Ovaj članak nije rasprava o tome je li ljudski um u potpunosti zamjenjiv, jer o tome naklapaju rijetki i to ne predstavlja trenutnu opasnost umjetne inteligencije. Neposredna prijetnja nalazi se u tome da ljudski um definitivno jest mjestimično zamjenjiv, što dovodi do turbulencija na tržištu rada, a sve dok su sindikati i zakoni nepripremljeni za ovu tehnološku inovaciju, kapitalisti će ju koristiti za svoj klasni interes. Iako su regulative u tom smjeru počele, iz teksta koji slijedi vidjet ćete da ima još puno prostora za napredak.
Umjetna inteligencija tema je niza rasprava, pogotovo onih o zamjeni radne snage. Programeri, koji su se nekoć smijali umjetnicima, sada također dolaze pod upitnik jer umjetna inteligencija može programirati. Dakako da je ljudski um snalažljiv i domišljat, te u mnogim situacijama učinkovitije prepoznaje grešku i nalazi rješenje, ali način na koji se sada programeri brane je identičan kao što su se branili umjetnici, ističući kako ipak postoji nešto specifično u čovjeku, što umjetna inteligencija ne može zamijeniti.
Klasni napad kapitalista
Sindikati iz Velike Britanije izvještavaju da menadžment Ubera koristi umjetnu inteligenciju umjesto stručnjaka za ljudske resurse kako bi zaposlili nove radnike. Iako je tehnologija još pod upitnikom, koriste softver za raspoznavanje emocija kandidata za posao. Umjetna inteligencija također se koristi kako bi se prepoznale fraze koje radnici upotrebljavaju kada dogovaraju osnivanje sindikata. Radi se, dakle, o potpunom oduzimanju kontrole jednoj klasi za korist druge.
Poslodavcima je po inerciji osobne koristi u interesu otpuštati radnike koji bi potencijalno organizirali kolektivno pregovaranje, zahtijevali veće plaće i bolje radne uvjete jer to, osim manje dobiti, potencijalno zahtjeva i povećanje cijene robe na tržištu i slabiju konkurentnost. S obzirom na rečeno, oni kapitalisti koji koriste umjetnu inteligenciju za kontrolu radništva, bit će tržišno konkurentniji od onih koji ju ne koriste za tu svrhu. Ako uzmemo u obzir tu sistemsku okolnost, slijedi da će se umjetna inteligencija nužno upotrebljavati za kontrolu radništva, sve dok se zakonski tome ne stane na kraj.
Sindikati istovremeno ističu da bi umjetna inteligencija mogla biti pogodna za radničku klasu. Recimo, mnogi radnici već koriste aplikaciju WeClock koja im omogućava da sami prate svoje radno vrijeme, pauze i vrijeme putovanja na posao i s posla, što onemogućuje krađu plaće (eng. wage theft). Ideja je kolektivno skupiti digitalne podatke putem umjetne inteligencije kako poslodavci ne bi mogli muljati.
Američki glumci i scenaristi prošle su godine pokrenuli jedan od najvećih štrajkova u povijesti Hollywooda zbog promjena u filmskoj i televizijskoj industriji, te negativnog utjecaja na plaće i honorare scenarista i glumaca, a pitanje umjetne inteligencije brzo je postala tema pregovora. Inovacije u toj tehnologiji počele su utjecati na smanjivanje radničkih prava glumaca jer su zabilježeni pokušaji da nova tehnologija imitira njihove ekspresije i stilove komunikacije, bez da ih onaj koji ju koristi plati za to glumcima.
Primjerice, AMPTP (Alliance of Motion Picture and Television Producers) je pozadinskim glumcima (statistima) pokušao uvjetovati da im se, kada dođu na set, plati samo jedan ili pola dana dnevnice za skeniranje njihove fizionomije za AI potrebe, nakon čega bi tvrtka posjedovala njihov prikaz zauvijek, čak i nakon smrti samih glumica i glumaca. S druge strane, kvalitetni zakoni vezani uz umjetnu inteligenciju bi omogućili glumcima da pomoću nje nastupaju u više filmova istovremeno, odnosno da budu kvalitetno plaćeni za produktivistički boom, rast vrijednosti koji nas čeka zbog umjetne inteligencije.
Doduše, kao radnici moramo biti sumnjičavi spram produktivizmu uopće, jer osim sve učestalijeg problema izgaranja (burnouta) radnika, imamo i niz ekoloških problema vezanih za neprestani produktivistički rast.
Vrijednost
Neki se nadaju da će umjetna inteligencija dovesti do toga da ljudi rade manje. Spominje se prognoza ekonomista Johna Maynarda Keynesa koji je 1930. izjavio da će s obzirom na tehnološki razvoj i automatizaciju, radnici u razvijenim državama do 2030. godine raditi manje od 15 sati tjedno. Međutim, svaka tehnološka inovacija u kontekstu globaliziranog kapitalizma, onog lišenog protekcionizma socijalne države, ne dovodi do redistribucije postojećih dobara ili smanjenja radnog vremena, već stvaranju novih roba, poslova, potreba i nužnosti. Izum električne energije nije nahranio sve ljude svijeta, već je mnogima povećao ono što nazivamo životnim standardom. Drugim riječima, počinje se smatrati normalnim da su ulice osvijetljene i svatko od nas ima električnu energiju u kući. Zatim, postaje normalno da mnogi u kući imaju televizor, a s vremenom kompjuter, internet, mobitel, itd.
Danas, čovjek teško da će dobiti posao ako nema pristup internetu, a mnogi ga ne mogu dobiti ni bez vozačke dozvole i auta. Kapitalizam, dakle, ne koristi tehnološku inovaciju kako bi zadržao standard kakvim smo u određenom historijskom trenutku zadovoljni, proširio ga na sve ljude svijeta, već kako bi ga povećao i tržišno normalizirao novi nivo luksuza, bez kojeg radnici ni ne mogu izaći na tržište rada. To je ujedno razlog zašto sve efikasnije tehnologije unutar kapitalističkog konteksta nikad nisu dovele do manje rada i ekološki održivijeg stanja već su naprotiv ubrzale proces komodifikacije.
Komodifikacija je proces pretvaranja „besplatnih” prirodnih bogatstava u robu (eng. commodity). Intuitivan primjer komodifikacije možemo opisati kroz jednu priču: Prijeko potreban izvor vode za neku plemensku zajednicu biva zagađen otpadnim tekućinama iz obližnjeg grada. Članovi te zajednice do tada nisu prodavali radnu snagu na tržištu rada, već živjeli direktno od svoje okoline (skupljali i lovili). Sada kad im je onečišćen izvor vode, moraju prestati sa starim načinom života, izići na tržište rada i prodavati svoju radnu snagu. Drugim riječima, njihovo djelovanje u odnosu s prirodom postaje komodificirano u rad. Umjesto da direktno piju vodu i žive u „besplatnim” nastambama, sada moraju kroz tržišnu medijaciju raditi, unajmiti stan i plaćati vodovod kako bi pili vodu, ili je kupovati u plastičnim bocama. Komodifikacija je proces pretvaranja svih prirodnih bogatstava i njihovih međusobnih odnosa u tržišni odnos.
Prošlogodišnji izvještaj o budućnosti poslova potvrđuje upravo tu tendenciju. Kompanije su sve više skeptične oko toga da će umjetna inteligencija u potpunosti automatizirati rad, već nasuprot tome, smatra se da će umjetna inteligencija povećati opseg potrebnog ljudskog rada, posebno vezano za upravljanje AI tehnologijom. Iz navedenog nam postaje jasno da su ideje da će čovječanstvo putem novih tehnologija smanjiti količinu potrebnog rada ili izgaranja radnika iluzorne, kao i ideje da ćemo tehnologijom riješiti problem sve snažnijeg uništenja okoliša.
Kapitalizam nije sustav koji stagnira, ako se dogodi otkriće neke učinkovitije tehnologije, on ju neće iskoristiti da kao ljudi manje radimo, već će naš rad dodatno ubrzati u procesu komodifikacije svega pred sobom. Osim, ako ga organizirano radništvo ne spriječi u toj tendenciji. Očito je da će se umjetnom inteligencijom kao tehnološkom inovacijom razmjenska vrijednost povećati, odnosno da će doći do povećanja BDP-a i dobiti. Već sada ljudi pišu knjige postavljajući pitanja ChatGPT-u, delegiraju stvaranje sadržaja za društvene mreže na umjetnu inteligenciju, a uzimaju zaradu, što znači da se kreativni rad čovjeka mora tržišno natjecati s nepreglednim sadržajem umjetne inteligencije. Na jednaki način će se ubrzati proizvodnja u svim sektorima jer su neke vrste sadržaja i vještina naprosto dostupnije puno brže, odnosno uz puno manje rada.
Opasnosti od gubitka poslova, s obzirom na spomenuti izvještaj kao i povijest razvitka tehnologije unutar kapitalizma, nema. Umjetna inteligencija će se asimilirati u tržište rada i stvoriti novi tip poslova orijentiranih oko sebe, kao što je to učinila električna energija ili internet, ali će se svakako dogoditi i događa se klasni napad kapitalista na radnike. Drugim riječima, količina rada će se povećati, a cijena radne snage će se smanjiti, kao što se u slučaju svake nedovoljno regulirane inovacije dogodi.
Klasni napad radnika
Pretvaranjem komunističkog pokreta u centralno organiziranu diktaturu državnog kapitala kao u slučaju Sovjetskog saveza, zatim njegovim raspadom kojim se komunistički pokret gotovo potpuno delegitimirao u očima javnosti te širenjem neoliberalnog tipa kapitalizma po svim dijelovima svijeta, sindikati postaju gotovo potpuno lišeni mogućnosti klasnog napada na kapitaliste. Postoje iznimke, ali danas se uglavnom kroz pregovore moli državu da spriječi sve jaču eksploataciju radnika.
Iako sindikati u rukama imaju ono koje proizvodi vrijednost – radnu snagu – a samim time mogu postavljati vlastite klasne interese kao uvjete da se uopće pokrene proizvodnja, pa čak i dovesti u pitanje same kapitalističke socijalne relacije, budući da je kapital globalan, a sindikati nacionalni, rijetko dolazi do tako nečega. Čak i kada se radi o internacionalnim sindikalnim organizacijama, one se moraju držati međunarodnog prava koje im zabranjuje nešto poput globalnog štrajka (razlog za štrajk mora biti direktno vezan za specifičnog poslodavca koji krši radnička prava), pa se svaki sindikat kreće unutar konteksta suvereniteta države u kojoj se nalazi, dok se kapitalisti slobodno mogu kretati i imati vlasništvo u različitim državama, koristeći se različitim zakonskim okvirima za stvaranje povoljne globalne klasne dinamike.
Umjetna inteligencija mogla bi se iskoristiti kao prekretnica u toj dinamici. Umjesto da radnici igraju lovice s kapitalistima tako da mole svoje države da bolje reguliraju globalni klasni napad na njih, a države se istovremeno moraju boriti da kapital ne ode iz njih, mogli bi krenuti u kontranapad argumentirajući da umjetna inteligencija može zamijeniti tržište kao regulatora želja i potreba mušterija. Čak i liberalni miljenik Daron Acemoglu, koautor hit knjige "Zašto nacije propadaju?" piše kako umjetna inteligencija dovodi u pitanje argument Friedricha von Hayeka koji govori da centralni autoritet ne može uzeti u obzir toliko informacija kao što to može spontanost tržišta.
Acemoglu ističe mogućnost da umjetna inteligencija prikupi, procesuira i interpretira podatke u velikim razmjerima, što otvara horizont za organizaciju „socijalizma umjetne inteligencije ili potpuno automatiziranog luksuznog komunizma”. „Umjetna inteligencija bi u tom slučaju središnjim planerima davala sredstva za određivanje optimalne i (navodno) dobronamjerne ekonomske raspodjele”, piše Acemoglu. Iako je Acemoglu istovremeno fasciniran i sumnjičav spram tog pothvata, društveni interes za tu temu može poslužiti kao poluga za inzistiranje na novim ekonomskim temeljima, u kojima bi radnici naprosto eliminirali potrebu za kapitalistima kao klasom s obzirom na sve učestalije argumente da umjetna inteligencija može zamijeniti tržišno natjecanje kojim su do sada kao mušterije elaborirali što žele, dok su kapitalisti u ideji preuzimali rizik i investirali u inovacije. Takvo stanje bi ujedno omogućilo ekološki osviještenu i prijeko potrebnu stagnaciju ekonomije, odnosno prestanak ekonomskog rasta i komodifikacije prirode, jer proizvodnja ne bi započinjala radi pretpostavljene dobiti, već radi uporabne vrijednosti koju nosi za krajnje korisnike.
Sindikati bi umjetnu inteligenciju mogli iskoristiti kao priliku za udruživanje s političkim pokretima spremnima za osmišljavanje modela prikupljanja, procesuiranja i interpretiranja velike količine informacija te organizaciju na globalnoj razini, kako bi, nakon ukazivanja na moć novih modela mogli pod prijetnjom globalnog štrajka uzdrmati paradigmu tržišta. Takve ideje su već razradili mnogi, a umjetna inteligencija, kao što vidimo kod Acemoglua, otvara nove horizonte tog tipa mišljenja, što je dobar početak za širu kritiku vrijednosti u kapitalizmu. Iako se čini kao nemoguća misija, shvaćajući da nas u suprotnom iščekuje produktivizmom potaknuta ekološka devastacija, čini se da je nužno krenuti u kontranapad. Uostalom, čak i ako se ta vizija ne obistini, ona može i samo kao prijetnja nivelirati polje klasne borbe, koje danas u ovom globaliziranom svijetu kapitala i nacionaliziranom svijetu sindikata, nije poštena.
Foto: Naslovnu fotografiju kreirao je generator fotografija DALL-E
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Preporučite članak: