Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), strukovna udruga koja okuplja pisce i spisateljice izvedbenih djela Hrvatske, predstavio je 12. listopada Priručnik o autorskim pravima, pravednim naknadama za rad i pravima radnika u području scenaristike, dramaturgije i pisanja izvedbenih djela. Priručnik su na temelju iscrpnog istraživanja postojeće prakse i javne rasprave sastavile Karla Crnčević, Nina Gojić i Lucija Klarić, a on, uz informacije o autorskim i radničkim pravima autora u području izvedbenih umjetnosti, sadrži i informacije o pravednoj visini honorara za rad, ali i mapira problematične aspekte rada u izvedbenim umjetnostima. S jednom od autorica Priručnika Lucijom Klarić i predsjednicom SPID-a Jasnom Jasnom Žmak razgovarala je naša Tea Radović.
Proces oblikovanja preporuka za Priručnik uključivao je analizu postojeće prakse u radu scenarista i dramaturga. Što vas je u tom istraživanju najviše iznenadilo?
LK: Anketa koja je bila upućena članovima SPID-a i svima koji se bave pisanjem za izvedbene medije uključivala je, naravno, cijeli spektar poslova i djela koji se standardno proizvode u našoj branši, a za svaki smo od njih tražili odgovor na upit o minimalnom, prosječnom i idealnom honoraru. Ono što je bilo djelomično očekivano, ali svejedno iznenađujuće jest nekonzistencija u odgovorima koje smo dobivali, gdje je bilo evidentno da neki standard u iznosima honorara u većini slučajeva uopće ne postoji te da su, posljedično, članovi nerijetko prisiljeni raditi ispod cijene. Također, razlike u iznosima između minimalnih i prosječnih honorara ispitanika i onog što smatraju idealnim honorarima bile su u poražavajućem raskoraku. Anketa je tako evidentno pokazala da je rad scenarista i dramaturga u velikoj mjeri potplaćen i da honorari kojima smo kompenzirani za rad ne odgovaraju onome što bismo i za taj rad očekivali. Upravo smo se stoga i odlučili nahoditi idealnim honorarima kojima smo, dakako, u daljnjem procesu tražili mjeru, ali važno je napomenuti da su oni od početka reflektirali iznose od kojih bi scenaristi i dramaturzi mogli dostojanstveno živjeti.
U oblikovanju ovog Priručnika koristili ste i primjere strukovnih cjenika drugih branši. Jeste li istraživale prakse u drugim zemljama? Koji su primjeri dobrih praksi kulturne politike i regulacije rada u kulturi za koje mislite da bi mogli biti vodilja u daljnjoj borbi za dostojanstveni status radnika u kulturi u Hrvatskoj?
LK: Čini se da je (nažalost) uvijek odgovor na ovo pitanje negdje zapadno ili sjevernije od nas. Ako ćemo konkretno o poziciji dramaturgije i dramaturga, možemo uzeti Njemačku kao primjer, gdje je gotovo pa standard u kazalištu imati zaposlena dva ili više dramaturga koji funkcioniraju kao odjel koji se primarno koncentrira na sadržajan, programski i, samim time, društveni značaj teatra. Veća stopa zaposlenja u kulturnim institucijama generalno, uključujući onu koja se ne odnosi samo na hladni pogon nego i na programske, strateške pozicije, sigurno bi osigurala veću stabilnost scene i uzbudljivije, proširenije sadržaje za publiku u konačnici. Naravno, Njemačka ne staje biti dobar primjer samo u ovoj specifičnoj domeni, radi se i o mnogo širem, pozitivnijem odnosu prema kulturi koji se najrecentnije ogledao u razini potpore kulturnom sektoru i umjetnicima teško pogođenih pandemijom.
Najkonkretniji i možda najbliži primjer nam je inicijativa Wiener Perspektive koja je prije svega par godina okupila različite umjetnike iz gotovo svih umjetničkih polja u Beču te uspješno izborila standard plaćanja umjetničkog rada koji su prihvatili financijeri kulture i pridržavaju ga se prilikom dodjele sredstava za umjetničke programe. Mi smo možda daleko od toga, ali stav koji je zauzela platforma Wiener Perspektive je nešto na što se možemo pouzoriti, a to jest da je proizvodnja kulturnog sadržaja primarno u rukama umjetnika i da nikako ne smijemo ostati na marginama kulturnih politika koje u središtu donosi i provodi netko drugi.
U Priručniku, a i u intervjuu koji ste dale za Kulturpunkt, ističete razlike u obliku i uvjetima rada koje postoje između institucionalne i nezavisne scene. Što bi se, po vašem mišljenju, moglo napraviti da se te razlike smanje?
LK: To je šire pitanje koje se ne tiče samo scenarista i dramaturga per se nego i nekog opsežnijeg razgovora između umjetnika/ca i kulturnih radnika/ca i onih koji uvjete rada u kulturi kroje. Ono što bi bio zdrav početak jest da se institucije i nezavisna scena intenzivnije povežu te da, primjerice, institucije svoje kapacitete poput onih prostorno-tehničkih počnu otvarati za nezavisnu scenu. Općenito, logika u kojoj institucionalna i nezavisna kultura postoje kao dvije odvojene sfere nije produktivna – to ne znači da se jedno treba preliti u drugo, ali znači da institucionalna kultura treba prepoznati kreativnu snagu nezavisne, a nezavisna istovremeno zahtijevati svoj prostor u institucionalnim okvirima. U zapadnoj Europi potpuno je standardizirano da postoje off scene odnosno da institucionalna kazališta produciraju festivale i side-program predstave te osiguravaju rezidencije za nezavisne umjetnike koji tako lakše mogu prezentirati svoj rad (npr. umjesto da svoja programska sredstva ulažu u najam privatnih prostora). Tu je svakako i pitanje financiranja nezavisne kulture koje je doista minimalno na razini Ministarstva i jedinica lokalne samouprave, i toga je li ovaj način, gdje ni nakon godina uspješnog rada na nezavisnoj sceni ne možete računati na sredstva koja premašuju određeni novčani plafon (a koji je naravno prešutan), stvar održiva. Ako će financiranje nezavisne scene zauvijek biti krpano umjetničkim entuzijazmom, taj bi entuzijazam u nekom trenutku mogao zamrijeti, a onda su i institucije na gubitku jer su protočnost i razvoj ideja, sadržaja i ljudi ozbiljno ugroženi.
Iako se skraćeno naziva „strukovnim cjenikom“, on ne sadrži samo „cjenik“. Priručnik, uz temu odgovarajuće naknade za rad, obuhvaća i teme autorskih prava i radničkih prava. Na taj se način približava nekoj vrsti strateškog dokumenta sindikalne organizacije u kojem se mapira područje borbe. Kakvo je vaše mišljenje o mogućnostima sindikalnog organiziranja radnika u izvedbenim umjetnostima? Ima li SPID ambiciju da se nakon objave Priručnika nastavi baviti sindikalnim temama?
JJŽ: Tako je, ideja nam je bila da ne napravimo samo „mehanički“ izračun cijena pojedinih poslova, već da napravimo dokument koji će davati kontekstualni uvid u cijeli spektar elemenata i problema s kojima se autori izvedbenih djela susreću u svakodnevnoj praksi. Čini nam se da ovaj dokument zapravo utjelovljuje smisao postojanja jedne strukovne udruge jer na jasan način komunicira neuralgične točke našeg posla i strukturnih problema koji ga otežavaju, a istovremeno odašilje jasnu poruku o potplaćenosti i potrebi za adekvatnim prepoznavanjem naše uloge u procesu proizvodnje umjetničkih djela.
Što se tiče perspektiva o sindikalnom organiziranju, među dijelom kolega i kolegica to se definitivno često spominje kao „nedosanjani san“ – iako smo svi naravno svjesni da je riječ o snu za čije je ostvarivanje potrebno jako puno rada. No, istovremeno, među drugim dijelom kolegica i kolega postoji velika nesvijest o potrebi sindikalnog organiziranja, nerazumijevanja podloga prekarnosti i drugih problema ovog tipa, tako da bih rekla da je prije razmišljanja o sindikatu potrebno nastaviti ulagati rad u edukaciju kulturnih radnika i radnica o njihovim pravima. U svakom slučaju, SPID je trenutno definitivno premali za ozbiljnije „zahvate“ sindikalnog tipa, ali na razini same udruge ćemo definitivno nastaviti s radom u tom smjeru pa se tako iduće godine nadamo ponovo organizirati pravne radionice na kojima će se naši članovi i članice imati prilike educirati u ovom iznimno bitnom, a često zanemarivanom polju. Osim toga, sudjelujemo i u radu platforme Za K.R.U.H. koja je usmjerena na osiguravanje dostojanstvenih radnih uvjeta i održivog javnog financiranja kulture.
Područja u kojima scenaristi i dramaturzi rade raznolika su. Postoji li, ipak, zajednička „bolna“ točka svih scenarista i dramaturga? Što biste odredile kao najveći problem njihovih uvjeta rada?
JJŽ: Osim scenarista i dramaturginja, mi okupljamo i dramatičarke i pisce video-igara, dakle autorice i autore koji djeluju u zbilja raznorodnim poljima: od plesa i kazališta preko filma i televizije do gaminga i radija, i svako od tih polja ima svoje specifične probleme i izazove koje je zbilja teško svesti na jedan zajednički nazivnik. Bojim se da za cijeli popis problema nemamo dovoljno prostora, ali recimo da bih kao glavnu zajedničku crtu definitivno izdvojila izuzetno prekarnu poziciju u kojoj se većina ne samo naših članova i članica, već i generalno kulturnih radnica i radnika nalazi. Iz te pozicije izvire čitav niz drugih problema koji se svode na njihovu financijsku, pravnu, zdravstvenu pa i psihičku ranjivost.
Kakve su reakcije vaših kolega na priručnik, a kako ga (ako ga uopće) komentiraju poslodavci?
JJŽ: Dosadašnje reakcije kulturne scene, i one filmske i one izvedbene, na objavu cjenika mahom su vrlo pozitivne, a i one negativne shvaćamo kao znak da smo ovim dokumentom uzburkale kulturnu scenu. Osim toga, nekoliko strukovnih udruga inspiriralo se našim radom tako da su neke već započele, a neke najavile rad na vlastitim cjenicima. Rekla bih da nam sve to jasno ukazuje na to da su neke promjene započete. Svjesne smo da je dug put do potpune implementacije cjenika, no kao pozitivan primjer možemo navesti da su se neki naši članovi u pregovorima već pozvali na njega i na temelju toga uspjeli isposlovati veće honorare.
Izvor naslovne fotografije: Nina Đurđević
Intervju vodila:
Preporučite članak: