“To što se tržište mijenja nikako ne znači da je nesigurnost radnog mjesta, i sve loše što ono nosi po radnika, ekonomska nužnost. Prije 200 godina nisu postojali nikakvi ugovori, sva prava koja znamo rezultat su radničke borbe i organiziranog radničkog pokreta… To je politička odluka, a alternative uvijek ima“ jedna je od poruka s tribine "Rad na određeno kao novo normalno: postoji li budućnost za sigurne i kvalitetne poslove?", održane u utorak 9. ožujka u organizaciji Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Na tribini su sudjelovali Darko Šeperić, koji je predstavio koncept “rada po mjeri čovjeka”, Katarina Jaklin, koja je predstavila karakteristike rada na određeno u Hrvatskoj, i Ana Milićević Pezelj, koja se osvrnula na stanje u zakonodavstvu i poziciju sindikata prema najavljenim izmjenama Zakona o radu.
Nema opravdanja za nesigurnost
Tribinu je otvorio Darko Šeperić, izvršni tajnik za projekte, edukaciju i europska pitanja Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Upozorio je da u javnosti sindikalisti često pričaju o dobrim radnim mjestima, ali da se rijetko kad definira što bi to točno značilo. Stoga je SSSH razvio koncept “Rada po mjeri čovjeka” koji predstavlja pokušaj da se pruži zaokružena definicija kvalitetnog radnog mjesta. Navedeni koncept sastoji se od šest dimenzija: dobra plaća, zaštita zdravlja, učenje i napredovanje, zaštita i sigurnost, glas na radnom mjestu i radno vrijeme. Ako samo jedna od njih nije zadovoljena, onda se ne može pričati o kvalitetnom radnom mjestu, poručio je Šeperić.
Ističe i da bi se radno mjesto smatralo sigurnim, radnik mora imati ugovor na neodređeno, što između ostalog predstavlja normalni oblik zaposlenja, dok bi ugovori na određeno trebali predstavljati opravdanu iznimku u određenim slučajevima koje zakon točno propisuje.
Osim ugovora na neodređeno (osim ako bi drugačiji oblik bio izričita želja radnika), da bi radno mjesto bilo sigurno, ono mora u potpunosti biti pokriveno sustavom socijalne sigurnosti, tj. doprinosi za to radno mjesto moraju se redovito uplaćivati, kaže Šeperić. Isticanje ovoga možda nam zvuči nepotrebno, no podaci s terena pokazuju da poslodavci često dio zarade isplaćuju na crno, kako bi uštedjeli. Kao prioritet je istaknuo i zaštitu od neopravdanog i neobrazloženog otkaza dodavši kako “apsolutna sigurnost naravno ne postoji, niti je tražimo“.
Iako poslodavci rad na neodređeno prezentiraju kao radno mjesto s kojeg vas nitko ne može otpustiti, takav tip retorike treba shvatiti kao dio dugotrajne ofenzive s ciljem fleksibilizacije i smanjenja radničkih prava. Pritom naravno za poslodavce fleksibilizacija znači lakše podređivanje radnika i njegovog vremena poslovnom procesa, smanjivanje troškova rada i prebacivanja rizika poslovanja na radnike.
„Rad na određeno služi u situacijama kada postoji privremena potreba za nekim radom - povećanje opsega, bolovanje itd.“, objašnjava Šeperić te upozorava na primjere najčešćih zlouporaba od strane poslodavaca. Ugovor na određeno često se koristi kao zamjena za probni rok, iako je zakonom jasno predviđeno pravo poslodavca da zaposli radnika na probni rad (no on ne smije trajati više od šest mjeseci). Također, koriste ga i za radna mjesta koja nisu privremenog karaktera, pa daju ugovore na određeno koji se npr. obnavljaju svaka tri mjeseca. Važno je napomenuti da se na te radnike, iako bi na papiru trebali imati jednaka prava, gleda kao na one u koje se ne isplati ulagati, kao potrošnu robu, pa im se rijetko kad pruža prilika za učenjem i dodatnom usavršavanjem u sklopu radnog mjesta, istaknuo je.
Suprotno od onoga što često tvrde poslodavci, Hrvatska ima relativno slabu zaštitu zaposlenih na neodređeno, dok je istovremeno postala zemlja u kojoj je zapošljavanje na određeno, i druge nestandardne oblike, postalo uobičajeno. Pri samom smo vrhu zemalja EU-a po postotku sklopljenih ugovora na određeno, a rekorderi EU-a smo po broju sklopljenih ugovora u trajanju do tri mjeseca. Dodatno zabrinjavaju podatci HZZ-a za 2020. godinu koji navode da gotovo 90 posto novozaposlenih dobiva ugovore na određeno.
Od medija i poslodavaca često možemo čuti da je to jednostavno tako, da je tržište rada dinamičnije te da sigurnost više ne može postojati. No kako Šeperić upozorava, to što se tržište mijenja nikako ne znači da je nesigurnost radnog mjesta, i sve loše što ona nosi po radnika, ekonomska nužnost. “Prije 200 godina nisu postojali nikakvi ugovori, sva prava koja znamo rezultat su radničke borbe i organiziranog radničkog pokreta… To je politička odluka, a alternative uvijek ima“, zaključuje. Međutim, uz sve navedeno čini se potrebnim još jednom podsjetiti kako su na sličan način kao što danas brane nesigurnost i loše uvjete rada, poslodavci jednakom retorikom „nužnosti“ branili i postojanje dječjeg rada.
Više od 70% ispitanika zaposlenih na određeno zarađuje manje od 5.000 kn
Da su radnici koji rade na određeno, u lošijoj poziciji – rade za manje plaće, nemaju sigurnost i mogućnost planiranja, da im se puno teže organizirati i dići glas na radnom mjestu – već dugo se priča, a zahvaljujući istraživanju o kvaliteti zaposlenja putem ugovora na određeno, dostupne su nam i mnogo konkretnije brojke. Njih je predstavila Katarina Jaklin iz Instituta za društvena istraživanja. Pritom valja napomenuti da nam je već otprije poznato da su nesigurnošću zaposlenja najpogođeniji oni koji se već u startu nalaze u nepovoljnijoj poziciji: mladi (više od 50 posto mladih do 24 godine radi putem ugovora na određeno!), slabije obrazovani te niže kvalificirani radnici.
Samo istraživanje je provedeno na uzorku od 500 osoba koje su u 12 mjeseci prije provedbe istraživanja radili minimalno tri mjeseca za plaću, a osnovni cilj bilo je vidjeti utječe li vrsta ugovora o radu na zadovoljstvo i kvalitetu radnog mjesta s obzirom na dimenzije „Rada po mjeri čovjeka” koje je Šeperić predstavio na početku.
Što se tiče sigurnosti, tek 28 posto ispitanika zaposlenih na određeno smatra da im posao omogućuje planiranje budućnosti i izvjesnost prihoda, naspram 53 posto zaposlenih na neodređeno. Značajne su razlike u zadovoljstvu plaćom, a čak više od 70 posto ispitanika zaposlenih na određeno zarađuje manje od 5.000 kn. „Rad na određeno sa sobom nosi penalizaciju, manje plaće koje nisu objašnjive vještinama i produktivnošću“, objašnjava Jaklin.
Graf: IDIZ
Razlike su također velike i u ostvarivanja materijalnih dodataka na plaću – uskrsnica, božićnica, regresa… Jedan od najvažnijih uzroka tome je i činjenica da zaposleni na određeno rijetko rade tamo gdje je prisutan sindikat, s čijom se prisutnošću ta materijalna prava povećavaju.
Graf: IDIZ
Spomenuli smo da se na radnike koji rade na određeno često gleda kao na potrošnu robu u čije se usavršavanje ne želi ulagati – brojke to i potvrđuju. Manje od 20 posto radnika na određeno ima plaćene edukacije, rjeđe smatraju da mogu napredovati ili da mogu koristiti svoje vještine. Jaklin ističe i veliki problem toga da manje od pola ispitanika s ugovorom na određeno radi u struci (horizontalna usklađenost), a tek malo više od pola u skladu s titulom koju imaju (vertikalna usklađenost), drugim riječima – prekvalificirani su za taj posao. Ti podaci dodatno bacaju sumnju na tvrdnju poslodavaca i bliskih im ekonomskim analitičarima da su ti poslovi „početni koraci u radnoj karijeri“ – prije se radi o tome da se drugi poslovi osim nesigurnih, ne nude.
Graf: IDIZ
Tek 6 posto ispitanika zaposlenih na određeno članovi su sindikata, a čak 60 posto radi na radnom mjestu gdje ne postoji ni sindikat, ni kolektivni ugovor – to dodatno smanjuje mogućnost utjecanja na uvjete rada i osjećaj da se u slučaju kršenja imaju kome obratiti. No razlike u ovom pogledu, iako je onima s ugovorima za stalno malo bolje, nisu toliko velike, što govori o stanju radničkih prava i sindikalne organiziranosti u Hrvatskoj danas.
Graf: IDIZ
Što se tiče radnog vremena, ispitanici koji rade na određeno češće rade vikendima, nedjeljama i blagdanima, te u smjenama.
Problem nesigurnosti ne može se riješiti izmjenama zakona
S obzirom na zabrinjavajuće stanje na tržištu rada u pogledu nesigurnih i loših poslova, nakon višegodišnjeg pritiska sindikata, radnika, aktivista i drugih aktera Vlada je izrazila namjeru da reagira. O poziciji i nastojanjima sindikata da se poboljša i bolje regulira rad na određeno govorila je Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike SSSH-a.
Upozorila je da ugovor na određeno kao institut postoji u cijeloj EU-u, no da se kod nas on uvelike zloupotrebljava od strane poslodavaca. Koriste ga za razloge koji nisu opravdani, a često i zbog prebacivanja rizika poslovanja na radnike – najjednostavnije je imati ljude na kratkoročne ugovore, pa ako bude nekih problema u poslovanju ili nešto drugo se dogodi, ne produžiti im ugovore, ističe Milićević Pezelj.
Što se tiče vjere u zakonska rješenja, rekla je kako ne misli da se opisani problemi mogu riješiti popravljanjem zakona. Njen stav djeluje razumljivo s obzirom da već sad u zakonu piše da se na određeno može zapošljavati samo iznimno, a brojke pokazuju da je taj tip zapošljavanja postao pravilo. Međutim, ona smatra da postoji prostor za neka sitna poboljšanja. Trenutno se sindikati, zajedno s Ministarstvom rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, i predstavnicima poslodavaca nalaze u konzultacijskom procesu.
Ministarstvo predlaže da se ograniči broj uzastopnih ugovora o radu koji se mogu dati – trenutno poslodavac može produživati ugovor iz mjeseca u mjesec, bez ograničenja (osim ograničenja da rad na određeno može trajati najviše tri godine). Napomenula je da poslodavci ustvari nemaju ništa za ponuditi, već standardno traže lakše otpuštanje radnika zaposlenih na neodređeno, jer će to navodno smanjiti motivaciju da se zapošljava na određeno – iako za to nema nikakvih dokaza.
Tim stavom poslodavci su nas barem poštedjeli floskula o brizi za radnike i ako ništa drugo jasno pokazuju da nemaju nikakve želje poboljšati položaj i sigurnost radnika na tržištu – ali to od njih ionako ne treba očekivati, njihov interes za jeftinijim i poslušnijim radnikom je u sukobu s potrebom radnika da bar malo bolje i sigurnije žive.
Što se tiče sindikata, objasnila je da oni predlažu mehanizme kojima bi se utvrđivala objektivnost potrebe za sklapanje ugovora na određeno, smanjivanje ograničenja maksimalne duljine rada na određeno s tri na dvije godine i propisivanje prava na otpremninu radnicima na određeno. Naglasila je da trenutno ako ste radili dulje od dvije godine na određeno, nemate pravo na otpremninu, jer se ne smatra da je ugovor o radu raskinut već da je samo istekao. Temeljna motivacija im je, kaže, da uz ograničavanje iskorištavanja tog instituta, zapošljavanje na određeno poslodavcima postane skuplje.
Jedno od pitanja iz publike ticalo se klasičnog manevra kojemu poslodavci često pribjegavaju. Naime, nakon tri godine rada na određeno (zakonski maksimum), radniku se često zna dogoditi da mu poslodavac ne ponudi ugovor za stalno već ga pošalje doma na dva mjeseca, nakon čega ga opet zapošljava i brojanje od tri godine kreće ispočetka. Milićević Pezelj poručila je kako su svjesni tog problema i da će se zalagati za produljenje ili potpuno ukidanje odredbe da se prekid odnosa u trajanju od dva mjeseca smatra prekidom radnog odnosa. Ovo je samo jedan od “domišljatih” načina kojima poslodavci izigravaju zakon.
Tribina je još jednom ukazala koliko je problem nesigurnosti rada u Hrvatskoj dubok i rasprostranjen. Činjenica da gotovo 90 posto novozaposlenih dobiva ugovore na određeno te da više od 70 posto ispitanika zaposlenih na određeno zarađuje manje od 5.000 kuna zabrinjavaju te predstavljaju direktni razlog zašto radnici, a pogotovo mladi ljudi, napuštaju Hrvatsku. Uz sve navedeno, jasno je da će se ovaj problem morati riješiti, ali to se neće desiti bez borbe. Jer, kao što smo već naglasili, poslodavci će nastaviti nametati svoju agendu s ciljem da dodatno fleksibiliziraju rad i smanje svoje obaveze prema radnicima, odnosno razinu radničkih prava, a iz iskustva znamo, da im država u tome često drži ljestve.
Izvor naslovne fotografije: MMH
Autor teksta:
Preporučite članak: