početku i bez neke misli vodilje. Tada sam se nakon dugo godina života i rada u Zagrebu vratila roditeljima u Županju jer sam ostala bez posla u Zagrebu a našla sam ga u Slavoniji, u jednoj osnovnoj školi. Taj mi je povratak strašno teško pao. Osjećala sam se dosta izgubljeno, tjeskobno, nesretno, nisam mogla ni čitati ni pisati i jedino za što sam imala ikakve volje i snage bilo je neobavezno, amatersko fotografiranje moje neposredne okoline – tvornice, naselja, ljudi koji ondje žive i rade”, objašnjava Plazonja.

Početak njenog sustavnijeg i promišljenijeg pristupa fotografiranju Šećerane dogodio se u travnju 2012. kada joj je umro dida i kada je, kako kaže, shvatila da odlaskom njegove generacije, u kojoj su svi redom bili radnici u tvornici, odlazi duh i značaj tog naselja i tvornice.

“S time sam se jako teško nosila. Mislim da sam se grčevito pokušavala uhvatiti za nešto što mi je uvijek u životu predstavljalo uporište, nešto čemu sam se uvijek mogla vratiti, a što će zauvijek biti nepromijenjeno, a tada sam to gubila. Tog proljeća počela sam gotovo pa mahnito fotografirati stanovnike naselja, događanja, arhitekturu i svakodnevicu Šećerane. Dosta sam dugo bila u nekoj početnoj fazi arhiviranja života Šećerane jer sam prvo htjela prikupiti dovoljno velik fond fotografija s kojim bih onda mogla raditi dalje na tekstovima, pričama, esejima”, priča nam Plazonja.

Ljudi i druženja u naselju, FOTO: Dunja Plazonja


Nakon povratka u Zagreb iskorištavala je vikend posjete za fotkanja po naselju. Kako je puno starijih stanovnika naselja u tom periodu umrlo nije se imala priliku povezati se s njima, popričati o Šećerani i fotografirati ih. No tada su joj se od pomoći pokazale društvene mreže.

“Sve fotke koje su mi bile najdraže objedinila u jedan album i postavila na svoj Facebook da budu svima dostupne. Moji su prijatelji počeli dijeliti album, slike su doprle do ogromnog broja ljudi koji su mi se počeli javljati, izražavati želju za sudjelovanjem, dijeliti priče, sugestije o ljudima kojih se ja nisam sjetila, koje nisam znala, itd. Najvažnija od svega bila je spoznaja da je jako velikom broju ljudi, različite dobi i životnih okolnosti, Šećerana značila jako puno i da su na određeni način bili emotivno investirani u naselje i tvornicu, baš kao i ja. Bilo mi je bitno uvidjeti da se radilo i o emotivnom ulogu na razini čitave zajednice, da to nije samo moja priča, moj projekt koji želim dokumentirati,nego da se radilo o priči čitave zajednice”, kaže Plazonja.

Naselje Šećerana, FOTO: Dunja Plazonja


Teško joj je ljudima izvana predočiti značaj Šećerane za Županju. “Za Šećeranu, koju pišem uvijek velikim slovom, jer za mene naselje i tvornica čine neodvojivu cjelinu, vežu me uspomene na djetinjstvo i na osjećaj djetinje bezbrižnosti koji je 90-ih bio praktički nepostojeći. Za Županju tvornica i naselje imaju ogroman značaj, iako se bojim da to grad ne prepoznaje i ne cijeni koliko bi trebao. Naselje je svojedobno bilo centar županjskog obrazovnog, umjetničkog, kulturnog i sportskog života. Bilo je neusporedivo razvijenije od ostatka grada, s infrastrukturom koja je uključivala vrtić, obrazovni centar, kino, kuglanu, restoran, nogometno igralište, kulturno-umjetničko društvo”, priča.

Stanovi i kuće Šećerane bili su opskrbljeni strujom, vodom, sanitetskim čvorovima i brojnim drugim pogodnostima koje nisu bile tako lako dostupne u ostatku grada. Zapošljavala je ogroman broj ljudi i time osiguravala sigurnu egzistenciju brojnim radnicima tvornice, ali i njihovim obiteljima.

Momenti svakodnevice u naselju Šećerane, FOTO: Dunja Plazonja


Plazonja strahuje da će i ova zadnja kocka šećera uskoro postati “davna priča”. “Sve se više priča da se tvornica zatvara, da nije isplativa unatoč tome što je šećer koji se ondje proizvodi vjerojatno najkvalitetniji u Europi. Županja je već jako dugo grad koji odumire jer se ljudi masovno iseljavaju. Na Šećerani je mahom ostalo starije stanovništvo i pokoja obitelj s adolescentskom djecom. Vrlo je malo mladih ljudi i obitelji. Sve se manje djece upisuje u osnovne škole, što znači i da jako puno učitelja i nastavnika gubi posao jer postaju tehnološki višak. Mislim da će se takva situacija značajno intenzivirati zatvaranjem tvornice. Jednostavno, ne vidim nikakve perspektive za Županju ako se i Šećerana zatvori”, zaključuje.

Nama ostaje borba (a onda iz nje i nada) da tako ipak ne bude, da malo šećera ostane sačuvano u našim životima. Ostaje i velika, najslađa želja, da sve Plazonjine fotografije i dokumentacija, kao i poseban fascikl Gorana Gazdeka, budu pomno sačuvani, ukoričeni, digitalizirani, dijeljeni. Da se o životima koje su pratili i uhvatili kamerama i perom, piše i priča u budućem vremenu. Da se u Viroviticu, Osijek i Županju vraćamo, i da u njima možemo (p)ostajati.


Autorica teksta i naslovne fotografije:

Ivana Perić


Preporučite članak: