„Preživio je građanski rat u Sudanu i putovanje do Libije. Također je preživio i preplovljavanje Mediterana brodom do Italije. Međutim, nije uspio preživjeti u životnim uvjetima koji su ga tamo dočekali. Abdullah Mohammed je imao 47 godina kada je u srpnju na jednoj plantaži rajčica kolabirao i preminuo od vrućine i izmorenosti. […] Ovo može zvučati kao nesretni pojedinačni slučaj eksploatacije ljudi koje je zahvatila životna nesreća, ali to je relativno česta praksa na poljoprivrednim poljima Europe: smjene od 12 sati šest dana u tjednu za plaću koja je nedostatna za vlastitu prehranu i bez ugovora o radu – kada se radi o preživljavanju, izbjeglice pristaju gotovo na sve.“
Tako piše Susanne Kaiser u članku objavljenom u njemačkom listu Zeit o sistemskoj eksploataciji na velikim poljoprivrednim plantažama Europe. Slučaj Abdullaha Mohammeda nakratko je tijekom ovoga ljeta potresao talijanske medije, ali diskusija je završila na način da je smrt Abdullaha Mohammeda označena kao pojedinačni nesretni slučaj. Međutim, Kaiser navodi kako je istraga pokazala da je Mohammed spavao na tankom madracu zajedno s još osamdeset svojih kolega u baraci od otprilike 20 kvadrata. Baraka nije posjedovala tekuću vodu, struju i wc. S vremenom su se ispred barake nakupila brdašca smeća koja su posljedično koristila za igru djece. Kaiser ne argumentira da su velike agrarne kompanije nedavno konstruirale ovakve sisteme za specifičnu eksploataciju izbjeglica kao privremenih, pomoćnih ili sezonskih radnika na poljoprivrednim poljima, nego da su takvi sistemi, zajedno s ranije opisanim uvjetima, već odavno postojali. Glavne su migrantske grupe koje su radile i dalje rade u ovakvim uvjetima, prema navodima Kaiser, radnici iz Poljske, Rumunjske i Bugarske. Međutim, Kaiser naglašava da izbjeglice koje pristižu u Europu polagano postaju nova ciljna skupina za potencijalnu eksploataciju u svrhu smanjivanja troškova poljoprivrednih kompanija, odnosno njihovog povećanja dobiti. Ukratko, Kaiser tvrdi da je diskusija o smrti Abdullaha Mohammeda morala (1) problematizirati radne uvjete sezonskih, privremenih i pomoćnih radnika na poljoprivrednim poljima velikih kompanija i (2) razmotriti potencijalnu ranjivost izbjeglica kao ovakvih radnika.
Iste probleme ističu talijanski, francuski i britanski sindikati, a Kaiser posebno naglašava listopadsko izdanje francuskog sindikalnog lista Campagnes Solidaires posvećenog izbjeglicama i privremenim migrantima kao sezonskim ili pomoćnim radnicima na poljoprivrednim imanjima. Sindikati upozoravaju da se sezonski rad općenito pretvara u oblik ropskog rada. Njihova su istraživanja pokazala da talijanska, francuska, britanska, belgijska, nizozemska i portugalska poljoprivredna industrija maksimizira svoje profite tako što maksimalno stišče plaće ovakvih radnika, odnosno strukturna analiza troškova poljoprivredne industrije u ovim državama pokazuje kako čak šezdeset posto troškova otpada na bitno potplaćene privremene i sezonske radnike. Kaiser napominje da mnogi agrarni poslodavci iznalaze različite načine kako bi izbjegli regulative minimalne plaće i legalne oblike radnih odnosa. Viša stopa eksploatacije najčešće se postiže po recepturi da se radnike ne plaća po satu nego po komadu (učinkovitosti). Stara formula koju je još Karl Marx navodio kao mnogo efikasniji oblik eksploatacije, uparena s dodatnim pritiscima zbog radnih odnosa koji se nalaze u pravnom crnilu ili sivilu, postiže učinak da su mnogi radnici u specifičnim državama dobrano potplaćeni ispod praga minimalne plaće. Ove ionako niske plaće mogu se dodatno stisnuti tako što se nerijetko angažiraju treće osobe ili strane koje su zadužene za organizaciju i transport radnika na polja – naravno za određenu proviziju. Kompanije u pravilu ne osiguravaju prehranu za ovakve radnike, nego se oni sami moraju snalaziti. Smještaj je dodatna stavka na kojoj se mogu učiniti uštede. Kaiser navodi kako postoje slučajevi da kompanije iznajmljuju madrace, poput onoga na kojem je spavao Abdullah Mohammed, za 80 eura mjesečno. Nadalje, autorica napominje slučajeve najrazličitijih oblika zgrada koje kompanije nude svojim sezonskim radnicima. To mogu biti barake, kao u ranije spomenutom talijanskom slučaju, šatori u nekim francuskim slučajevima, kontenjeri ili stara gradilišta u nekim portugalskim slučajevima ili pak otvoreno nebo i svježi noćni zrak, kao u nekim grčkim slučajevima.
Kaiser je u jednom ranije objavljenom članku analizirala španjolsku gastarbajtersku politiku s obzirom na radne odnose na velikim poljoprivrednim poljima. Španjolska je sistemski privlačila sezonske radnike primarno iz Maroka, ali i mnogih drugih saharaskih i subsaharskih zemalja. Godine 2007/2008 u Andaluziju je pristiglo između 30.000 i 50.000 takvih radnika, dok se samo u Almeriji 2011. godine nalazilo 155.000 sezonskih radnika, što je oko 22 posto domicilnog stanovništva u toj pokrajini. Zanimljivo je primijetiti kako su španjolske poljoprivredne kompanije i država reagirali kada su se mnogi sezonski radnici uz pomoć lokalnih sindikata krenuli boriti protiv iznimno prekarnih odnosa migrantskih radnika na velikim poljoprivrednim poljima Španjolske. Tada je nova ciljna grupa postala ženska radna snaga koja je zadovoljavala uvjet da ima djecu. To je s jedne strane zadovoljilo velika poljoprivredna poduzeća jer su i dalje mogla imati dotok jeftine radne snage, a španjolska država je s druge strane umanjila mogućnosti ostanka ovakvih radnica jer se jedan od uvjeta za dolazak u Španjolsku sastojao u tome da su djeca morala ostajati u domicilnim državama. Kaiser navodi kako je ova strategija naglo povećala broj radnica iz Rumunjske i subsaharskih država.
Europski sindikati već odavno upozoravaju o ozbiljnoj razgranatosti ovakvih eksploatatorskih sistema na velikim poljoprivrednim poljima Europe, dok ranije navedeni talijanski slučaj Abdullaha Mohammeda mora skrenuti diskusiju u smjeru da se osiguraju dodatne regulative kako veliki broj unesrećenih izbjeglica ne bi postao žrtvom već utabanih eksploatatorskih sistema velikih poljoprivrednih kompanija. Nadalje, Kaiser upućuje da se ova problematika mora još šire razgledavati, odnosno ne smiju se zaboraviti ni distribucijski lanci unutar strukture prehrambene industrije koji odigravaju ulogu stvaranja dodatnog pritiska na cijene hrane i na taj način stimuliraju proizvođače da čine maksimalne uštede na radnoj snazi.
Tekst napisao:
Preporučite članak: