U prvom je dijelu Početnice za antisindikalno djelovanje naša Dunja Kučinac predstavila osnovne taktike poslodavaca za razbijanje sindikata (union busting): širenje antisindikalne propagande, plašenje radnika i radnica te zavlačenje i iscrpljivanje novoosnovanih sindikata. Danas vam donosimo drugi dio Početnice s malo radikalnijim taktikama.
Na skoro svaki tekst o “boomu sindikalizacije” koji je posljednjih godinu-dvije zahvatio niz popularnih američkih kompanija, od Starbucksa do Amazona, mogli smo pročitati barem još jedan o snažnim kontrasindikalnim udarima koji su taj boom pokušali, a ponekad i uspjeli oslabiti. U Sjedinjenim Američkim Državama antisindikalno je djelovanje poznato pod pojmom union busting, odnosno razbijanje sindikata, a obuhvaća niz praksi kojima kompanije nastoje najprije spriječiti sindikalizaciju, a onda i opstruirati, oslabiti ili uništiti djelovanje sindikata: od širenja antisindikalne propagande i zastrašivanja, preko pritisaka i otkaza radnicima. Firme pritom često prelaze granice zakona, a eventualne kazne unaprijed uračunavaju u trošak poslovanja, baš kao i lovu koju obilno keširaju za vanjske privatne stručnjake i konzultante za uništavanje sindikata.
Iako se union busting biznis nešto sporije i drugačije razvija van SAD-a, a i zakonski je okvir nešto drugačiji, taktike koje usvajaju i koriste američke firme u određenoj se mjeri koriste i drugdje. Solidan dio njih prepoznali smo i na domaćem terenu, primjerice u kontakt centru City Connect ili Plodinama u kojima zadnjih godinu dana kroz medije pratimo gadne pritiske na sindikate.
Zbog toga donosimo borbeno štivo za vruće dane jer ljeti kapitalizam radničke ruke i sindikalne zastave ne lomi ništa nježnije nego ostatak godine – malu antisindikalnu početnicu koja nam može pomoći u raskrinkavanju napada na radničko organiziranje. Ti se napadi na van redovno (nekad bolje, nekad lošije) maskiraju i prikrivaju kako se firmu ne bi moglo optužiti da krši zakonom zajamčeno pravo radnika da se sindikalno udružuju. U prvom dijelu početnice zagrijali smo se nešto “blažim” taktikama blaćenja sindikata kao nepotrebne, štetne i skupe “treće strane”, plašenja radnika i izmaranja sindikata odugovlačenjem pregovora oko kolektivnog ugovora. U ovom, drugom i posljednjem dijelu union busterske skripte čekaju nas dvije nešto grublje antisindikalne lekcije.
Antisindikalna lekcija br. 4: proizvodnja kontrasindikalne radničke struje
Antisindikalna propaganda i djelovanje, naučio je od svojih konzultanata dio poslodavaca, osobito su korisni kada ne dolaze iz usta i ruku šefova i menadžera. Konfrontacija sa sindikatom još je učinkovitija kada dolazi, barem naizgled, odozdo – od strane samih radnika. Zbog toga se dio poslodavaca odlučuje na nagovaranje nekolicine zaposlenika da vode kampanju protiv sindikata, objašnjava američki Sindikat radnika u sektoru komunikacija (Communications Workers of America; CWA) u svom Priručniku za razbijanje sindikata.
Iako antisindikalni materijal koji ti radnici dijele zapravo odražava perspektivu poslodavca, djeluje kao da je autentične domaće, radničke izrade, a ne kao da ga je platila firma, što bi bilo ilegalno. Te se radnike, kažu, često regrutira iz krugova rodbine ili prijatelja pojedinaca iz menadžmenta, onih koji se politički opiru sindikatima ili pak onih koji su imali neko prijašnje negativno iskustvo s njima. Katkada im se pritom obećaju nagrade ili napredovanje. Za povišice nesindikaliziranim radnicima prošle se godine, recimo, tužilo već spomenuti Starbucks.
Kod nas su dobro poznati izrazi „štrajkbreheri“ za radnike koje se iskoristi da bi se slomila industrijska akcija, kao i izraz „žuti sindikat“ za sindikate koji samo prividno rade u korist radnika, a zapravo održavaju situaciju koja odgovara poslodavcu. U City Connectu smo, pak, prošle godine mogli pratiti kako se antisindikalna borba odvijala kroz izbore za Radničko vijeće, kada je glavnu funkciju u slabljenju RIS-ove podružnice preuzela upravo nekolicina radnika.
S obzirom na to da ranije u firmi nije bilo Radničkog vijeća, prema Zakonu o radu je njegovu funkciju obavljao sindikat. Kako bi srušili to sindikalno Radničko vijeće, objašnjava sindikalni povjerenik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) Igor Čudić, uprava je kroz middle management (srednji sloj menadžera) inicirala izbore za Radničko vijeće na koje se, osim sindikalne, javila i druga lista, po svemu sudeći na to potaknuta od strane uprave. Već su pri skupljanju potpisa potrebnih da bi se išlo u izbore, a riječ je o 20 posto radnika firme, iz sindikata primijetili nepravilnosti: „Imali smo dojavu da je osoba koja je skupljala potpise išla na sastanke s direktorom. Radnici su pozivani u urede nadređenih ili su im oni prilazili jednom po jednom da se potpišu. One koji su radili od doma su zvali da trebaju doći u firmu i dati potpis. Ljudima su davali prazan papir na potpisivanje. Što god da bi ih ljudi pitali o svrsi potpisa, oni su odgovarali potvrdno, bilo da je to za veće plaće, bilo da je čak da to nešto za sindikat.“
Dok su trajali sami izbori, govori Čudić, trajala je i antisindikalna propaganda: „Jednog našeg člana su zvali na razgovor. Rekli su mu da mi pravimo nered i razdvajamo ljude u firmi, da više nemamo atmosferu kao ranije. Taj je dečko s naše prešao na drugu listu. Ta je strana tada dijelila antisindikalni letak. Letak nije imao nikakav plan i program njihove liste, samo optužbe da sindikat laže, širi mržnju i napada ljude.“ Sadržaj letka sugerira da, naspram njih kao “pravih” radnika, sindikat čine „profesionalni neradnici“ koji samo žele „rušiti“ i zastupaju interese „samo dijela radnika“. Sindikalna je lista u konačnici izgubila izbore – u Radničko vijeće ušlo ih je samo dvoje od ukupno pet članova, što znači da nemaju većinu. Zbog toga, kaže Čudić, Radničko vijeće djeluje kontrasindikalno: „Bilo što što dolazi na Radničko vijeće i trebalo bi biti u korist radnika, ne prolazi.“
Radničko se vijeće koristilo kao instrument antisindikalne borbe i u već spomenutim Plodinama, o čemu smo nedavno pisali. Tamo je Nezavisni sindikat radnika Hrvatske (NSRH) uspio rušiti posljednje izbore zbog niza nepravilnosti: od toga da su poslovođe zvali radnike s pitanjem žele li biti članovi Radničkog vijeća, a onda im i osobno dijelili glasačke listiće, preko sugeriranja toga što da se zaokruži, sve do činjenice da su na listama potpisivanima prilikom preuzimanja glasačkih listića završavala imena radnika koji ih, kako su tvrdili, nikada nisu sami potpisali, zbog čega su izbori u konačnici i pali na sudu.
Antisindikalna lekcija br. 5: kažnjavanje
Koliko god se dosadašnje lekcije čine kao prljava biznis igra, one djeluju još sasvim nježno ako zavirimo malo dublje u rukav u kojem poslodavci drže svoje antisindikalne aseve. Tamo ćemo često naći i puno čvršće union busterske mišiće: otpuštanje sindikaliziranih radnika ili sindikalnih vođa, pa i zatvaranje poslovnica s jakim sindikatima. Ove su optužbe u zadnje vrijeme padale na adrese skoro svih do sad spominjanih kompanija: Starbucks, Apple, Amazon, Trader Joe's, Tesla. Prošlog smo proljeća čak čitali vijest da je Amazon otpustio menadžere najnižeg ranga iz skladišta JFK8, koje je postalo slavno kao žarište sindikalizacije u firmi. Nagađa se da su otkaze dobili upravo jer nisu uspjeli zaustaviti sindikat.
Dakako, s obzirom na to da je targetiranje i diskriminiranje radnika na temelju članstva ili naklonjenosti sindikatu ilegalno, firme redovno te otkaze ili gašenje pojedinih dućana, kafića i drugih poslovnica argumentiraju „potrebama poslovanja“. Sindikati mogu dizati tužbe i dokazivati da su takvi otkazi ilegalni, međutim, naveliko se piše i govori o tome da čak i kada tužbe uspiju, kazne su premale da bi zaista zastrašile kompanije i odgovorile ih od ponavljanja identičnih poteza. Drugim riječima: kazne su, očito, baš kao i angažiranje vanjskih union bustera, već u poslovnoj računici.
Dapače, ne samo da kompanije koje ilegalno razbijaju sindikate i krše zakone discipliniranjem ili davanjem otkaza sindikalnim povjerenicima i članovima nisu dovoljno financijski kažnjavane, nego istovremeno dobivaju pozamašne javne pare od Europske komisije, kako prenosi Bilten iz nedavnog izvješća Međunarodne konferencije sindikata (International Trade Union Confederation; ITUC). Zbog toga se među zahtjevima u novom akcijskom planu Europske sindikalne konfederacije (European Trade Union Confederation; ETUC) našao i taj da “samo poduzeća koja poštuju radnička i sindikalna prava, pregovaraju sa sindikatima i čiji su radnici obuhvaćeni kolektivnim ugovorima, dobiju pristup bilo kojem obliku javnih sredstava”.
Upravo su otkazi najrecentniji udarac koji je primio sindikat u City Connectu. Desila su se, kaže Čudić, dva vala otkaza koji su pogodili sindikalne redove. Prvi je bio kolektivni višak radnika uoči ukidanja jednog od odjela. Tu je, kaže, teško ustvrditi da je riječ o kontrasindikalnom potezu, ali je među otpuštenima bilo jako puno njihovih članova. Ne možemo znati je li gašenje City Connectovog odjela imalo veze s brojnošću sindikalnog članstva u njemu, ali isto tako moramo priznati da nas dosta podsjeća na američke primjere zatvaranja netom sindikaliziranih dućana ili kafića.
Druga tura otkaza, nastavlja Čudić, uručena je samo njihovim članovima. Uz njega, troje je radnika proglašeno tehnološkim viškom, a jednoj kolegici nije produljen ugovor. Paralelno su, govori, zaposlili nove ljude koji rade identičan posao, ali na radnom mjestu novog imena. Da sve djeluje pomalo kao skeč, pritom ne osobito pedantno odigran, govori i činjenica da im je šefica, nakon što su ju pitali zašto ih, umjesto da ih otpuste, naprosto nisu prebacili na ta nova radna mjesta, odgovorila da „nisu zaslužili“.
Međutim, Čudić kao sindikalni povjerenik nije mogao dobiti otkaz samo tako jer je za njega potrebna suglasnost sindikata. Nakon što su mu rekli da „nije više potreban firmi“ i da može odmah otići, blokirali mu karticu za ulazak na radno mjesto i izbrisali poslovni mail, Čudiću su i ponudili, kaže, drugo radno mjesto, ali na projektu za koji je naknadno saznao da je pred gašenjem te se, doista, u međuvremenu i ugasio: „Odbio sam, a paralelno smo poslali zahtjev za zaštitu prava da me se vrati na radno mjesto koji je firma izignorirala pa je sindikat poslao tužbu. Još jedan otpušteni kolega ih je uz pomoć sindikata tužio. Isti dan kad sam dobio ponudu za taj drugi posao je na sindikat došao zahtjev za suglasnost za moj otkaz, koju nismo dali. Ne znamo je li firma tu suglasnost tražila od suda, ali pretpostavljamo da jest.“ Dok čeka da se njegova situacija riješi, Čudić već preko dva mjeseca svaki dan uporno dolazi na posao i sjedi u prostoriji Radničkog vijeća, s obzirom na to da su mu uskraćeni mjesto i sredstva za rad.
O otkazima sindikalnim povjerenicima i sudskoj praksi nadomještanja suglasnosti za takve otkaze razgovarali smo i s predsjednicom Sindikata graditeljstva Hrvatske (SGH) Jasenkom Vukšić. Njihov je sindikat, kaže, kroz godine imao više takvih slučajeva: „Uvriježila se sudska praksa da poslodavac u tom postupku ne treba dokazati opravdanost razloga za otkaz nego samo osnovanu sumnju da postoje razlozi za otkaz. Te suglasnosti su se na sudu pretvorile u nešto što više nema veze s pravim intencijama zakona. One su tu samo forme radi. Moralo bi biti u pitanju nešto jako eksplicitno da biste vi kao sindikat dobili sudski spor. Sudovi bez problema nadomještaju suglasnost za otkaz, ali i ako to ne naprave, već bude ionako kasno. Toliko se poremete odnosi da je čovjeku poslije takvih tužbi gotovo nemoguće ostati u firmi, imamo možda samo jedan takav primjer.“
Vukšić spominje i druge primjere “udaljavanja” sindikalnih povjerenika. „Kad se treba naći način na koji spriječiti povjerenike da rade svoj posao ili da se članovi istupe iz sindikata, mašta poslodavca radi sto na sat“, govori Vukšić. Katkada se, kaže, namještaju povrede radnih dužnosti: „Od buhe se radi slon, broje se i zbrajaju sitne povrede radnih dužnosti. To poslodavci iskoriste i mogu na kraju dati redoviti otkaz zbog vrlo banalnih stvari.“ Događa se, također, da zbog pritisaka ljudi na kraju odlaze sami. „To su uglavnom prirodni vođe u svojim sredinama. Obično se radi o dobrim radnicima koji su primjer. Kad se nađu u situaciji uznemiravanja i mobingiranja, odlaze sami. Nekad uspiju dogovoriti otpremnine, nekad daju izvanredni otkaz i odu. Sve je to vrlo perfidno. Masu puta ništa ne možete dokazati.“
Zakon je, smatra, po pitanju zaštite sindikata štur i nedostatan, a ne pomažu ni međunarodni mehanizmi. Prijavljuju, kaže, kršenja Međunarodnoj organizaciji rada (International Labor Organization; ILO), međutim to je uglavnom formalnog karaktera: „Zabilježi se, ali nema konkretnog odgovora ili povratne mjere koja bi nam pomogla.“ Zbog toga smatra da su potrebne zakonske promjene, primjerice davanje neke vrste imuniteta onima koji se bave sindikalnim radom, ali i uređivanje odnosa i sindikata kroz kolektivne ugovore.
O pravnom okviru koji štiti sindikalno organiziranje u Hrvatskoj, ali i o njegovim ograničenjima, porazgovarali smo i s izvršnom tajnicom za radno i socijalno pravo Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Sunčicom Brnardić. „Ustav RH i Zakon o radu na više mjesta jamče radnicima pravo na slobodu udruživanja – odnosno pravo na osnivanje sindikata i slobodno učlanjivanje i iščlanjivanje iz istih. Sindikat može od suda tražiti zabranu djelatnosti koja je protivna tom pravu, a takve prakse mogu biti i predmet kaznenog progona. Uz to, Zakon o radu, pa i Zakon o suzbijanju diskriminacije propisuju da nitko ne smije biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva u sindikatu“, objašnjava Brnardić te nastavlja: „Nažalost, događa se da ne uspijemo zaštititi ni sindikalne povjerenike od otkaza, a zaštita prava na sindikalno organiziranje često zapne na dokaznom postupku, a zbog sporosti pravosuđa ionako je i slabo učinkovita“.
Zbog toga Brnardić smatra da je jedini pravi odgovor na anti-sindikalno djelovanje jače zbijanje sindikalnih redova: „Iako netolerancija prava na sindikalno udruživanje u Hrvatskoj svakako nije fenomen novijeg datuma, valja očekivati i da će poslodavci postajati sve inovativniji u tom pogledu, i da će sindikati morati nalaziti načine kako se tome prilagoditi. U tome je u krajnjoj liniji smisao sindikalne borbe“.
Naša je mala antisindikalna početnica, nadamo se, kakav-takav prilog raskrinkavanju tog fenomena i time pomoć u sindikalnoj borbi. Dok je sindikata poslodavci će ih, nema sumnje, nastavljati blatiti, oslabljivati i gaziti. Naša će domaća ekipa pritom, predviđamo, biti sve vještija u prepisivanju najkreativnijih i najperfidnijih taktika od zapadnjačkih union bustera. Sindikatima preostaje samo da drže korak i ne popuštaju, a radnicima da, svaki put kad ih menadžer odvuče na stranu i pokuša s lažnim smiješkom na licu prodati priču da je sindikat suvišan i skup, još čvršće u džepu stegnu svoju sindikalnu iskaznicu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Joe Piette/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: