Large mile kekin sjedi u kinu

Ovih je dana objavljen "Soundtrack za život", knjiga biografskih zapisa o odrastanju i životu Mile Kekina u kojoj, među ostalim, pripovijeda i kako su nastajale neke od dobro poznatih pjesama Hladnog piva. Knjigu je pročitala naša suradnica Mara Pocrnić.

Kekin, kako i u istoimenoj pjesmi "Soundtrack za život" kaže: "Za svoje male katastrofe, što će ih biti i što ih je bilo, tražim melodiju i strofe kao soundtrack za moj život."

Knjiga zrcali tko je Kekin, kakav je, kako se formirao Kekin i kako je nastao taj njegov soundtrack za život. Za Interlibera, na štandu Profila, izdavača kod kojeg je objavio knjigu, uza sve velike književne hitove možda se baš ponajbolje i prodavala upravo Kekinova knjiga, ta priča o gastarbajterskom djetetu radničke klase kojeg su formirali roditelji koji su proveli život i izgubili zdravlje radeći u Njemačkoj, a gradeći kuću u Zagrebu, u kojoj je, tako je život naposljetku složio, njihov tinejdžer, Milan Mile Kekin na koncu odrastao sam, zbunjen i na trenutke izgubljen, daleko od svojih.

Kekin je rođen i rane godine djetinjstva proveo kao gastarbajtersko dijete u njemačkom selu Oberderdingenu. Rastao je uz niti dvije godine mlađeg brata Ivana koji i danas živi u Njemačkoj, "oženjen je, ima veliki televizor, dvije mačke, dva hrčka, par kila previše i siguran posao. Postavlja nadgrobne spomenike."

Otac, radnik u kamenolomu, nije bio čovjek koji se razmetao riječima. Josip Kekin imao je četiri razreda osnovne koje je izučio u rodnom Ivankovu kraj Vinkovaca. Po povratku kući iz kamenoloma na vratima bi skinuo teške čizme s čeličnim vrhom, pojeo nešto pa otvorio pivo. Nisu mu bili dragi, piše Mile Kekin o ocu, ni Arapi, ni Židovi ni Švabe. Družio se isključivo s doseljenicima iz Jugoslavije, zvao ih je "našim ljudima". Selo u kojem je rastao bilo je industrijsko i multikulturalno naselje, mjesto u koje su strani radnici puno dolazili. Pola djece u razredu bili su iz gastarbajterskih obitelji, što iz tadašnje Jugoslavije, što iz Italije, Grčke, Turske.

Školu je doživljavao kao "nužno zlo", kaže provlačio se iz razreda u razred. Majku Spasu, rođenu u brdima iznad Tuzle, pamti kao ženu koja je vikendima bila vesela, a radnim danima većinom umorna. U Njemačku je stigla mlada, netom završivši ugostiteljsku u Tuzli, izučila je za kuharicu, doselila se u barake za prihvat gastarbajtera 1969. Ne pamti da ju je ikad čuo da fućka ili pjevuši. "Bila je otporna na muziku ko Superman na metke." Otac je pak volio društvo, tamburaše, narodnu muziku, "čak i rock'n'roll ako ga pjeva Kićo Slabinac. Znao je otići na živu muziku kad bi se dogodilo da jugoslavenski klub u obližnjem Brettenu organizira koncert narodnih pjevača i pjevačica koji su nas redovito obilazili."

naslovnica knjige soundtrack za život

Roditelji su se vjenčali u katoličkoj crkvi, stanoviti velečasni Kelava, koji ih je i inaugurirao u crkveni brak, nije bio jako sretan što je katolik Josip oženio pravoslavku Spasu. Živjeli su, pamti Mile, tipično gastarbajterski, "Radit', radit', kuću gradit'." Oboje su, predvidljivo, silne sate radili prekovremeno, bili su, sažima opis sin: "velemajstori odricanja". Svake praznike i blagdane, baš sve odmore, provodili su na gradilištu kuće iznad Zagreba. Kekin duhovito piše o tim putovanjima za Zagreb, kad bi majka njega i brata još u pidžamama, snene, nosila u stari kombi marke Ford, opisuje dvadesetosatne vožnje na jug, auto je bio u oblacima dima cigareta roditelja, bilo je to vrijeme prije no što je pasivno pušenje proglašeno štetnim, a vezivanje u automobilu obaveznim. Bilo mu je oko deset kad je krenuo na dodatnu jugoslavensku nastavu, u Jugo Schule, učiti o osnovama SFRJ, tamo je naučio da ne postoji "naš jezik" niti "jugoslavenski jezik".

I dok nastavnici pričaju da je njihova domovina najljepša zemlja svijeta mali Kekin se pita "zašto su onda naši roditelji došli živjeti u Njemačku ako je u Jugoslaviji tako lijepo? Ako su Nijemci izgubili u ratu jer ih je pobijedio Tito, zašto moji roditelji rade u njihovoj zemlji, a ne obrnuto? Zašto mi nismo bogatiji od njih? Sve mi to nije imalo smisla. Pitao sam i oca. 'To ti je politika, sine. Mi smo radnici', bilo je sve što je rekao. Ta je politika očito pokvarena i nepravedna. Valjda me zato odmah i zainteresirala."

Kasnije će dijelom i o toj temi pisati i u pjesmi "Danu oslobođenja": "Kažu: "Pozdravi mi domovinu, najdivniju zemlju svijeta", ma gon'te se u materinu lijepa vam je izdaleka" Potom je dječak Mile, jedva nakon što se privikao na jugoslavensku dopunsku školu, dospio i na katolički vjeronauk. Pri tom se logično pitao zašto on mora u crkvu kad roditelji - ne idu. Objasnili su mu da je otac Hrvat, katolik, i da zbog toga i sin treba položiti prvu pričest. Vjeronauk ga nije zanimao, ali baš kao i najveći broj današnje djece koja ga i u ovim vremenima slušaju po školama, veselio se odraditi sakramente zbog - poklona. Znao je rođaci će dati novac. Dobit će puno para. A s tim parama, davno je skovao plan, kupit će kostim Spidermana.

Bizaran je slučaj htio da se Kekin prvi put pričestio baš u nedjelju, 4. svibnja 1980., a svega par sati kasnije u javnost je puštena vijest da je umro Tito. "Iznenada mama ulazi u sobu suznih očiju. 'Josipe, Ruža sad zvala, kaže da su upravo javili da je umro drug Tito.' Nakon šoka mama započinje maratonsku seansu na telefonu. Zove sve uzvanike da se otkazuje proslava, a ja se sa svakim pozivom sve više opraštam od kostima Spidermana. Sve ono mučenje s vjeronaukom ispalo je uzalud. Mrzim crkvu, Tita i ovu glupu njemačku televiziju koja idućih dana umjesto dječjeg programa emitira dokumentarac o nekom pokojnom predsjedniku koji ih je pobijedio u nekom pradavnom ratu.", tako to pamti.

Kekin je dobar dio tinejdžerskih godina proveo živeći sam u kući iznad Gajnica, na Šublinovom brijegu. Jer, njegovi su ostali u Njemačkoj, a njega i brata na dvije godine poslali rođacima u Tuzlu, plan je da se djeca tamo uključe u školu, da nauče jezik, ne bi li svi kasnije preselili u Zagreb. Ali, jedino će Mile trajno preseliti u Zagreb, jer u Njemačku nakon Tuzle nije htio. Otac u međuvremenu umire, a majka, udovica, zaključila da dva sina ne može dizati od jedne radničke hrvatske plaće i da se iz Zagreba moraju vratiti gastarbajterskom kruhu. Brat i ona odlaze, Mile, tinejdžer ostaje sam u velikoj kući, onoj koju su roditelji gradili godinama, sanjajući povratak i bolji život.

Kekin je tad đak srednje strukovne škole Osmi svibanj u kojoj djevojaka nema, barem u njegovom razredu nema niti jedne, uči zanat koji ga "savršeno ne zanima", školuju ga za elektrotehničara. "Poslije škole idem na pizzu i kolu prije nego što se odvučem na brdo. Onda pišem zadaću, slušam onih par ploča koje imam dok ne padne noć, a onda gledam grad s balkona i razmišljam kako bi bilo lijepo da dolje nekog poznajem." Kao srednjoškolac svake bi praznike odlazio kod svojih u Njemačku i tamo radio, imao je Ferien job, posao preko student servisa. Osam bi sati bušio rupe na cilindrima, a u glavni cijelo vrijeme računa satnicu. U hali je nepodnošljivo vruće, buka je tolika da zaglušuje. Uzeli su ga tamo, jer je mama, koja je u toj firmi radila, jamčila za sina.

mile kekin na koncertu

Hladno pivo nastalo je nakon što na autobusnoj stanici 1986. upoznao Zokija, počeli su se družiti, razgovarati o glazbi, anarhizmu, kapitalizmu i curama. "Sa šesnaest godina čitali smo svijet ko otvorenu knjigu." Jedne se večeri, dok su njih dvojica sjedili u praznoj kući Kekina na brdu iznad Zagreba, Zoki latio gitare, a Mile tad spontano iz svog dnevnika citirao nekakav njegov tinejdžerski tekst. Tako su nastale "Čelične zavjese", prva autorska pjesma Hladnog piva. Uskoro su osnovali bend, vježbaju kod Kekina u kući, sobu za vježbanje izolirali su pločama stiropora koje su ukrali s gradilišta stambenog bloka uz Gospodsku ulicu. "Dragi stanari Gospodske, sorry ako vam stanovi zbog toga slabije dihtaju."

Kuća u kojoj je donedavno čamio sam, jer su majka i brat u Njemačkoj, a tata je umro, odjednom se pretvara u "omladinski centar" - bend tamo vježba, skupljaju se gledati filmove, gajnički tinejdžeri kod Mile uživaju u prvim pornićima i hororima presnimljenim na VHS kazete. "Svake noći kuća mi je bila puna tinejdžera, i što je najljepše, tinejdžerica. Više nisam bio 'Milan Sam kod Kuće' već vlasnik svačije dnevne sobe. Po praznim sobama moga dvorca slavili su se rođendani, Nove godine i Božići, gubila djevičanstva ..."

Kekin u fragmentima pripovijeda o djetinjstvu i mladosti, pa tako i o ratu. Kuća iznad Gajnica u kojoj živi sam odjednom postaje privremeni dom za rođake, prognanike iz Slavonije. "Danas me zvala teta Milica iz Tuzle, pita kako su tetka i sestrične. Kaže da dođem u Bosnu. Tamo je sigurno. 'Vjeruj mi, Milane, ovdje su svi izmiješani, tu ne može biti rata."

U ljeto 1984. putuje u suprotnom pravcu, iz Bosne u Njemačku, na praznike u posjet roditeljima. Muva se s prijateljima po tamošnjim bazenima, mjerka cure, čita stripove i gleda američke vojnike iz nedaleke NATO baze koji se kupaju na istom mjestu. To će ljeto po prvi put negdje čuti "Born in the U.S.A." "Netko se derao iz petnih žila, ko da mu život ovisi o tome da me uvjeri kako je strašna fora kad si rođen u USA-u, a ne u ovakvoj selenduri." Tad je otkrio Springsteena. Kekin je studirao anglistiku i germanistiku na zagrebačkom Filozofskom, tamo je upoznao i Vesnu, sreli su se već na prvoj godini faksa, u to doba snimaju album "Džinovski" koji će mu promijeniti život. Cijeli fakultet ostat će s Vesnom, veza će potrajati sedam godina. Danas je u ponešto bizarnoj poziciji, stari punker koji bi po prirodi stvari trebao biti protiv establišmenta, odavno je suprug Ivane Kekin, koja se kandidirala za predsjednicu Hrvatske.

Dogodi li se nekadašnjem punkeru da postane prva dama - kako će funkcionirati? "Lako i jednostavno: Bavit ću se i dalje svojim poslom." Bitno je samo da oštrica ne otupi, jer makar je veći dio njegova repertoara zapravo ljubavna lirika, dobrom dijelu njegove publike bitne su njegove angažirane pjesme. "Otkada jesam, otkad postojim, tražim tu pjesmu da mi bude štit i prave riječi da mi budu mačeta s kojom ću sjeći sve što mi smeta."

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Foto: Marina Uzelac, Aleksa Stanković 

Mara Pocrnić




    Preporučite članak: