Početkom ovog oktobra u Sloveniji je osnovan Zasuk – sindikat za stvaralaštvo i kulturu. S namjerom da popratimo i podržimo njihove napore u organiziranju prekarnih kulturnih radnika, o problemima u polju, procesu sindikalizacije i aktualnim planovima razgovarali smo s troje članova radničkog odbora novoosnovanog sindikata – opernom pjevačicom, pedagoginjom i prevoditeljicom Irenom Predom, autoricom nekoliko knjiga o odnosu umjetnosti i rada i profesoricom na sveučilištu u Buffalu Katjom Praznik te koncertnim organizatorom, kulturnim aktivistom i alternativnim teoretičarom Mihom Zadnikarom.
Pretpostavljam da je planiranje i pripremanje terena za osnivanje sindikata trajalo neko vrijeme pa krenimo od kratke pretpovijesti Zasuka. Koja su događanja ili procesi prethodili osnivanju sindikata za radnike i umjetnice u kulturi?
Katja: Rekla bih da u Sloveniji već neko vrijeme postoje znanje i svijest da su radni uvjeti prekarnih radnika u kulturi izuzetno teški. Njih je pandemija samo dodatno razotkrila i pogoršala. A već je prije toga bilo jako puno diskusija o lošim radnim uvjetima u polju. Recimo, neke inicijative vizualnih umjetnika kao što je Ana Čigon i Otvorena zbornica, protestirale su oko isplate honorara za izlaganje na izložbama u galerijama i muzejima, koji su izuzetno mali. Alenka Sottler pokrenula je grupu „Kreativni razred“. Ja sam počela s inicijativom “Kulturna inspekcija rada“ (Kulturna inšpekcija dela) kroz koju sam pozvala umjetnike da progovore o svojim teškim radnim uvjetima i iskorištavanju. Također, organizacija Poligon provela je istraživanje o efektima pandemije na kulturno-kreativni sektor, koje nam je kasnije poslužilo kao osnova za početak organiziranja. Osim toga, u Sloveniji postoji jedna super organizacija Cedra, koja organizira radnike, recimo u trgovačkim lancima poput Lidla i Tuša. S njima smo počeli razgovarati što i kako bismo mogli napraviti za sektor kulture i zaključili da je pokretanje sindikata najbolji način da se bavimo pitanjima ekonomskih i socijalnih prava i napokon demistificiramo to jesu li umjetnici i radnici u kulturi zaista radnici. Tako smo krenuli. U junu ove godine organizirali smo dva velika sastanka na koje smo pozvali sve koje smo znali i nakon kojih smo odlučili da ćemo pokušati osnovati sindikat. Nakon toga smo planirali, agitirali i napravili niz stvari koje su vodile do osnivanja sindikata 2. oktobra.
Kako ste donijeli taktičku odluku da osnujete novi, zasebni sindikat? Jeste li u toj pripremnoj fazi uopće razmatrali, recimo, osnivanje udruge koja bi se bavila zagovaranjem ili nekim tipom parasindikalnog rada, ili pridruživanje nekom postojećem sindikatu, ako je u Sloveniji postojao neki koji je već okupljao radnike u polju kulture?
Miha: Od samog početka smo vrlo kritični prema zagovaranju kao strategiji i nevladinoj organizaciji (NGO-u) kao formatu organiziranja. NGO uglavnom ide od jedne kampanje do druge, a na kraju svake kampanje njeni efekti ne ostanu u nekoj univerzalnoj promjeni niti se zadrži snaga šireg članstva, nego samo partikularna “centrala” tog NGO-a koja dalje radi, zamišlja i predlaže svoje stvari. Osim toga, ne želimo djelovati ni kao ustaljen tip sindikata sa centralom koja funkcionira manje-više kao servis za usluge svom članstvu, što dovodi do njegove pasivizacije. Puno energije ulažemo u to da uspostavimo drugi tip sindikata, koji ima ambiciju da razvije jako, svjesno članstvo i aktivno ga uključi. U Sloveniji postoji Glosa, sindikat koji okuplja radnike iz javnih kulturnih institucija. U sestrinskim smo odnosima s njima, ali smo vrlo skloni suradnji s trgovačkim sindikatima koje je Katja spomenula, s kojima imamo veliku saradnju i uzajamnu podršku.
Katja: U smislu aktivnog angažiranja sindikalnog članstva u Sloveniji je bila jako značajna već spomenuta Cedra, a koja u organiziranju sindikata kao što su oni u Lidlu i Tušu koristi upravo principe participacije samih radnika. Oni su aktivno uključeni u rješavanje svojih problema, umjesto da ih za njih rješava neka “ekspertna centrala”. Dakle koriste organizacijski umjesto servisnog pristupa sindikalizmu. A što se tiče kulture i šireg civilnog sektora, jedan od razloga zašto smo se odlučili organizirati samo u kulturi je zbog toga što u tom području najprije treba demistificirati samo pitanje rada. Ono je izuzetno paradoksalno jer tu postoji ideja kreativnosti koja stvara maglu oko tog pojma rada i važnosti da se priča o umjetnicima kao radnicima. To nam se činilo vrlo važnim.
Prije nego se vratimo na važnost demistifikacije samog rada u kulturi koji je, kako ste rekli, uglavnom zamagljen raznim pojmovima kao što su kreacija ili talent, kao i na probleme koji proizlaze iz te mistifikacije, možete li nam reći koje sve profile radnika u kulturi Zasuk okuplja i koliko broji članova?
Katja: Na samo početku odlučili smo da ćemo okupljati sve radnike u kulturnom i kreativnom sektoru koji rade kao autsorsani radnici. Mi ih zovemo vanjskim izvođačima, što uključuje sve moguće: samozaposlene u kulturi, samostalne umjetnike, samostalne poduzetnike, razne ljude koji imaju neku udrugu ili malu firmu u kojoj su jedino oni zaposleni. Osim toga, odlučili smo da ćemo razmišljati o sektoru kulture kao o industriji, u kojoj ne rade samo umjetnici, nego i tehničari, tonski majstori, scenografi, glazbenici urednici, kustosi, svi koji kreiraju tu kulturu.
Irena: Kod nas su dobrodošli i radnici iz polja kreativnih industrija, recimo netko tko proizvodi video igrice i nije reprezentiran ni u jednom postojećem sindikatu ili savezu radnika. Treba dodati i da jako puno radimo na uključivanju radnika u kulturi i iz ostalih regija, iz svih krajeva Slovenije, malih gradova i sela. Jedan od naših prioriteta je da svi radnici u našem sektoru osjete da je to njihov sindikat, odnosno da je to nešto što je naše zajedničko. Prije osnivanja sindikata poslali smo anketu svima za koje smo znali i jedno od pitanja je bilo misle li da nam je sindikat potreban i bi li mu se pridružili ako se on osnuje. Više od 400 ljudi je odgovorilo pozitivno i to nam je bio dosta jasan indikator da smo na pravom putu. Već na osnivačkom kongresu se u sindikat upisalo oko 80 ljudi. Na dnevnoj bazi dobivamo nove upisnice i trenutno smo na negdje oko 200 članova i članica.
Velik broj umjetnika i kulturnih radnica u Hrvatskoj posljednjih godina upozorava na potplaćenost, socijalnu nesigurnost i preživljavanje od projekta do projekta. Koji su gorući problemi vezani uz radne uvjete i radnu poziciju vaših članova, odnosno umjetnica i kulturnih radnika u Sloveniji?
Irena: Kao najveći problem identificirali smo odsutnost socijalne sigurnosti i osnovnog radničkog standarda i prava. Ne možemo uzeti bolovanje, nemamo pravo na godišnji dopust, nemamo prave uslove za mirovinu. O tim se stvarima u polju kulture uvijek govori kao o nagradi koju moramo zaslužiti. Osim toga, velik je nedostatak prostora za rad. Ne samo da nema prostora koji zadovoljavaju najosnovnije uslove, nego ih nema uopće. Ako nešto stvaraš, ovisan si sam o sebi. To su stvari za koje već decenijama znamo da ih treba adresirati. Mislimo da je sindikat najbolji način da se radnička sila udruži i da se ti problemi oslovljavaju kolektivno.
Miha: U već spomenutom istraživanju Poligona ne samo da se ispostavilo da je u pandemiji gotovo polovina ljudi htjela napustiti sektor, nego se ispostavilo da prekarni radnici najviše problema imaju s javnim kulturnim institucijama. Često se govorilo da je to specifičan problem Ljubljane jer ona ima mnoštvo kulturnih institucija, međutim iz naših izvještaja s terena vidimo da sličnih problema ima i u manjim gradovima i općinama u Sloveniji.
Iz iskustva vaše dosadašnje komunikacije s postojećim i potencijalnim članovima, do koje se mjere među umjetnicima i drugim kulturnim radnicama otvoreno razgovara o premalim honorarima, lošim uvjetima i razlozima zašto se na njih pristaje? Odnosno, do koje su mjere te teme još uvijek tabu?
Miha: Dosta često ljudi manje ili više svjesno pristanu da prime manje honorare zbog CV-a, odnosno zbog toga da bi uopće imali u njemu nešto što mogu pokazati. Dakle, do neke mjere je u sektor ugrađeno to da se pristaje na neplaćeni ili potplaćeni rad samo zbog reputacije ili toga da se može ići dalje.
Katja: Još smo prije formalnog osnivanja počeli ići na teren izvan Ljubljane i pričati s ljudima. Tad se ispostavilo da što je sredina manja, to je teže jer se svi znaju. Kulturne scene su izuzetno “klikaške” i vrlo je teško otvoreno pričati o radnim uvjetima. Mislim da je između ostalog i zbog toga bitno da smo napravili sindikat. Ako ti kao individuum želiš da se protiviš tim stvarima, uvijek ćeš biti crna ovca i lako će te sustav ostracirati. Ako svi želimo iste uvjete, odnosno ako želimo barem neki standard, nismo sami i zajedno imamo moć. Čini mi se da je dosadašnji odaziv na sindikat bio izuzetno pozitivan zbog toga što smo otvoreno rekli “uvjeti nisu okej” i ljudi su se prepoznali u tome.
Kako su ovi problemi koje ste nabrojali, između ostalog izostanak socijalne sigurnosti, normalizacija besplatnog ili potplaćenog rada i individualizacija problema, povezani sa zamagljivanjem dimenzije rada u polju umjetnosti i kulture koju ste spomenuli ranije?
Katja: Problem je u tome što je to polje strukturirano na osnovu toga da rad nije vidljiv. Mi vidimo samo predstavu ili knjigu, odnosno konačni produkt, bio on materijalan ili ne. Ali ako pričate s bilo kojim umjetnikom, on bi vam rekao da on radi isto kao što sudac piše neku tužbu ili doktor radi u bolnici. Ideja da umjetnici ne rade nego stvaraju izuzetno je problematična i iskorištavaju ju oni koji su na poziciji moći. Mogu svakom reći “dali smo ti priliku da pokažeš kako si izniman umjetnik, ali te ne moramo platiti”. To utječe i na same radnike u kulturi jer ih takav sistem sili da oni među sobom budu kompeticija. Kao umjetnica trebam biti više iznimna od drugoga da bih mogla, recimo, na ministarstvu dobiti pravo da mi subvencioniraju mirovinu i slične stvari. To je strukturna stvar u koju nitko ne želi dirati. Mi gledamo iz radničke perspektive. Dosta nam je više mistifikacije. Možemo biti i iznimni i krasni, ali bottom line je da smo radnici, da živimo u kapitalizmu, trebamo da platimo kiriju i trebamo da živimo normalan život.
Miha: Možda ovdje treba dodati i proces depolitizacije koji se tiče i kulture i sindikata. Podsjetimo da je takvu depolitizaciju, primjerice, izvela američka vlast u Njemačkoj dosta brzo poslije pobjede nad nacionalsocijalizmom (1945-1947): jednostavno nisu vidjeli ili htjeli vidjeti stari njemački tip radničkog pokreta, odnosno sindikata, koji je imao puno šire ambicije i bavio se aktivno i društvenim i političkim, ne samo osnovnim ekonomskim pitanjima. U manifestu Zasuka tako spominjemo opasno liberalističko nasljeđe prema kojem depolitizaciju kulture prati i kulturni fetišizam: kultura je kulturnija samo zbog toga jer je kultura; plemenitiji surogat za prljavu politiku. Ne, kulturu trebamo gurnuti na društveno-politički teren odnosno na polje klasne borbe, radničkog pokreta.
Vratimo se na Zasuk koji je osnovan prije dva i pol mjeseca, a na vašim društvenim mrežama se može vidjeti da odlazite na teren, predstavljate sindikat u raznim gradovima, ali i da ste počeli s organizacijom radionica za članove. Koji su vam prioriteti za prvu godinu rada?
Katja: Zadali smo si dva prioriteta i cilja za prvu godinu rada. Prvi je taj da ojačamo, odnosno da izgradimo članstvo. Trenutno nam je glavna stvar to da razgovaramo s ljudima o tome zašto trebamo sindikat, vidimo slažu li se i žele li nam se priključiti. Ako nam priđe, recimo, neki novinar ili fotograf s nekim problemom, mi ćemo ih uvijek pitati “dal’ vas ima još?” i “koji su još tvoji drugari s istim problemima?” i predložiti da se nađemo svi zajedno. Drugi cilj je da otvorimo pitanje eksploatatorskog odnosa javnih institucija prema svim prekarnim radnicima, koji je spomenuo Miha. Dodat ću i da smo počeli sa predstavljanjem sindikata na akademijama jer smo shvatili da studenti tamo ne znaju za sindikate ili kažu da sindikat ima stigmu nečeg rigidnog i starog. Demonizacija sindikata i sindikalnog organiziranja u postsocijalističkim zemljama je iznimno jaka i izuzetno problematična. Akademije izuzetno malo rade na tome da studentima objasne u što se upuštaju nakon fakulteta. Ako im i objasne, to često rade budalaštinama o tome da će biti poduzetnici i da će uspjeti izvrsnošću, što nije istina. Mi im objašnjavamo da će oni biti radnici na tržištu rada koje se uopće ne prepoznaje kao tržište rada i na kojem nema nikakvih standarda. To nam se čini izuzetno bitno.
Irena: Osim toga, osnovali smo već nekoliko akcijskih grupa koje se specifično bave pojedinim problematikama nekih od naših članova koji su nam se javili sa svojim problemima. Dakle, djelujemo usporedno. Ima dosta očekivanja od strane našeg članstva, ali i nas samih. Želimo da se stvari promijene, ali smo ujedno svjesni da se sistemske stvari ne mogu promijeniti bez stvarno aktivne participacije svih članova. Zato nam je prioritet da se pročuje da sindikat postoji i da ljudi budu svjesni da je Zasuk naš, da se zalaže za donošenje odluka o nama s nama, a ne o nama bez nas.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Andrej Lamut/Radnička prava
Intervju vodila:
Preporučite članak: