Sindikati iz javnog sektora Sjedinjenih Američkih Država odnijeli su 1977. godine značajnu pobjedu pred Ustavnim sudom u slučaju Abood protiv Obrazovnog odbora Detroita. Tužitelji Abood et al. su osporavali ustavnost klauzula u kolektivnim ugovorima između sindikata u javnom sektoru i lokalnih, državnih i federalnih entiteta kojima se primoravalo nesindikalizirane radnike da plaćaju određeni iznos sindikatima kao naknadu za troškove kolektivnih pregovora. Osnovna linija argumentacije tužitelja svodila se na to da ovakve klauzule krše 1. i 14. amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država, odnosno elaboracija se sastojala u tvrdnjama da se „previsoke naknade nesindikaliziranih radnika koriste između ostalog i za organiziranje sindikalnih aktivnosti čije rezultate mogu uživati samo članovi sindikata“ te da se „određeni broj sindikalnih aktivnosti i programa (financiranih dijelom i iz naknada nesindikaliziranih radnika) provode protiv volje nesindikaliziranih radnika, da nesindikalizirani radnici nemaju mogućnost izražavanja svoga mišljenja i utjecanja na ove aktivnosti i programe, te da dobar dio tih aktivnosti nema nikakve veze s procesom kolektivnih pregovara“. Ustavni sud je naposljetku presudio 6 prema 3 da ovakve klauzule nisu protuustavne, tj. da se nesindikalizirane radnike može primorati da sindikatima isplaćuju određene naknade kao troškove kolektivnih pregovora. Obrazloženje sudaca uglavnom se svodilo na princip nema beneficija bez participacije, tj. Ustavni sud je ustvrdio kako ne vidi ustavne prepreke za ovakve klauzule i da priznaje legitimno pravo sindikatima da se njima štite od situacije u kojoj bi samo dio (sindikaliziranih) radnika plaćao troškove za ostvarivanje beneficija za sve radnike. Međutim, Ustavni sud je s 9 prema 0 presudio da se naknade nesindikaliziranih radnika ne smiju koristiti za političke i ideološke aktivnosti koje su suprotne volji ovih radnika.
Godine 2016. Ustavni sud SAD-a razmatra slučaj Friedrichs protiv Unije kalifornijskih učitelja. Tužitelji se sastoje od deset učitelja i odgajatelja predvođenih Rebeccom Friedrichs i Unije kršćanskih odgajatelja i učitelja, a među tužiteljima treba izdvojiti i libertarijansku udrugu pod nazivom Centar za individualne slobode. Osnovna namjera ove konzervativno-libertarijanske koalicije svodi se na rušenje 39 godina stare presude iz slučaja Abood protiv Obrazovnog odbora Detroita. Tužitelji smatraju da klauzule u kolektivnim ugovorima o plaćanju naknada sindikatima od strane nesindikaliziranih radnika za kolektivno pregovaranje krše 1. amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država, tj. krše odredbe o slobodi govora i slobodi udruživanja. Centar za individualne slobode tvrdi kako naknade kalifornijskih nesindikaliziranih učitelja i učiteljica na godišnjoj razini iznose oko 1000 dolara, ali također napominje da Unija kalifornijskih učitelja nesindikaliziranim učiteljima i odgajateljima nudi mogućnost povrata između trideset i četrdeset posto uplaćenih naknada ako pojedinačni nesindikalizirani radnici smatraju da neke aktivnosti sindikata imaju političko ili ideološko usmjerenje koje je suprotno njihovoj volji i političko-ideološkoj poziciji. Centar i ostali tužitelji se žale da je proces povrata 30-40% uplaćenih naknada „tegoban“ jer uključuje formalnu predaju papirologije prema utvrđenoj proceduri na kraju svake godine. Međutim, težnja Centra za individualne slobode i ostalih tužitelja nije samo rješavanje stvarnih ili umišljenih birokratskih poteškoća pri povratu dijela uplaćenih naknada, nego se težnja rasprostire i na 60-70% uplaćenih naknada koje se moraju opravdati kao troškovi kolektivnog pregovaranja. Osnovica argumenta tužitelja svodi se na tvrdnju da su kolektivni pregovori inherentno politički. Centar za individualne slobode to objašnjava na način da svaki pregovori s entitetima države (na lokalnoj, državnoj ili federalnoj razini), neovisno o tome radi li se o prosječnoj veličini školskog razreda ili, na primjer, o tome treba li sredstva iz proračuna preusmjeriti u održavanje javnih površina ili ne, podrazumijevaju konfrontaciju interesa i težnju prema ostvarivanju kompromisa. Za tužitelje činjenice da sindikati u javnom sektoru pregovaraju s entitetima države i da se tu radi o procesu s težnjom ostvarivanja kompromisa između određenih interesa znače da je kolektivno pregovaranje po definiciji političko djelovanje. Kada ovakvu liniju rezoniranja povučemo do krajnjih konzekvenci, onda smo primorani zaključiti da su sve prema poslodavcu (entitetima lokalne, državne ili federalne vlasti) usmjerene aktivnosti sindikata u javnom sektoru političke i ideološke. Ako Centar za individualne slobode i ostali tužitelji uspiju uvjeriti suce Ustavnog suda u ovakvu definiciju kolektivnog pregovaranja, to bi onda značilo preokretanje odluke iz slučaja Abood protiv Obrazovnog odbora Detroita, odnosno presude da nesindikalizirani radnici sindikatima iz javnog sektora nisu dužni uplaćivati dio naknada koje se moraju opravdati kao troškovi za kolektivne pregovore. Takva bi presuda, suprotno onoj iz 1977., legitimirala princip da ima beneficija bez participacije tako što bi anulirala legalni mehanizam kojim su sindikati ekonomski osiguravali dugotrajnu dobru praksu uređivanja radnih odnosa u javnom sektoru i štitili integritet kolektivnih pregovora u smislu ostvarivanja prava i beneficija za sve radnike.
Iako presuda još nije donesena, većina sindikalista i novinara uvjerena je da će grupa tužitelja okupljena oko Centra za individualne slobode odnijeti pobjedu. Takav ishod će prema mišljenju mnogih rezultirati dugoročnim smanjenjem ekonomske stabilnosti američkih sindikata iz javnog sektora ne samo zbog direktnog gubitka povećeg dijela financijskih primanja nego i najvjerojatnijim učinkom smanjivanja motivacije radnika za učlanjenjem u ove sindikate zbog strukturne inauguracije principa da su beneficije moguće bez participacije. Nadalje, inauguracija takvog principa neće imati samo negativan efekt na mogućnosti širenja sindikalne baze nego i na potencijale održavanja postojeće. Ako se ovi strahovi pokažu istinitima, to bi onda moglo drastično promijeniti sindikalnu sliku Sjedinjenih Američkih Država. Sindikati poput Američke federacije učitelja (oko 1,6 milijuna članova) i Nacionalne obrazovne asocijacije (oko 3 milijuna članova) jedni su od najvećih sindikata u SAD-u, a zakonsko anuliranje jednog uhodanog izvora prihoda moglo bi, u najboljem slučaju, znatno oslabiti sindikalne sile iz javnog sektora poput ova dva navedena primjera.
Bitno je napomenuti, kako Chris Maisano piše za Jacobin, da su u povijesti radničkih borbi SAD-a učitelji odigrali jednu od ključnih uloga u jačanju sindikata iz javnog sektora, a možda je svojevrsna ironija sudbine da će se presuda koja nosi potencijalne negativne učinke na snagu sindikata iz javnog sektora prelomiti upravo preko leđa učitelja. Američki sindikati iz javnog sektora samo dodatno potvrđuju truizam radničke historiografije da svaka pobjeda i napredak radničkog prava uvijek proizlazi iz radničkih borbi, a Maisano naglašava da i presudu iz slučaja Abood protiv Obrazovnog odbora Detroita moramo sagledati iz ugla povijesti sindikalizma u SAD-u. Federalni Zakon o radnim odnosima (National Labor Relations Act), donesen 1935. godine tijekom mandata Franklina D. Roosevelta, ne obuhvaća radnike u javnom sektoru. To znači da su oni prepušteni zakonodavstvima na razini pojedinačnih američkih država, a mnoge su države imale zakonski okvir koji ne samo da je radnicima iz javnog sektora zabranjivao pravo na štrajk nego i pravo na formiranje sindikata i kolektivno pregovaranje. Međutim, revolucija započinje na samom kraju 1950-ih i traje kroz 1960-e i 1970-e godine s masovnim pridruživanjem sindikatima i dotad neviđenim zamahom militantnog djelovanja radnika iz javnog sektora. Od 1958. kroz 1970-e godine broj štrajkova radnika iz javnog sektora popeo se na godišnjoj razini s 15 na 412, dok je u istom vremenskom periodu prosječni broj involviranih radnika u štrajkovima porastao s 1.720 na 333.500. Samo 1960-ih godina učitelji su štrajkali više od 300 puta, dok je ranije spomenuta Američka federacije učitelja u istom periodu doživljavala enorman rast članstva, odnosno broj članova ovog sindikata porastao je sa 60.000 na 200.000. U povijesnoj retrospektivi era masovnih štrajkova rezultirala je time da su pojedine države revidirale svoj zakonski okvir koji regulira radne odnose u javnom sektoru tako što su radnicima dopustile pravo na formiranje sindikata, kolektivno pregovaranje i, u ponekim državama, štrajk, a slučaj Abood protiv Obrazovnog odbora Detroita bio je svojevrsna kruna ovog historijskog hoda borbi američkih radnika iz javnog sektora. Kako navodi Maisano, slučaj Abood protiv Obrazovnog odbora Detroita označava povijesni trenutak u kojem je eru militantnosti smijenila era birokracije, a eru štrajkova zamijenila era kolektivnih pregovora kao dugotrajne prakse utvrđivanja radnih odnosa, prava i beneficija. Konsolidacija sindikata u javnom sektoru u konačnici je značila da su oni postali bastioni sindikalne gustoće, posebno na lokalnoj razini gdje se prosječni broj sindikaliziranih radnika kretao preko 40%, dok su neke države, prema riječima Maisana, dostizale čak „skandinavske visine“, na primjer New York gdje je sindikalna pokrivenost u javnom sektoru početkom 1980-ih iznosila oko 70%. Nadalje, Maisano napominje da je konsolidacija sindikata iz javnog sektora krajem 1970-ih godina odigrala značajnu ulogu i u kasnijem periodu povijesti SAD-a. Tijekom neoliberalne kontraofenzive 1980-ih sindikati iz javnog sektora su uspijevali relativno uspješno očuvati svoju snagu, dok su, ako si smijemo dozvoliti malo pjesničke slobode, sindikati iz privatnog sektora prolazili kalvariju – s još neuspjelim uskrsnućem. Maisano staje na stranu pesimista koji vjeruju da će presuda u slučaju Friedrichs protiv Unije kalifornijskih učitelja ozbiljno potkopati pola stoljeća radničkih borbi u javnom sektoru Sjedinjenih Američkih Država.
Međutim, unutar vala pesimizma pojavljuju se i znakovi optimizma, iako je taj optimizam formuliran na način „kako preokrenuti negativnu presudu u pozitivan ishod“. Tako Shaun Richman, bivši sindikalist Američke federacije učitelja, piše za In These Times da usvajanje argumentacije o kolektivnom pregovaranju i, u suštini, svake aktivnosti sindikata unutar javnog sektora koje su usmjerene prema poslodavcu (entitetima vlasti) kao političkom djelovanja može poslužiti kao poluga u osporavanju određenih postojećih antisindikalnih zakona. Richman napominje primjer nemogućnosti legalnog štrajka za radnike iz javnog sektora u državi New York, a također naglašava i drakonske kazne koje mogu uslijediti u slučaju štrajka. U tom se smislu mogu spomenuti kazne za slučaj 60-satnog štrajka radnika gradskog prijevoza u New Yorku iz 2005. koje su se između ostalog sastojale od 2,5 milijuna dolara kazne za sindikat, uskratu dvodnevne plaće za sve radnike koji su sudjelovali u štrajku i desetodnevni pritvor za predsjedavajućeg lokalne organizacije sindikata.
Ako Ustavni sud prihvati argumentaciju Centra za individualne slobode, onda bi se, prema riječima Richmana, ista argumentacija mogla primijeniti i u budućim slučajevima u kojima bi se pravo na kolektivnu akciju radnika kroz posredovanje sindikata pokušalo deducirati kao prava koja proizlaze iz 1. amandmana. Naime, ako su sve aktivnosti sindikata u javnom sektoru političke aktivnosti, onda primoravanje nesindikaliziranih radnika na financijske naknade za aktivnosti na koje ovi radnici nemaju mogućnost utjecanja i koje su protivne njihovoj volji krše prava na slobodu govora i udruživanja. Međutim, što je sa slučajevima kada radnici jasno izražavaju volju za određenom akcijom naspram poslodavca u javnom sektoru? Richman tvrdi da bi se ista argumentacija mogla koristiti za rušenje zakonskih okvira pojedinačnih država koji ozbiljno umanjuju raspon legalnih aktivnosti sindikata unutar javnog sektora.
Neovisno o tome razmatraju li se svjetlije ili tamnije strane mogućeg negativnog ishoda, događaji oko slučaja Friedrichs protiv Unije kalifornijskih učitelja dobili su novi i neočekivani zaplet. U subotu 13. veljače iznenada je preminuo konzervativni ustavni sudac Antonin Scalia. Smrt Scalie je preko noći preokrenuo cijeli tijek američkih predsjedničkih predizbora i inicirao gotovo instantnu političku krizu. Smrt Scalie je prouzrokovala političku krizu jer je konstelacija ustavnih sudaca nerijetko od odlučujućeg značaja za presude u mnogim slučajevima. Proces imenovanja ustavnih sudaca u SAD-u je sljedeći: američki predsjednik za tu poziciju predlaže kandidata kojeg onda mora potvrditi Senat. Omjer sudaca koje su imenovali predsjednici iz Republikanske stranke naspram sudaca koje su imenovali predsjednici iz Demokratske stranke bio je prije smrti Scalie 5 prema 4 (uzgred rečeno, Scalia je imenovan tijekom Reaganove ere). Kako ustavni suci često, ali ne uvijek, zastupaju pozicije političkih stranaka koje su ih imenovale, a Demokratska stranka ima političku platformu koja je ipak sklonija radu, Obama je iznenada dobio mogućnost za promjenu omjera snaga među ustavnim sucima koji bi mogao imati učinka i na presudu u slučaju Friedrichs protiv Unije kalifornijskih učitelja. Međutim, SAD se većim dijelom Obaminih mandata nalazi u svojevrsnom legislativnom zastoju jer, usprkos tome što Demokratska stranka drži poziciju američkog predsjednika, Republikanska stranka dominira u oba doma Kongresa s jasnom političkom agendom blokiranja većine zakonskih prijedloga iz ureda predsjednika. Nadalje, Republikanska stranka je odmah, dan nakon objave informacija o smrti Antonina Scalie, najavila kako će blokirati bilo kojeg kandidata Baracka Obame i kako predlažu da se s imenovanjem novog ustavnog suca pričeka do završetka izbora za novog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
Dominacija pesimizma među sindikalistima bila je uvjetovana upravo postojećom konstelacijom ustavnih sudaca, ali ostaje za vidjeti kako će se, s obzirom na najnovije događaje, iznenadno novo dijeljenja karata reflektirati na mogući ishod slučaja Friedrichs protiv Unije kalifornijskih učitelja.
Izvor naslovne fotografije: AAUP/Flickr
Tekst napisao:
Preporučite članak: