Petra Ivšić i Ante Pavić razgovarali su s Predragom Sekulićem, članom sindikata INAŠ, koordinatorom stožera triju sindikata (EKN – Sindikat energetike, kemije i nemetala, INAŠ – Sindikat naftne djelatnosti i SING – Sindikat naftnog gospodarstva), ujedno članom i Udruge branitelja domovinskog rata Ina Sisak te predsjednikom Radničkog vijeća Ine. Donosimo integralnu verziju intervjua koji je izvorno objavljen na portalu Forum.tm: "Velika greška je što gotovo svi sindikati u Hrvatskoj ne žele oštrije nastupati. U Sisku se na proslavi Prvog maja okupilo pet središnjica. Mnogi od njih se ne usude otvoreno pričati. Već 25 godina pričaju istu priču dok se firme zatvaraju. Tko je njima branio da pri donošenju novog Zakona o radu bez problema skupe 100.000 ljudi? Umjesto toga je njih par odlučilo ići na Markov trg na pregovore. Netko ti ugrožava osnovna prava, a ti se na razgovorima složiš s tim. Ista stvar je sada i s rafinerijom."
Prošlo je gotovo godinu dana od formiranja Stožera za obranu rafinerije Sisak čija je glasnoća iznenadila one koji su htjeli zatvoriti rafineriju – Mol i hrvatsku Vladu. Predrag Sekulić, član sindikata INAŠ, od početka je koordinator stožera kojega čine tri sindikata (EKN – Sindikat energetike, kemije i nemetala, INAŠ –Sindikat naftne djelatnosti i SING – Sindikat naftnog gospodarstva) i Udruga branitelja domovinskog rata Ina Sisak, a ujedno je i predsjednik Radničkog vijeća Ine koja se godinama urušava i gubi svoja tržišta. Nedavno je poslao otvoreno pismo predsjedniku Uprave Ine Zsoltanu Aldottu u kojemu ga bez dlake na jeziku proziva za uništavanje Ine. Mol je 2009. godine dobio upravljačka prava nad Inom, čime se danas bavi Državno odvjetništvo. Osim gubitka radnih mjesta i daljnje devastacije grada Siska i hrvatske industrije, sanacija rafinerije nakon zatvaranja koštala bi milijarde kuna, od čega bi veliki dio trebala odvojiti i država. Stožer je odlučan u namjeri da spriječi takav scenarij, a Sekulić u razgovoru objašnjava gdje griješi cijela sindikalna scena u Hrvatskoj koja godinama isključivo razgovorom pokušava spasiti radnička prava pa joj je preostalo da bude barem razgovorljivi, ali tihi svjedok urušavanja radničkih prava, radnih mjesta i cijelih industrija. Sekulić se zalaže za beskompromisnu borbu, kakvu je zajedno s kolegama poveo u Sisku.
Zatvaranje Rafinerije Sisak najavljuje se već godinama. Po čemu je posljednja najava drugačija?
Zatvaranje je prvi puta spomenuto negdje 2001. godine. Tad se pričalo da postoji utjecajni riječki lobi koji se bori da sačuva riječku rafineriju, a da Siščani nemaju nikoga tko bi mogao lobirati za njih pa će biti zatvoreni. Međutim, nikad najava zatvaranja nije bila ozbiljna kao 2014. godine kada je i formiran stožer za obranu rafinerije, ali se sve svodilo na apele za razgovor s direktorom, kao što se opet nedavno pokušalo provesti. Naš je stav: nemaš više što pričati s direktorom, diži buku! Molu je cilj zadržati samo maloprodajni lanac.
Kakvi su ugovori potpisani s MOL-om, kako su upravljačka prava prešla u ruke Mađara?
Ugovornim obvezama s MOL-om potpisan je 2003. godine ugovor kojim je između mađarske i hrvatske strane ugovorena modernizacija riječke i sisačke rafinerije. Da su to napravili, danas ne bi pričali o zatvaranju rafinerija. Molu su 2009. godine predana upravljačka prava čime se danas bavi Državno odvjetništvo. Ako su tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu za to dali 10 milijuna eura mita, onda je bivši premijer vrlo jeftino predao jednu bogatu kompaniju u ruke Mađarima. Mol se, dakle, kao strateški partner još 2003. godine obvezao proširiti maloprodajnu mrežu, proširiti tržišta na zemlje u okruženju povećati istraživanje i proizvodnju te modernizirati rafinerije u Rijeci i Sisku. Ništa od toga nije napravio. Umjesto proširenja tržišta do Albanije, mi smo za sve ovo vrijeme gubili dosadašnja. U manje od pet godina pali smo s 13.000 zaposlenih na manje od 8.000. U Sisku su obnavljani samo neki pogoni, više na razini kozmetičkih promjena, što je najavljeno kao spas i razlog da se ne radi buka. Često tvrde da radimo s gubitkom, što nije istina jer smo, primjerice, u siječnju i travnju poslovali pozitivno. Ne smijemo odustati od onoga što su potpisali, a to je obveza modernizacije riječke i sisačke rafinerije.
Kada su počeli prvi ozbiljni otpori u Rafineriji i kako je došlo do osnivanja stožera?
Po meni je prvi ozbiljni početak (otpora) bio kada smo čuli da će se donijeti odluka o zatvaranju Rafinerije Sisak u rujnu 2014. Prvu informaciju o zatvaranju donio je Večernji list. U to vrijeme me nazvao Tvrtko Perković, po meni najbeskrupulozniji izvršni direktor u Ini. Rekao je da se ne brinemo, da će se gledati na socijalni moment. Pitao sam ga, o čemu on to priča, a on je meni spominjao članak u Večernjem listu. Odmah je izbila panika, novinari su počeli zvati, a mi smo se okupili na porti KP4. Sljedeći dan smo se sastali – Udruga branitelja i sva tri sindikata, da vidimo što ćemo napraviti. Tada sam saznao da je ranije postojao nekakav stožer koji se oformljavao u nekoliko navrata. Ubrzo smo krajem rujna oformili novi stožer u kojemu se nalazilo po tri člana svakog od sindikata i Udruge branitelja koja me je predložila za koordinatora. Tražili su nekoga tko nije godinama u vrhu sindikata i «zakočen» nečim. Osim toga, znali su da sam radio tu i da nemam dlake na jeziku. Neki su odmah na prvom sastanku predložili da treba razgovarati. Nisam se složio s tim, smatrao sam da treba ići beskompromisno i oštro, a ne razgovarati. To je bio stav dva sindikata i Udruge branitelja. Tako smo uspjeli dobiti zajednički stav. Ubrzo je došla informacija da će se sastati uprava, a potom i Nadzorni odbor. Imali smo pet dana za organizirati prosvjed. Nisam imao pretjerano mnogo vremena za učenje, ali Sisak je mali grad i mnogi su nam pomogli – ljudi su se javljali sami, nudili pomoć. Jumbo plakate smo dobili prijateljski, ništa nismo trebali platiti. Veliki broj ljudi se aktivirao i odradili su popratne stvari. Prostor smo, primjerice, dobili od grada.
Nedavno ste uputili otvoreno pismo predsjedniku uprave Ine Zsoltanu Adolttu. Zašto ste se odlučili na pisanje pisma?
U javnosti se ne govori dovoljno jasno o problemima u Ini. Znam brojke, godinama sam radio kao dispečer. Aldott mi u trećem pismu poručuje da svojim istupima u medijima škodim Ini koja je izlistana na burzi. To je bila ozbiljna prijetnja i zbog toga sam izašao s pismom, ali to nije jedini razlog. Željeli smo izazvati reakciju i Aldotta i hrvatskih političara. Na žalost, reakcija Aldotta nije bilo, iako sam čuo da je razmišljao o tome. Krajem lipnja imamo Radničko vijeće i skup radnika. Imao sam - više ne znam sreću ili nesreću – da me izaberu za predsjednika Radničkog vijeća. To me ubija što se tiče posla, ali mi koristi jer kao takav mogu davati izjave i pričati otvoreno o cijeloj Ini. Doći će i radnici iz Siska pa se nadam da će ljudi otvoreno i bez straha pitati o problemima u firmi. Kako vodim sjednicu dati ću svakome priliku da pita što ga zanima, a volio bih da dođu i radnici koji rade na pumpama. Jer je činjenica da se vrhuška boji samo mase. Oni doslovno uništavaju sve. Primjerice, istraživanje i proizvodnja nafte i plina pali su za pola, a mi znamo da se istog trenutka može podići za 30 posto, što bi dalo mjesec dana više rafineriji Sisak da radi domaću naftu. Jednostavno čekaju da se Sisak i Rijeka zatvore da počnu izvoziti tu naftu.
Mislite da će zatvoriti i Rijeku?
Rijeka je kao stvorena za distribucijski centar. Ona je dovoljno daleko od njihovih rafinerija. Sisak im smeta jer već imaju svoje dvije rafinerije, a s Mediterana će uvoziti bez problema.
Kakva je suradnja s ljudima u riječkoj rafineriji?
Nikakva. Mislim da u Rijeci još uvijek vlada mišljenje da će ostati na životu ako se zatvori Sisak. Na žalost, osim individualnih javljanja kada me zovu ljudi ili šalju poruke, nemamo nikakvog organiziranog kontakta. Neki ljudi se tamo i boje ostaviti pisani trag u komunikaciji sa mnom. Iz tamošnjeg sindikata (SING) su me pitali zašto sam poslao pismo predsjedniku uprave Ina grupe Zoltanu Adolttu i koji je motiv i cilj. Ne mogu vjerovati da mi profesionalni sindikalni povjerenik, koji od sindikalizma živi godinama, postavlja takvo pitanje.
Zvuči fatalistički?
To je stvarno stanje i nije mi jasno zašto politika šuti. Porobit će nas, oni preko nas ostvaruju veliku Mađarsku. S jedne strane imamo HDZ iz čijih redova dolazi predsjednica, a s druge SDP koji vodi premijer, a da ni jedne ni druge ne zanima što se događa. Prije nekog vremena sam pisao i jednima i drugima s obrazloženjem cijele situacije, a nisam dobio odgovora. Predsjednica nas nije primila. HDZ - šuti, SDP – šuti. Čuo sam informaciju da HDZ smatra da se treba umiješati u priču tek ako i kada pobijedi. Ja im poručujem da će tada biti kasno za bilo kakvu priču.
Predsjednik ste Radničkog vijeća Ine. Kakva je razlika u odnosu na sindikat ili stožer?
Ne bi trebala biti nikakva. Problem je što je naše Radničko vijeće isforsirano i napravljeno po nalogu poslodavca da bi se oslabila uloga sindikata. Radničko vijeće, recimo u Njemačkoj, ima pravo staviti veto na neke odluke poslodavca. Mi taj alat nemamo, mi smo instrument u rukama poslodavca. Radničko vijeće je samo savjetodavno tijelo jer poslodavac ne mora uvažiti naše mišljenje. On svoju namjeru može i dalje provoditi bez obzira na naše mišljenje. Ja kao predsjednik Radničkog vijeća mogu samo lajati i nekoga zbuniti. Uvijek se potpisujem kao radnik rafinerije ili povjerenik sindikata ili koordinator stožera. U otvorenom pismu sam prvi put u javnost izašao kao predsjednik Radničkog vijeća. Neki mi prigovaraju da otvorenim pismom omalovažavam ulogu Radničkog vijeća i statut, a ja ih pitam što ja to mogu napraviti drugo.
Pa dobro, onda vam valjda barem sindikati u Hrvatskoj aktivno pomažu?
Na žalost, surađujemo samo s pojedincima. Nama je svojevremeno od čelnika jedne od najvećih središnjica zamjereno što smo se kao udruga iz rafinerije došli do premijera Zorana Milanovića, a oni ne mogu doći. Prvo, mi nismo nikakva udruga, sam je premijer u Saboru sljedeći dan rekao da se susreo sa sindikalistima iz rafinerije. Znači mi nismo nikakva udruga. Kakve veze ima što su branitelji uz nas? Tko je središnjicama branio da dođu u Sisak i kažu da je vrijeme da probudimo ljude? Stari Ivan Tomac je super rekao Mladenu Novoselu: dok je dobro stanje u firmi, Radničko vijeće glođe poslodavca, sindikati organiziraju feštice, i krumpre. Mene to uopće ne zanima jer to nije primarna uloga sindikata. Kad je loše stanje kao što je, primjerice, u Petrokemiji ili rafineriji, tad je potreban stožer da se vidi da smo svi zajedno. Nitko se ne mora buniti ako mu kažem da lijepi plakate na ulici jer tada više nema veličina. Problem središnjica je da nisu dovoljno aktivne. Vjerojatno su svi u godinama, vjerojatno su ostvarili nekakva poznanstva i otupili su oštricu. Prvi put kad tražiš od nekoga uslugu – ti si gotov. Na žalost stanje kod nas je takvo da su svi u banani pa te mole za uslugice. Toga ne može biti. Shvatio sam da je percepcija ljudi prema sindikatima jako negativna.
Je li vam to tako iznenađujuće?
Nije. Velika greška je što gotovo svi sindikati u Hrvatskoj ne žele oštrije nastupati. U Sisku se na proslavi Prvog maja okupilo pet središnjica. Mnogi od njih se ne usude otvoreno pričati. Već 25 godina pričaju istu priču dok se firme zatvaraju. Tko je njima branio da pri donošenju novog Zakona o radu bez problema skupe 100.000 ljudi? Umjesto toga je njih par odlučilo ići na Markov trg na pregovore. Netko ti ugrožava osnovna prava, a ti se na razgovorima složiš s tim. Ista stvar je sada i s rafinerijom. Kolegica iz sindikata koja nema veze s rafinerijom, nego istraživanjem i proizvodnjom, govori kako treba nekakav sklopiti sporazum i pregovarati. Pitao sam što znači pregovarati. Pa o čemu ćemo mi pregovarati u vezi rafinerije Sisak? Naravno da su sindikati krivi, krive su središnjice. Polako se sad bude, postoje neki pojedinci, ali kao takav moraš biti iskren prema sebi i drugima. Moraš biti osoba kojoj će ljudi vjerovati. Otkako sam ušao u sindikat tvrdim da nije bitno tko je u kojem sindikatu. Radnik je bitan. Mislim da mnogi povjerenici imaju svoje interese jer je mnogo novca u igri. Ne kažem da su dobili novac, ali su moguće određene usluge. Prošli tjedan sam bio na sportskim igrama branitelja u Tisnom i zvali su me da nešto kažem prilikom dodjele pehara. Ja sam u deset rečenica rekao ono što branitelje zanima: «nismo se dali tad gaziti, a sad nas gaze. Jesu li naši prijatelji ginuli za ovo?». Poručio sam i Osijeku, i Zagrebu, Kutini i Rijeci da se probude. Ni sam ne znam u čemu je problem, očito je da nema snažnih pojedinaca, a sustav nije takav da se dosadašnji čelnici mogu zamijeniti samo tako.
Mislite li da bi onda trebalo raditi na demokratizaciji sindikata?
Sigurno. Recite mi na koji način će se promijeniti neki čelnik? Nikako, dok ne ode u mirovinu. Jednako kao i u političkim strankama. Smatram da članovima treba dati da više mogućnosti da izravnije odlučuju.
Koja je metoda najbitnija kod organiziranja radnika – medijska, organizacijska ili stvaranje mreže?
Svaki od sindikata i udruga ima svoje glavno povjereništvo i mrežu po svim pogonima. Što se toga tiče mi se znamo susretati odvojeno, a znamo napraviti i zajednički susret kad nas bude 50-ak da podijelimo informacije. Medijsko praćenje je bitno jer bez medija sigurno ne bi bilo ništa u vezi Rafinerije i Upravu je iznenadilo što su nas popratili. Bojim se da se odugovlači s odlukom o zatvaranju. To je isprobana metoda po cijeloj Ini. Moramo biti stalno u krugu tvrtke, obilaziti ljude i razgovarati s njima. Veliki problem je odlazak starijih ljudi uz otpremninu jer se boje da toga više neće biti sljedeće godine. S druge strane nam odlaze inženjeri. Neki mlađi ljudi su otišli jer nisu mogli izdržati da ništa ne rade i ne napreduju. Odlaze ključni ljudi koji su školovani u ovoj rafineriji. To bi mogao biti još jedan vid pritiska jer rafinerija bez stručnjaka koji su stjecali iskustvo u njoj nema mnogo budućnosti.
Sisak, koji je svojedobno zapošljavao više ljudi nego što je imao stanovnika, deindustrijalizacijom je možda pogođen više od svih gradova u Hrvatskoj. Je li bilo organiziranog radničkog otpora? Čini se da je sve prošlo prilično potiho?
Uzet ćemo primjer Željezare, to je bio početak kraja uništavanja ovog grada. U njezinom slučaju okupilo se nešto Siščana i radnika Rafinerije koji su dali podršku, ali politika je bila snažna. Oni su počeli prosvjedovati zbog neisplaćenih plaća pa su ih smirili. Došao je i nekakav inozemni partner, a onda je u jednom danu tisuću ljudi dobilo otkaz, to nisi imao gdje pročitati ili čuti. Na žalost, ljudi su u ovoj zemlji i u ovom gradu otuđeni. Svatko gleda svoj interes. Često mi kažu da je sve propalo pa grad svejedno živi, tako će i u slučaju zatvaranja rafinerije. Moj odgovor je da ako se tako nastavi više neće biti ni bolnica, ni vrtića i da neće više imati gdje raditi. Ne znam zašto su naši ljudi takvi. Svi mi lako kritiziramo bilo koga, ali nešto konkretno napraviti je teško. Ljudi se boje i to mi je razumljivo, ali dok ne budu gorjeli auti i ne skupe se ljudi - neće biti promjena. Ja sam, međutim, optimist jer sam svjestan koliko novaca tu postoji i jer sam svjestan da ljudi u Ini koji me svakodnevno zovu i daju mi podatke i dokumente znaju da se situacija može poboljšati. Volja postoji.
Lokalna vlast vam daje nekakvu podršku?
Imamo podršku grada, županijske ili gradske skupštine, ali to je kao kad žališ nekoga sa strane što nema za kruh, a nećeš mu dati za taj kruh. Suosjeća s tobom, teško mu je kad te gleda, ali ti neće dati tih pet kuna, nego će za taj novac popiti kavu. Tako i oni. Ništa nemaš od politike, sve su to razgovori, kao da ispituju – «samo da mi ne prijeđe na drugu stranu, da ne prijeđe kod protivnika», pa žele pričati s nama, valjda da opipaju teren. Definitivne podrške nemamo. Od župana smo tražili da nas poveže s nekim u vladi, ali ništa. Ono što ja želim, i što sam pisao premijeru i predsjednici, da Ina mora bit nad stranačkim interesima.
U stožeru su i branitelji. Oni nastupaju kao takvi, ali jesu li svjesni da su prije svega radnici?
Taj braniteljski dio je svjestan toga, ali u Ini je također bilo svega, pa je tako potpisan sporazum između branitelja i Ine kojim su oni izdvojeni iz kolektivnog ugovora i mislim dva od tri potpisnika sad odlaze uz otpremnine. Rekli bi da je to pozitivna diskriminacija, ali mislim da nije dobro takvo izdvajanje. Mnogo ljudi se pitaju zašto netko uzima veću otpremninu jer je bio branitelj, a drugi koji je gasio požare za vrijeme rata ima manju. To je, nažalost, trenutna situacija i teško će se netko odreći svog kolača. S druge strane i sâm sam branitelj, i mislim da smo jaki, a da bi trebali biti konkretniji u istupima. Svi branitelji su članovi nekog od sindikata i interes je isprepleten. To što bi čelnici htjeli nešto drugo, druga je priča. Činjenica je da se poslodavac jedino boji zajedništva.
Zato surađujete s Petrokemijom. Koliko je suradnja s tamošnjim stožerom utjecao na snagu vašega?
Kad su me izabrali za koordinatora odmah sam nazvao Željka Klausa i dogovorio sastanak s njim u Kutini gdje smo se susreli. Naime, odmah nakon što smo osnovali stožer imao sam mnogo poziva političkih stranaka. Željeli su se susresti i dati načelnu podršku. Htio sam vidjeti kako se on othrvao tome, jer znam da je stožer tamo bio jak i dobar. Bio sam tamo, pričali smo sat i pol nakon čega smo se povremeno znali čuti. Tada je on nakon par mjeseci rekao da bi bilo dobro da se udružimo na način zajedničkog djelovanja prema politici i prema građanima. Osim toga, čujem se s ljudima koji su pokazali da nemaju straha, a da im je dobrobit firme i države na prvom mjestu, poput Mijata Stanića. Ono što za sad koristim su savjeti.
Ono čega se ja bojim da bi rafinerija mogla biti žrtvovana kao ustupak za preuzimanje Petrokemije. Ono čega se oni u Kutini boje je da im se ne dogodi kao i sisačkoj rafineriji jer Mađari također imaju tvornicu umjetnih gnojiva u Mađarskoj koja slabo posluje i nema tržišta koja će ga dobiti ako se poveže s Petrokemijom koja ima gotovo cijelo hrvatsko tržište. Koliko se radnici mogu oduprijeti tome, teško je reći.
Kada će se pokrenuti proizvodnja u sisačkoj rafineriji?
Po sadašnjim informacijama, prerada će biti nastavljena u kolovozu, ali to je ništa jer ćemo raditi mjesec do mjesec i pol dana. Mi ćemo sada kao stožer izaći s priopćenjem i upozorenjima o lošim događanjima oko RNS.
Može li rafinerija preživjeti bez modernizacije?
Muči nas mnogo teških ostataka. Dubina prerade nam je premala. U vrijeme kad su morali modernizirati rafinerije u Sisku i Rijeci, oni su to napravili kod sebe u Mađarskoj i Slovačkoj. Rafinerija mora raditi. Oni s druge strane, zamagljuju stvari pa su tako na stol donijeli dva elaborata o prenamjeni rafinerije kojima je cilj zapravo zatvoriti rafineriju. Jedan elaborat je obuhvaćao ostanak 50 ljudi. To je sprdačina. U prvom slučaju proizvodnje baznih ulja sirovina bi trebala dolaziti iz Rijeke koje bi prerađivalo 50 ljudi. Tek oko 20 do 25 posto proizvoda bi mogli prodati u Hrvatskoj. Sve ostalo bi opet trebalo ići u Rijeku za mediteransko tržište. Dakle, prilično neisplativo. Drugi elaborat se tiče proizvodnje biodizela druge generacije. Riječ je o investiciji vrijednoj oko 150 milijuna dolara uz povrat od 15 godina. Oko 100 radnika i 40 na skladištu. Međutim, jedino što je u elaboratu navedeno kao pozitivno je da Hrvatska ima hrpu neobrađene zemlje. Hrvatska, međutim, nema mrežu prikupljanja biootpada. Pitanje je i kako će se EU postaviti prema kvotama. Prema elaboratu bi na zemlji radilo 500 do 600 kooperanata, a da se pritom nije razradilo koliko će im uopće biti plaćeno i hoće li prihvatiti ponuđenu cijenu. Ubacili bi i nešto GMO-a koji daje zgusnutiju masu. Zašto bi seljak pristao da zagađuje zemlju GMO-om koji ne želi imati na svojim poljima? Ono što je ključno da se u jednom i drugom slučaju navodi da će Mol u tim slučajevima prvo zatvoriti rafineriju pa će onda donositi odluke o ulaganjima. Stvar je, dakle, jednostavna: zatvorit ćemo rafineriju, a onda ćemo razmišljati. Odgovornost za sve ide prema Predsjedniku uprave Aldott Z. Na moju konstataciju da jedino Isil prevozi naftu u željezničkim vagonima, odgovorio mi je da je svejedno nafta, dizel ili benzin. Sramotno je da Predsjednik uprave jedne naftne kompanije, ne zna razliku između benzina, dizela i nafte. To je problem, oni očito imaju neograničeno novca i mogu raditi što god hoće. Oni misle da su svi oko njih prilično glupi. Moje je mišljenje da ovu kompaniju vode iz MOL-a financijaši, a ne naftaši.
Tekst je nastao kao dio projekta Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
Izvor naslovne fotografije: Sisak Info portal
Intervju vodili:
Preporučite članak: