Trebaju li liverpulski radnici pauzirati štrajk zbog smrti kraljice Elizabete? Ne trebaju, jednako kao što od štrajka 1995. nisu odustali 850 dana. Tada ih je podržalo mnoštvo kolega po cijelom svijetu, pa čak i neki liverpulski nogometaši, a sada? Piše Mateo Ivčević.
MV Georgic u povijest se upisao kao posljednji brod isporučen za britansku putničku brodarsku kompaniju White Star Line netom prije nego što će ju Cunard Line, dotadašnji glavni konkurent, otkupiti te preuzeti flotu koja je nakon 1912. godine postala ozloglašena po, kao što neki tvrde, najvećoj pomorskoj tragediji u 20. stoljeću. No, osim što je zatvorio tu jednu poslovnu knjigu sjevernoirskog brodogradilišta Harland&Wolf, brodogradilišta u kojem je porinut, Georgic će ostati upamćen i kao brod koji je simbolički nagovijestio zalazak jedne imperije. Naime, nakon što je 1947. godine britanski parlament izglasao Zakon o neovisnosti Indije – u kojem je na prijedlog Cyrila Radcliffea, jednog sasvim običnog državnog činovnika, ugrubo podijelio indijski Dominion na hinduski i muslimanski dio – britanske kolonijalne trupe ubrzano su se počele povlačiti iz indijskog poluotoka pa su u nekoliko valova pošteno nakrcali palubu Georgica. Iako je i nakon tog poniženja Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje na papiru ostala pozamašna politička i ekonomska sila, javna je tajna da se imperija nakon tog teškog udarca nikad zapravo nije oporavila. Međutim, kao što to i obično biva, imperijalna arogancija i novonastale okolnosti rijetko se kada poklapaju. I tako je točno 70 godina kasnije torijevska vlada na čelu s Davidom Cameronom u pokušaju da vrati status svjetske supersile pokrstila dva nova nosača zrakoplova klase Queen Elizabeth. Koliko je taj pokušaj zapravo bio tragikomičan simbolično govori to da su već jednog od njih, HMS Prince Walesa, na prvoj ozbiljnoj vojnoj vježbi s američkom ratnom mornaricom tegljači odvukli u remont zbog ozbiljnih kvarova s propulzijom broda. Nasreću, britanski radnici su – za razliku od torijevaca koji još ustrajno žive u bajkovitom svijetu kraljeva i prinčeva – davno prihvatili da imperije više nema. Tu društvenu činjenicu nitko to ne može bolje potvrditi nego grad koji slovi kao najviše republikanski grad – Liverpool.
Obračun kod rijeke Mersey
U doba kada je proglašen kraj povijesti i trijumf liberalne demokracije i kada se u dobrom dijelu akademskih krugova razglabalo o „smrti klase“, u Liverpoolu je 1995. godine pokrenut jedan od najdugovječnijih štrajkova 20. stoljeća. Spor, koji je trajao punih 850 dana, nastao je nakon što je Mersey Dock&Harbour Company, tvrtka u vlasništvu liverpulske luke, otpustila 329 radnika zbog toga što su se odlučili solidarizirati s radnicima obližnje luke Torside. Međutim, ono što je nakon tog poteza uslijedilo uprava luke nije ni u najluđim snovima očekivala; solidarnost s radnicima izrazili su lučki radnici diljem svijeta, od Norveške, SAD-a i Rusije do Novog Zelanda i Australije, dok su svoj prilog dali i nogometaši Liverpoola, uključujući i miljenika anfildskog „Kopa“ Robbiea Fowlera. Nakon prve godine štrajka kompanija je gubitke procijenila na nekih 23 milijuna dolara, odnosno 17,5 posto ukupnog profita, pa je s radničkim vijećem pokušala ispregovarati privremeno rješenje. No, radnici su blasfemični prijedlog o ponovnom zapošljavanju tek 40 radnika elegantno odbili, dok su u sklopu tih peripetija lučki radnici diljem svijeta i dalje održavali industrijske akcije na način da su odbijali uslužiti one brodarske kompanije koje su dolazile iz štrajkajuće liverpulske u potrazi za lukom u koja će im obaviti željeni prekrcaj tereta.
Kada je 1997. nakon višegodišnjeg posta laburistička vlada na čelu s premijerom Tonyjem Blairom preuzela kormilo nad Ujedinjenim Kraljevstvom, isprva se činilo da dolazi do svojevrsnog prestrojavanja i da će radnici ipak odnijeti pobjedu nad kompanijom. Ipak, Blair je taj gordijski čvor razriješio na način da je naprosto nagovorio kompaniju da isplati otpremnine u visini od 28 tisuća funta po glavi bez mogućnosti ponovnog zapošljavanja, a što su premoreni radnici morali prihvatiti jer za novu rundu pregovora nije bilo ni financijske podrške, ni podrške sindikalnog rukovodstva. Mike Carden, tadašnji glavni tajnik Sindikata transportnih radnika (Transport & General Worker's Union) u svojim memoarima označio je taj poraz kao svojevrsnu prekretnicu koje će se protegnuti sve do danas – s jedne se strane nalaze jako artikulirani i borbeni radnici, a s druge inertno i pasivno sindikalno rukovodstvo.
Iz pozicije naknadne pameti teško se može suditi o tom porazu, no jedna stvar ipak ostaje krucijalna; razlog za neuspjeh višegodišnjeg štrajka ne leži toliko u Blairovim pogrešnim političkim procjenama koliko u tome da su novom premijeru jednim dijelom zaista bile svezane ruke zbog činjenice da se politika privatizacije britanskih luka odvijala posvemašnje stihijski, odnosno svaki lučki grad zasebno je uvjetovao kakav će model privatizacije gurati, ili, drugim riječima, nije postojao jedinstven zakon o privatizaciji koji bi se mogao lako povući. Ono što je posebno znakovito u Thatcheričinom modelu razvoja luka bilo je poticanje takozvanih slobodnih zona unutar kojih je britansko zakonodavstvo izuzeto iz primjene pa je unutar lučkih kompleksa zakonski omogućeno punopravno uživanje korporativnih prava, odnosno niskih carina, poreza i smanjenog opsega radničkih prava. Zbog takve pravne neusklađenosti laburistička vlada sve i da je bila voljna zakonski nije ni mogla djelovati u smjeru vraćanja otpuštenih radnika na posao.
Ovogodišnji najavljeni štrajkovi u Felixstoweu i Liverpoolu Keiru Starmeru, Blairovom nasljedniku, mogli bi poslužiti kao dokaz da su laburisti nešto iz toga naučili, no sudeći prema laburističkoj konferenciji u Liverpoolu čiji je pokrovitelj uglavnom korporativni svijet i koja se simbolički održala 19. rujna, odnosno na sam dan kada je sindikat Unite izglasao pokretanje štrajka u luci, pomak u tom smjeru se jako teško može očekivati.
Nova runda za Liverpool i Felixstowe
Liverpulska podružnica sindikata Unite pokretanje ovogodišnjeg štrajka izglasala je sredinom kolovoza zbog toga što je vlasnik luke Peels Ports Group (u čijem portfelju je i Mersey Dock&Harbour Company) odbio uskladiti prijedlog povećanja plaća sa stopom inflacije, dok je Steven Gerrard, koordinator Unitea, ukazao da je kompanija svoje profite skrivala u poreznoj oazi na Isle of Manu. Štrajk, u kojem je sudjelovalo 560 radnika, se između ostalog, poklopio sa štrajkom 1.900 radnika Felixtoweu, najvećoj britanskoj kontejnerskoj luci koja uslužuje teret za 17 teretnih brodskih linija koje povezuju oko 700 luka diljem svijeta, što je 40 posto ukupnog britanskog kontejnerskog prometa.
Starmer je prošle godine izjavio da takozvani koncept „slobodnih zona“ unutar luka, koje su i omogućile situaciju da Peels Ports izvlači profit u porezne oaze, nisu nikakvo magično rješenje pokretanja ekonomskog rasta te da umjesto toga treba ulagati u infrastrukturu i kvalitetna radna mjesta. No, kada su liverpulski radnici pojavili ispred same laburističke podružnice i kada mu se pružila prilika da podrži i štrajkače i zaokret u britanskoj pomorskoj politici, on se na to očekivano oglušio.
Mick Lynch, glavni tajnik RMT-a, na pitanje zašto sindikat nije odbio pridružiti se naciji u oplakivanju Elizabethe Windsor i svejedno nastavio sa sindikalnim aktivnostima odgovorio je u sebi svojstvenoj i vrlo staloženoj maniri da socijalizam neće biti ostvaren kroz interpolaciju partijskih ideologija, već putem pragmatičnih reformi putem kojih će se konkretno poboljšati položaj radničke klase. Sa strane iskusnog sindikalista takva je politička strategija – uzimajući u obzir da je RMT prilično masovan sindikat u kojem radnici imaju jako šarolike ideološke preferencije – sasvim razumljiva, no ta logika jednim dijelom je ipak i neodrživa. Naime, liverpulske radnike te sudbonosne ‘95. pune tri godine na okupu nije držala puka borba za goli život, već upravo činjenica da su odbili prihvatiti neoliberalnu ideologiju prema kojoj su trebali smatrati da je „normalno“ da lokalne zajednice ostanu bez svojih radnih mjesta i socijalne sigurnosti. Na isti način 19. rujna ove godine, na sam dan Elizabetinog sprovoda, u činu koji bi samo kojih stotinjak kilometara istočnije izazvao gorka blasfemična zgražanja zbog odbijanja pristanka na neformalne kraljevske ucjene, radnike koji su unatoč tome nastavili s industrijskim akcijama nije zadesila neka božja kazna naprotiv – nije se dogodilo ništa. Možda je to i svojevrsna opaska Starmerovim laburistima – možda se zbilja neće dogoditi ništa ako odbiju zacrtani bleristički kurs i naprave ono što su i trebali davne 1998. godine. Možda ovog puta radnici, kao u poznatom stihu grupe Gerry & The Pacemakers, ipak neće hodati sami.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Unite, Facebook, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: