Lea Bou Khater je istraživačica i predavačica na Američkom sveučilištu u Bejrutu. Autorica je knjige 'Radnički pokret u Libanonu: Moć na čekanju' (Manchester University Press, 2022).
Recite nam prvo što vas je ponukalo na pisanje Radničkog pokreta u Libanonu?
Jedna od sveobuhvatnih preokupacija ove knjige bila je ispitati robusnost političkog sustava u Libanonu i uhvatiti se uloge radničkog pokreta u osporavanim pokretima koji imaju za cilj dovesti u pitanje libanonski ultraliberalni sektaški sustav. Drugim riječima, gdje su radnici u borbi i pokušajima promjene? Usvajajući tu perspektivu, pokušavam se odmaknuti od tradicionalne sektaške leće koja se često koristi za razumijevanje Libanona. Dok pratim putanju pokreta, također osporavam i mit da postoji uspon i pad radničkog pokreta u Libanonu. Obično se opisuje da je prije građanskog rata (1975. do 1990.) radnički pokret bio jak, s ratom je oslabio, a nakon rata bio potpuno kooptiran. Knjiga pokušava identificirati i pratiti slabe točke pokreta i prije stvaranja Libanona kao libanonske države, a potom i kroz taj period.
Vratimo se onda na početak 20. stoljeća. Koje su bile prve radničke inicijative u to vrijeme?
Godine 1911. zabilježena je prva radnička kolektivna akcija i to među tiskarskim radnicima u Bejrutu. Tiskarski radnici su bili ti koji su prvi imali pristup informacijama, pamfletima o radničkom organiziranju. Ono što su oni u to vrijeme osnivali bile su više udruge, ne ono što biste stvarno smatrali sindikatima. Nakon 1919. imamo tragove prvih sindikata. Francuski mandat na području Libanona započeo je tijekom 1920-ih. Tijekom mandatnog razdoblja, 1935. su održani prvi sindikalni izbori tiskarskih radnika, a francuske su vlasti pristale na taj izbor pod jednim uvjetom – da predsjednik sindikata bude kršćanin maronit, da predstavlja vladajuću zajednicu. Unatoč tome, svi radnici, većina maroniti, glasovali su za sunitskog muslimanskog predsjednika, Mustafu Al-Arisa. To pokazuje u kojoj je mjeri radnički pokret od početka bio sputan institucionalizacijom sektaštva.
U knjizi se dotičete i razlika između onoga što se u tadašnjoj Europi smatralo radničkom klasom i svakodnevne stvarnosti radnika u Libanonu. Možete li nam reći više o tim razlikama?
Jedan od glavnih znanstvenika koji je pisao o razdoblju mandata, radničkoj klasi u Libanonu i njenom formiranju te promjenama iz tradicionalnog društva u netradicionalno je Sader Younes. Reference na radničku klasu u pamfletima ranih sindikata nisu bile organske za Libanon i ovdašnji kontekst. Jedno od objašnjenja za to je da tradicionalni religijski obiteljski odnosi nisu bili prekinuti u Libanonu. Zakoni i propisi tijekom mandata također nisu dopuštali takve prekide u odnosu. Jedan od primjera je izborni zakon. Dakle, radiš kao radnik u gradu, oko tih malih industrijskih zona u Bejrutu, ali i dalje glasaš i još uvijek pripadaš svom selu. Dakle, pitanje je kako se osnažuje svijest radničke klase u kontekstu u kojem, na kraju dana, vaši odnosi ostaju isti izvan mjesta na kojem radite. To je važno ograničenje kada govorimo o kontekstu u kojem je ovdje rođen radnički pokret.
Kako se radnički pokret oblikovao tijekom razdoblja Hladnog rata?
Tijekom razdoblja Hladnog rata mogli ste vidjeti proliferaciju sindikata, ali to nije bio odraz tržišta rada ili dinamika različitih gospodarskih sektora, već više odraz sukoba između lijevih i desnih stranaka u zemlji. U arhiviranim depešama američkog veleposlanstva iz tog vremena to je dobro dokumentirano – postoji potpirivanje desnih sindikata od strane političkih vođa, a sve kako bi se obuzdali lijevi sindikati. Pokazuje nam i to kako stupovi snažnog radničkog pokreta zapravo nikada nisu postojali u Libanonu.
Kakav je bio kontekst koji je doveo do formiranja Opće konfederacije libanonskih radnika (CGTL ili GCWL)?
Nastala je 1958. godine, u razdoblju koje bismo mogli nazvati srcem Hladnog rata. Ono što je vrlo važno i indikativno jest da su u to vrijeme samo desničarske federacije smjele biti dio ove konfederacije. To vam daje predodžbu o kontekstu i svrsi njenog osnivanja, a to je stvaranje fronte koja služi za obuzdavanje lijevih federacija. GCWL je stvoren na način da te federacije moraju biti u konsenzusu da bi mogle nešto poduzeti. Tek 1970-ih, kada smo imali progresivnog ministra Kamala Jumblatta, federacijama koje su inicijalno bile ljevičarske i komunističke bilo je dopušteno pridružiti se GCWL-u. Ali konfederacija je još uvijek bila u okovima svoje glavne povelje, koja je na snazi sve do danas. U suštini, ne vodi se računa o reprezentativnosti sindikata i proces donošenja odluka nije demokratski. Bilo je nekoliko pokušaja stranaka ljevice da se to promijeni, ali nije im uspjelo.
U 1960-ima došlo je do vala štrajkova koji su rezultirali prvim povećanjem minimalne plaće od 1945. Dakle, GCWL je ipak poduzimao nešto?
Da, ali moramo gledati detaljnije što se zapravo tražilo u to vrijeme. U povijesti GCWL-a prevladavali su prosvjedi i štrajkovi za povećanje plaća, no to je ujedno i kritika njihova rada. Konfederacija se često ograničavala na zahtjev za povećanjem plaća svakih nekoliko godina, bez pravog plana za sustavno povećanje, a dalje od pitanja plaća nikada nije išla. Nastavila se mobilizirati za povećanje plaća sve do kraja 1990-ih, ali s istom taktikom i istim diskursom.
Kako je GCWL funkcionirao tijekom građanskog rata?
Tijekom rata je GCWL morao biti još oprezniji u svojim izjavama, kako bi djelovao što apolitičnije. Došlo je i do raskola unutar federacije – ljevičarske stranke protivile su se činjenici da je vodstvo konfederacije zapravo bilo u vrlo dobrim odnosima s kršćanskim desničarskim milicijama. Dakle, konfederacija je uglavnom pokušavala sjediti na strani sukoba, sve do kraja 1980-ih, kada je došlo do pokušaja marša za mir. Taj marš je imao puno potencijala, širom regije ljudi su pokazali volju da se mobiliziraju i štrajkaju, ali je postojala odluka da se marš obuzda, i došla je iz GCWL-a. Dakle, iako je bio važan, također je važno reći da je marš bio limitiran u opsegu.
Što se događalo nakon rata, tijekom perioda obnove?
Razdoblje rekonstrukcije bilo je neoliberalni projekt. Jedan od uvjeta za provedbu takvog plana obnove je potpuno ušutkavanje radničkog pokreta. Ipak, primjećujemo da su pokušaji ušutkavanja pokreta potrajali. Ali imali smo trojku (predsjednika, premijera, predsjednika sabora) koja je izvlačila najviše iz tzv. države raspodjele – kad god je došlo do sukoba između neke od strana trojke, koristili su radnički pokret jedni protiv drugih. Dakle, potpuna kooptacija pokreta dogodila se početkom 2000-ih.
Kada govorimo o neoliberalnim projektima, važno je istaknuti strukturu libanonske ekonomije od samog nastanka libanonske države. Recite nam više o tome?
Carolyn Gates je 1990-ih napisala knjigu Trgovačka Republika Libanon: Uspon otvorene ekonomije u kojoj je utvrdila da je Libanon bio svjetionik neoliberalizma od svog nastanka. Mi smo bili ti već 1940-ih. Ovo je sustav koji je osmišljen za prednosti vladajuće elite. Država je od početka stavljena u službu kapitala, ekonomija se temeljila na uslužnom i bankarskom sektoru, trgovini, a ista je elita imala monopol na uvoz itd. Ekonomija nije baš cvjetala, nikad se nismo pomaknuli dalje od te početne faze. Jedna slika koja daje ideju o tome koliko je ekonomija začahurena jest da 90 posto poduzeća u Libanonu zapošljava manje od pet radnika. Danas je Libanon jedna od zemalja s najneravnopravnijim stanovništvom na svijetu. Gotovo da nema preraspodjele bogatstva kroz socijalno osiguranje. Među rijetkim smo zemljama u svijetu koje još uvijek nemaju starosnu mirovinu – u našoj regiji samo mi i Palestina. Dakle, visoka razina neformalnosti, vrlo mala poduzeća, migrantski radnici koji nemaju pravo glasa u sindikatima – sve to umanjuje kapacitet i snagu radničkog pokreta.
Istodobno, naglašavate kako bi moglo biti pogrešno govoriti o Libanonu samo kao o propaloj državi. Zašto?
Kad god govorimo o Libanonu, čujemo da je to slučaj propale države. Ali moje istraživanje pokazuje da je država zapravo jaka kada je u pitanju kooptacija pokreta koji osporavaju sustav. Kad su sindikati u pitanju, odjednom saznajemo da država postoji, da postoje institucije, da postoje sudovi. Država je uspjela obuzdati radnički pokret, i to na vrlo strukturiran i rigorozan način.
Postoje novi oblici radničkih inicijativa, te razni pokušaji sindikalnog udruživanja u Libanonu od 2010-ih naovamo, poput slučaja radnika trgovačkog lanca Spinneys?
Pokušaj sindikalnog udruživanja radnika Spinneysa bio je posebno važan jer se radi o privatnoj firmi, ali je to bilo i vrlo teško iskustvo. Pokazalo je kako Zakon o radu ne štiti radnike u procesu sindikalnog udruživanja. Ti su radnici napadnuti dok su se organizirali i pripremali za registraciju sindikata. U Libanonu vam je još uvijek potrebna predautorizacija Ministarstva rada za sindikat i bilo je različitih političkih intervencija da se zaustavi formiranje sindikata Spinneys. Sve ovo pokazuje da sindikati nisu slabi niti zastarjeli, naprotiv. Ova dugotrajna, još uvijek postojeća odluka da se zahtijeva autorizacija sindikata pokazuje da snaga radničkog pokreta postoji i da bi mogla temeljito dovesti u pitanje sustav koji poznajemo.
Koje su promjene u pogledu sindikata i sindikalnih nastojanja nakon 2019. i thawre (revolucije)?
Na temelju intervjua koje sam radila s prosvjednicima i aktivistima, promjena paradigme dogodila se 2019. godine. Došlo je do spoznaje da bez radničkog organiziranja nema načina da se održi zamah ustanka, i da je organiziranje samo kroz civilno društvo nedovoljno. Ta je spoznaja došla već nakon poraza pokreta „Smrdiš“, kada smo imali krizu s odlaganjem otpada 2015, a 2019. je sve postalo još jasnije. Ono čemu danas u Libanonu svjedočimo je puno štrajkova, sektorskih štrajkova, u javnom sektoru, sektoru komunikacija itd. Dakle, ima nade, iako je pred nama dug put. Radničko organiziranje često ne donosi plodove odmah, ali ostaje najbrži i najjači put prema promjenama.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna foto: Lea Bou Khater, Twitter/Radnička prava
Intervju vodila:
Preporučite članak: