Nikola Strašek pjesnik je i radnik, zagrebački dečko, doduše sad već u poodmaklim četrdesetima, čovjek kojega je droga odvukla od ... života kakav je planirao. Zadnjih pet godina, nakon odvikavanja od droge i šesnaest mjeseci provedenih u komuni, Strašek radi kao skladištar. Završio je klasičnu gimnaziju, potom davno na zagrebačkom Filozofskom studirao latinski i komparativnu književnost, malo mu je falilo, svega jedan ispit, da diplomira režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Dokumentarni i kratki igrani filmovi koje je snimao bili su nagrađivani.
I za poeziju koju piše Strašek je lani dobio nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Prije nekoliko tjedana objavljena je i njegova zbrika poezije, puna socijalnih motiva, u njoj pripovijeda intelektualac - rudar, obrazovani skladištar, govori o svakodnevici, nošenju tereta, doslovnom i metaforičkom. Naslovljena "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima" objavljena je u uglednoj izdavačkoj kući OceanMore, poznatoj više po romanima čak četiri dobitnice Nobelove nagrade za književnost, negoli po zbrikama poezije. No, sa Strašekom su u OceanMoru napravili izuzetak, njegova im se poezija dopala, a isti nakladnik objavit će i njegov roman.
Evo kako zvuči poezija Nikole Strašeka, u pjesmi "Ja se švercam u tramvajima" piše: "zovem se nikola/ ateist sam i nehrvat/ gajbu po gajbu/ tonu pa još tonu/ spuštam se u okno/ zarađujem za kruh ..."
U pjesmi "Globalna", posvećenoj kćeri, srednjoškolki, kaže: "Nuša ima petnaest i pametnijeg posla nego da se javi kad zovem, pa se spremam u rudnik ... kad stiže poruka: 'I ja tebe volim, budi ponosan, prof iz eng me pitala da navedem jedan global problem i ja sam rekla kapitalizam pa mi je dala pet."
Ili, ova, "Na prvoj liniji sebe", gdje kaže: "ja nikola strašek/ molim transnacionalni financijski kapital da se/ preda i da izbjegnemo krv/ jer vjerujem da se za slobodu treba boriti/ slobodu od straha slobodu od pohlepe slobodu od jada ..."
Kaže da piše oduvijek. Nikola i brat odrasli su okruženi knjigama, uz majku povjesničarku umjetnosti, komparatisticu i bibliotekarku koja je na Nikolu bitno formativo utjecala. "Čitala nam je prvo bajke, basne i slikovnice, prije spavanja puštala na gramofonu Beatlese, Azru, Leb i sol, Mahlera, Vivaldija i Mozarta, braću Grimm, Ježevu kućicu i Šegrta Hlapića na gramofonu koji smo imali u sobi. Ja sam pokazivao veći interes za književnost, a brat za slikarstvo, likovnu umjetnost i arhitekturu. Mama se brinula za evoluciju mog čitateljskog iskustva.
Čitajući Julesa Verna, Alexandera Dumasa, Toneta Seliškara, Kastnera, Karla Maya, Ferenca Molnara, Anđelku Martić, Čopića i Politikin zabavnik, uz koji sam razvio do danas neprekinutu ljubav prema stripu, pisao sam kratke priče i crtao kaubojske stripove oduševljen Poručnikom Blueberryem i Jeremiahom i sve se to manifestiralo u školskim radovima iz hrvatskog i likovnog točnije od jedanaeste, dvanaeste godine kad sam počeo u osnovnoj školi pisati zadaćnice, a moja profesorica iz hrvatskog Marija Pavković nakon jedne o „dolasku jeseni u moju ulicu“ pozvala moje starce u školu i rekla im da sam jako talentiran i da trebam razvijati taj dar i pisati i jednog dana kao pisac zarađivati za život. Starci mi nisu spomenuli razgovor s profesoricom uplašeni da se ne umislim i uvjeren u bogomdanost vlastitog talenta počnem pisanju pristupati ofrlje i olako. Istinu o ovome saznao sam tri desetljeća kasnije od brata - usput."
Strašek, sin knjižničarke, lakonski citira Roberta Bolaña: "Naša cijela civilizacija, društvo proizlazi iz knjiga. Svi smo usidreni u knjizi. Knjižnica je metafora za ono što je najbolje u čovjeku, na isti način kao što koncentracijski logor predstavlja najgore u njemu. Knjižnica je apsolutna velikodušnost." Potom doda: "U Hrvatskoj je 1900. bilo oko 3% pismenih, od toga su polovinu činili činovnici Austrougarske - Česi, Ukrajinci, Mađari. Tek nakon Drugog svjetskog rata počinje obavezno opismenjivanje, baš kao što su i žene tada dobile pravo glasa. Većina nas ima roditelje koji su prvi u svojoj obitelji studirali. Isto kao što ima i baku ili prabaku koja se potpisivala znakom x. Kada se stvari pogledaju u tom kontekstu književnost ovih prostora dobro da postoji.
A ja slušam Marka Vešovića i znam što sam znao al' jasnije: poezija je cilj naše vrste, po tome se razlikujemo od životinja, precizno se izraziti to je svrha nas kao živih, kako imenujemo i kako opisujemo svijet i sebe o tome se radi. Kad pogledaš korelaciju između pismenosti i civilizacije i dobrote i napretka i samosvijesti - one nastaju direktno iz poezije. Istinu treba govoriti preciznim jezikom, a tko se jezikom ne služi dobro osuđen da zaboravlja i ne razumije."
Govoreći o poslu, radu, socijalnoj (ne)pravdi, Strašek kaže: "Sindikati su uništeni, radimo kao da se u devetnaestom stoljeću tamo u Chicagu nije dogodio prvi maj, kao da tamo nisu ubijeni radnici i kao da u to doba nisu formirana radnička prava. A, sve to je zapravo u ime prevare, 'poduzetničke klime', da bi se naši političari mogli hvaliti uokolo kako radimo najveći broj sati za najmanje para. Postoji nešto utješno i puno nade - nakon što se prevlada onaj egzistencijalni seppuku obavljen ustajanjem iz kreveta- u spoznaji da sudjeluješ u pothvatu čovječanstva kao i milijarde drugih koji ustaju, idu na posao, rudare, plaćaju porez i kredite, vole svoju djecu.
Zahtjevi 99% čovječanstva su zapravo vrlo jednostavni i spomenuo ih je subcomandante Marcos u govoru 'Svima sve' u kojem politička, revolucionarna, konkretna retorika postaje po mom mišljenju vrhunac onoga što smatram poezijom. Čovječanstvo želi „krov, zemlju, kruh, obrazovanje, zdravlje, slobodu, demokraciju, neovisnost i mir. To su bili naši zahtjevi čovječanstva i prije pet stotina godina i to su zahtjevi i danas.“
Dok mi pogled pada na njegove od teškog fizičkog rada skvrčene prste i otvrdnule dlanove, Strašek će dalje: "Jadna nam tehnologija, džabe nam progres, u paleolitiku su ljudi radili dvadeset sati tjedno. Uvjerili su nas da ne postoji društvo već samo pojedinac. Naučili su nas da je profit važniji od ljudskih života, da je pojedinac važniji nego zajednica, pretvorili su nas u biološke robote, opravdali sebičnost kao logiku svijeta, demokraciju izjednačili sa kapitalizmom koji je samo manifestacija pohlepe i prevara većine.
I dok nam PR agencije i društvene mreže, novinari, glasnogovornici i političari mađioničarskim trikovima održavaju kondiciju poslušnog potrošača, prebiru nam sinapse u korist transnacionalnog financijskog kapitala, pozitivne korporacijske bilance, prodavača raznih stvari, usluga i nasmiješenih liferanata sreće i uspjeha, po mjeri inženjera pažnje naoružanih superkompjuterom u svakom od naših pametnih mobitela i redom diplomanata neuropsihologije sa Stanforda, ne čudi da su zidovi društvenih mreža po kojima očajnički grebemo/skrolamo za malo dopamina dizajnirali isti ljudi koji su napravili strojeve za kockanje, slot mašine u Las Vegasu."
Spominje francuskog sociologa Christophera Lascha. "On je još 1979. u „Kulturi narcizma“ opisao naše doba, pišući da države kao Engleska, Njemačka i Japan imaju Ministarstvo samoće. Tako je to sad, u vrijeme kad smo povezani naizgled više nego ikad. Pokušava se uzroke bolesti društva naći u porastu psihičkih bolesti, u društvenim mrežama i tehnologiji, a iz toga izuzimaju glavni uzrok problema, a to je privatizacija svega i praktički dokinuće života u zajednici, komunalnog života. Mi mislimo da je samoća u našim glavama dok njen izvor leži u propasti građanskog društva, u propasti javnih prostora, nedostatka osjećaja da nismo zbroj pojedinaca nego da svi sudjelujemo u nečemu većem od nas samih bio to besplatni zdravstveni sustav ili zajednički park za djecu. Ljudi sve više žude za kontaktom i intimnošću, ali se previše boje boli koja dolazi s rizikom odbacivanja, neuspjeha, ljubavnog brodoloma. Tako se odnose i prema životu. Zašto izaći iz sobe gdje sam onlajn u kontaktu s istomišljenicima koji podržavaju sve što jesam i gdje nema nekog da me istuče ili da me očara i da se zaljubim. U Japanu ih zovu hikakamori. Roditelji im ostavljaju hranu ispred sobe, a oni unutra desetljećima igraju igrice i surfaju."
Povuče dim pa dodaje: "Uvjeravaju nas da je komunizam izgubio, neokonzervativac Fukuyama čak početkom 1990-ih proglašava, o arogancije, „kraj povijesti“ uz objašnjenje da je kapitalizam pobijedio, da se pokazao kao jedini sistem prikladan čovjeku. U to vrijeme počinje se zahuktavati i globalizacija čije posljedice trpimo gotovo svi. Tri najbogatija čovjeka posjeduju više nego polovica čovječanstva. Razina nejednakosti gora je nego u srednjem vijeku. Matija Gubec i Franjo Tahi bili su ekonomski bliže negoli je bilo tko od nas danas Musku, Bezosu, Arnaultu i toj skupini od nekoliko tisuća koji pripadaju klubu milijardera.
Ali, pustimo to, koncentrirajmo se na razvrstavanje otpada, makar su naftne kompanije prošle godine ostvarile rekordne profite.", ironičan je baš kao i u pjesmi "Tržišna" u kojoj piše: "Kad mi je teško sjetim se da je poduzetnička klima povoljna". U upravo objavljenoj zbirci poezije čitam "Sindikalnu": "Ako nećeš da radiš nećeš ni jesti, propovijeda sveti pavao, radi kao da sve ovisi o tebi, moli kao da sve ovisi o bogu, bunca ignacije inkvizitorski loyola, a ja putujem za rudnik, sretan jer su neki dan u amazonu pokrenuli prvi sindikat i sutra nam je malo bliže."
Strašek već dugo radi i na autobiografskom romanu, naslovljen je „Heroin, kruh i rudnici sumpora“, piše o narkomanskoj prošlosti, o životu u komuni, skidanju s droga i pronalaženju posla, drugačijeg života, o radu u skladištu, globalnom kapitalizmu i pokušaju da dostojanstveno živi dok u zagrebačka praskozorja na rubu grada u hladnom skladištu diže teške palete nakrcane španjolskim mandarinama koje će trgovci prodavati pod opuzenke.
Vraćajući se s razgovora, iznova isčitavajući njegovu zbirku "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima" stranica mi se nasumično otvori na onoj koju je nazvao "Revolucionarna": "Oni misle da smo samo za rad i mladunčad sposobni i ne zamjeram im, jer još nisu čuli kako pjevamo kad nam je najteže. Leptirići u trbuhu, glave na kolcima."
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Nikola Strašek, Eva Leš
Preporučite članak: