Ivana Biočina magistra je tekstilne tehnologije i inženjerstva i autorica nekoliko knjiga o modi i tekstilnoj industriji - "Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi" (2014), "Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom" (2016) te "Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije" (2018). Godinama se bavi modom, tekstilnom industrijom i održivošću, a nedavno je otvorila i Institut održive mode. Tom prilikom postavili smo joj nekoliko pitanja o modi, uvjetima rada u tekstilnoj industriji te budućnosti tekstilne industrije u Hrvatskoj.
Nedavno si pokrenula IOM - Institut održive mode. Možeš li nam napisati što se podrazumijeva pod terminom održiva moda te kako će IOM funkcionirati?
Održiva moda predstavlja put, potragu i nastojanje za ravnotežom pri dizajnu, proizvodnji i potrošnji odjeće, bez iscrpljivanja prirodnih resursa, eksploatacije pojedinaca i zajednica, uz pristup razmišljanju o proizvodima koji će biti dugovječniji (long-term lifecycle). Uz održivu modu se vežu i pojmovi slow fashion, to jest „spora moda”, koja nudi visokokvalitetne odjevne predmete dizajnirane s ciljem dugovječnosti, dok fast fashion ili ti „brza moda” donosi predmete niske kvalitete, namijenjene za kratku upotrebu i brzu proizvodnju (trendovi).
Dio održivog promišljanja je i cirkularnost, gdje se dosadašnji linearni način proizvodnje, „dizajnirati, koristiti, baciti“, želi usmjeriti prema radu na način „dizajnirati, koristiti, reciklirati“. Kod održivosti i cirkularnosti se promatraju svi dijelovi proizvodnje, od sirovina, materijala, izrade predmeta, prijevoza, skladištenja, prodaje, odlaganja otpada, zbrinjavanja predmeta na kraju životnog ciklusa. IOM je usmjeren na proizvodnju, edukaciju i širenje ideje održivosti. Model proizvodnje je fluidan, vodi se prema potrebama potrošača. Predmete izrađujem ručno, uz minimalan otpad, bez toksina i plastike, materijali su veganski, organski i biorazgradivi, a trudim se što više koristiti i lokalne materijale.
Uz proizvodnju ću pisati, predavati, držati tečajeve, educirati, povezivati i predstavljati proizvođače, poticati i činiti sve što je u mojoj moći da održivost ne bude samo prolazni trend, već početak novog poglavlja tekstilne industrije. U srži djelovanja je transparentnost, iskrenost i dijeljenje puta održivosti.
Kada smo se čule prije nekoliko mjeseci spomenula si da si se taman preselila u Koprivnicu, sjever Hrvatske koji je poznat po bogatoj tekstilnoj povijesti i naslijeđu. Tada si i napisala kako se upravo u to vrijeme rušila Sloga (jugoslavenski obućarski pogon) te je time nestao i posljednji trag "starog" tekstila. Što za tebe znači to naslijeđe tekstilne proizvodnje u Hrvatskoj te misliš li da tekstilna industrija u Hrvatskoj ima budućnost? Ako je odgovor potvrdan, što misliš u kojem smjeru će se razvijati?
Kao što sam ti rekla kad si pisala o temi sjećanja i industrije, ponosna sam na naše tekstilno naslijeđe, naravno tu postoji i golema gorčina zbog načina uništenja nečega tako vrijednog i posebnog. No imam osjećaj kao da imamo podršku predaka, vještinu i zanat u našoj srži.
Sjever Hrvatske je uvijek predvodio u tekstilu, nije slučajnost da sam se na korak prema proizvodnji odlučila upravo nakon selidbe u Podravinu. Često spominjem citat Elizabeth Kolbert iz Šestog izumiranja, mislim da na najbolji način objašnjava gdje se trenutno nalazimo. Kolbert kaže da su “izumiranje i evolucija kao osnova i potka tkanine života. Upravo u ovom trenutku, koji je za nas sadašnjost, odlučujemo, iako toga uopće nismo svjesni, koji će evolucijski putovi ostati otvoreni, a koji će se zauvijek zatvoriti”..
Ivana Biočina u radioni, Foto: Ivana Biočina
Danas je hrvatska tekstilna industrija dio europskog tržišta. Predviđanja za ovu godinu kažu da se industrija mora usmjeriti na e-commerce, održivost, srednji proizvođači imaju mogućnost udruživanja i konkuriranja (pre)velikim, tromim brendovima. Kao i u svakoj krizi, najvažnije je dobro upravljanje i fleksibilnost. Hrvatska tekstilna industrija ima budućnost, a kakvog će oblika biti, kao što citat kaže, ovisi o odlukama koje se upravo donose. Hoćemo li u još jedan ciklus pukog preživljavanja ili uzdizanja prema novim, inovativnim održivim idejama, ne znam. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati.
Modna industrija jedan je od najvećih zagađivača okoliša, a odlikuju je i grozni uvjeti rada, nesigurnost te potplaćenost. Dovoljno je samo reći Rana Plaza - urušavanje tvornice odjeće u kojem je poginulo više od 1.100 osoba, a 2.500 je ranjeno te koje se smatra najsmrtonosnijom nesrećom u tekstilnoj industriji. Što vidiš kao najveće probleme tekstilne i modne industrije?
Riječ je o prevelikoj i pretromoj industriji monopola: 35 brendova drži 60 posto, dok najvećih 10 drži 40 posto industrije. Također, to je industrija s najmanje inovacija jer se napredak i razvoj promatraju kroz konkurenciju i kao natjecanje. Riječ je o, kako kažu, najglobaliziranijoj industriji na svijetu. Odjevni predmet pri proizvodnim procesima putuje nekoliko puta oko svijeta – svaki korak odvija se u drugoj zemlji; dizajniraju se u EU, ali proizvode u Aziji zbog izbjegavanja zakona o proizvodnji. Pri tome se stvara nejednaka distribucija posljedica za ljude i okoliš, gdje Globalni jug nosi dug Zapada koji odjeću konzumira (u Kambodži, na primjer, tekstilna proizvodnja je odgovorna za 60 posto zagađenja vode i 34 posto kemijskog zagađenja).
Danas cijena odjevnog predmeta govori da je riječ o predmetu bez vrijednosti, za brzu potrošnju i lako odbacivanje. A ti predmeti prolaze vrlo složen proces proizvodnje, i to linearne proizvodnje – kada predmet dođe do kraja svog životnog ciklusa, baca se i postaje otpad. Manje od 1 posto odjeće se reciklira na kraju ionako kratkog životnog ciklusa. Godišnje se proizvodi 80 milijardi stvari, 400 posto više nego prije 20 godina, dok se realna potreba uvećava za 2 posto godišnje. Potrošač kupuje 60 posto više odjeće, baca ju upola ranije. Brza moda je antiteza održivosti, uz beskonačan model rasta. Ovisi o potrošačima, posebice mladima, kupovini mnogo nepotrebnih stvari, kompulzivnoj kupnji i osjećaju nužde pri kupnji.
Radnice tekstilne industrije su među najslabije plaćenima na svijetu, reklame čine 12 posto cijene proizvoda, a plaće radnica 1,8 posto cijene proizvoda. Nadalje, tekstil, uz aluminij, proizvodi najviše stakleničkih plinova po jedinici materijala, dok se pri proizvodnji tekstila i odjeće koristi više od 15 000 različitih kemikalija, 6 posto globalne upotrebe pesticida koristi se pri uzgoju pamuka, 16 posto insekticida, 4 posto herbicida. Kemikalije koje se koriste pri oplemenjivanju tekstila pronađene su čak i u zabačenim arktičkim lokacijama, polarnim medvjedima i tuljanima. I tako dalje.
Sporu modu ili slow fashion odlikuju male serije, organski materijali, prirodne boje... Sve to, naravno i diže cijenu proizvoda, što si posljedično mogu priuštiti samo oni dubljeg džepa. Kako da održiva moda i etička proizvodnja postane i bude dostupna što većem broju ljudi?
Nije održiva moda tako skupa, već smo se mi navikli da je odjeća (nerealno) jeftina. Cost-per-wear ili vrijednost po nošenju predstavlja vrijednost predmeta u odnosu na broj nošenja.
Možete kupiti tri ili pet predmeta brze mode koji će završiti kao otpad ili jedan predmet koji ćete imati i nositi cijeli život i zatim prenijeti kao naslijeđe svojoj kćeri, pa unuci. Cijena označava način proizvodnje. Odjeću i modu moramo naučiti ponovno poimati kao funkcionalne (estetske) predmete, a ne kao kratko iskustvo olakšanja ili uzbuđenja.Više ne kupujemo predmet, već iskustvo. Svakom kupovinom glasamo kako će se odjevni predmeti proizvoditi i kako će izgledati industrija.
I za kraj nam daj savjet(e). Društvene mreže i izuzetno brza moda "tjeraju" nas na konstantnu kupovinu i slijeđenje za 'novim' trendovima, Kako da se odmaknemo od te potrebe za stalnim kupovanjem, gomilanjem odjeće i trčanjem za novim trendovima?
Budite svjesniji kupac. Nemojte kupovati trendovski, brza moda ne može biti održiva. Ponudit ću neke praktične savjete, pod broj jedan - izbjegavajte poliester. Ako odjevni predmet nosimo samo 9 mjeseci duže, ekološki otisak je manji za 20-30 posto. Kad je moguće, prati odjeću na 30ºC, koristiti tekući deterdžent i smanjiti broj pranja jer se pri svakom pranju u vodu otpuštaju mikrovlakna – mikroplastika (pogotovo pri prvom pranju novog odjevnog predmeta). Dobar alat je aplikacija Good On You, gdje možete provjeriti održivost svih dostupnih modnih brendova na hrvatskom tržištu.
Pazite na greenwashing – velike izjave brendova, planove za budućnost bez uporišta i odgovornosti, usmjerenost ne određene male „održive” kolekcije nasuprot ostatka proizvodnje koji je dio brze mode. Kad ste u prilici, kupujte od manjih lokalnih proizvođača. Što je brend veći, teže će se prebaciti na održivi(ji) model proizvodnje.
Naslovna fotografija: Fortepan / Erdei Katalin
Intervju vodila:
Preporučite članak: