Large ana rajkovi%c4%87

Ana Rajković povjesničarka je i autorica brojnih znanstvenih članaka na temu socijalne i rodne povijesti ovih prostora, s fokusom na žene u radničkom pokretu. Rajković radi na Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Nedavno je u izdanju DAF-a objavljena njena knjiga Dugi ženski marš, koja se bavi položajem radnica i ženskim aktivizmom u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova. S Rajković razgovaramo o Dugom ženskom maršu, borbama i štrajkovima radnica i načinu na koji su žene na ovim prostorima ispisale povijest, iako ih u korak nije pratila službena historiografija.

Knjiga Dugi ženski marš počinje citatom: “Muškarci su svoje iskustvo nazvali historijom, a žene potpuno izbacili iz njega”. Imajući to na umu, koliko je dugo trajalo i koliko je teško bilo napisati ovu knjigu? Kako si se snalazila s obzirom na dostupno u arhivima, internetske izvore, knjige?

Istraživanje je trajalo nekoliko godina jer se s ovom temom bavim dosta dugo. Što se tiče
poteškoća koje su se pojavile tijekom rada na knjizi, one su ponajprije vezane uz karakter
aktivizma, njegova različita obilježja kao i njegovu uvjetovanost. Također, određene
poteškoće javile su se pri inkorporiranju ženske u opću povijest, poput odnosa žena
prema stvaranju Kraljevine SHS ili pak nacionalnom pitanju jer zapravo ovi odnosi nikada
nisu bili dijelovi integralne povijesti. Osim toga, tu su i pitanja kako definirati feminizam,
odnosi li se on isključivo na progresivne oblike djelovanja, kako istraživački pristupiti
opreci buržujski i marksistički feminizam i sl.

Knjiga se bavi položajem radnica i ženskim aktivizmom na ovim prostorima između
dvaju svjetskih ratova. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, unatoč povećanoj
prisutnosti žena u javnoj sferi za vrijeme rata, žene se pokušava vratiti u
tradicionalne okvire. Možemo li prvo nešto reći o tom periodu neposredno nakon
Prvog svjetskog rata, čime je obilježen?

Iako žene do početka Prvog svjetskog rata sve više ulaze u javni prostor (učiteljice,
radnice...) njihov je položaj i dalje bio obilježen izrazito patrijarhalnim i tradicionalnim
obrascima u okviru kojih je žena definirana privatnom sferom. U ovom se smislu, između
ostaloga, kako je to naveo i povjesničar Dinko Župan, od žene očekivalo da bude šutljiva,
pobožna, pokorna, mirna, brižna i slično. Upravo nam ove očekivane karakteristike
uvelike prikazuju društveni položaj žene kao Druge. U tom smislu ilustrativan je zapis
Ivane Brlić-Mažuranić u kojemu navodi svoj ushit kada je u školi dobila zadatak da
samostalno napiše “raširenu prostu rečenicu” ističući kako je u tom trenutku osjećala
slobodu.

Ovaj nam primjer vrlo ilustrativno prikazuje do koje su mjere žene bile
društveno potisnute i koliko je njihova pozicija bila restriktivno uvjetovana. Da ne
spominjem činjenicu da žene nisu imale pravo glasa, školovanje im je bilo ograničeno,
nisu imale pristup javnoj sferi dok su istovremeno vladale teze, poput onih njemačkog
neurologa Paula Juliusa Möbiusa, da žene imaju manji mozak od muškaraca što je trebalo biti znanstveno pokriće za njihovo daljnje potiskivanje i omogućavanje emancipacije. Međutim, unatoč svemu navedenom žene su se organizirale te su svojim aktivizmom itekako redefinirale ove obrasce koji su bili duboko ukorijenjeni u svijest ondašnjih ljudi.

Žene se nakon Prvog svjetskog rata masovnije pridružuju radničkom pokretu, ali i
polažu temelje različitim oblicima aktivizma koji oblikuju suvremeno društvo. Kakvim
su se sve tipovima aktivizma bavile, koje razlike i dinamike postoje, koliko je
heterogen ženski pokret?

Smatram da je vrlo važno osvijestiti činjenicu da je ženski pokret izrazito heterogena
kategorija, kao uostalom i feminizam. Ovo se prije svega očituje u oblicima aktivizma
žena. Žene su aktivno sudjelovale u okvirima prosvjetnih, mirotvornih, komunističkih, sindikalnih, humanitarnih društava i dr. U skladu s time, razvili su se i različiti oblici njihovog djelovanja. Tako su, s jedne strane, većinom žene iz građanskih krugova osnivale organizacije humanitarnog ili obrazovanog karaktera dok su žene iz radničke klase djelovale u Partiji i sindikatima. U tom smislu vrlo je zanimljiv primjer osječke Terezije Welzer s kraja 19. stoljeća koja je pokušavala organizirati radnice u šećerani zbog čega je i naposljetku protjerana iz grada. Isto tako, žene su zajedno djelovale u mirotvornim kampanjama posebno u međuratnom razdoblju kada je došlo do uspona fašizma i nacizma.

Iako su žene od početka 20. stoljeća bile sve aktivnije u radničkom pokretu, vodile
štrajkove i prosvjedovale, mnogi europski sindikati dugo su odbijali da ih prime u
svoje članstvo. Tako primjerice spominješ da je u Engleskoj sindikat inženjera tek
1943. dozvolio pridruživanje ženama. Navodiš i kako je 1935. u članstvu sindikata
međuratne Jugoslavije bilo svega pet posto žena. Možeš li nam reći više o odnosu
sindikata prema ženama, o razlozima zatvorenosti prema radnicama?

Mislim da se ovdje radi o dvama dominantnim razlozima. Prvi je bio gotovo kulturološki
uvjetovana premisa o tome da su žene jednostavno indiferentnija bića koja nisu
sposobna da se bave “velikim problemima”. Ovo je uvelike bilo pod utjecajem teza Otta
Weiningera koji je u svojoj knjizi, Spol i karakter (1903.) ženu lišio bilo kakvih kvaliteta
izuzev njezine seksualnosti. Ova je knjiga bila iznimno popularna i jako čitana o čemu
svjedoči da je i doživjela nekoliko desetaka izdanja. S druge strane, postojao je
ekonomski razlog, s obzirom na to da su muški radnici tvrdili kako će im ženska
konkurencija sniziti primanja. U ovom smislu vrlo je ilustrativan primjer pulskih
konobara koji su 1920. godine, između ostaloga, tražili “udaljavanje ženskog osoblja”.
Ipak s vremenom se ovaj stav u međuratnoj Jugoslaviji sve više mijenjao, prije svega
zahvaljujući komunističkim sindikatima koji su pozivali žene u svoje organizacije.

Dječji dom Udruge učiteljica u Zagrebu, FOTO: Žena i svijet, br. 1, 1925.
 

Tako zagrebačko glasilo Nezavisnih sindikata Organizovani radnik 1927. godine piše članak pod nazivom “Radnica se budi” u kojemu navodi da su radnice žrtve najvećeg i
najbezobraznijeg kapitalističkog izrabljivanja te da su i one same toga postala svjesne, pa
se pridružuju sindikatima. Posebno je zanimljivo da su žene u sindikalnim okvirima
bavile pitanjima ravnopravnosti te prava glasa, odnosno puno širom problematikom no
što je to bila ona isključivo radnička. Na taj su se način spajala rodna i klasna pitanja što
će uvelike odrediti kasniji aktivizam žena.

Još 1885. godine žene su sudjelovale u štrajku u tvornici duhana Virginia. Zagrebački
Radnički prijatelj 1874. godine je objavio kako postoje inicijative da se, po uzoru na
druge gradove, u Zagrebu osnuje žensko radničko društvo. Kasnije, u međuratnom
periodu, štrajkovi postaju svakodnevna pojava - radnice Kandita, primjerice, štrajkaju
1919. godine. Pred kraj međuratnog perioda, 1936. godine, samo u Zagrebu zabilježeno je 59 štrajkova, u kojima je sudjelovalo 15 tisuća štrajkaša i štrajkašica. Koji su bili glavni povodi tih štrajkova, i možemo li reći da su bili uspješni?

Postoji nekoliko povoda ovim štrajkova. Među onim najistaknutijim, to su svakako bile
plaće i loši higijenski uvjeti, posebno bih istaknula i štrajkove podrške otpuštenim
ranicama, poput onoga, u osječkoj tvornici svile (1936.) kada su radnice rekle da će
štrajkati sve dok se “drugove i drugarice” ne primi nazad na posao. Što se tiče njihove
uspješnosti, ona je bila polovična. Međutim neovisno o tome, smatram da su ovi štrajkovi
bili itekako važni jer su pokazali da su žene, uzimajući stvari u svoje ruke, itekako bile
svjesne svoga podređenog položaja, prije svega u ekonomskim, pa onda i u ostalim
okvirima. Osim toga, štrajkovi su bili put kojim su žene sve više ulazile u javni prostor i
iznosile svoje stavove boreći se, ne samo za bolje uvjete rada, nego i općenito za bolji
društveni položaj.

Najveći štrajkovi žena događaju se u tekstilnoj industriji, u kojoj su tada, kao i danas,
većinski radile žene. Posebno je zanimljiv štrajk karlovačkih radnica u tvornici jutene
industrije 1937. godine. Zašto, što se tada dogodilo?

Da, štrajk karlovačkih radnica je jako zanimljiv zbog toga što su gradske vlasti u dopisu
kojega su uputile upravi zagrebačke policije posebne istaknule činjenicu da je ženska
radna snaga potplaćena u odnosu na mušku, kao i to da je njihova nadnica niža čak i
odnosu na sva ostala poduzeća u gradu. Ovo je važno jer iako je potplaćenost ženske
radne snage bila općepoznata ovo je jedan od rijetkih dokumenata u kojemu čak i vlasti
to navode kao razlog štrajka radnica. U konačnici, karlovačke radnice izborile su
određeno povećanje plaće te je tvornica primila natrag 100 radnica i 10 otpuštenih
radnika.

Pišeš i kako su žene, uz težak položaj eksploatiranog radništva, opterećene
dvostrukom ulogom kućanice i radnice. Premda je došlo do njihova intenzivnijeg
javnog djelovanja, i dalje su podvrgnute ulozi majke. Tvornički list Borovo tako 1936.
piše u članku Što žena mora posjedovati: “Jedna intelektualka isto kao i primitivka,
mora biti spremna na dužnost majke, odgajateljice i domaćice u familiji, čemu se
skoro nikada ne može oduprijeti”. Dalje se navodi da glavna ženina uloga počinje tek
nakon udaje. Koliko se jako i na koje načine ženama nameće poziv majke, poziv za
stvaranje jugoslavenske nacije?

Ovdje govorimo o interakciji feminističkog i nacionalnog diskursa koji je bio
karakterističan za onodobne feminističke pokrete, pogotovo 1930-ih godina. Naime,
tijekom ovog razdoblja u ženskim krugovima vlada je praksa podvrgavanja rodnog
identiteta nacionalnom što je bilo u skladu s politikom “nacionalizacije žena” koja je
vladala u Europi. Na ovaj način, kako je istaknula Simone de Beauvoir, žena i dalje osjeća
vezu s muškarcem, a da se pri tome ne uspostavlja reciprocitet te da se ona u ovom
okviru zadovoljava ulogom Druge. U skladu s time, dio ženskih pokreta smatrao je kako
žene sa svojim muževima trebaju izgrađivati novu državu. Ovo je nužno za sobom
povlačilo i poziv majke koji se i dalje propagirao kao najpoželjniji oblik ženskog
djelovanja.

Osječke radnice između dvaju svjetskih ratova, FOTO: HR-DAOS-Zbirka fotografija


Taj je poziv vrlo oštro kritizirala Julka Hlapec Đorđević koja je u tom smislu
postavila retoričko pitanje, da ako je zaista za ženu da “infinitum rađa” što će nam onda
ženski pokret. Radilo se zapravo o reakcije na ranije pisanje Jugoslavenske žene, koja je
objavila članak u kojemu se, između ostaloga, navodi da žene, primarno ipak trebaju
postati “vaspitači djece” dok se njihovo djelovanje treba svesti na ostvarivanje “narodnog
jedinstva”. Ovo za sobom povlači i pitanje odnosa prema jugoslavenskoj naciji za čiju su
se izgradnju zalagale i aktivistkinje okupljene oko Jugoslavenske žene. U tom smislu
ženama se itekako nametnuo poziv majke koji je bio usko vezan uz izgradnju jugoslavenske nacije.

Heterogenost koja je ženski pokret pratila od njegovih početaka dodatno je
produbljena zbog jasnih klasnih podjela tijekom međuratnog razdoblja. Klasna
pripadnost uvjetovala je za trudne žene rad u tvornici ili na polju sve do poroda. Pišeš
u tom kontekstu i o pobačaju i načinima na koje su siromašne žene pokušavale
izbjegavati trudnoću, pa su tako neke svojim muževima šile kondome od običnog
platna. Kakav je stručno medicinski, ali i širi javni odnos naspram pobačaja u
međuratnoj Jugoslaviji?

Generalni je stav bio ujednačen s onim u širim europskim okvirima, a to je da države
trebaju povećati svoju populaciju, pa je stoga vladao izrazito negativan stav prema
pobačaju koji je bio i zakonski zabranjen. Ipak postojale su iznimke poput doktora Srećka
Zanele koji je ukazivao na ekonomski i socijalni aspekt pobačaja, naglašavajući kako su
teški uvjeti rada i života žena najčešći razlozi zbog kojega se one podvrgavaju pojačaju. S
druge strane, političke strukture, kao i dio liječnika, pokušale su, fuukovski rečeno,
biopolitički disciplinirati žene, ističući natalitet kao iznimno bitnu stavku u društvenom i
političkom životu. Unatoč tomu, kao i kaznama koje su bile propisane za izvođenje
pobačaja, pobačaj se, kako se to navodi u Liječničkom vjesniku iz 1935. godine, obavljao u
“zamašnim ciframa” kod seljanki i kod radnica. U prilog činjenici da zakonska regulativa
nije suzbijala pobačaje ide i članak iz 1929. godine objavljen u jednim novinama u kojemu
se navodi da su pobačaji u “pljuštali kao jesenje kiše”. Naime, česti su bili slučajevi da su
žene samostalno izvodile pobačaje što bi često rezultiralo i njihovom smrću. Dakako,
osim socio-ekonomskih uvjeta, veliki broj pobačaja bio je uvjetovan i nedostupnom
kontracepcijom.

Brojne su žene čiji rad i aktivizam u knjizi opisuješ, a čija nam imena i prezimena
valja zapamtiti. Od učiteljice Marije Jambrišak, prve žene u Hrvatskoj koja je javno
istupila i tražila izjednačavanje plaća i radnih uvjeta za učitelje i učiteljice, do Adele
Pavošević, “osječke Rose Luxemburg”. Pavošević je posebno zanimljiva, možeš li nam reći nešto više o njoj i njenom djelovanju?

Adela je izuzetno bitna, ne samo u rodnim, nego i širim historiografskim okvirima. Radi
se o radnici koja je bila iznimno aktivna u ovom razdoblju te koja je svojim djelovanjem
uvelike nadišla lokalne, osječke okvire. Bila je jedna od najaktivnijih članica ilegalne KPJ u
Osijeku te je, između ostaloga, pružala materijalnu pomoć siromašnim radnicima dok je
njezin stan često bio mjesto ilegalnih sastanaka. Posebno je ostala zapamćena po svojim
govorima, među kojima je svakako i onaj održan prilikom pogreba dvojice radnika kada
se izdignula iznad okupljene mase i započela govor. Tom je prilikom osudila osječke
kapitaliste i režim u kojemu je zbog, kako je navela, “gramzljivosti kapitala” došlo do
smrti ovih radnika. Ovakav javni nastup bio je prilično odvažan, ako uzmemo u obzir
represiju koja je provođena u Kraljevini SHS, pri čemu je bila strogo zabranjena svaka
komunistička aktivnost. 

Osim toga, Adela je lokalnoj policiji bila dobro poznata aktivistkinja koja je sa svakim svojim javnim istupom riskirala moguće uhićenje. Također, bila je uhićena i u sklopu poznate afere Diamantstein 1919., što je rezultiralo prvim velikim antikomunističkim procesom u zemlji. Umrla je 1928. godine od tuberkuloze, a o njezinom je djelovanju kasnije pisao i Božidar Maslarić navodeći ju kao jednog od najvećih autoriteta među osječkim radnicima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Naposljetku, ništa manje važno, kakvi su radni uvjeti tebe koja si pisala ovu knjigu? Postoji li infrastrukturna, sustavna podrška i poticaj za rad na ovakvim istraživanjima?

Što se tiče mojih radnih uvjeta mogu reći da su bili puno bolji od onih o kojima sam do
sada pisala. Dok sam radila kao srednjoškolska nastavnica, a pri tome bile i samostalna
istraživačica i doktorandica, susretala sam se više prepreka u smislu radnog vremena i
nastavnih obveza. Sada imam daleko povoljnije uvjeta za rad, no i dalje postoje određeni izazovi kada je u pitanju bavljenje ovakvim temama. Naime, još uvijek vlada mišljenje kako je o ovim temama, pogotovo vezano uz radnički pokret, već sve napisano. Naravno, to nije točno što, nadam se, dokazuje i knjiga Dugi ženski marš. U tom smislu, mislim da je jako važno ono što rade istraživačice poput Renate Jambrešić Kirin, Barbare Blasin, Ane Lovreković ili Ide Ograjšek Gorenjak. Nadam se da ćemo još puno toga otkriti o aktivistkinjama i njihovim borbama jer dan danas ubiremo plodove njihovog rada.

Izvor fotografije: privatni arhiv
Intervju vodila:

Ivana Perić


    Preporučite članak: