Large sindikat osebne asistence  2

Ubrzo nakon Zakona o osobnoj asistenciji donesenog 2019. u Sloveniji, kojim su prava i obveze osobnih asistenata osobama s invaliditetom dobila smisleniju regulaciju, osnovan je i Sindikat osebne asistence (SOA) koji okuplja radnike i pruža im pravnu pomoć. No, pritisci na radnike dolaze s raznih strana s jedne poslodavci nastoje rizik poslovanja prebaciti na njih, pa i tako da ih “potiču” da otvaraju vlastite obrte (kako ne bi imali nikakve odgovornosti prema njima kao radnicima), s druge država, koja financira program osobne asistencije nastoji uštedjeti, što se često kosi s interesima radnika i korisnika usluge osobne asistencije. U opisanim situacijama pravna zaštita koju sindikat pruža nije dovoljna i zato i poručuju “Moramo se masovno udružiti, organizirati i zajedno raditi na jačanju sindikata i jačanju radničkog pokreta općenito.”

Kako je došlo do razvoja sustava osobne asistencije u Sloveniji? Tko su bili prvi osobni asistenti, koliko je korisnika dobivalo potporu, kako se financirala asistencija?  

Sredinom devedesetih grupa studenata s invaliditetom završavala je studije. Tijekom studija pomoć im je bila uređena, ali bili su svjesni da će kasnije – ako ne budu htjeli u domove za starije osobe – biti prepušteni sami sebi, pa su tražili rješenja u obliku “nezavisnog života” osoba s invaliditetom, po uzoru na deinstitucionalizacijske prakse iz Kalifornije, Švedske i Nizozemske (Independent Living).

Sredstva su isprva dobivana iz međunarodnih programa, kasnije se uključilo Ministarstvo rada, obitelji, socijalnih pitanja i jednakih mogućnosti (MDDSZ), koje je dugi niz godina raspisivalo jednogodišnje programe na koja se kandidiralo za financiranje. Pritom su glavni financijeri bile zapravo općine, koje bi inače financirale boravak u domovima za starije osobe. U početku je bilo možda najviše 10 korisnika, kojima su uglavnom pomagali poznanici i prijatelji iz studentskih krugova. Oni su se samoorganizirali u društvo (pod vodstvom osoba s invaliditetom), i to društvo je 1996. bilo prvi pružatelj usluga osobne asistencije u Sloveniji.

1996. se radilo najviše volonterski, krajem devedesetih započelo se sa zapošljavanjem – preko projekata i javnih natječaja. Uvjeti su bili loši – materijalni dodaci zapravo nisu postojali, jer su svi bili pojedeni u minimalnoj plaći. Obračun se radio po osnovici nižoj od one po kojoj se računa minimalac, pa bi ukupna plaća dosegla iznos minimalca tek s dodacima. To je bilo loše i za mirovinu.

Uvjeti su se promijenili s donošenjem Zakona o osobnoj asistenciji 2019. Više se nije radilo preko projekata, nego asistenti moraju biti zaposleni preko ugovora o radu – to znači i da mogu tužiti poslodavce za kršenja prava.

Osim načina zapošljavanja, kakve je još pomake donio Zakon o osobnoj asistenciji?

Od donošenja Zakona osobna asistencija u cijelosti se financira iz državnog proračuna, benefiti su, dakle, stabilnost financiranja i veći prihodi, preko Ministarstva rada (90–100 milijuna eura godišnje). Osiguran je minimalac, jer je porasla osnovica plaće, a naša osnovna plaća (bez dodataka) trenutno je nekoliko eura veća od minimalne.

Financiranje je donijelo i poboljšanje oko ostvarivanja prava na osobnu asistenciju – prije su to pravo mogli ostvariti samo najteži slučajevi, a i to je bilo ograničeno. Na primjer, korisnik jednog od naših asistenata sad ima pravo na asistenciju od 24 sata na dan, jer je na aparatu za disanje, ne smije ostati sam. Prije je mogao imati samo dva asistenta, jer je živio s partnericom i jer za više nije bilo novaca. Sada svatko ima pravo na punu asistenciju, može imati i četiri asistenta, a financirane su cijele naše plaće. Također, donesena je preporuka zapošljavanja na neodređeno vrijeme.

Koje su negativne strane Zakona?

U studenom 2020. bilo je oko 5.300 osobnih asistenata na oko 2.300 korisnika. Velika većina osoba s invaliditetom već ostvaruje pravo na osobnu asistenciju, no dvije grupe su ipak isključene: stariji od 65 godina, ako nisu prije navršavanja 65. godine bili korisnici, i oni kojima je potrebno manje od 30 sati tjedno.

Zakon, dakle, sadrži dva u biti arbitrarna praga uključivanja u osobnu asistenciju. Nacrt ZOA, objavljen krajem prosinca 2020, čak podiže prag s 30 na 40 sati. Adekvatnog objašnjenja nema – smatraju da je asistencija namijenjena osobama s invaliditetom koje žele aktivno živjeti, a manje od 30 (40) sati ne smatraju dovoljnim za aktivni život. No, zapravo nema razloga zašto netko ne bi dobio asistenta na 20 sati tjedno, ako mu je toliko potrebno da aktivno živi.

Oni koji ne dostignu 30 sati imaju mogućnost dobiti 20 sati njege u vlastitom domu (ne i van stana), ali to moraju djelomično sami platiti. Stariji od 65 imaju opciju samo otići u dom ili da se netko kod kuće brine za njih.

Druga negativna strana Zakona jest to što pružatelji usluga osobne asistencije, dakle poslodavci osobnih asistenata, nisu više samo društva i udruge hendikepiranih, već i neprofitni samostalni poduzetnici te “papirna” društva i zavodi, tako da je broj pružatelja usluga tijekom 2019. eksplodirao i još uvijek nezadrživo raste. Time su potaknuti usitnjavanje (manji broj korisnika na jednog pružatelja usluga osobne asistencije) i neograničena konkurencija između sve većeg broja pružatelja usluga, koja potkopava mogućnost definiranja, postizanja i očuvanja standarda kvalitetne osobne asistencije.

Treće, sustav se financira tako što poslodavci primaju sredstva isključivo na osnovu odrađenog sata rada kod konkretnog korisnika – od 11 do 15 eura. S tim sredstvima treba pokriti troškove plaća (s dodacima), bolovanja, porodiljnih dopusta, godišnjih odmora, čekanja na rad (kad je korisnik odsutan – na rehabilitaciji ili hospitaliziran), plaća radnika u uredima (koordinatora i stručnih vođa), kao i razne materijalne troškove u vidu opreme, vozila itd. Ako se više asistenata razboli, troškovi postaju veći, pa ih sitniji pružatelji usluga ne mogu pokriti, jer imaju manje manevarskog prostora za pokrivanje opravdanih odsutnosti asistenata, zato neki nerado zapošljavaju osobne asistente na neodređeno vrijeme.

Time su pružatelji usluga osobne asistencije u velikoj mjeri ovisni o konkretnom korisniku, jer ako ga izgube (njegovim prelaskom k drugom pružatelju), izgube i sredstva vezana za njegove sate asistencije. To najčešće vodi do otpuštanja njegovih osobnih asistenata, bez obzira na zaposlenost na neodređeno vrijeme. A do u biti nezakonitih otpuštanja često dolazi već zbog samog straha pružatelja da će ih korisnik napustiti, ako mu ne zamijene asistenta s kojim više nije zadovoljan, iako je šestomjesečno probno razdoblje već odavno proteklo.

Kakvo je radno vrijeme osobnih asistenta u Sloveniji?

Većina osobnih asistenata zaposlena je na neodređeno vrijeme. Radni tjedan traje uglavnom 40 sati (petodnevni ili šestodnevni tjedan), ponekad i manje, jer je radno vrijeme često neredovito – radi se preraspodjela. Maksimalno radno vrijeme u jednom danu iznosi 13 sati, s ograničenjem od maksimalno 56 sati na tjedan. Ti se “plus-sati” u roku od 6 mjeseci moraju kompenzirati, tako što asistent u narednim sedmicama radi manje sati. I obratno: “minus-sati” se u narednim sedmicama odnosno mjesecima moraju nadoknaditi. Pored toga, neki moraju raditi i prekovremeno (maksimalno 20 sati mjesečno). Recimo, ako korisnik ima 168 sati tjedno i četiri osobna asistenta, svakog tjedna ostaje 8 sati nepokriveno, koje netko mora odraditi kao prekovremeni rad. A tu su i bolovanja i godišnji odmori, što je previše i za prekovremeni rad. Te sate mora makar naknadno odraditi peti asistent – to može biti i poznanik ili rođak korisnika, koji radi preko ugovora o djelu.

Foto: Sindikat osebne asistence


Ponekad se događa da radimo manji broj sati, što utječe na radni staž, ali obično većina pružatelja pokušava zaposliti ljude kod više korisnika. Neki kolege rade 20 sati kod jednog, 20 sati kod drugog korisnika, neki krpaju, voze kombi, rade kao šoferi.

Osobni asistenti u Hrvatskoj zakinuti su za materijalne dodatke poput regresa, božićnice, uskrsnice, toplog obroka i drugih, jer projektima nisu predviđena sredstva za to. Kakva je situacija u Sloveniji po tom pitanju?

Dodaci za noćni rad, rad na nedjelje i praznike, posebno teške uslove rada itd., trenutno se isplaćuju uglavnom po Kolektivnom ugovoru za javni sektor. Radi se o pokušaju uštede i pogoršanju u odnosu na prošlu godinu, kada je važio Kolektivni ugovor za zdravstvo i socijalnu opskrbu (također javnosektorski), koji je za radnike dosta ugodniji, osobito u pogledu nadoknade za prijevoz, koja je bila gotovo duplo viša. Inače, kako smo uglavnom svi redovito zaposleni, pored naknade za prijevoz pripadaju nam godišnji regres i obrok (u iznosu koji je zapravo nedovoljan za topli obrok), ali ne i božićnica, koju ministarstvo pružateljima ne bi priznalo kao opravdani dodatak (u privatnom sektoru može se isplaćivati, ali ne iz proračunskih sredstava).

Kako je riješeno pitanje prijevoza za potrebe korisnika, npr. ako asistent ide s korisnikom obaviti nešto autom, u trgovinu i sl.?

Od osobnih asistenata se ne očekuje da koristite svoj automobil za prijevoz korisnika. To bi najčešće bilo i nemoguće, jer asistenti u pravilu ne posjeduju prilagođeno vozilo. Korisnici imaju svoj auto ili prijevoz dogovaraju preko društva u koje su učlanjeni, koje je pružatelj usluga za njih. Oni u gradovima imaju, dakle, mogućnost da ih se vozi kombijima udruga. Mnogi koriste javni prijevoz, koji je za osobe s invaliditetom i njihove pratioce besplatan.

Kako izgleda rad osobnih asistenata s korisnicima? Rade li osobni asistenti s jednim ili više korisnika?

Osobni asistent najčešće radi s jednim korisnikom, koji može imati do četiri zaposlena asistenta (ili pet, ako neki rade kraće od punog radnog vremena), a uz to i “rezervne” iz kruga obitelji ili poznanika, koji rade preko ugovora o djelu i mogu zamijeniti asistenta na bolovanju ili godišnjem odmoru.

Prema potrebama korisnika radimo i vikendima, noću, na praznike, koji se plaćaju različito. Postoje i davatelji usluga osobne asistencije koji dodatke ne isplaćuju. Sitni davatelji, tj. davatelji s malim brojem korisnika, skloni su nagovaranju potencijalnih asistenata da sami postanu slobodni poduzetnici, kako bi ih mogli “zaposliti bez zapošljavanja”. Na to ih tjera objektivni razlog – način financiranja.

To bi značilo da asistenti moraju otvoriti obrt, a ustvari su radnici. Nagovaranje da postanu prekarni radnici često poprima oblik ucjenjivanja i provokacija. Ti se, naime, pružatelji boje da neće moći otpustiti asistenta ili da će mu morati isplatiti otpremnine, misle da si to ne mogu priuštiti, pa na ovaj način nastoje izbjeći te, za njih “nepotrebne” troškove.

Jedan od većih problema u Hrvatskoj je odlazak na bolovanje ili porodiljni, koje radnice/i ne mogu iskoristiti, nego moraju na burzu. Nema dovoljno zamjena, a uz to, projekti kratko traju, pa ih možda više neće biti kad se asistent/ica budu htjeli vratiti na posao. Kakva je situacija u Sloveniji po tom pitanju?

Prije usvajanja Zakona o osobnoj asistenciji stanje je bilo osjetno lošije: ugovori su bili na određeno vrijeme (ovisno o trajanju natječaja) i mnogi se ljudi nisu mogli vratiti na posao nakon završetka duljeg bolovanja, jer im je ugovor istekao. Sada bi se svi pružatelji usluga osobne asistencije trebali brinuti o zamjenama u slučaju bolovanja i dopusta, te sklapati ugovore o radu na neodređeno vrijeme. U slučaju dužeg bolovanja i porodiljnih dopusta trebali bi s asistentima-zamjenicima sklapati ugovore na određeno vrijeme, do povratka odsutnog asistenta. Međutim, to nije uvijek slučaj i potrebno je stalno upozoravanje na nepravilnosti.

U travnju 2020. zajedno s Centrom za društvena istraživanja (CEDRA) proveli ste istraživanje o uvjetima rada osobnih asistenata za vrijeme pandemije koronavirusa. Što je istraživanje pokazalo?

Mnoge osobe s invaliditetom imaju zdravstvene probleme koji ih svrstavaju među rizičnu populaciju zbog problema koje bi mogla uzrokovati zaraza koronavirusom. Međutim, dnevna rutina korisnika osobne asistencije ovisi o asistentu i kontaktu s asistentom ili više njih. Međutim, gotovo 25% sudionika istraživanja nije dobilo upute kako postupati u novim iznimnim okolnostima. Pružatelji usluge osobne asistencije nisu bili dobro pripremljeni i nije bilo dovoljno zaštitne opreme, pogotovo maski, iako je većina osobnih asistenata u bliskom kontaktu s korisnicima i puno vremena provode u zatvorenom prostoru s drugim ljudima.

Dio asistenata rekao je da tijekom pandemije doživljava dodatni pritisak korisnika ili članova obitelji – za neke stres proizlazi iz epidemiološke situacije, jer se boje da ne zaraze korisnika ili su korisnici u velikom strahu zbog zaraze, za druge stres proizlazi iz povećanog opsega posla i odnosa ukućana prema njima, npr. jedan asistent radio je svakodnevnu dezinfekciju cijele kuće, drugi je morao čistiti podove varikinom uz nošenje maske što mu je izazvalo respiratorne probleme. Događali su se i emocionalni ispadi korisnika zbog izvanredne situacije ili su se asistenti našli u neugodnim situacijama jer su ukućani bili kod kuće više nego inače i više se svađali.

Osobna asistencija zahtijeva puno emocionalnog rada, jer su asistenti u stalnom socijalnom kontaktu s istom osobom (i članovima kućanstva korisnika), a često opažamo da nedostaje poštovanja i dostojanstva prema tom zanimanju. Zanemareni smo, kako simbolično, tako i u pogledu plaća i standarda rada. Odnos države prema asistenciji je maćehinski, zato je za nas bilo značajno što smo izborili krizni dodatak za osobne asistente, koji nam država nije namjeravala isplatiti, iako nam je po zakonu pripadao.

Da li osobni asistenti prolaze edukaciju prije nego počnu raditi i kakvu?

Osobni asistent u početku dolazi samo na razgovor s korisnikom i jednodnevni trening, kojeg mora organizirati pružatelj usluga osobne asistencije, a zatim ima probno razdoblje s korisnikom, koje obično traje šest mjeseci. Probno razdoblje je vrijeme kada bi korisnik osobno trebao osposobiti asistenta i provjeriti odgovara li mu. Tijekom probnog razdoblja korisnik može u bilo kojem trenutku prekinuti suradnju s asistentom, npr. ako ocijeni da nisu kompatibilni na osobnoj razini. To je, naravno, loše za osobne asistente, jer se ponavlja prilikom svake zamjene korisnika, ali razumijemo da je neophodno, kako bi korisnik mogao realno ostvariti svoje pravo na odabir asistenta.

Obrazovanje osobnih asistenata organiziraju pružatelji usluga osobne asistencije – poslodavci. To vrlo često može biti neka formalnost koja sadržajno ništa ne donosi. Sitni pružatelji usluga asistencije organiziraju “profesionalna” obrazovanja za asistente prije njihova zaposlenja, koja im naplaćuju, jer tvrde da ta edukacija povećava šanse za zaposlenje.

Mi smatramo da interesi korisnika imaju jednu granicu: potrebe asistenta da štiti svoje zdravlje, da zna na što smije pristati, a što ne da bi zaštitio svoju kičmu itd. Edukacija bi trebalo biti puno više nego je ministarstvo spremno platiti.

Uskoro kreću i izmjene Zakona o osobnoj asistenciji – kakve to promjene donosi?

Problem muljanja zbog usitnjavanja poslodavaca bio bi riješen, jer se novim Zakonom o osobnoj asistenciji predviđa ukidanje neprofitnog samostalnog poduzetništva kao mogućeg oblika pravne osobe pružatelja usluga OA, te svih sitnih pružatelja usluga s manje od 10 korisnika, bez obzira na oblik pravne osobe (društva, zavodi). No, prijedlog je izazvao pobunu samostalnih poduzetnika i drugih sitnih pružatelja OA, koji su skupili podosta potpisa za svoju peticiju protiv izmjena zakona.

Nažalost, jasno se vidi i to da je jedan od glavnih ciljeva izmjena zakona smanjivanje troškova osobne asistencije. Zbog ranije spomenutog podizanje praga za ostvarivanje prava na osobnu asistenciju s 30 na 40 sati tjedno jako puno korisnika ostalo bi bez asistencije. Također, nadležni se boje da bi se troškovi asistencije povećali ako bi se odobrila asistencija za one iznad 65 godina, no nema opasnosti da bi svaki penzioner tražio osobnu asistenciju jer mora imati status invalida.

S obzirom na sve gore navedeno, koji su, prema mišljenju sindikata, trenutno glavni problemi osobnih asistenata u Sloveniji i koji su vaši koraci u borbi za poboljšanje uvjeta rada?

Uz arbitrarne pragove uključivanja korisnika u sustav osobne asistencije i preveliku rascjepkanost pružatelja usluga, tu je i problem nepoštivanja zakona sa strane pružatelja usluga osobne asistencije kao i samih korisnika, te stalni pritisak sa strane financijera i upravitelja, da se smanje resursi (što više rada za što manje sredstava).

No, glavni je problem svakako taj da velika većina radnika na području osobne asistencije još uvijek nije sindikalno organizirana. Pregovaračka moć i snaga sindikata leži, naime, u organiziranosti članstva kao masovnog radničkog pokreta. Sindikat smo upravo udružene radnice i radnici, a dovoljno jaki možemo biti samo ako nas je puno i ako smo dobro organizirani, obučeni, informirani te spremni za kolektivno djelovanje.

Osnivačka skupština, Foto: Sindikat osebne asistence


U budućem radu usredotočit ćemo se na bolju komunikaciju s osobnim asistentima širom Slovenije i njihovo uključivanje te organiziranje u sindikat. Određivanje sindikalnih povjerenika, istraživanje radnih uvjeta kako bi se identificirali glavni problemi i pripremili zajednički zahtjevi za podizanje standard, kampanja za proširenje i aktiviranje članstva neki su od naših idućih koraka.

Za kraj, recite nam nešto o Sindikatu osobne asistencije – kad je počeo s radom, koliko članova imate, koja su vaša dosadašnja postignuća?

Sindikat osobne asistencije (SOA) osnovan je krajem veljače 2020. godine kao interesni oblik organiziranja Slobodnog sindikata Slovenije (SSS), sindikata djelatnosti, povezanog u Savez slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS).

Jezgra grupe osobnih asistenata iz koje je sindikat proizišao, postojala je već godinama. Stupanjem na snagu Zakona o osobnoj asistenciji (ZOA) početkom 2019. postalo je jasno da ovaj – za osobe s invaliditetom i društvo općenito izuzetno važan zakon – nas osobne asistente ostavlja u vrlo slaboj poziciji. U grupi smo počeli ozbiljno razmišljati što možemo učiniti, a pred kraj 2019. smo uz pomoć Centra za društveni razvoj (CEDRA) započeli konkretno raditi na tome da se kao asistenti zaposleni kod različitih pružatelja usluga osobne asistencije organiziramo u sindikat. Već na osnivačkoj skupštini bilo nas je nešto više od pedeset.

Tijekom travnja 2020. smo u suradnji sa Centrom za društvena istraživanja (Cedra) osmislili i proveli istraživanje o uvjetima rada osobnih asistenata tijekom epidemije, koje je obuhvatilo više od deset posto svih osobnih asistenata i pokazalo da su se mnogi (mentalni i fizički) pritisci na asistente dodatno povećali. Istovremeno smo se pridružili međunarodnoj kampanji UNICARE/UNI Global Union za zaštitu i poboljšanje radnih uvjeta njegovatelja i osobnih asistenata tijekom epidemije.

Sve vrijeme zalagali smo se za asistente u teškoćama i zajedno s drugovima iz SSS-a i ZSSS-a pružali pravnu pomoć te, u jednom slučaju, pravno zastupanje pred sudom. Posljednji slučaj rezultirao je pobjedom protiv Zavoda za zdravstveno osiguranje Slovenije, čije je povjerenstvo odbilo produžiti bolovanje pacijenta. U drugim je slučajevima prijetnja tužbom bila dovoljna.

No, kako sve vrijeme upozoravamo: uspješnost rada sindikata u smislu pravne zaštite je ograničena. Prvo je tu ograničenje postojećeg zakonodavstva, koje se mora evidentno kršiti. Ponekad se asistent na radnom mjestu nalazi u naprosto nepodnošljivoj situaciji, a da se ne može ukazati na određeno kršenje. A postojeće zakonodavstvo također se u bilo kojem trenutku može izmijeniti parlamentarnom većinom na štetu radnika. Iznad svega, glavni donositelj odluka o osobnoj asistenciji i njen financijer, tj. odgovorne osobe na Ministarstvu za rad, uključujući ministra rada, imaju zakonsku moć odlučivanja o našim uvjetima rada (visini naših plaća, dodataka i naknada, hoćemo li raditi na neodređeno ili samo na određeno radno vrijeme itd.). Tu nam, dakle, pravo i sud ne mogu pomoći kad se provodi rezanje sredstava. Moramo se masovno udružiti, organizirati i zajedno raditi na jačanju sindikata i jačanju radničkog pokreta općenito.


Na pitanja odgovarali: Nenad H. Vitorović i Iztok Jamšek, članovi predsjedništva Sindikata osobne asistencije (SOA)


Naslovna fotografija: Članovi Sindikata osebne asistence i drugih sindikata u borbi za isplatu kriznog dodatka osobnim asistentima, Foto: Sindikat osebne asistence
Intervju vodila:

    Ana Vragolović



    Preporučite članak: