Osim ratnih zbivanja, devedesete godine 20. stoljeća u Hrvatskoj obilježili su brojni radnički prosvjedi i štrajkovi. Tijekom procesa „pretvorbe i privatizacije“ radnici i radnice koristili su zadnje dostupne metode za utjerivanje isplate svojih zarađenih plaća i otpremnina u poduzećima koja su se odjednom našla u stečaju. Činjenica da radnici koji još uvijek svakodnevno dolaze na posao iako nisu primili i po 24 plaće bila je tek usputna vijest, a termin „radnici na čekanju“ – radnici koji su još uvijek u radnom odnosu, ali ne dolaze na posao niti primaju plaću - bio je toliko uobičajen u medijima da nije trebao dodatna pojašnjenja. Arhiv radničkih borbi omogućuje nam uvid u medijske sadržaje ovog razdoblja, koji pokazuju da je ideja nacionalnog zajedništva devedesetih tek dobro konstruiran mit. Kroz niz tekstova želimo se baviti upravo ovim razdobljem i rasvijetliti neke od zanimljivih, a danas zaboravljenih slučajeva radničkih borbi u vrijeme ekonomske i političke tranzicije.
Zatočeni direktori
Tijekom devedesetih radnički su se prosvjedi sve više širili, a metode privlačenja pažnje i zahtijevanja svojih prava u očaju su postajale sve radikalnije. Javljaju se vijesti o radnicima koji su direktore ili nove vlasnike svojih poduzeća „zatočili“ u prostorima poduzeća kako bi ih natjerali na pregovore. U ovom tekstu prisjećamo se jednog sličnog slučaja iz 1999. godine, kada su bivše radnice Dalmine robne kuće u Splitu blokirale upravnu zgradu poduzeća i zatočile direktoricu u njenom uredu, budući da im nakon stečaja robne kuće nisu isplaćene obećane otpremnine. Slučaj pratimo kroz nekoliko dostupnih članaka u Novom listu i Feral Tribuneu koji su u studenom 1999. godine izvještavali o prosvjedu te su se općenito osvrnuli na upitna zbivanja oko velikog poduzeća koje se u tom trenutku nalazi u ozbiljnim financijskim problemima.
„Priča je tako jednostavna, i tako hrvatska“, prenosi Feral Tribune. Zgrada Robne kuće Dobri je kao nekretnina u vlasništvu Dalme 1997. godine prodana za 6,2 milijuna maraka, u tu je cijenu bio ukalkuliran iznos od 1,1 milijun maraka namijenjen isplati otpremnina za 146 radnika i radnica, ali radnici – premda je novac sjeo na Dalmin žiro-račun – do prosvjeda u studenom 1999. godine nisu dobili ni kune. Godinu dana prije prosvjeda podnijeli su Ustavnom sudu tužbu protiv Dalme na koju također nisu dobili nikakav odgovor (Ljutog Megdana, Feral Tribune, 15. 11. 1999). Novi list izvještava kako je mjesec dana prije prosvjeda i blokade zgrade poduzeća u studenom poduzeta slična akcija, ali je prekinuta nakon što je radnicima obećano da će njihova potraživanja biti izvršena u roku od deset dana, (Radnice blokirale upravnu zgradu, NL, 10. 11. 1999). Koliko se takvim obećanjima moglo vjerovati vidljivo je iz događaja koji su uslijedili.
Autom na radnice
Kako je već navedeno, radnice su 9. studenog 1999. godine blokirale upravnu zgradu tvrtke u kojoj su zarobile i tadašnju direktoricu Anu Tijardović zahtijevajući da ih se sasluša. Tražile su također da im se pridruže Predsjednik splitskog ogranka ASH Mato Buljubašić i dopredsjednik Koordinacije udruga malih dioničara Hrvatske Jakov Juretić, koji su podržali prosvjednice i pozvali sve male dioničare i sindikate u Splitu da im pruže podršku. Buljubašić i Juretić pozvali su i direktoricu da se izbori za svoje radnice, no, kako navodi Feral, ona se uglavnom nije izjašnjavala (Ljutog Megdana, Feral Tribune, 15. 11. 1999). Sutradan već u 5.30 sati radnice su proširile svoju akciju blokiravši čitav skladišni prostor na Kopilici, uključujući i sva tri ulaza. Namjeravale su ustrajati u blokadi sve dok im se ne isplate otpremnine ili ponude čvrste garancije za isplatu, ali su ih treći dan akcije iz prostora izbacili zaštitari koje je iznajmila uprava Dalme, nakon čega su radnice nastavile prosvjedovati ispred zgrade poduzeća.
Razmjeri nasilja prema prosvjednicima odnosno radnicama otišli su toliko daleko da je tijekom prosvjeda na jednoj od tri barikade na ulazu u dvorište poslovnog objekta došlo do pokušaja gaženja automobilom. Novi list izvještava kako je veća nesreća izbjegnuta samo zahvaljujući reakciji radnice koja se u zadnji trenutak izmaknula pa je „sve prošlo samo sa zgaženim prstima lijeve noge“. Radnica je morala zatražiti pomoć hitne pomoći, a policija je na temelju svjedočenja prisutnih pronašla počinitelja koji je trebao biti pozvan na obavijesni razgovor (Zdenka Andrijašević završila na prvoj pomoći, Novi list, 18. 11. 1999). S obzirom na to da se slučaj u medijima ne prati dalje, ne znamo tko je bio počinitelj i je li snosio ikakve posljedice.
Dok su bivše prodavačice i ostali radnici robne kuće Dobri, otpušteni dvije i pol godine prije ovih događaja, prosvjedovali s vanjske strane ulazne rampe poduzeća koju su čuvali zaštitari tvrtke Mag B, s unutarnje strane podršku su im pružali tada još uvijek zaposleni članovi Sindikata trgovine. U članku Dvije strane iste rampe Novi list 22. 11. 1999. donosi razgovor s povjerenikom Sindikata trgovine dioničkog društva Dalma Vinkom Karboninijem i Ivanom Bojčićem, njegovim pomoćnikom i predsjednikom Udruge malih dioničara Dalme dd, koji objašnjavaju genezu propasti poduzeća, te naglašavaju kako je u tom trenutku na popisu zaposlenika Dalma d.d. još oko 400 ljudi, što je tek desetina nekada zaposlenih, a ni od njih ne rade svi jer ih je jedan dio „na čekanju“. Osim toga, za navedenih 400 radnika nisu isplaćene u prosijeku 24 plaće, s time da su neke od neriješenih plaća bile još iz 1996. godine pa su radnici strahovali da bi moglo doći do zastare potraživanja. Uz sve probleme privatizacije, sindikalisti naglašavaju kako su izgubili snagu koju su nekad imali, a koja je bila upravo u velikom broju zaposlenih.
"Činjenica da je osoba koja izdaje naredbe također žena radnicama nimalo nije išla u korist"
U razgovoru s novinarima ovi su radnici također smatrali važnim naglasiti da nezainteresiranost uprave poduzeća, ali i javnosti proizlazi i iz činjenice da su velik dio zaposlenih u Dalmi činile žene. „Kad se škver uzbuni, tamo se problemi znatno lakše rješavaju, među ostalim i zbog toga jer je riječ o pretežno muškoj radnoj snazi. Da oni izađu na ulicu, probleme bi rješavali 'na snagu', a što će ove žene ovdje koje nitko ne 'zarezuje'“, naglasio je tada Karbonini (Dvije strane iste rampe, Novi list, 22. 11. 1999). U međuvremenu, hrvatska je brodogradnja gotovo zatrta, a odnos javnosti i Vlade prema škveranima prilikom zadnjih štrajkova pokazuje kako se ni njihovi problemi ne rješavaju osobito brzo. Ipak, zanimljivo je kako su radnici i u vrijeme devedesetih uočili da se prosvjedi i zahtjevi radnica shvaćaju manje ozbiljno, zastrašuje ih se i nasilno pokušava ušutkati. Na kraju treba istaknuti kako činjenica da je osoba koja izdaje naredbe također žena radnicama nimalo nije išla u korist, što samo pokazuje da postavljanje žena na visoke pozicije neće automatski pozitivno utjecati na ženska radna prava.
Izvor naslovne fotografije: Feral (15. 11. 1999)
Tekst napisala:
Preporučite članak: