“Šesnaest mjeseci od stečaja Orljava postoji, stečajni upravitelj postoji, pet radnika ima zaposlenih. Što je napravio? Gdje je našao strateškog partnera? Iznajmili su dio prostora firmi, ostalo prodaju. Gdje su novci? Kod nas ne”, objasnile su nam radnice Orljave jučer na Markovom trgu na koji su došle prosvjedovati zbog toga što još uvijek nisu dobile svoje otpremnine.
“Ne odustajemo, borit ćemo se dok ne dobijemo ono što smo krvavo zaradile”, ponovno su vikale radnice Orljave jučer na Markovom trgu tražeći isplatu zaostalih otpremnina. Borba za otpremnine traje od kad je prošlog srpnja proglašen stečaj u posljednjoj tvornici tekstila u državnom vlasništvu u Hrvatskoj. Država i brend Olymp za koji su šivale košulje odbijaju preuzeti odgovornost za radnice koje su toj tvrtki dale više od 30 najboljih godina svojih života i isplatiti im otpremnine koje im pripadaju.
“Mislili su da ćemo se predati. To je stara špranca od 90-tih naovamo. Proglasi stečaj, zavlači, obećavaj, prebacuj odgovornost dok se radnici polako ne istroše i cijela priča se utiša”, objašnjava Mario Iveković iz Novog sindikata, neposredno prije nego što će zajedno s drugim predstavnicama radnica otići na sastanak s novim ministrom prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivanom Paladinom kako bi ponovno objasnili sve što se događalo u Orljavi proteklih godinu i pol.
A o tome smo na portalu već naširoko izvještavali. Olymp, za koji su radnice šivale više od 50 godina, podmuklo se povukao iz tvornice za vrijeme korone i prestao s narudžbama. Olympove narudžbe činile su više od 80 posto ukupnih narudžbi koje je Orljava dobivala. Država, iako vlasnica tvornice, nije pokazala nikakvu zainteresiranost da se ona spasi te je odbijala sva nastojanja da se razgovara o nastavku proizvodnje. Takav odnos države, iako problematičan, nije ništa novo, ali da svojim radnicama koje je ostavila na cjedilu ne želi dati ono što im duguje – nešto je što se ne može oprostiti. A tako misle i radnice.
Čekajući da se sastanak s ministrom završi, pričale su nam o situaciji u kojoj se trenutno nalaze. Većina ih je u pedesetim godinama i vrlo im je teško pronaći novi posao. “Sve smo dale tvornici, sada smo istrošene i poslodavci nas ne žele zaposliti. Kažu nam nekad direktno u lice ‘prestari ste’”, govore. Najviše ih brine što im ovaj mjesec ističe pravo na naknadu s burze rada i prestat će dobivati 1.700 kn na koje su posljednjih mjeseci oslanjale. “Božić ide, sramota je, kako ćemo dočekati taj Božić sa svojim obiteljima, možda će doći isključiti struju, vodu, mislim da pučke kuhinje u Požegi ni nema” govori nam jedna od radnica. “Sad ja novce od djeteta da tražim? Ja se pred njom pravim da imam, pa makar jela krumpire i tijesto” dodaje druga.
Ono što ih posebno ljuti je činjenica da netko, dok one jedva spajaju kraj s krajem, na Orljavi i dalje zarađuje. “Šesnaest mjeseci od stečaja Orljava postoji, stečajni upravitelj postoji, pet radnika ima zaposlenih. Što je napravio? Gdje je našao strateškog partnera? Iznajmili su dio prostora firmi, ostalo prodaju. Gdje su novci? Kod nas ne”, objašnjava radnica.
Za prostore Orljave zainteresiran je bio i đakovački Hemco koji je iznajmio dio zgrada i u njemu zaposlio 40 tekstilnih radnica, no nijedna od onih koje su bile glasne u borbi za Orljavu nije tamo dobila posao. One koje su dobile posao danas se boje pričati s bivšim radnicama Orljave, a o sindikalnom organiziranju nema niti govora. Naravno, ovo nije prvi put da radnice Orljave imaju problema zbog sindikalne borbe. Dok je tvornica još radila, uvjeti su bili vrlo teški – radilo se u 3 smjene, prekovremeno, a nekad su ostajale i do 4 ujutro da bi se narudžba završila na vrijeme. Zadnjih osam godina radile su na minimalcu, a od 1995. ni jedna nova radnica nije dobila ugovor na neodređeno. Kada bi se protiv lošeg tretmana pobunile, bile su izložene pritiscima. Direktori su okretali radnice jedne protiv drugih, stvarajući sliku da će tvornica propasti zbog sindikalnog angažmana nekih od radnica. Ni zastrašivanja upravi nisu bila strana: “Direktor nas sazove sve nasred pogona na sastanak i kaže da one koje su u Novom sindikatu mogu staviti torbu na rame i ići kući. Ja njemu kažem: ‘Odakle ti mene tjeraš? Ovo je tvoje isto koliko i moje – ja ću ići kad budem htjela!’” Danas je spomenuti direktor Luka Balenović predsjednik Županijske komore Požega Hrvatske gospodarske komore.
“Tako je bilo i kad smo tužile za neplaćene prekovremene, on kaže ‘vi mene tužite – moja je žena sutkinja, ja vas dobijem’. Od nas pedeset koje smo se skupile, tužilo nas je petnaest i dobile smo.” Kasnije su im se pridružile i ostale radnice i dobile svoj novac, a ističu kako ih je u toj borbi prije svega držao sindikat – “govorili su nam ‘Ne bojte se!’”
Dok smo s radnicama razgovarali o vremenu dok je tvornica još radila, čega se one s ponosom, ali i tugom sjećaju, iz zgrade Vlade izašli su predstavnici sindikata s najnovijim informacijama. “Ministar je obećao da će osobno preuzeti ovaj slučaj, što ipak ima neku težinu jer to onda znači da će za svoje riječi biti i osobno odgovoran”, radnicama prepričava Iveković. No od ministarstva nisu dobili ništa konkretnije. Ministar je poručio radnicama da mogu biti ljute na njega tek nakon 1.1. 2023, što je izgleda rok do kojeg se mogu očekivati konkretnije informacije. Bez obzira na cinizam te izjave u situaciji gdje se radnice već 14 mjeseci bore za ono što im pripada, radnice kažu da su spremne pričekati. No isto tako poručuju da se neće dobro provesti ako ih je tim riječima samo htio umiriti u nadi da će se slučaj ispuhati. “Rekle smo mu – mi ćemo ovdje opet doći, mi ćemo tu šator staviti”.
Njima vjerujemo više nego ministru. Nakon što su ustrajale u radu za vrijeme rata (i pod zračnim uzbunama), odradile tisuće noćnih smjena i prekovremenih sati, isporučivale vrlo kvalitetne košulje usprkos užasnim radnim uvjetima, oduprle se antisindikalnim pritiscima i nikad se nisu predale, njihove riječi o nastavku borbe shvaćamo vrlo ozbiljno.
Autor fotografija i teksta:
FOTO GALERIJA
Preporučite članak: