Large nikola stra%c5%a1ek

Nikola Strašek pjesnik je i radnik, zagrebački dečko, doduše sad već u poodmaklim četrdesetima, čovjek kojega je droga odvukla od ... života kakav je planirao. Zadnjih pet godina, nakon odvikavanja od droge i šesnaest mjeseci provedenih u komuni, Strašek radi kao skladištar. Završio je klasičnu gimnaziju, potom davno na zagrebačkom Filozofskom studirao latinski i komparativnu književnost, malo mu je falilo, svega jedan ispit, da diplomira režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Dokumentarni i kratki igrani filmovi koje je snimao bili su nagrađivani.

I za poeziju koju piše Strašek je lani dobio nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Prije nekoliko tjedana objavljena je i njegova zbrika poezije, puna socijalnih motiva, u njoj pripovijeda intelektualac - rudar, obrazovani skladištar, govori o svakodnevici, nošenju tereta, doslovnom i metaforičkom. Naslovljena "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima" objavljena je u uglednoj izdavačkoj kući OceanMore, poznatoj više po romanima čak četiri dobitnice Nobelove nagrade za književnost, negoli po zbrikama poezije. No, sa Strašekom su u OceanMoru napravili izuzetak, njegova im se poezija dopala, a isti nakladnik objavit će i njegov roman.

Evo kako zvuči poezija Nikole Strašeka, u pjesmi "Ja se švercam u tramvajima" piše: "zovem se nikola/ ateist sam i nehrvat/ gajbu po gajbu/ tonu pa još tonu/ spuštam se u okno/ zarađujem za kruh ..."

U pjesmi "Globalna", posvećenoj kćeri, srednjoškolki, kaže: "Nuša ima petnaest i pametnijeg posla nego da se javi kad zovem, pa se spremam u rudnik ... kad stiže poruka: 'I ja tebe volim, budi ponosan, prof iz eng me pitala da navedem jedan global problem i ja sam rekla kapitalizam pa mi je dala pet."

Ili, ova, "Na prvoj liniji sebe", gdje kaže: "ja nikola strašek/ molim transnacionalni financijski kapital da se/ preda i da izbjegnemo krv/ jer vjerujem da se za slobodu treba boriti/ slobodu od straha slobodu od pohlepe slobodu od jada ..."

Kaže da piše oduvijek. Nikola i brat odrasli su okruženi knjigama, uz majku povjesničarku umjetnosti, komparatisticu i bibliotekarku koja je na Nikolu bitno formativo utjecala. "Čitala nam je prvo bajke, basne i slikovnice, prije spavanja puštala na gramofonu Beatlese, Azru, Leb i sol, Mahlera, Vivaldija i Mozarta, braću Grimm, Ježevu kućicu i Šegrta Hlapića na gramofonu koji smo imali u sobi. Ja sam pokazivao veći interes za književnost, a brat za slikarstvo, likovnu umjetnost i arhitekturu. Mama se brinula za evoluciju mog čitateljskog iskustva.

Čitajući Julesa Verna, Alexandera Dumasa, Toneta Seliškara, Kastnera, Karla Maya, Ferenca Molnara, Anđelku Martić, Čopića i Politikin zabavnik, uz koji sam razvio do danas neprekinutu ljubav prema stripu, pisao sam kratke priče i crtao kaubojske stripove oduševljen Poručnikom Blueberryem i Jeremiahom i sve se to manifestiralo u školskim radovima iz hrvatskog i likovnog točnije od jedanaeste, dvanaeste godine kad sam počeo u osnovnoj školi pisati zadaćnice, a moja profesorica iz hrvatskog Marija Pavković nakon jedne o „dolasku jeseni u moju ulicu“ pozvala moje starce u školu i rekla im da sam jako talentiran i da trebam razvijati taj dar i pisati i jednog dana kao pisac zarađivati za život. Starci mi nisu spomenuli razgovor s profesoricom uplašeni da se ne umislim i uvjeren u bogomdanost vlastitog talenta počnem pisanju pristupati ofrlje i olako. Istinu o ovome saznao sam tri desetljeća kasnije od brata - usput."

Strašek, sin knjižničarke, lakonski citira Roberta Bolaña: "Naša cijela civilizacija, društvo proizlazi iz knjiga. Svi smo usidreni u knjizi. Knjižnica je metafora za ono što je najbolje u čovjeku, na isti način kao što koncentracijski logor predstavlja najgore u njemu. Knjižnica je apsolutna velikodušnost." Potom doda: "U Hrvatskoj je 1900. bilo oko 3% pismenih, od toga su polovinu činili činovnici Austrougarske - Česi, Ukrajinci, Mađari. Tek nakon Drugog svjetskog rata počinje obavezno opismenjivanje, baš kao što su i žene tada dobile pravo glasa. Većina nas ima roditelje koji su prvi u svojoj obitelji studirali. Isto kao što ima i baku ili prabaku koja se potpisivala znakom x. Kada se stvari pogledaju u tom kontekstu književnost ovih prostora dobro da postoji.

A ja slušam Marka Vešovića i znam što sam znao al' jasnije: poezija je cilj naše vrste, po tome se razlikujemo od životinja, precizno se izraziti to je svrha nas kao živih, kako imenujemo i kako opisujemo svijet i sebe o tome se radi. Kad pogledaš korelaciju između pismenosti i civilizacije i dobrote i napretka i samosvijesti - one nastaju direktno iz poezije. Istinu treba govoriti preciznim jezikom, a tko se jezikom ne služi dobro osuđen da zaboravlja i ne razumije."

Govoreći o poslu, radu, socijalnoj (ne)pravdi, Strašek kaže: "Sindikati su uništeni, radimo kao da se u devetnaestom stoljeću tamo u Chicagu nije dogodio prvi maj, kao da tamo nisu ubijeni radnici i kao da u to doba nisu formirana radnička prava. A, sve to je zapravo u ime prevare, 'poduzetničke klime', da bi se naši političari mogli hvaliti uokolo kako radimo najveći broj sati za najmanje para. Postoji nešto utješno i puno nade - nakon što se prevlada onaj egzistencijalni seppuku obavljen ustajanjem iz kreveta- u spoznaji da sudjeluješ u pothvatu čovječanstva kao i milijarde drugih koji ustaju, idu na posao, rudare, plaćaju porez i kredite, vole svoju djecu.

Zahtjevi 99% čovječanstva su zapravo vrlo jednostavni i spomenuo ih je subcomandante Marcos u govoru 'Svima sve' u kojem politička, revolucionarna, konkretna retorika postaje po mom mišljenju vrhunac onoga što smatram poezijom. Čovječanstvo želi „krov, zemlju, kruh, obrazovanje, zdravlje, slobodu, demokraciju, neovisnost i mir. To su bili naši zahtjevi čovječanstva i prije pet stotina godina i to su zahtjevi i danas.“

Dok mi pogled pada na njegove od teškog fizičkog rada skvrčene prste i otvrdnule dlanove, Strašek će dalje: "Jadna nam tehnologija, džabe nam progres, u paleolitiku su ljudi radili dvadeset sati tjedno. Uvjerili su nas da ne postoji društvo već samo pojedinac. Naučili su nas da je profit važniji od ljudskih života, da je pojedinac važniji nego zajednica, pretvorili su nas u biološke robote, opravdali sebičnost kao logiku svijeta, demokraciju izjednačili sa kapitalizmom koji je samo manifestacija pohlepe i prevara većine.