Bivši radnici propale tvornice koja je uništena u, sumnjaju, namjerno podmetnutom požaru, a zaposlenici ostali nezbrinuti, odbačeni od države i mršavih socijalnih institucija, od medija, politike, sudstva, od crkve, od svih, ugroženi egzistencijalno i egzistencijalistički, kreću prizivati mrtve.
Očajni i obespravljeni, preko tih mrtvih kreću prizivati vraga, nadaju se tako osvetiti lokalnim šefovima i šerifima koje krive za svoju propast. O tome pripovijeda novi film srpskog redatelja Mladena Đorđevića "Radnička klasa odlazi u pakao", socijalna tranzicijska drama u kojoj je i psihološkog horora i crne komedije, u njoj je i momenata osvete i ezoterije ... Đorđevićeva radnička klasa pobjednik je ovogodišnjeg zagrebačkog Subversive festivala.
U posljednjoj sceni filma gledatelj je ostavljen s porukom da je - snaga u radničkoj klasi. Vjeruje li redatelj Đorđević, koji potpisuje i scenarij i produkciju, da su neke bitnije, suštinske promjene u kapitalizmu moguće?
"Kroz ovaj sam film i sam sebi pokušao odgovoriti jesu li promjene moguće. Nisam siguran da sam to i uspio. Ljudska je priroda komplicirana. Čovjek kako teži slobodi teži i zarobljavanju, nema tog ushićenja oslobađanjem ako prethodno nije bio zarobljen. Silno smo kompleksna bića, u nama je neka stalna igra između zarobljavanja i oslobađanja. Krajnje je jednoznačno proglasiti čovjeka bićem slobode, to je pojednostavljivanje, posvemašnja simplifikacija ljudske prirode.
U mom filmu ljudi prolaze kroz vrlo kompliciran put, ti likovi odlaze na put unutarnjeg oslobađanja prije no što dođu do vanjskog oslobađanja, ako uopće i dođu, da ne odajemo sadržaj gledateljima.
Po meni je bitnije to unutarnje oslobođenje, jer do vanjskog oslobođenja i vanjske promjene može doći jedino nakon unutarnjeg oslobađanja. Revolucije mogu biti varka, samo maska koja služi starim centrima moći da se prikriju i prežive u novim vremenima. Često su revolucije, gledali smo to i puno puta kroz povijest, samo obmana, scenarij za čuvanje kontinuiteta tih duboko instaliranih, starih centara moći."
Što se suštinski promijenilo u odnosu prema radništvu od 1990-ih na ovamo, u Srbiji ali i šire?
"Na globalnom nivou nositelji krupnog kapitala više ne moraju puno strepiti, jer ne postoji opasnost širenja komunizma. Mislim da će socijalna država i država blagostanja biti sve labavija, da neće više postojati velika socijalna davanja niti na Zapadu, a radnici će imati sve manje prava. Pogledajte kako to izgleda na bogatom i socijalno osviještenom europskom sjeveru, tamo gdje je socijalna država postojala u svojoj punoj snazi, a danas je i tamo sve tanja. Što onda uopće reći o radništvu u Srbiji?
Sve se više govori o prekarijatu, o ljudima koji rade privremene i povremene poslove, koji nemaju nikakvu sigurnost. To je danas postala dobro poznata svakodnevica mnogih. Ne samo na Balkanu, već i na Zapadu. Iako su se odavno ljudi bili izborili za osamsatno radno vrijeme to više kao da i ne vrijedi. Ovdje, na našim prostorima, radnička klasa je možda već i mrtva, svakako ne možemo više govoriti o radništvu kao klasi. Ljudi s ovih prostora su se uoči ratova 1990-ih odlučili da se ne povežu po klasnom ključu, već su se povezali po nacionalnom ključu i rezultat nam je svima, nažalost, dobro poznat."
Što bi bilo da se, danas to zvuči utopijski, 1990-ih dogodilo povezivanje po klasnom ključu, klasnoj solidarnosti i osjećaju? Kako bi izgledali naši životi, ovi prostori i društvo?
"Da su se povezali po klasnom osjećaju, a slažem se da je to utopija, sigurno bi živjeli bolje i imali veća socijalna prava. O tome uopće ne dvojim i pri tome ne mislim da sam naivan. Ali, u interesu kapitala nikad i nigdje nije bilo i neće niti biti da se ljudi povežu po radničkom ključu, po nekom socijalnom osjećaju. Kapitalizam funkcionira tako što, da bi se resetirao i da bi preživio, stalno izaziva ratove. Rat je kapitalizmu potreban, rat ga hrani."
Postoji li neka realna alternativna kapitalizmu?
"To je pitanje za mnogo stručnije ljude od mene. Taj sistem gura svijet u propast, uništava prirodu, uništava ljudske živote. Ali, kapitalizam nije ugrožen, možda će se preoblikovati u ono što Yanis Varoufakis govori, u tehnofeudalizam.
Što bi bila alternativa? ... o tim alternativama, o nekom boljem svijetu gdje su ljudi ravnopravniji mašta se oduvijek, ali to se ne ostvaruje. No, ljudski je da ne odustajemo od tih po mnogima utopijskih ideja. U srži kapitalizma je psihološki problem, ljudi teže i stvaraju taj umjetni svijet, jer ne mogu stvoriti odnose ljubavi u realnom svijetu. Zbog tog nezadovoljstva koje vjerojatno seže duboko u rano djetinjstvo ti nesretni ljudi pokušavaju stvoriti jedan neprirodni, artificijelni svijet u kojem će se osjećati bolje i zadovoljnije - okružuju se tvornicama, neboderima, virtualnim prostorom, a sve ne bi zaboravili na svoju smrtnost.
Spoznaja da je čovjek smrtno biće uzrok je puno nezadovoljstva i nesreće, u tome je strah i duboko razočarenje u prirodu i ovaj realan svijet. Suština je jednostavna: čovjek se osjeća usamljeno i nevoljeno i zato i odatle kapitalizam, on je odgovor na tu potrebu za gomilanjem materijalnih vrijednosti na kojoj onda ljudi temelje osjećaj sigurnosti, kad tu sigurnost već ne nalaze ni u sebi ni u drugim ljudima. Nažalost, tako se ponašaju i intelektualci dok pokušavaju gomilati znanje i informacije. Jer, i to je isto kapitalistička logika."
Kako osobno u tom smislu funkcionirate?
"Ja se zato i bavim pokretnim slikama. Ne bih li zaobišao tu logiku kapitalizma i intelektualizma odlučio sam se baviti slikama, a ne riječima jer mislim da riječi služe porobljavanju, ideologije bilo s lijeva, desna ili centra koriste riječi ne bi li vladale, a iza svake ideologije je neki centar moći i interesna grupa. Uostalom, na početku Starog zavjeta se kaže "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog." Ja kao filmaš želim ići s one strane riječi, u područje slobode. To je moj odgovor kao umjetnika."
Jesu li radnici iz filma naivni ili ... posve očajni?
"Prije svega su očajni i iz tog očaja oni odlaze tim ekstremnim putem koji podrazumijeva prizivanje mrtvih i šurovanje s đavlom. Možda u nekim situacijama djeluju kao glupi i podložni manipulaciji, ali oni su ljudi stjerani u kut, nemaju kud i onda su neki njihovi potezi, sasvim je to zapravo razumljivo, iznuđeni. Na početku filma zatičemo ih kako gledaju reality programe.