Large sue coe ispred svoje ilustracije

Postoji nekoliko razloga zašto životinjska prava, posebno onih životinja koje jedemo, nisu značajni dio javne svijesti. Glavni razlog je činjenica da se objekti tog aktivizma ne nalaze u našem vidokrugu. 

Gotovo svaki dan možemo vidjeti beskućnika, LGBT osobe, žene, Rome, izbjeglice, i zato aktivisti angažirani oko njihovih prava lakše dopiru do društvene svijesti. No za većinu urbanog stanovništa moguće je da prođu godine u kojima se ne vidi niti jedna živa svinja, krava ili kokoš. Oni se pojavljuju svakodnevno u našim životima, no ne kao živa bića, već kao šnicle, odresci, krilca, pljeskavice i kobasice.

Iz tih predmeta potpuno je izbrisano njihovo podrijetlo - čovjek ne mora niti pomisliti na kravu kada naručuje hamburger. On podsvjesno zna da su to dvoje u nekoj, za njega dalekoj, vezi, no to često ne uzrokuje nikakvu emocionalnu reakciju. Drugi razlog je to što se u ostalim oblicima aktivizma građani angažiraju oko drugih ljudskih bića, koji su od njih različiti po spolu, rasi, seksualnoj ili životnoj situaciji, no ipak su ljudi.

Kod životinjskih prava solidarnost mora preći granicu vrste, građani se moraju angažirati oko nečega što nisu ljudi, no ipak zaslužuju određena prava i suosjećanje. Treći razlog je što razmišljanje o životinjskim pravima neminovno uključuje jedan od naših osnovnih organa - naš želudac. Sva patnja domaćih životinja bazira se na ljudskoj prehrani, dakle razmišljati o životinjskim pravima znači staviti tu vrstu prehrane u pitanje i na tren prekinuti pravilan niz obroka koji čine naš život.

Ostali tipovi aktivizma ne zahtjevaju ovakvu vrstu žrtve. Može se reći da su životinjska prava tako daleko od naše svijesti upravo zato što su tako blizu našeg želuca. No unatoč svemu tomu, životinjska prava su vrlo aktivno područje, danas više nego ikada. Na području filozofije, točnije bioetike, životinjska prava su uz abortus i eutanaziju postala jedno od glavnih pitanja. Filozof koji daje intelektualnu podlogu pravima životinja je bez sumnje Australac Peter Singer. U književnosti, nitko nije više problematizirao pitanje životinjskih prava od nobelovca Isaaca Bashevisa Singera (slučajno dijele prezime, nisu u rodu). Čak je i ovogodišnja nobelovka, južnokorejska književnica Han Kang, utemeljila svoj najpoznatiji roman, Vegeterijanka (2007), na ovoj temi. U zadnje vrijeme bilo je također mnogo filmova i dokumentaraca koji su se time bavili, od kojih je najznačajniji film Okja (2017.), s Tildom Swinton u glavnoj ulozi.

Sve to prati veliki broj knjiga, članaka, marševa, protesta, letaka i razgovora. Životinjska su prava, iako zaostaju iza ostalih gorućih tema, daleko od neživog i zaboravljenog pitanja. Zbog toga sam razgovarao sa Sue Coe, 73-godišnjom angloameričkom slikaricom i aktivisticom. Posljednjih 50 godina ona se kroz umjetnost bavila raznim vrstama aktivizma - od porasta desnice u SAD-u, epidemije AIDS-a i rasnih nejednakosti do mesne industrije i njezine povezanosti s epidemijom koronavirusa i globalnog zatopljenja.

ilustracija sue coe, čovjek nosi mcdonalds vrećicu, a životinje ga prate

Njezini mračni, sirovi i brutalni prikazi klaonica podsjećaju na Goyine Pinturas negras (crne slike) od kojih je najpoznatija Saturn proždire svog sina, ili na surealistične slike Fride Kahlo, koja jednostavnim svakodnevnim oblicima ocrtava svoje snove i noćne more. No unatoč činjenici da je sve to umjetnost, Sue Coe sebe često naziva novinarkom, odnosno govori da je slikala ono što je vidjela. Time umjetnost, pa čak i ona najčudnija, dobiva karakteristike realizma, jer ne ocrtava samo nečije umno stanje, već neku zbilju koja zaista negdje postoji.

Njezin opus je, ako se mora svesti na jednu rečenicu, dokument o patnjama životinja u 20. i 21. stoljeću, koja je izražena i naglašena stilom slikarice.

Gospođo Coe, kako biste opisali pitanje životinjskih prava danas?

Što se tiče “životinjskih prava”, mi smo i dalje u obrazovnoj fazi te prelazimo u fazu društvene promjene. Mogli bismo isto reći za “ljudska prava” - vrlo malo žena ima jednaka prava diljem svijeta. No koncept jednakosti postaje snažniji. Napredak je nejednak. Postoji vrlo malo ljudi koji i dalje vjeruju da stoka živi sretne ispunjene živote. Ta iluzija je izgubljena. Većina je svjesna okrutnosti i patnje koje su u to uključene, ali nisu svjesni da su to vrlo mlade životinje koje su prisilno uzgojene i zaklane.

Mislite li da životinjska prava napreduju ili se uvjeti pogoršavaju za njih?

Mislim da je oboje istina. Njihova prava rastu, ali pate više i u većim brojevima nego ikada prije. Razlog tomu su kontradikcije unutar monopolnog kapitalizma, koji diktirira i uvjetuje opskrbu hranom. Najviše profita ima u stočarstvu, proizvodnji oružja i fosilnim gorivima.

U ovoj na prvi pogled paradoksalnoj izjavi, Sue Coe želi reći, ako je smijem interpretirati, da su životinjska prava istovremeno tema koja je zastupljenija nego što je bila prije, no da je tempo kojim industrijska mašinerija “obrađuje” sve te životinje brži nego što su društveni i pravni mehanizmi koji se bave ljudskim, odnosno životinjskim pravima.

Možda se povećao broj vegana i vegeterijanaca, no broj kokoši, svinja i krava koji “žive” u industrijskoj proizvodnji se povećao eksponencijalno. Statistike znaju zavaravati - broj ljudi koji ne jedu meso je porastao sa 2% na 3%, no broj zaklanih kokoši je porastao sa 40 milijardi na 70 milijardi, od 2000. do danas. Također, prelazak na veganstvo ili vegetarijanstvo ne šteti nužno mesnoj industriji, jer su često proizvođači zamjenskih namjernica, poput soje, djelovi istih koncerna koji proizvode meso. Tako da je sasvim moguće da vegeterijanstvo bude u porastu, a mesna industrija jača nego ikada. No vratimo se slikarici.

Kako biste opisali svoje umjetničko i filozofsko obrazovanje? Što je utjecalo na Vaš stil i na Vaša uvjerenja?

Učiti tehniku je različito od stila. Stil može biti u modi ili ne, tehnika je cijeloživotno učenje vještine. Učim cijelo vrijeme, dok slušam kako ljudi vide umjetnost. Umjetnost se ne pojavljuje dok promatrač ne odluči da je nešto umjetnost. Oni odlučuju, a ne umjetnici. Aktivizam je dvosmjerna ulica. Umjetnik se obrazuje preko promatrača. Umjetnost nema prave i krive odgovore. Moja inspiracija je crtati životinje. Crtati ih znači upoznati ih djelomično. One su nevjerojatne. Naučiti crtati je nevjerojatno. Olovka i papir su sve što ti treba. Tvoj pogled na svijet je jedinstven. To je stil poniznosti.

Jednom ste izjavili da ne volite naziv “politički umjetnik”. Držite li se i dalje toga? Kako biste opisali odnos između umjetnosti i aktivizma/politike?

Ne volim naziv “politički”, jer predstavlja aktivističke umjetnike kao neobične i čudne. Ali nije neobično protiviti se masovnim ubojstvima, beskonačnim ratovima i industrijskom klanju. Nije neobično voljeti životinje i prirodu. Nije neobično oplakivati i biti razjaren njihovim uništenjem. Masovna kultura je financirana da bude zabavna i cinična, da uči o bespomoćnosti, i to je puno više politički, baš zato što je neutralno prema egzistencijalnim opasnostima s kojima se sukobljavamo. Biti neutralan, to je lice dominantne klase i korporacija, a ne ljudi.

Ovdje se otvara jedan jaz između pojmova politike i aktivizma. Prema ovoj slikarici, politika je masovna i cinična, dok je aktivizam individualan i emocionalan. Ljudski.

Mnoge od vaših slika pokazuju beznađe u kojoj životinje žive, no nije li nada temelj svakog aktivizma? Kako biste opisali odnos između nade i beznađa u kontekstu prava životinja?

Ne vjerujem u tu riječ previše … nada. Ona je uspavljujuća, djetinjasta (barem kako se koristi u Americi). Ja vjerujem u borbu i otpor - pobjeda je pojaviti se. Iz borbe će doći promjena. Ako prodajemo ljudima nadu prije nego što se pokrenu, onda smo izgubljeni, propali. Sve je u radu. U radu su sastojci promjene. Imati (viziju) o nenasilju nije krhka nada. To je čvrsti plan. Stvaranje društva uzajamnosti, a ne iznuđivanja, bit će promjena naše vrste. Nada je vanjsko pakiranje, vrpca na kutiji koja sadrži beznađe. Vizija je izazov, iz dana u dan, iz minute u minutu, da možemo bolje. Oprostite, ne mogu bolje objasniti.

Postoji velika nevoljkost da se govori o životinjskim pravima. Većina ljudi nema “želudac” za to. Kako se ta prepreka može nadići?

Pa ne postoji samo jedan način. Osoba koja nema želudac vidjeti stvarnost jedan dan, može ju vidjeti u drugom obliku neki drugi dan. Ono što je dobro kod umjetnosti - ona je gledanje očima umjetnika. Ja jednostavno ne mogu gledati snimke iz klaonica, ali mogu ih crtati, jer vjerujem da će moj rad pomoći ljudima da prestanu jesti meso. Netko je jednom rekao da je potrebno 10 pogleda na istu informaciju da se osoba promijeni. Za neke, dovoljno je vidjeti snimku iz klaonice i odmah se promijene. Za druge, dovoljna je ljubav prema mački ili psu, koja se onda proširi na ostale životinje. Za ljubav je potrebno poštovanje, a ne vlasništvo. Postoje oni kojima nije moralno stalo do životinja, recimo 50% stanovništva, i kojima je teško, iz bilo kojeg razloga, promijeniti se. Ovdje vlada treba uskočiti i ukinuti proizvodnju mesa, ukinuti subvencije tom prljavom ubojitom poslu i pokrenuti poljoprivredu na bazi biljaka.

Vlade nikada ne naprave pravu stvar same od sebe, one su plaćene da budu inertne, kao kotač koji se rijetko okreće, osim ako ga ne pokrene 10% aktivista. Nisam sigurna za Europu, ali mislim da su vegani na 3%. Zašto ne bismo došli do 10%? Ovo nije nemoguć problem. Biljna hrana može replicirati “okus” mesa i generalno je zdravija. Htjeli to mesojedi ili ne, to je jedina moguća budućnost. Većina ”hrane“ koju Amerikanci konzumiraju je krajnje procesuirana i ima predvidive negativne posljedice za zdravlje. Jako skupo za društvo i jako profitabilo za korporacije.

Mislite li da bi aktivisti za životinjska prava trebali zaustaviti samo industrijsku proizvodnju mesa ili sve oblike konzumacije mesa?

Naš posao je ciljati visoko u našoj viziji, a ona znači ukidanje svake eksploatacije životinja. Ako ljudi ne čuju tu poruku, već nekakav kompromis, nekakvu zbunjujuću zbrkanu verziju, koja je lakše prihvatljiva, na primjer:”industrijsko klanje je loše, ali klanje na malim farmama je dobro”, to ostavlja otvorena vrata za daljnu eksploataciju. Korporacije se prilagode humanim inicijativama i stvore veći profit. Svjedočili smo ovakvom oportunizmu posljednjih 40 godina. Naglašavanje boljih uvjeta ne vodi aboliciji. Ne postoji humani način da se zatoči, siluje i ubije nekoga. Ako ljudi čuju ovu viziju, onda moraju napraviti kompromis sa samim sobom, ovisno o svojoj situaciji. No mi ne moramo napraviti kompromis s njima.

Iako kategorično odbijati kompromis s mesojedima možda zvuči ekstremno, Sue Coe želi reći da borci za ljudska prava ne pristaju na bolje verzije lošega. Abolicionist ropstva u 19. stoljeću sigurno ne bi prihvatio prijedlog da se lanci rade od ugodnijeg materijala ili da robovi dobivaju malo zdravije obroke. To je napredak na koji se pristaje u situacijama bez izbora, no kada aktivist izjavljuje svoju viziju, on zahtjeva sve ili ništa. I zaista je istina da se pravni diskurs oko životinjskih prava orijentira k boljim verzijama lošega. Raspravlja se o dimenzijama kaveza u kojima životinje žive, o količini umjetnih hormona koje vlasnik smije staviti u njihovo tijelo i o alatima koji se smiju koristiti za njihovo pogubljenje. Kada bi se razgovor o pravima životinja, vođen na razini zakonodavnih tijela, morao svesti na jednu rečenicu, ona bi glasila “klanje mora biti dostojanstveno.” Takav apsurd je jednoj aktivistici neprihvatljiv.

Životinjska prava su moderan koncept, no konzumacija mesa je drevna praksa. Kako biste opisali odnos između drevnog i modernog u ovom problemu?

Prava su moderni europski pojam. Dolaze iz Francuske revolucije. Možda čak i prije toga, iz njemačke pobune seljaka (Bauernkrieg), iz koje su Marx i Engels počeli analizirati borbe klasa. Prije toga, ljudi su lovili, no većina hranjivih tvari dolazila je iz biljaka, kako biljke ne mogu podići svoje korijenje i pobjeći. Mi smatramo oslobođenje životinja kao nešto novo, kao da smo mi to izmislili, no pojam je drevan. Gledajući umjetnost s početaka ljudske povijesti vidimo ideju o svijetu koji dijelimo sa životinjama. Neljudske životinje su naši kolege, naši učitelji, naši prijatelji i obitelj. Jutarnji pijev ptica, pjesme kitova, gradnja gnijezda i košnica, sposobnost leta, vid u druge frekvencije, sposobnost životinja za suosjećanje i empatiju, i humor, to je sve kultura susjedna našoj, koju nismo uspjeti ugasiti.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Foto: Sue Coe, Pennlive.com, cultureandanimals.org 

Fran Kušan Munjin




    Preporučite članak: