Seksualno uznemiravanje u party je industriji – noćnim klubovima, barovima, restoranima i koncertnim prostorima – gotovo potpuno normalizirano. Seksistički i seksualizirani komentari, neprimjereno i neželjeno dodirivanje i sustavno seksualno uznemiravanje dolaze kako od pijanih gostiju (a ne sankcionira ih se adekvatno jer pune blagajne kešom), tako i od kolega i nadređenih koji obično taktički koriste svoju poziciju moći. U oba je slučaja seksualno uznemiravanje u tom sektoru snažno isprepleteno s prekarnošću: niskim plaćama i nesigurnim ugovorima. Podružnica za uslužne djelatnosti britansko-irskog sindikata Unite the Union prepoznala je ove probleme i godinama radi na njima, a mi smo imali priliku razgovarati s njihovim glavnim organizatorom Bryanom Simpsonom.
Krenimo od čvrstih brojki koje pokazuju da je seksualno uznemiravanje iznimno široko prisutno u sektoru ugostiteljstva. U 2018. godini objavili ste rezultate istraživanja Nisam na meniju (Not On the Menu), fokusiranog upravo na ovu temu. Što su ti rezultati pokazali?
Koliko znam, to je još uvijek najveće istraživanje seksualnog uznemiravanja u ugostiteljstvu, a uključuje radnike koji rade u barovima, restoranima, hotelima, noćnim klubovima, kasinima i kafićima. Ispunilo ju je 2.800 ispitanika, od kojih su 99 posto bile žene, a možda tri četvrtine njih radilo je u noćnoj ekonomiji. U anketi smo bili prilično jasni oko definicije seksualnog uznemiravanja – obuhvaćalo je seksualizirani jezik, seksualne napade, silovanje. Rezultati su bili naprosto šokantni: 89 posto ispitanica i ispitanika izjasnilo se da je izravno doživjelo seksualno uznemiravanje u posljednjih godinu dana. Jedino slično usporedivo istraživanje je ono koje je 2017. godine proveo Kongres sindikata (Trade Union Congress; TUC). To je istraživanje pokazalo da je 52 posto ispitanika/ca doživjelo uznemiravanje, ali mislim da su naši rezultati puno gori zato što smo mi bili fokusirani isključivo na ugostiteljski sektor.
Možete li objasniti tu zadnju pretpostavku, da je velika prisutnost seksualnog uznemiravanja povezana sa samom prirodom rada u ugostiteljskom sektoru? Kako se prekarnost i seksualno uznemiravanje u njemu isprepliću?
Rekao bih da tu postoje tri sloja dinamike moći i eksploatacije zbog kojih je seksualno uznemiravanje tako akutno prisutno u ugostiteljskom sektoru. Najprije su tu mizoginija i rodna diskriminacija koje su prisutne na svim radnim mjestima i u svim oblicima seksualnog uznemiravanja. Zatim je tu sljedeći sloj problema: činjenica da mnogi radnici u ugostiteljstvu nemaju sigurne poslove i zbog toga se ne mogu ili se puno manje mogu suprotstaviti seksualnoj diskriminaciji i uznemiravanju. Ako se požale na svog nadređenog ili na pijanog gosta, jednostavno neće dobiti dovoljno smjena, odnosno dovoljno posla da bi od njega mogli živjeti. Prije ankete Nisam na meniju, radio sam na kampanji Bolje od nule (Better than Zero), koja je bila usmjerena na ukidanje tzv. zero hour ugovora u Škotskoj. To su ugovori preko kojih se radi „po pozivu“, bez fiksno ugovorenog broja radnih sati. To znači: ako ne dobijete smjenu, ništa od plaće. Brzo smo shvatili vezu između zero hour ugovora, plaća koje su na rubu siromaštva i seksualnog uznemiravanja. Otkrili smo da je velika većina radnica koje su imale zero hour ugovore doživjela seksualno uznemiravanje, bilo od gostiju, bilo od menadžera. Koliko su smjena radnice dobivale znalo je ovisiti o tome hoće li flertati ili tolerirati seksualno uznemiravanje menadžera.
Treća razina problema seksualnog uznemiravanja u sektoru odnosi se na novac: menadžer, posebno ako je riječ u hotelu s pet zvjezdica ili nekom prestižnom baru, vidi gosta kroz prizmu toga koliko novca troši, a ne ponaša li se užasno prema radnicama. Sjećam se slučaja koji sam zastupao prije nekoliko godina, a u pitanju je bila devetnaestogodišnja radnica koja je u jednom noćnom klubu u Glasgowu radila kao tzv. „shot girl“, odnosno prodavala je žestice između 10 sati navečer i 3 sata ujutro. Pritom nije imala fiksnu plaću, nego je radila za proviziju na prodano i u najboljem je slučaju zarađivala 5 do 6 funti po satu. Iz agencije koja ju je angažirala rekli su joj da mora nositi kratku suknju i visoke pete. I to je već samo po sebi bilo dovoljno loše, ali joj je, dok je posluživala grupu od desetak muškaraca, igrača ragbija, jedan od njih gurnuo ruku pod suknju i seksualno ju zlostavljao. Odgurnula ga je, odbila poslužiti i odmah se obratila menadžeru bara. Međutim, on je uzeo 50 funti iz blagajne i time ju pokušao „isplatiti“, objašnjavajući pritom da su dečki „potrošili tisuće funti večeras“, da se na stolu okreću „boce votke od sto funti“ i da ih zato neće izbaciti.
Više-manje je vrlo jasno da je novac pravi gazda kada su u pitanju skupi barovi, no često se misli da različiti subkulturni klubovi s alternativnom glazbom ili čak nekim progresivnim politikama, recimo ako su u pitanju queer ili veganska mjesta, ne slijede imperativ profita i da je stoga manje vjerojatno da će iskorištavati radnike. Sigurna sam da takvih klubova ima još više u Britaniji i Irskoj nego Hrvatskoj. Kakvo je vaše iskustvo – ima li i u takvim klubovima niskih plaća i zero hour ugovora?
Motiv profita je iznad svega drugoga. Nije važno vodite li queer, LGBT ili vegansko mjesto, važno vam je koliko zarađujete. Upravo smo prije 2 mjeseca imali prvi štrajk u jednom baru u Škotskoj. Riječ je o queer i veganskom baru koji vodi milijunašica. Mjesecima smo kao sindikat pokušavali pregovarati s njom, ali je, kad smo krenuli u štrajk, ona naprosto zatvorila lokal i otpustila radnike radije nego da se bavi sindikatom ili bude prisiljena isplaćivati dostojanstvenu plaću. Da budem iskren, smatram da poslodavce ne možemo kategorizirati kao dobre ili loše. Svi će poslodavci biti loši sve dok ih ne prisilite da se ponašaju bolje. Kad bismo ti i ja zajedno vodili privatni biznis, postali bismo upravo takvi. To nije stvar morala, u smislu da ste, ako ste vlasnik firme, odmah i zla osoba. Ne: kapitalistički sustav je jednostavno takav da poslodavac mora eksploatirati radnike kako bi ostvario više profita. Jedini način na koji će poslodavac biti prisiljen da se ponaša bolje prema radnicima je ako mu oni ugroze ili barem zaprijete da će mu ugroziti profitnu maržu. Tu postoje dvije opcije: ili da mu radnici ugroze javni imidž koji će se onda odraziti i na profit, ili da odbiju raditi, odnosno da štrajkaju i tako ga direktno spriječe da ostvaruje ikakav profit.
Ako se ne žele baviti seksualnim uznemiravanjem jer bi to utjecalo na njihov profit, vlasnici klubova će vjerojatno posegnuti za nekom od vrlo poznatih i raširenih i jako problematičnih metoda, primjerice za umanjivanjem, relativiziranjem i nevjerovanjem iskustvima žene koja je proživjela nasilje. Upravo su ovo i razlozi zbog kojih velik broj slučajeva seksualnog uznemiravanja često ostane neprijavljen. Koji su vaši uvidi u ovaj problem?
Osim kvantitativnih podataka o gotovo 3.000 radnika, to nam je istraživanje također dalo i kvalitativne, dublje uvide u pojedinačne slučajeve. Međutim, tu smo osjećali veliku poteškoću i problem: iako na taj način prikupljate vrlo važne i korisne informacije, istovremeno tražite od ljudi da ponovno prožive vlastitu traumu. U svakom slučaju, velika većina, odnosno barem 60-70 posto onih koji su iskusili seksualno uznemiravanje, nisu to prijavili i to uglavnom zato što su mislili da im nadređeni ili policija neće vjerovati. Među drugim navedenim razlozima bilo je, recimo, nepostojanje klupskih pravila ili procedure, ali i radnički strah od posljedica, osobito ako je zlostavljač bio poznato ime ili više pozicioniran na radnom mjestu. Zastupao sam ljude koji su doživjeli nasilje, odlučili da ga neće prijaviti policiji, što je apsolutno opravdano, ali je isto tako značilo da poslodavci nisu bili prisiljeni otpustiti nasilnika. U jednom takvom slučaju, primjerice, glavni kuhar koji je silovao radnicu nije dobio otkaz nego je samo premješten u drugu poslovnicu. Ljudi iz drugih sektora ne bi vjerovali što se sve događa u ugostiteljstvu, ali je zaista tako. Mi to nastojimo promijeniti tako da ohrabrimo radnike na zajedničko djelovanje i da mogu reći “odbijam raditi dok ne otpustite nasilnika ili izbacite gosta iz kluba”.
Podružnica za uslužne djelatnosti Unite the Uniona, u kojoj ste vi glavni organizator, godinama se bori protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu kroz različite aktivnosti i kampanje pa bih voljela da ih kratko predstavimo. Čega ste se prvog prihvatili nakon poražavajućih podataka iz istraživanja Nisam na meniju?
Započeli smo kampanju za uvođenje proaktivnih politika protiv seksualnog uznemiravanja i edukacije o ovim temama diljem sektora. Taj zahtjev za proaktivnom politikom suzbijanja seksualnog uznemiravanja dio je naše Povelje o poštenim radnim uvjetima u ugostiteljstvu (Fair Hospitality Charter), koja sadrži deset glavnih zahtjeva za promjene u sektoru. U kontekstu te proaktivne politike, od poslodavaca se traži ne samo da se pridržavaju osnovnih zakonskih obaveza, već da reagiraju na slučajeve uznemiravanja i da rade na njihovoj prevenciji kroz edukaciju i odredbu o “dužnosti brižnog postupanja” (eng. duty of care). Jedna od najboljih kampanja koje smo vidjeli da se uvodi u barove za studente zove se Traži Angelu (Ask for Angela). U objektima koji su se pridružili kampanji i uveli tu mjeru svaka žena može pristupiti menadžeru ili izbacivaču, koji su u tom slučaju obojica educirani, i reći da „traži Angelu“ kako bi mu na suptilan način signalizirala da ju muškarac u klubu pokušava maltretirati, prisilno odvesti kući ili joj ubaciti drogu u piće (spikeati piće). U tom slučaju menadžer ili zaštitar trebali bi istjerati zlostavljača iz kluba bez suvišnih pitanja (no questions asked). Ova je kampanja bila vrlo uspješna i nekoliko je barova uvelo sličan sistem u svoj rad.
Vrlo ste se intenzivno bavili i pitanjem sigurnog prijevoza kući za radnice nakon dugih noćnih smjena. Recite nam više o tome.
Inicijativa Bolje od nule je 2015. godine pokrenula kampanju Sigurno kući (Safe Home) zajedno s feminističkim kolektivom Reclaim the Night, koja je bila fokusirana na stvaranje pritiska na vlasnike barova, ali i na lokalne vlati da osiguraju prijevoz kući radnicama u noćnim smjenama jer nakon ponoći često više nema dostupnog javnog prijevoza. Međutim, to je nastavio biti veliki problem i nakon te prve kampanje. Prije par godina jedna je od naših vodećih sindikalnih predstavnica u Glasgowu, gradu u kojem imamo vrlo jaku ugostiteljsku podružnicu s oko 2.500 sindikaliziranih radnika, doživjela strašan slučaj seksualnog napada upravo na povratku kući s posla.
Caitlin Lee, koja je tada bila glavna voditeljica te podružnice, radila je u hotelu s pet zvjezdica, jednom od najvećih multinacionalnih svjetskih hotelskih lanaca. Te večeri kad se napad dogodio, smjena joj je trebala završiti u 11 sati navečer, ali je na poslu bila tolika gužva da joj je nadređeni produljio smjenu do ponoći – bez njenog pristanka i odobrenja. Radi toga je propustila posljednji bus i pješačila kući oko 4 kilometra, da bi na tom putu kući bila žrtva seksualnog zlostavljanja. Iako je njen šef saznao što se dogodilo, ne samo da je od nje očekivao da se vrlo brzo nakon tog događaja pojavi na poslu, nego joj nije htio dati niti zamjensku radnu uniformu, iako je s uniforme u kojoj je napadnuta prethodne noći policija morala skidati DNK kao dokaz.
Međutim, ono što njen šef tada nije znao je to da je Lee glavna organizatorica velike podružnice našeg sindikata. Ne samo da je javno istupila sa svojom pričom, nego je javno prozvala (eng. naming and shaming) hotel za koji je radila i tužila ga radi povrede tzv. „dužnosti brižnog postupanja“ (eng. duty of care). Problem je u tom što do sada ne postoji presedan za kršenje „dužnosti brižnog postupanja“ ako se napad dogodio van radnog mjesta, kao što je bilo u njenom slučaju. Ako Lee dobije tu tužbu, to će zapravo značiti da Zakon o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu (Health and Safety Work Act) vrijedi i van radnog mjesta. Dakle, u pitanju je ogroman i važan pravni slučaj.
Nakon ovog incidenta pokrenuli ste i kampanju Vrati me kući sigurno (Get Me Home Safely). Na što je ona usredotočena i je li do sada imala kakvih opipljivih rezultata?
Kampanja Get Me Home Safely fokusirana je na politički, pravni i sindikalni rad na ovom pitanju. Na primjer, ako neki klubovi ili restorani nemaju proaktivnu politiku suzbijanja seksualnog uznemiravanja ili odbijaju svojim radnicima koji rade kasne večernje i noćne smjene osigurati utaksi do kuće, javno ih prozivamo. Također, trudimo se lokalne vlasti nagovoriti da podrže kampanju tako što će subvencionirati taksije ili prisiliti klubove da ih osiguraju radnicima. Nakon otprilike godinu i pol kampanje, trenutno imamo dvanaest gradskih vijeća diljem Velike Britanije i Irske koja su promijenila legislativu na lokalnoj razini na način da barovi i klubovi ne mogu dobiti ili produljiti dozvolu za služenje alkoholnih pića ako ne uspiju osigurati taksije za svoje radnike nakon 11 sati navečer. Međutim, najveći uspjeh ove kampanje je što se puno mladih radnica i aktivistica aktiviralo u svojim sindikatima kako bi od svojih šefova tražile siguran i besplatan prijevoz do kuće.
Čini mi se vrlo važnim što ste naglasili upravo sindikalno aktiviranje mladih radnica jer se problem seksualnog uznemiravanja često izostavlja s popisa sindikalnih prioriteta. Dapače, čini mi se da se na seksualno uznemiravanje često ne gleda kao na "pravo" radničko pitanje, već nešto čime bi se primarno trebale baviti feminističke udruge. Možete li argumentirati i podcrtati zašto je problem seksualnog uznemiravanja zaista “pravi” sindikalni problem?
To je jako dobro pitanje. Pod broj jedan: žene su radnice i čine 55 posto svjetske radne snage. Dakle, ako se ne organiziramo protiv seksualnog uznemiravanja, mogli bismo izgubiti pola članstva. Seksualno uznemiravanje je sindikalno pitanje od strateške važnosti: moramo organizirati radnice oko pitanja koja su im važna. Pod broj dva: ako ne pokušamo radikalno promijeniti cijeli sistem, uskoro više uopće neće postojati sistem u kojem će biti mjesta za slobodno organiziranje u sindikate.
U Velikoj Britaniji posljednjih 13 godina imamo desničarsku vladu koja nam vrlo polako sve više reže i uskraćuje pravo na sindikalno organiziranje, a tijekom posljednje dvije godine nas je i frontalno napala. Naime, trenutno se govori o zabrani prava na štrajk, tako što bi se poslodavcima omogućilo da tuže sindikate zbog štrajka. Unutar sindikalnog pokreta još uvijek postoje neki koji smatraju da nije važno organizirati migrantske radnike i mlade žene nego da se trebamo fokusirati na već postojeće članove, što nazivaju “kontroliranim padom”. Budemo li tako nastavili, sindikata uskoro više neće ni biti jer će svi oni naprosto otići u mirovinu. Ne želim biti ageist i diskriminirati na temelju godina jer imam zaista dobre sindikalne drugove koji imaju 75 godina i puno su me toga naučili. Međutim, ako se ne budemo borili i za migrante i za žene u dvadesetim godinama, jednom kada sam sindikalni pokret bude još jače napadnut više neće biti nikoga da ga obrani.
Govorite o napadu desne vlade na sindikate. Koliko se sindikati u svom radu uopće mogu i trebaju oslanjati na zakone i državu?
Odgovor na vaše pitanje je jednostavan: kada je u pitanju dobrobit radnika, uopće se ne možemo pouzdati u zakone. I to govorim ja koji sam diplomirao upravo pravo. U Velikoj Britaniji imamo neke od najdrakonskijih zakona koji se tiču sindikata još od Thatcher, dakle duže od cijelog mog života. Međutim, čak i kad bi Jeremy Corbyn postao premijer i uspio promijeniti neke od tih zakona, to ne bi zaustavilo eksploataciju, osobito ne u sektoru ugostiteljstva. Već 50 godina imamo Zakon o jednakoj plaći (Equal Pay Act) i Zakon o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu (Health and Safety Work Act), ali poslodavce to ne sprječava da žene plaćaju manje i izlažu ih opasnosti. Jedino što ih u tome može spriječiti je radničko organiziranje i zajednička borba za promjene. Ukratko, to je poanta sindikata i to je ono što nastojimo graditi kroz naš sindikalnu podružnicu u sektoru ugostiteljstva. Činjenica da smo do sada uspjeli privući nekoliko tisuća novih članova i izboriti desetke sindikalnih pobjeda nam govori da se doista događa pozitivna promjena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: privatna arhiva/Radnička prava
Razgovor vodila:
Preporučite članak: