Donosimo nastavak intervjua s Daliborom Petrovićem, dopredsjednikom Sindikata strojovođa Hrvatske. Prvi dio intervjua možete pročitati ovdje.
U nekom užem smislu svojim članovima nudite sve standardne servise, dakle zastupanje, pregovaranje itd. Ali se isto tako može vidjeti i kritiziranje šireg društvenog konteksta u kojem se određeni problemi događaju, poput privatizacije. Sudjelovali ste u HRT-ovom serijalu Apsurdistan koji se u prvoj epizodi druge sezone bavio željeznicama, a koja je nažalost završila sugeriranjem da bi željeznice ipak trebalo privatizirati. Međutim, vi vrlo glasno objašnjavate da je upravo u privatizaciji problem, kao što ste na nedavno održanoj presici objasnili probleme s cargo prometom. Zanima me što je dovelo do odluke da govorite upravo o tom širem političkom kontekstu u kojem sindikat postoji i djeluje?
Ja nekad na sastanku, kad ljudi pitaju zašto je takav nered na željeznici, znam ljudima reći: „Dobro, hoću ti ja kupiti televizor? Pa pogledaj dnevnik.“ Ne možeš očekivati da u državi u kojoj sve u raspadu i rasulu željeznica funkcionira. Ne funkcionira ništa. Ni obrazovanje, ni sustav, ni policija... To su neke mantre koje se ponavljaju, da će privatizacija riješiti sve. Moj gradonačelnik Bjelovara, Dario Hrebak, koji je uspješan gradonačelnik, on je liberal. Mantra liberala je tržište, privatizacija, itd. I jednom mi je kad smo razgovarali rekao da bi najbolje bilo za željeznicu da se privatizira jer je neučinkovita. Stvar smo vrlo brzo završili kad sam mu rekao ne, nama bi trebao pomoćnik ministra ili državni tajnik za željeznicu koji je inteligentan, a ne onaj upitnih sposobnosti kojega je baš HSLS tamo postavio. Nama o tome da je država loš vlasnik pričaju oni koji postavljaju loše ljude na pozicije. To je isto govorio Slavko Linić, svetogrđe socijaldemokrata, o nekakvoj privatizaciji svega i svačega jer je država loš vlasnik, a on je tada postavio kompletnu upravu tadašnjeg HŽ Holdinga. I ljudi vam to puše. Ne možete gledati ništa izvan konteksta. Željeznica je loša i neučinkovita, ali zašto? Ne zbog toga što sam ja loš strojovođa. Možda jesam, ali će mi netko radi toga dati otkaz. Nego zbog toga što politička nomenklatura postavlja nesposobne ljude da je vode. Možda ne uvijek nesposobne, ali neodlučne. Ali uglavnom nesposobne i neodlučne. Kad bude odlučan, onda je zasigurno nesposoban. Ne možete dati čistačici otkaz jer netko zove iz HDZ-a ili SDP-a, ovisno tko je na vlasti. Imate apsurdnu stvar. Sve je otišlo k vragu u ovoj državi. Imate sustav obrazovanja koji – što uči tu djecu? Ja nemam pojma, evo. Imam klinca koji ide u osmi razred. Supruga mi je nastavnica, možda bih bio ljut na školstvo i na nastavnike da ne vidim što mi supruga radi doma. Svaki dan četiri sata ona piše. Ali znate što piše? Piše neke evidencije koje nitko ne čita, ali eto oni ih moraju imati jer će doći nekakav politički postavljen inspektor iz ministarstva prosvjete i neće doći provjeriti koliko ta djeca znaju, koliko se ta djeca trude, kako se s njima radi. On će doći i samo gledati papire. Ovo je država papirologije. Ovdje nitko ništa ne radi u ovoj državi, pa tako i na željeznici, osim guranja posla od sebe i zaštićivanja sebe da ne odgovara ni za što. Kako ćete izbjeći odgovornost? Tako da ne radite ništa.
Dotakli ste se sustava obrazovanja. Mi trenutno sjedimo u Traindriver's clubu, tj. Klubu strojovođa preko puta Tehničke škole Zagreb, pa nas zanima vaš rad s mladima. Imate li nekakav outreach prema njima? Kako to izgleda kada oni završe školu i zaposle se kao strojovođe? Kako oni dođu do SSH-a?
U firmi kad se zaposle. Nemamo ništa sa školom. Nemamo mi loša iskustva s Tehničkom školom, bivšom Željezničko tehničkom školom. Mislim da ti ljudi rade korektno svoj posao u zadatim okolnostima. Tu još rade dva, tri profesora koji su i meni predavala. Tad su bili jako mladi, sad su, što bi rekli u Bosni – đuturumi. To su divni ljudi, vjerojatno i oni koji su došli kasnije. Trude se nešto napraviti iz te djece. Činjenica jest da je razina znanja djece koja izlaze iz škole puno manja nego prije, ali ne samo tehničke – svih škola. Nismo mi ni pokušali da ulazimo, da tražimo od njih da s tim klincima uspostavljamo interakciju. Ne znam da li to ima nekakvog smisla kad je cijeli odgojno-obrazovni sustav takav. To je dijete kad dođe u četvrti srednje već 12 godina u školi. 12 godina u školi netko njega kljuca kako je američki san ideal, da svatko ima jednake mogućnosti... Kad je netko indoktriniran američkim filmovima na kojima se voze samo Porschei, sve one silne zgrade – pa što ću ja sad tom djetetu doći i pričati „Slušaj momak, to ti je šarena laž.“ Imate tu mladih koji se ne žele učlaniti u sindikat. Ne trebaju. Oni će riješiti sve svoje probleme. Sustav odgaja da nam sindikati ne trebaju, da je to relikt komunizma, da je to nešto loše. Ali onda kad zapnu – da vidite kako znaju zvati. Onda nema milosti. „Momak, nisi član – koprcaj se. Idi se učlani, ali tek nakon šest mjeseci me zovi.“ Nema milosti. Za mene u firmi postoje član i nečlan. Nečlanu neću raditi nepodopštine. Ali neću mu ni pomoći. Netko od članova svaki mjesec plati sto, sto pedeset kuna sindikalne članarine da bi imao nekakvu zaštitu. Ovaj će si kupiti praščića za Božić od tih novaca. I sad hoćeš imati jednaka prava? E, nećeš. Nećeš. Naravno, država je stvorila takvo zakonodavstvo da će, kad ja potpišem kolektivni ugovor, kojeg sam potpisao nakon toga što sam zalagao snagu ljudi koji su iza mene i njihovo jedinstvo, to i onaj koji nije član dobivati. Hrvatsko i cijelo zapadno zakonodavstvo složeno je tako da se uništi radnička organiziranost. Vrlo perfidno. Sad se HUP protivi najavljenoj izmjeni Zakona o radu, tome da će se moći dogovoriti veće božićnice za članove. Oni ne žele raditi “nejednakost”. Ali, zašto u firmama u kojima nema sindikata kad se on osnuje daju otkaze onima koji su osnovali sindikat? Tu onda nema nejednakosti. Država i poslodavci su zadnjih tridesetak godina upregli sve sile, perfidno, da stvore te društvene nejednakosti, a sve to uz podršku medija. Zapadni mediji to tako rade. Što kroz dnevnike, što kroz filmove perfidno nam se servira da samo vaš rad vama može koristiti. Ali, koliko su naši radnici u ugostiteljstvu imali niske plaće dok im se nije otvorilo zapadno tržište rada?
A ne samo radnici u ugostiteljstvu...
Da, a na koja radna mjesta u Njemačkoj uglavnom odlaze naši radnici sa srednjom stručnom spremom? Na ona koje Nijemac neće raditi. Svijet neumoljivo ide prema novoj Oktobarskoj revoluciji koja će se dogoditi za, ne znam, 50 ili 100 godina. Znate, nisu te 1917. tamo oni ljudi u Petrogradu izašli na ulice jer su bili boljševici, komunisti. Jesu vraga, svi su išli u crkvu, svi su bili vjernici. Ali su bili kruha gladni. I lagano u tom smjeru idemo. Srednji sloj već je uništen. Ako je jedna čaša puna vode, a druga je prazna – zamislite da su te dvije čaše svijet. Vi ovdje imate samo za jednu čašu. E sad, hoće li biti obadvije po pola ili ćete ovu punu skroz iscijediti da bi ova prazna bila popunjena do vrha… Tako vam je i sa svjetskim bogatstvom. Na svijetu bogatstva imate koliko imate, samo što sirotinja postaje sve siromašnija, bogati sve bogatiji i to će se završiti za… Ja to sigurno neću doživjeti jer teško da će to ljudi shvatiti dok ne počnu biti kruha gladni.
Upravo je to o čemu vi pričate šira društveno-politička i ekonomska dimenzija koja nadilazi uže djelovanje sindikata u pogledu unapređenja radničkih prava. Stoga me zanima nudite li vašim članovima i članicama nekakve vrste edukacije?
Ne. Naš je posao zaštiti prava članova i izboriti se da ona budu veća. I tu priča završava. Da sada idem i educiram ljude o tome – to nema smisla. Hrvatska je jedna prilično politizirana država u kojoj se svaka izjava može izvagati normalno ili politički. Sad da ja nekom idem popovati, ne pada mi napamet. Moje je da štitim, ja sam svjestan tog konteksta. Ne mijenjam sustav jer ga ne mogu promijeniti. Mogu kao i svaki birač utjecati na izborima. A moja zadaća kao sindikalca je da u takvom sustavu kojeg sam ja, mislim, ispravno detektirao, što bolje vozim taj veleslalom da ljudi koji su mi dali povjerenje ostanu što manje okrznuti ili da prođu što bolje. I to je to.
Već ste ranije spomenuli radničko odmaralište na Murteru, a imate i Klub strojovođa u kojemu sjedimo. Na Facebook stranici odmarališta Reflektor na Murteru piše da je ono "posljednja oaza radničkog odmora". Ipak, njega treba održavati. Koje su odluke dovele do toga da SSH i dalje održava takvu infrastrukturu?
To su kolege koji su bili prije mene odlučili tako. Neki od njih su pokojni, poput Đure Bilca. Njega moram spomenuti, on je dobar dio života ostavio tamo. Nekad su sve firme imale nekakvo odmaralište. I to odmaralište na Murteru bilo je Vučino, to su strojovođe i radnici na održavanju lokomotiva. Devedesetih godina, tamo 1992, država je jedno kratko vrijeme, jedno par mjeseci, dala mogućnost da se na radnička odmarališta uknjiže sindikati. Ili da ostanu u vlasništvu firmi. 99 posto sindikata u državi odlučilo se da je bolje da ostanu u vlasništvu firme jer je to trošak, treba to održavati. Hvala bogu, tada su kod nas bili ljudi koji su isto tako bili svjesni toga da je nužno gledati koju godinu unaprijed i SSH je uknjižen kao vlasnik tog odmarališta. Onda je 1997. država donijela zakon da sindikat ne može pružati ugostiteljske usluge pa smo osnovali firmu u vlasništvu sindikata. I tako radimo, ponosni smo na to. Ponosni smo što je preporuka za naše odmaralište i restoran objavljena u The Guardianu, a koji je od svih restorana na Murtera odabrao nas i Fine food, a Fine food je za nas pojam, da se razumijemo. Mi smo bili tako happy kad smo izašli. Ne znamo ni kad su nam bili, ni tko je bio, stvarno ne znamo. Najjeftiniji smo na Murteru, time se ponosimo, to nam je brend. Ali ono što želim naglasiti je to da članovi sindikata na istaknute cijene imaju 33 posto popusta. Ako je nešto 15 kuna, to je članu sindikata 10. Kod nas član sindikata u polupansionu ljetuje za 160 kuna. Nisu to neki velebni uvjeti, ali čisto lijepi uvjeti da se odmorite – niti perete, niti kuhate i na moru ste. Na nas su bacili oka mnogi, znate. 28 inspekcijskih nadzora u godini. Jednostavno nas žele uništiti jer je lokacija dobra – mi smo baš uz more u najljepšoj uvali na Murteru. I nepojmljivo je kako to sad tamo nekakav sindikat može. Eto, može.
Kako može?
A zašto ne bi mogao? Zašto sindikat s nečim ne bi mogao dobro upravljati? Zašto nešto mora imati vlasnika? Nama tamo recimo na razini jedne godine ostane 400 do 500 tisuća kuna koje investiramo u poboljšanje uvjeta. Da je to privatno, pa ja bih sebi uzeo tih 400 tisuća kuna kao i svaki privatnik. Zašto je u državi stvoren dojam da nešto što je kolektivno vlasništvo ne može dobro poslovati? Zato što su to političari napravili. Zašto su to političari napravili? Da bi mogli pograbiti što više. Zanimljivo je da su neki političari koji su, kad su bili na funkcijama, postavljali idiote koji su željeznicu doveli tu gdje je, ali kad su otišli u privatne poduzetnike – super su oni poduzetnici. Evo recimo primjer vam je Ivić Pašalić. Dakle, što je taj čovjek radio u svoje vrijeme znamo svi, kako je funkcionirao. Ali, bogami, drvnim biznisom se čovjek jako dobro bavi. Znači, to je bila želja. Uništiti sve tako da bi oni mogli pograbiti što više. Evo oni nama taj Murter nisu ćopili, mi smo na to ponosni. Ponosni smo na naše stalne radnike koji tamo rade, koji primaju plaću kroz cijelu godinu. Ponosni smo na naše sezonce koji nam se vraćaju svake godine.
I koji usput rečeno imaju – u komparaciji s cijelim turističkim sektorom – dobre radne uvjete.
Bi li oni trebali biti bolji? Trebali bi. Da se razumijemo. Pogledajte, ne mogu ja sebi dozvoliti da dođem direktoru HŽPP-a i tražim dobre uvjete za sebe, a onda tamo gdje ja omogućujem uvjete da ljude zakidam za gluposti. Najnormalnije nam je da plaćamo tim ljudima dopunsko zdravstveno osiguranje. Najnormalnije da dečku koji ide na fakultet firma plaća fakultet. To je stalni radnik – on će nešto naučiti pa će tu primijeniti to znanje. Recimo da smo drukčiji, da.
Kako izgleda vaša internacionalna suradnja i koju ulogu ona zauzima u vašem radu?
Mi smo članovi Svjetske federacije transportnih radnika i Europske federacije transportnih radnika i dobro je da jesmo. U procesu liberalizacije željezničkog tržišta koja se događala od 2010-ih naovamo nama su iskustva naših kolega koji su to sve proživjeli omogućila da donosimo ispravne odluke koje se možda u tom trenutku nisu činile ispravnima. Znate, nismo se mi rodili pametni. Nismo znali što će biti s liberalizacijom. Ali kad dođe Simon Weller iz Velike Britanije i kaže: “Nemoj se zamarati time u koliko firmi radite. Potrošit ćete se na to, to ti je politička odluka. Samo se fokusiraj na radna prava” – tako smo postupili. Neki naši strojovođe bili su nezadovoljni što se mi ne borimo za jedinstvenu željeznicu, ali na kraju to ne bismo mogli spriječiti ni ovako ni onako, a izgubili bismo prava jer bismo energiju potrošili na vjetrenjače. Tako da nam je ta međunarodna suradnja dala jako puno iskustava, znanja, informacija da bismo mogli donositi ispravne odluke.
Kako izgleda vaša suradnja s drugim sindikatima u Hrvatskoj? Znamo da u HŽ-u ima nekoliko sindikata. S onim reprezentativnima ste nedavno potpisali kolektivni ugovor. Niste članica središnjice, a i rekli ste da su strojovođe inače vukovi samotnjaci. Kamo biste se svrstali u sindikalnom pokretu u Hrvatskoj? Kako izgleda suradnja sa sindikatima? I koje su odluke dovele do toga da samostalno djelujete kao strukovni sindikat za razliku od drugih, općih i onih koji su članovi jedne od središnjica?
Članstvo u sindikatu je interesno. Ljudi se učlanjuju u sindikat iz interesa. Stepenica više je da se sindikati učlanjuju u središnjice iz interesa. Ja stvarno ne vidim niti jedan interes koji bi nama mogao ponuditi Krešimir Sever, na primjer. Osim njegovog pojavljivanja na televiziji. Dva sindikata iz željeznice su tamo. Usluge njihovih pravnika – kad imamo neki sudski spor platimo odvjetnika. Vrlo sam kritičan prema hrvatskim središnjicama. I to je razlog zašto mi nismo članovi niti jedne jer ne vidimo interes. Ne vidimo kako bi oni mogli doprinijeti da našim članovima bude bolje. Priča o izmrvljenosti sindikalne scene tu uglavnom ide kad se priča o strukovnim sindikatima, ali gledajte – plače koga boli. Tako je i na željeznici. Kakva je situacija na željeznici najbolje svjedoči to što imate Sindikat željezničara hrvatske i Sindikat hrvatskih željezničara. Znači tu je samo foteljašenje u pitanju. Mi jesmo zasebni, bit ćemo zasebni, ne radi se o foteljama, radi se o tome, znate, kad vam se dogodi nesreća – svi su oni zajedno tamo u jednom uredu i svi oni vole kriviti strojovođe. Onog tko je sam. I još ako pogine kao pokojni Gusak, nema tko stati iza njega. Mi smo po prirodi stvari odvojeni od njih, svi su oni u kancelarijama zajedno, mi smo sami. Sindikalizam je u Hrvatskoj na poprilično niskim granama. Bavimo se projektima i drugim sporednim stvarima. Hajdemo nešto napraviti. Središnjice su dozvolile – pa evo sad su išle zamjene o Zakonu o radu – da dan danas stoji odredba u Zakonu o radu da ne možete štrajkati osim u slučaju neisplate plaće i nezaključivanju kolektivnog ugovora. Onda imate situaciju da poslodavac ne poštuje kolektivni ugovor, mi najavimo štrajk, sud zabrani štrajk i kaže da smo ga morali tužiti prije štrajka. Onda ga tužimo, a onda nam sud kaže "Ne, ne, ne, vi ste trebali štrajkati radi toga." I sad imate dvije pravomoćne presude, jedne od Županijskog suda u Zagrebu, jedna od Županijskog suda u Splitu za istu stvar. Ovaj je rekao ne smijete štrajkati, morate tužiti. Drugi je rekao da nemamo razloga za tužbu, trebali smo štrajkati. Zašto netko ograničava pravo sindikata na štrajk? Pa štrajkat ću evo zato što mi se ne sviđa direktor. Ako će članovi ići za mnom zbog toga što ja štrajkam zbog boje očiju direktora – pa izdržat će dva dana, ostat će bez plaće i bok. Ali vi sad ne možete štrajkati ni za što. Paralizirani ste i središnjice koje su to mogle promijeniti nisu tražile da se ta odredba izbaci.
Vidjela sam da ste podržavali primjerice štrajk prosvjetitelja i prosvjetiteljica prije nekoliko godina. Koliko mislite da je ta sindikalna solidarnost potrebna i važna?
Naravno da je važna. Ako štrajka tamo nekakav 3. MAJ Motori i dizalice za kojeg nitko ne zna i tamo je nekakav direktor koji uništava firmu, boli ga briga jer nitko osim lokalnih medija neće ništa napisati – onda zaustavite na sat vremena sve hrvatske vlakove i svi mediji će progovoriti o 3. MAJ Motori. Nekako ćete pomoći. Tih sat vremena neće nikog ubiti. Oni koji imaju snagu trebali bi se solidarizirati. Mi smo bili solidarni s Croatia Airlinesom i s učiteljima. Bilo još nekoliko situacija. Nema baš slučajeva da su neki drugi sindikati toliko puta išli u štrajkove solidarnosti kao mi. Ali kad sam ja dobio otkaz 2015/2016, podršku je došao dati jedan željeznički sindikat i Sindikat pomoraca. Drugih sindikata iz Hrvatske nije bilo. Krešimira Severa nigdje nije bilo. Naravno – interes, mi nismo članovi, je l'? I ok. Ali želim reći da je tu sindikalizam prilično na niskim granama.
Što sindikati mogu i trebaju bolje?
Možemo puno, ali mislim da je najbitnije promijeniti sustav obrazovanja. Obrazovanje uništava generacije, obrazovanje zatupljuje mlade ljude. Obrazovanje usađuje sebičnost mladim ljudima. Bez solidarnosti, a sa sebičnošću nema budućnosti radništvu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: privatna arhiva/Radnička prava
Intervju vodila:
Preporučite članak: