Bivši radnici propale tvornice koja je uništena u, sumnjaju, namjerno podmetnutom požaru, a zaposlenici ostali nezbrinuti, odbačeni od države i mršavih socijalnih institucija, od medija, politike, sudstva, od crkve, od svih, ugroženi egzistencijalno i egzistencijalistički, kreću prizivati mrtve.
Očajni i obespravljeni, preko tih mrtvih kreću prizivati vraga, nadaju se tako osvetiti lokalnim šefovima i šerifima koje krive za svoju propast. O tome pripovijeda novi film srpskog redatelja Mladena Đorđevića "Radnička klasa odlazi u pakao", socijalna tranzicijska drama u kojoj je i psihološkog horora i crne komedije, u njoj je i momenata osvete i ezoterije ... Đorđevićeva radnička klasa pobjednik je ovogodišnjeg zagrebačkog Subversive festivala.
U posljednjoj sceni filma gledatelj je ostavljen s porukom da je - snaga u radničkoj klasi. Vjeruje li redatelj Đorđević, koji potpisuje i scenarij i produkciju, da su neke bitnije, suštinske promjene u kapitalizmu moguće?
"Kroz ovaj sam film i sam sebi pokušao odgovoriti jesu li promjene moguće. Nisam siguran da sam to i uspio. Ljudska je priroda komplicirana. Čovjek kako teži slobodi teži i zarobljavanju, nema tog ushićenja oslobađanjem ako prethodno nije bio zarobljen. Silno smo kompleksna bića, u nama je neka stalna igra između zarobljavanja i oslobađanja. Krajnje je jednoznačno proglasiti čovjeka bićem slobode, to je pojednostavljivanje, posvemašnja simplifikacija ljudske prirode.
U mom filmu ljudi prolaze kroz vrlo kompliciran put, ti likovi odlaze na put unutarnjeg oslobađanja prije no što dođu do vanjskog oslobađanja, ako uopće i dođu, da ne odajemo sadržaj gledateljima.
Po meni je bitnije to unutarnje oslobođenje, jer do vanjskog oslobođenja i vanjske promjene može doći jedino nakon unutarnjeg oslobađanja. Revolucije mogu biti varka, samo maska koja služi starim centrima moći da se prikriju i prežive u novim vremenima. Često su revolucije, gledali smo to i puno puta kroz povijest, samo obmana, scenarij za čuvanje kontinuiteta tih duboko instaliranih, starih centara moći."
Što se suštinski promijenilo u odnosu prema radništvu od 1990-ih na ovamo, u Srbiji ali i šire?
"Na globalnom nivou nositelji krupnog kapitala više ne moraju puno strepiti, jer ne postoji opasnost širenja komunizma. Mislim da će socijalna država i država blagostanja biti sve labavija, da neće više postojati velika socijalna davanja niti na Zapadu, a radnici će imati sve manje prava. Pogledajte kako to izgleda na bogatom i socijalno osviještenom europskom sjeveru, tamo gdje je socijalna država postojala u svojoj punoj snazi, a danas je i tamo sve tanja. Što onda uopće reći o radništvu u Srbiji?
Sve se više govori o prekarijatu, o ljudima koji rade privremene i povremene poslove, koji nemaju nikakvu sigurnost. To je danas postala dobro poznata svakodnevica mnogih. Ne samo na Balkanu, već i na Zapadu. Iako su se odavno ljudi bili izborili za osamsatno radno vrijeme to više kao da i ne vrijedi. Ovdje, na našim prostorima, radnička klasa je možda već i mrtva, svakako ne možemo više govoriti o radništvu kao klasi. Ljudi s ovih prostora su se uoči ratova 1990-ih odlučili da se ne povežu po klasnom ključu, već su se povezali po nacionalnom ključu i rezultat nam je svima, nažalost, dobro poznat."
Što bi bilo da se, danas to zvuči utopijski, 1990-ih dogodilo povezivanje po klasnom ključu, klasnoj solidarnosti i osjećaju? Kako bi izgledali naši životi, ovi prostori i društvo?
"Da su se povezali po klasnom osjećaju, a slažem se da je to utopija, sigurno bi živjeli bolje i imali veća socijalna prava. O tome uopće ne dvojim i pri tome ne mislim da sam naivan. Ali, u interesu kapitala nikad i nigdje nije bilo i neće niti biti da se ljudi povežu po radničkom ključu, po nekom socijalnom osjećaju. Kapitalizam funkcionira tako što, da bi se resetirao i da bi preživio, stalno izaziva ratove. Rat je kapitalizmu potreban, rat ga hrani."
Postoji li neka realna alternativna kapitalizmu?
"To je pitanje za mnogo stručnije ljude od mene. Taj sistem gura svijet u propast, uništava prirodu, uništava ljudske živote. Ali, kapitalizam nije ugrožen, možda će se preoblikovati u ono što Yanis Varoufakis govori, u tehnofeudalizam.
Što bi bila alternativa? ... o tim alternativama, o nekom boljem svijetu gdje su ljudi ravnopravniji mašta se oduvijek, ali to se ne ostvaruje. No, ljudski je da ne odustajemo od tih po mnogima utopijskih ideja. U srži kapitalizma je psihološki problem, ljudi teže i stvaraju taj umjetni svijet, jer ne mogu stvoriti odnose ljubavi u realnom svijetu. Zbog tog nezadovoljstva koje vjerojatno seže duboko u rano djetinjstvo ti nesretni ljudi pokušavaju stvoriti jedan neprirodni, artificijelni svijet u kojem će se osjećati bolje i zadovoljnije - okružuju se tvornicama, neboderima, virtualnim prostorom, a sve ne bi zaboravili na svoju smrtnost.
Spoznaja da je čovjek smrtno biće uzrok je puno nezadovoljstva i nesreće, u tome je strah i duboko razočarenje u prirodu i ovaj realan svijet. Suština je jednostavna: čovjek se osjeća usamljeno i nevoljeno i zato i odatle kapitalizam, on je odgovor na tu potrebu za gomilanjem materijalnih vrijednosti na kojoj onda ljudi temelje osjećaj sigurnosti, kad tu sigurnost već ne nalaze ni u sebi ni u drugim ljudima. Nažalost, tako se ponašaju i intelektualci dok pokušavaju gomilati znanje i informacije. Jer, i to je isto kapitalistička logika."
Kako osobno u tom smislu funkcionirate?
"Ja se zato i bavim pokretnim slikama. Ne bih li zaobišao tu logiku kapitalizma i intelektualizma odlučio sam se baviti slikama, a ne riječima jer mislim da riječi služe porobljavanju, ideologije bilo s lijeva, desna ili centra koriste riječi ne bi li vladale, a iza svake ideologije je neki centar moći i interesna grupa. Uostalom, na početku Starog zavjeta se kaže "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog." Ja kao filmaš želim ići s one strane riječi, u područje slobode. To je moj odgovor kao umjetnika."
Jesu li radnici iz filma naivni ili ... posve očajni?
"Prije svega su očajni i iz tog očaja oni odlaze tim ekstremnim putem koji podrazumijeva prizivanje mrtvih i šurovanje s đavlom. Možda u nekim situacijama djeluju kao glupi i podložni manipulaciji, ali oni su ljudi stjerani u kut, nemaju kud i onda su neki njihovi potezi, sasvim je to zapravo razumljivo, iznuđeni. Na početku filma zatičemo ih kako gledaju reality programe.
To su ljudi reality show programima gotovo pa anestezirani i pod tom anestezijom kreću na put kontaktiranja s vragom. Naravno, vrag u mom filmu je tragikomični vrag, moji su likovi sotonisti amateri, sve je u komičnom ključu. Ne treba puno očekivati od ljudi koji su satjerani u kut, i tako životare već dugi niz godina, da ne kažem desetljećima, i koji su pod utjecajem reality show programa. Oni su opijeni. Sedirani. Njih je sistem već izbacio iz stroja. Pobrinuo se da ih učini što manje opasnima."
Od očajna čovjek možda u nekom trenutku ne treba puno očekivati u smislu racija, ali očajni ljudi mogu biti i masa koja donosi promjene?
"Može, ako je čovjek ostavljen bez kruha. Ali, vlastodršci vode računa da kruh i burek ne budu skupi, gladni nisu. Jesu na dnu socijalne ljestvice, ali ipak imaju što jesti. Vlast zna da je važno dati im kruha i igara. Tako je oduvijek. Konačno, u Sovjetskom Savezu, baš kao i u carskoj Rusiji jeftina je bila votka. Analgetik za dušu. Pazilo se da je to lako dostupno, puno se pilo. A današnje igre su ti reality show programi koje ljudi gledaju po ekranima."
Je li u ovom visoko informatiziranom društvu nadzora moguća revolucija?
"Mislim da nije. A, nisu ni ljudi više spremni ginuti, jer su kroz blockbustere i razne američke filmove stalno bombardirani nasiljem i smrću. Ljudi su danas u balonu, odvojeni od stvarnosti, naročito je to slučaj na Zapadu. A takvi onda više nisu spremni za akciju. Anestezirani su, kod nas je to buljenjem u reality show programe, na Zapadu je to guranjem u digitalni svijet.
To je i strategija centara moći, da nas se non-stop bombardira velikom količinom informacija. Jer, to bombardiranje kroz medije kratkim impulsima podrazumijevaju kratka pražnjenja. Djeluje mi kao da je današnji prosječan čovjek pacijent koji je stalno pod invazijom velikog broja impulsa koji podrazumijevaju kratka pražnjenja, i više nije sposoban udubiti se ni u što, a to znači da nije više sposoban ni za neku ozbiljnu akciju koja podrazumijeva da se izbori za svoja prava. Jednostavno je otupljen.
Da, ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku pokazali su da postoje ljudi koje možeš upotrijebiti kao topovsko meso, ali natjerati ljude da se stvarno izbore za svoja prava u smislu klasne svijesti i klasne borbe to je jako teško. Možeš natjerati ljude da ginu za interese vojno-industrijskog kompleksa. To je očito lako, preko medija. Ali, za neku suštinsku promjenu, za neku klasnu borbu gotovo da ih i ne možeš dobiti."
Imaju li ti prekarni radnici neki osjećaj zajedničke muke, klasne svijesti?
"Ne sasvim, i on je fragmentiran. Makar je Guy Standing pišući knjigu o prekarijatu, "Prekarijat - nova opasna klasa", pisao u nadi da će jednog dana upravo od prekarijata nastati ta nova klasa koja će biti u stanju krenuti u borbu za svoja prava, možda i izboriti se."
Vraćamo se na Đorđevićev film. Njegov je naslov igra riječima, asocijacija i svojevrsna posveta poznatom filmu "Radnička klasa ide u raj" Elia Petria. Mladen Đorđević zaključuje:
"Volim odbačene junake s margine, u mojim se filmovima dosta bavim razdobljem tranzicije. Ali, znamo koliko je puno filmova koji se bave tranzicijom. Nisam nikako htio raditi film, tisućiti po redu na tu temu prijelaza iz socijalističkog društva u kapitalizam, bez da unutra stavim neki neobičan rakurs. Relativno je malo angažiranih filmova koji će se autentično i iskreno uhvatiti stvarnosti, a da ne odu u patetiku, kao što se to često može vidjeti u nekim angažiranim filmovima koji onda postanu kao neki instrument određene skupine i određenih ideja.
Danas se jako apostrofiraju problemi manjinskih skupina, naravno da je bitno govoriti i o tim problemima, ali oni nekad služe i tome da bi se makli od suštinskih problema. Jer, radništava više nema. Ljevica je proglasila problem radničke klase riješenim. U toj bezizlaznoj situaciji moji se junaci okreću onom iskonskom, paganskom, onom što je potisnuto. Pronalaze lažnog mesiju, on je u filmu prikazan tragikomično kao pravi bog autsajdera kao i taj sotonizam kojeg oni prakticiraju ne bi li se osvetili moćnicima."
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Foto: Mara Pocrnić, promo filma
Preporučite članak: