Val nezadovoljstva radnika u Velikoj Britaniji i dalje raste.
U 2022. godini diljem Velike Britanije, a posebice u Engleskoj došlo je do vala štrajkova u javnom sektoru te u dijelovima privatnog sektora zaduženim za pružanje javnih usluga. Krajem godine štrajkovi su se intenzivirali, a britanska je vlada na rastući pritisak radništva odgovorila pokušajem uvođenja novog zakona kojim bi dodatno ograničila pravo na štrajk. Sindikati se odlučno protive takvom grubom napadu na radnička prava te su, uz pozivanje europskih sindikata i središnjica na internacionalnu solidarnost, svoje članstvo pozvali na nove štrajkove.
Konkretnije, Kongres sindikata (Trades Union Congress, TUC) proglasila je 1. veljače nacionalnim Danom akcije za obranu “temeljnih britanskih sloboda”. Prema službenim procjenama, pola milijuna radnika i radnica iz različitih sektora tog je dana štrajkalo i prosvjedovalo tražeći značajna povećanja plaća, bolje radne uvjete te zaštitu prava na štrajk. Bio je to jedan od najvećih štrajkova u Velikoj Britaniji u posljednja tri desetljeća i jedan od vrhunaca onoga što se već sada naziva novom “zimom nezadovoljstva” (eng. Winter of Discontent).
Međutim, štrajk za Dan akcije bio je samo jedan u nizu. Samo u tjednu prije i poslije 1. veljače štrajkalo se u zdravstvenom sektoru, socijalnim i obrazovnim djelatnostima, a štrajkalo je i medicinsko osoblje te spasilačke službe. Nacionalni sindikat željezničkih, pomorskih i transportnih radnika (National Union of Rail, Maritime and Transport Workers, RMT) već je 16. siječnja prosvjedovao pred Downing Streetom 10, uredom premijera. Dodatno, RMT, ali i drugi sindikati, najavili su nove štrajkove u veljači, ožujku i travnju 2023. godine. Izgledno je dakle da će se zima nezadovoljstva proširiti i na proljeće.
Val štrajkova te drugih oblika industrijskih akcija intenzivirao se tijekom 2022. godine jer je višestruka kriza uzrokovana pandemijom, nestašicom sirovina i dobara na tržištu, globalnom energetskom krizom, snažnom inflacijom te socio-ekonomskim posljedicama rata u Ukrajini radništvo prvenstveno iz javnog sektora prisilila na borbu za povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta. Dodatno, tu su i velike posljedice Brexita po britansko društvo. No, umjesto da vlada sjedne za pregovarački stol, ona se, pod vodstvom premijera Rishija Sunaka, odlučila za uvođenje već spomenutog zakona koji bi ograničio pravo na štrajk. Zakon o minimalnim uslugama (eng. Minimum Services Bill), kolokvijalno zvani “Strike Bill” (Zakon o štrajku) za inicijalni cilj imao je suzbiti štrajk željezničara, no za vrijeme trajanja parlamentarne rasprave o nacrtu zakona proširen je i na druge sektore: zdravstveni, obrazovni i transportni sektor, vatrogasce, službu za zaštitu granica te na radnike koji se bave gospodarenjem radioaktivnog otpada.
Krajem siječnja Donji dom Parlamenta odobrio je Zakon u trećem čitanju te on sad još mora proći Dom lordova, u kojem, prema medijskim izvještajima, vladajući mogu očekivati otpor.
Mick Lynch, generalni tajnik sindikata RMT, nacrt zakona objašnjava kao “uvođenje prisilnog rada”. Razlog tome je što zakon poslodavcu daje mogućnost da jednostrano odredi obvezu rada za određen (“minimalni”) broj radnika u poduzeću koje je pogođeno štrajkom. Primjera radi, ako vatrogasci žele štrajkati, prema novom zakonu vlada može nametnuti minimalnu razinu osoblja koja se mora zajamčiti tijekom štrajka. Ako sindikat koji je uključen u štrajk ne surađuje, prema nacrtu zakona mogao bi izgubiti postojeću zaštitu od zahtjeva poslodavaca koji bi mogli sindikate tražiti naknadu štete. Upravo ta zaštita od zahtjeva za naknadu štete jedina je pravna sigurnost koja u toj državi uopće omogućuje legalnost štrajka - jer generalno pravo na štrajk u Velikoj Britaniji kao takvo ne postoji. Tu su pravnu zaštitu torijevci posljednjih godina sve više potkopavali, što je dovelo do izmjena Zakona o sindikatima (eng. Trade Union Act) prema kojem u nekim djelatnostima javnoga sektora najmanje 40 posto radne snage mora sudjelovati u internom referendumu o štrajku kako bi izglasavanje uopće bilo pravovaljano. Međutim, ograničavanje štrajka za nužne poslove već postoji, primjerice u sektoru zdravstva, zbog čega se i uoči štrajka mora osigurati minimalno funkcioniranje djelatnosti. No, dosad su se socijalni partneri međusobno dogovarali o broju dežurstava i drugim detaljima. Ovaj nacrt zakona bi poslodavcima dao mogućnost da samostalno poimence odrede tko od radnika dobiva radnu obavezu tijekom štrajka, ali i mogućnost da kazne one koji se žele solidarizirati sa štrajkajućim kolegicama i kolegama - izvanrednim otkazom.
Šira javnost uglavnom podržava štrajkove u javnom sektoru i prepoznaje njihovu borbu zato što i sami osjećaju posljedice inflacije i porasta cijena. Mick Lynch, jedan od najsnažnijih glasova u borbi britanskog radništva za bolje radne uvjete i povećanje plaća, štrajkove i druge sindikalne akcije stavlja u kontekst velikih socio-ekonomskih nejednakosti te potrebe za preraspodjelom bogatstva. “Borimo se za našu budućnost! Ova predstojeća borba je borba naše generacije! (...) Gig ekonomiju za sve nas - to je ono što vladajući žele. Ako se sada predamo, izgubit ćemo generaciju mladih koji će nas pitati što ste radili u 2022. i u 2023. godini? Moje pitanje svim političarima koji žele dobiti radnički glas glasi: Što ste vi radili u tom periodu? Uz koga ste stajali tijekom tih borbi?”
Pitanja koje Lynch postavlja itekako su bitna uoči skorog glasanja o nacrtu zakona u Domu lordova, ali i srednjeročno, uoči parlamentarnih izbora koji bi se trebali odviti u 2024. godini. Laburistička stranka, koja u periodičnim intervalima aktivno potiskuje svoje povijesne korijene i čiji čelnik Keir Starmer počesto nastupa kao da je član vladajućih konzervativaca, a ne laburista, najavila je kako će Zakon o štrajku - ako pobjede na izborima, a Zakon prije toga bude izglasan - odmah povući. No, upitno je koliko je toj stranci za vjerovati. Naime, Starmer je zajedno sa svojim timom krajem srpnja 2022. odlučio zabraniti svojim članovima vlade u sjeni da formalno podrže štrajkače na mjestu štrajka.
I dok je upitna podrška Laburističke stranke, izgledno je da su sindikati uspjeli organizirati i mobilizirati britansko radništvo u dovoljno velikoj mjeri da odlučno nastavi svoju borbu za dostojanstven rad i plaću. No, ako sindikati povrh toga uspiju mobilizirati i šire društvo, zima i proljeće nezadovoljstva imaju potencijal da se uhvate ukoštac s velikim nejednakostima u toj zemlji.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: ETUC/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: