Javni zdravstveni sustav jedan je od najvažnijih dijelova socijalne države koji bi korisnicima svih slojeva društva trebao omogućiti da prime kvalitetnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu. U Hrvatskoj sustav počiva na temeljima socijalne medicine koje je početkom dvadesetog stoljeća postavio Andrija Štampar, no unatrag dvadesetak godina podvrgnut je nizu reformi koje su ga udaljile od tog modela. Na zdravstveni sustav kakvog imamo danas odrazili su se privatni interesi i ekonomska politika nove države, što je u konačnici dovelo do toga da se prvenstveno bavimo financijskim problemima, dok su problemi poput organizacije sustava, planiranja radne snage i radnih uvjeta medicinskih radnika ostali u drugom planu. U intervju s Jelenom Kranjec razgovarali smo o položaju medicinskih sestara u sustavu te o tome kako bi javni zdravstveni sustav trebao funkcionirati.
Kako bi trebao funkcionirati javni zdravstveni sustav i kakva je situacija u Hrvatskoj?
Zdravstveni sustav kao javna služba bi trebao osigurati građanima osnovnu razinu prava na liječenje te ostala prava koja ulaze u područje zdravstva. U Hrvatskoj se ranih 90-ih dogodio rez kojim se prekinulo s dotadašnjom tradicijom koja je bila više u skladu s nekim Štamparevim idejama i modelom države blagostanja. Novim Ustavom i vrijednostima promijenila su se i načela organizacije zdravstvenog sustava, a postupno se počelo uvoditi sve više privatnog sektora. U tim ratnim okolnostima nije bilo šire rasprave u kojoj bi se iskristaliziralo što zadržati od starog sustava, a što mijenjati. U privatizaciju se krenulo prema modelu europskih zdravstvenih sustava, ali na potpuno krivim osnovama. Proces je tekao tako da se u koncesiju najprije dala primarna razina zdravstva, znači ordinacije obiteljskih liječnika te dentalne medicine, čime su se rasformirali domovi zdravlja, što se pokazalo kao užasno nefunkcionalno. Zatim, privatizaciju u hrvatskom zdravstvu vidimo i kroz outsourcing određenih dijelova službi koje su popratne u javnom zdravstvenom sustavu, ali itekako značajne za funkcioniranje sustava.
Možeš li ukratko opisati kako je izgledao tvoj profesionalni put?
Ja sam dosta kasno krenula na studij sestrinstva, nisam upisala srednju medicinsku što je uobičajeni put u Hrvatskoj, nego sam nakon završene gimnazije odselila van Hrvatske i zapravo se s medicinom susrela kroz aktivizam, odnosno kroz organizaciju prosvjeda i medicinske pomoći na prosvjedima. Moja je cimerica, dok sam živjela u Londonu, vodila tečajeve osposobljavanja tzv. street medics ili uličnih liječnika koji zapravo pomažu ljudima u situacijama masovnih prosvjeda ili nekih prosvjednih akcija koje često uključuju dosta riskantne poteze i pri čemu nije dostupna ambulantna služba i potrebno je da se ljudi znaju pobrinuti sami za sebe. Kroz navedeno iskustvo sam shvatila da mi to zapravo dosta dobro ide i zainteresirala se za zdravstvenu njegu te se s 26 godina vratila u Hrvatsku i upisala studij sestrinstva. Pri kraju studija putovala sam po Bliskom istoku i priključila se kao volonter International Medical Corpsu i još nekim manjim organizacijama, prvenstveno u Palestini, Jordanu i Libiji. Onda sam se kroz studij sestrinstva i pripremu za stažiranje, koje slijedi nakon završenog studija, suočila sa situacijom u kojoj je na godinu dana prestalo raspisivanje natječaja za pripravnički staž u bolnicama te se nakupilo jako puno ljudi sa svježe stečenim diplomama.
Koje su bile posljedice ukidanja pripravničkog staža?
Mladi ljudi su po godinu dana čekali priliku da odstažiraju i kvalificiraju se za licencu za samostalan rad, oni godinu dana nisu mogli izaći na tržište rada i tražiti posao. Zapravo, nisu ništa mogli s tom svojom diplomom jer je Ministarstvo zdravstva u tom periodu jednostavno zaboravilo na njih i izbrisalo tu stavku iz proračuna. Tek nakon što su se ljudi pobunili te organizirali nekoliko prosvjeda krenuo je dijalog i razmatranje kako da se riješi ta situacija. U pokušaju da se srežu sredstva za zdravstvo, prelomilo se na toj jednoj maloj stavki zdravstvenih pripravnika čije su plaće tijekom stažiranja iznosile 70 posto osnovice plaće za to radno mjesto, bez ikakvih dodataka, jer tijekom stažiranja ne bi trebalo raditi noćne smjene, blagdane i sve ostale stvari koje se dodatno plaćaju. Kada je to ukinuto, pokušali su sve pripravnike prebaciti na sustav volontiranja, što je bila užasna ideja jer je time velik broj ljudi bio stavljen u poziciju da si ne mogu priuštiti odstažirati godinu dana i tako se kvalificirati za rad u struci. Tih godinu dana morali bi ih financirati roditelji ili netko drugi jer nemoguće je raditi drugi posao dok se stažira u zdravstvu. Na kraju su uvedene Mrsićeve mjere osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, tako da je većina zdravstvenih struka završilo radeći za 1.600 kuna mjesečno.
Možeš li reći više o sustavu obrazovanja medicinskih sestara u Hrvatskoj?
Obrazovanje medicinskih sestara se kroz povijest u Hrvatskoj mijenjalo, od srednjih do viših škola, ali se nekako ustalio taj sustav srednjih medicinskih škola i postupno su se počele razvijati više razine, stručni studiji, pa se težilo i osnivanju doktorskih studija kako bi se unaprijedila profesija i omogućilo da medicinske sestre same podučavaju nove generacije medicinskih sestara, da ne ovise o drugim strukama. Većina problema pojavila se kod pridruživanja Europskoj uniji i većih odlazaka medicinskih sestara na rad izvan Hrvatske. Jer, priznavanje kvalifikacija je zapravo problematično. Europska unija nastojala je uskladiti određene profesije (među kojima su i medicinske sestre) jednom direktivom koja propisuje minimume koji se zahtijevaju kako bi određena razina stručnosti bila priznata na razini cijele Europske unije i tu je nastao problem. Naime, hrvatski sustav srednjih medicinskih škola nije zadovoljavao uvjete na više razina i to se pokušalo promijeniti tako da se srednje škole iz četverogodišnjih pretvore u petogodišnje, kako bi se zadovoljio uvjet od minimalno osam godina općeg obrazovanja. Međutim, to rješenje nije bilo najsretnije jer je nastalo u potpuno drugačijem sustavu. Njemu bi više odgovarao bolonjski sustav koji se provodi kroz stručni i sveučilišne studije sestrinstva. Znači minimum tri godine studija nakon općeg obrazovanja. Većina sestara u Hrvatskoj, preko 80 posto, ima srednjoškolsko obrazovanje i naravno da bi trebalo i tim sestrama omogućiti veću međunarodnu priznatost njihovih kvalifikacija.
Kakav je trenutni položaj medicinskih sestara u Hrvatskoj?
Trenutno u Hrvatskoj nedostaje jako puno medicinskih sestara, a u usporedbi sa standardom EU, u omjeru sestara na 100 tisuća stanovnika, prosjek Europske unije za jednu je trećinu viši nego u Hrvatskoj. Sindikat često barata brojkom od 8 do 12 tisuća sestara koje nedostaju u sustavu, što istovremeno znači da one koje su zaposlene odrađuju enorman broj prekovremenih sati. Sama činjenica prekovremenih sati u zdravstvu znači premorene radnice koje ionako rade smjenski i svi ti oblici rada dokazano nepovoljno utječu na ljudsko zdravlje, na pažnju i posvećenost radu te utječu na to da ljudi žele napustiti radno mjesto u sustavu i otići raditi izvan njega. Također, kada medicinska sestra na nekom odjelu ode na porodiljni dopust i bolovanje ili jednostavno napusti radno mjesto, na zamjenu se čeka jako dugo, u međuvremenu se kolegice moraju snaći i preuzeti taj broj radnih sati koji nedostaje. Također, u zdravstvu su ugovori na određeno među medicinskim osobljem disproporcionalno zastupljeni. Jedno istraživanje je izašlo s brojkom od 19,5 posto ugovora na određeno među medicinskim sestrama, a sve druge zdravstvene struke imaju ispod 4 posto. Taj oblik zapošljavanja se negativno odražava na sigurnost radnog mjesta, odnose u radnom timu, planiranje obiteljskog života i stambeno pitanje te potiče strah od gubitka radnog mjesta. Za medicinske sestre je vrlo značajna promjena da one koje su radile u domovima zdravlja i primarnoj zdravstvenoj zaštiti te u ordinacijama koje su prešle u koncesiju ili zakup gdje je sad liječnik zapravo samostalan, više nisu član tima, one su njegovi zaposlenici i time se fundamentalno mijenja odnos na radnom mjestu.
Koji je zdravstveni sustav u Europi najsličniji hrvatskom?
Sustav s kojim sam ja najviše upoznata i koji je na neki moj površni dojam najsličniji hrvatskom je britanski sustav (NHS-National Health Service), koji je sveobuhvatan i besplatan za krajnje korisnike. Međutim, i taj se sustav zadnjih 10 ili 20 godina postupnim promjenama vodi u smjeru privatizacije, ali pod drugačijim nazivima tzv. decentralizacije. Uglavnom, uvođenjem internog tržišta i davanjem sve većih područja u koncesiju privatnim tvrtkama koje se bave zdravstvom zapravo se rastočio cijeli sustav i on je sada u sve većim problemima. Država je izgubila kontrolu, jer područja koja se jednom prepuste privatnom tržištu jako je teško ponovno vratiti. Naime, gubi se ekspertiza, osoblje, sve što je činilo jedan cjeloviti sustav, a međunarodni ugovori sve više guraju zemlje u tom jednom te istom smjeru koncesija i privatizacija.
Što misliš o navedenom trendu komercijalizacije zdravstva?
Zdravstvo se teško može prebaciti na tržište, prvenstveno zbog asimetrije informacija, pri čemu su pacijenti drastično manje informirani o svom stanju od liječnika, a ovise o tom povjerenju i o motivaciji liječnika koja bi se trebala sastojati u tome da populacija bude što zdravija, da liječenje traje što kraće i da bude što efikasnije. Međutim, kod uvođenja privatnog sektora u zdravstvo pojavljuje se taj profitni motiv i tada kod liječnika postoji motivacija da stvori što više profita za ustanovu za koju radi, a pacijent više ne može imati povjerenje u ono što mu taj liječnik govori i preporučuje. Na vrlo banalnoj razini možemo dati primjer potrebnih dijagnostičkih pretraga - pacijent ne zna jesu li dodatne pretrage na koje ga liječnik šalje zaista potrebne ili će one samo značiti dodatan profit za ustanovu.
Čini se da kod svih tih reformi u hrvatskom zdravstvu nema nekog osnovnog konsenzusa o temeljnim vrijednostima koje bi onda usmjerile reformu, nego se provode stihijski. Zamjetan je trend veće menadžerizacije, dovođenja ljudi koji imaju iskustvo u vođenju privatnih tvrtki s područja zdravstva i tu se već da naslutiti s kojim pristupom će ući u oblikovanje javnog zdravstva. Bojim se da će se trend privatizacije i komercijalizacije nastaviti, to se vidi iz određenih razrada u nacionalnoj strategiji, težnji koja se stavlja na zdravstveni turizam, izdvajanju dijelova zdravstva itd., tako da nemamo baš razloga za optimizam. Također, što se tiče radnika u zdravstvenom sustavu, pogotovo medicinskih sestara, njihov sve masovniji odlazak iz zemlje izgleda nikog naročito ne zabrinjava. Javno zdravstvo kao sustav bi se trebao pobrinuti za cjelokupno stanovništvo, no sve se više prebacuje u individualnu sferu, pri čemu se odgovornost s društva prebacuje na pojedinca, a pojedinac je onda taj koji je penaliziran, većim plaćanjem ili smanjenim pristupom zdravstvenim uslugama. Ovo je sulud pristup koji isključuje upravo najranjivije skupine u društvu i time ih gura u još veću marginalizaciji. Približavamo se modelu u kojem zdravstveni problem može dovesti do osobnog bankrota, također, uvođenjem plaćanja zdravstvenih usluga dovodimo do odgađanja korištenja zdravstvenih usluga od strane siromašnijih slojeva stanovništva, čime ga zapravo poskupljujemo. Odgađanja odlaska liječniku, traženje liječničkog savjeta i odlaska na pretrage zbog straha od financijskog tereta zdravstvenih usluga zapravo poskupljuje cjelokupnu zdravstvenu njegu.
Izvor naslovne fotografije: Video prilog Brid-a: Naše zdravlje
Razgovor vodile:
Preporučite članak: