Direktiva EU o platformskom radu (Direktiva (EU) 2024/2831) nakon višegodišnjih pregovora napokon je “zaključana” na razini Europske unije i sada je fokus na tome kako će je države članice stvarno provesti u praksi.
Cilj Direktive je poboljšati radne uvjete ljudi koji rade putem digitalnih radnih platformi (dostava, taksi prijevoz, kućne usluge, online mikroposlovi i sl.), jer je u procijenjeno da je u EU milijune ljudi moguće pogrešno klasificirati kao samozaposlene iako rade u odnosu koji po obilježjima podsjeća na radni odnos.
Države članice imaju rok do 2. prosinca 2026. da je prenesu u nacionalno zakonodavstvo i počnu primjenjivati njezine odredbe.
Što direktiva stvarno donosi platformskim radnicima?
U najkraćem, uvodi dva velika “stupa” zaštite:
(1) lakše utvrđivanje pravog radnog statusa (zaposlen/a ili samozaposlen/a)
(2) pravila o algoritamskom upravljanju i digitalnim pravima, odnosno o tome kako platforme koriste automatizirane sustave za dodjelu poslova, praćenje, ocjenjivanje i “discipliniranje” ljudi koji rade preko aplikacije.
Najpoznatiji dio je pretpostavka radnog odnosa: države članice moraju u svom pravu uspostaviti mehanizam koji omogućuje da se u situacijama gdje postoje pokazatelji kontrole i nadzora radnika od strane platforme, pretpostavi postojanje radnog odnosa, a teret dokazivanja prelazi na platformu. To je bitno jer u praksi mnogi platformski radnici danas moraju sami prolaziti iscrpljujuće postupke kako bi dokazali da su “radnici” u smislu prava, i to često bez novca, vremena ili pravne pomoći.
Drugi stup direktive odnosi se na algoritamsko upravljanje, što je u platformskom radu često “stvarni šef”: aplikacija određuje tko dobiva poslove, tko ima bolji rang, tko je kažnjen manjim brojem narudžbi ili blokadom računa. Direktiva jača pravo ljudi da dobiju informacije o tome kako takvi sustavi utječu na njihove radne uvjete, uvodi obvezu ljudskog nadzora nad automatiziranim odlukama i pravo da se ospore odluke poput suspenzije ili gašenja računa.
Uvodi i ograničenja obrade podataka, uključujući zabrane ili stroga ograničenja za posebno osjetljive podatke (npr. podaci o emocionalnom/psihološkom stanju), kao i pravila koja bi trebala spriječiti pretjerano praćenje i “digitalni pritisak” izvan vremena rada na platformi. U praksi, smisao ovih odredbi je smanjiti arbitrarnost i vratiti dio kontrole nad radnim životom ljudima koji danas često ovise o netransparentnim pravilima aplikacije.
Sindikalna perspektiva je oprezno pozitivna
Direktivu sindikati vide kao važan korak naprijed, ali uz upozorenje da će sve ovisiti o nacionalnoj transpoziciji i provedbi. ETUC (Europska konfederacija sindikata) i sindikalne federacije naglašavaju da je posebno važno da se pretpostavka radnog odnosa u nacionalnim zakonima postavi dovoljno snažno i operativno, tako da radnici doista lakše dođu do statusa zaposlenih kada je to realnost njihovog rada, te da se pravila o algoritamskom upravljanju ne svedu na formalnosti bez stvarnog učinka.
U sindikalnim analizama naglašava se i da direktiva prvi put na EU razini otvara prostor da radnički predstavnici i sindikati imaju ulogu i u pitanjima algoritamskog upravljanja, što je ključno jer je “upravljanje kroz aplikaciju” danas središnji mehanizam moći platformi.
EFJ (Europska federacija novinara), iako nije “platformska” federacija u užem smislu poput prometnih ili uslužnih sektora, već dulje upozorava na rast prekarnog rada, digitalnu transformaciju i potrebu regulacije automatiziranih sustava koji utječu na radne uvjete i profesionalnu autonomiju, uključujući širi kontekst “platformizacije” rada i pritisaka kroz metrike, algoritme i modele angažmana.
A gdje je Hrvatska u svemu tome?
Formalno gledano, Hrvatska ima vremena do početka prosinca 2026. da direktivu prenese u domaće zakonodavstvo. Međutim, ključna informacija je da se u Hrvatskoj već planiraju izmjene Zakona o radu upravo radi preuzimanja ove direktive (uz paralelno usklađivanje s direktivom o transparentnosti plaća), što znači da je proces transpozicije barem administrativno “u planu” i da se očekuju zakonske izmjene.
No dok se to ne dogodi, platformski radnici u Hrvatskoj i dalje su u situaciji u kojoj je stvarna zaštita često fragmentirana: mnogi rade kao formalno “samozaposleni” ili preko posrednika, ovise o pravilima aplikacija koja se mogu promijeniti preko noći, a najveći rizik snose sami (od ozljeda, troškova opreme, sezonalnosti posla, do arbitrarnog gašenja računa).
Stvarni život platformskog rada u Hrvatskoj najbolje se vidi na primjerima s terena: borba dostavljača za prava i javne kampanje koje ukazuju na nejednak odnos moći između platformi i ljudi koji nose posao na leđima, te činjenica da su u mnogim sektorima, uključujući dostavu, sve prisutniji migrantski radnici koji često rade u uvjetima slabije informiranosti, lošijeg smještaja i većeg rizika ucjena, prijevara i zlouporaba posrednika.
Sudbine migrantskih radnica i radnika u Hrvatskoj pokazuju kako se prekarni radni modeli i slaba provedba zaštite prelijevaju na najranjivije skupine, a platforme i srodni lanci podugovaranja taj rizik dodatno pojačavaju.
Upravo zato je transpozicija direktive (i način na koji će Hrvatska napisati pretpostavku radnog odnosa, definirati odgovornost platformi i urediti algoritamsko upravljanje) presudna. Na papiru je rok 2026., ali u praksi pitanje je hoće li Hrvatska napraviti minimalno usklađivanje ili će iskoristiti direktivu da stvarno ojača radna prava u sektoru u kojem su radnici danas često “nevidljivi”, zamjenjivi i bez realne pregovaračke moći.
Foto: Vrijeme je za dostavu prava
Preporučite članak: