Large 259226068 585754492733914 3212619137322166806 n

Prije dva mjeseca pisali smo o nehumanim uvjetima rada Vijetnamaca u Zrenjaninu i odgovoru aktivista koji su pomogli i još uvijek pomažu radnicima. Vijetnamci su u gotovo robovlasničkom odnosu radili za kinesku tvrtku za proizvodnju automobilskih guma Linglong koja u srpskom Zrenjaninu gradi tvornicu. Radnička prava opet su stupila u kontakt s dvije aktivistice koje pomažu radnicima iz Vijetnama. Situacija se u dva mjeseca, nažalost, nije puno promijenila. Piše: Matea Grgurinović.

 

Kada je otkriveno u kakvim uvjetima živi oko 750 radnika iz Vijetnama na gradilištu Linglonga u Zrenjaninu - u prljavštini, bez adekvatnih sanitarnih čvorova, spavaonica i hrane, brzo je organizirana akcija skupljanja pomoći. Nažalost, i nakon dva mjeseca ništa se nije puno promijenilo. Nema reakcije vlasti, a radnici nemaju sredstava za povratak kućama.

Tara Rukeci iz Zrenjaninskog socijalnog foruma, koordinatorica dodjele pomoći koja se skuplja za radnike, za Radnička prava pojasnila je kakva je sada situacija. „Nakon što su razmjestili radnice s prvotne lokacije, 'razbili' su ih na nekoliko grupa i to je dosta otežalo praćenje stanja. Međutim, osim negiranja i relativizacije (cijele situacije, op.a.) niti država, niti institucije nisu se obraćale javnosti i volonterima“, kazala je. Radnicima su vraćeni pasoši i plaće su im isplaćene. Međutim, ono što Rukeci također kaže jest da su volonteri iz razgovora s radnicima saznali da ih se veliki broj želi vratiti u Vijetnam, ali za to nemaju sredstava. „Nekim radnicima je rečeno da sami moraju platiti kartu, nekima da će im kompanija platiti, naša država kaže da ne postoje radnici koji se žele vratiti. Međutim, to nije točno. Mi smo razgovarali s nekolicinom [radnika], dosta njih su eksplicitno rekli da se žele vratiti“, dodaje Rukeci.

Radnici se još uvijek žale na neadekvatne uvjete života, poput loše hrane i hladnoće. „A državne institucije šute“, ističe Rukeci. Također se još uvijek ne zna čak ni o kojem se točnom broju radnika radi. Rukeci kaže da su volonteri i aktivisti nastavili prikupljati pomoć za radnike "da se nastavi kontinuitet, da se pokaže solidarnost". Neki volonteri su se višekratno obraćali Nacionalnoj službi za zapošljavanje jer su željeli dobiti točan broj radnika iz Vijetnama koji su upućeni na rad u Srbiju. Početkom tjedna iz Nacionalne su službe aktivistima Zrenjaninskog socijalnog foruma (ZSF) dostavljene tražene brojke koje kažu da je 2021. godine izdano 176 radnih dozvola za vijetnamske državljane u Srbiji (174 muškarca i dvije žene). Međutim, volonteri i aktivisti ističu da ta brojka nije realna. Kako piše Voice, organizacije za borbu protiv trgovanja ljudima tvrde da je na izgradnji kineske tvornice guma Linglong u Zrenjaninu angažirano 750 radnika iz Vijetnama, dok Inspekcija za rad navodi brojku od 402 radnika.

Prikupljanje pomoći za radnike, foto: Slađana Ljubičić


Galina Maksimović, volonterka na prikupljanju pomoći u Društvenom centru Oktobar, za Radnička je prava kazala da je nedavno na cijelu situaciju reagirao i Europski parlament „usvajanjem Rezolucije o Srbiji koja uključuje i ‘duboku zabrinutost zbog navodnog prinudnog rada, kršenja ljudskih prava i trgovine ljudima u cilju radne eksploatacije', apelujući na državu Srbiju da istraži slučaj. S obzirom na pasivnost svih institucija i pravno neobavezujući karakter ovog dokumenta, minimalna su (zapravo, gotovo nikakva) očekivanja da će ovakav pritisak da urodi plodom u korist radnika. Ipak, dalja internacionalizacija je i te kako potrebna, ali sa akterima koji su spremni na konkretno, ne na deklarativno delovanje“.

Maksimović podsjeća i na Guardianov istraživački članak u kojem se tvrdi da su Srbija i Rumunjska posljednjih par godina ulazne točke za radnike iz Vijetnama, koji nakon nekog vremena odlaze dalje u zemlje EU-a i u Veliku Britaniju, a da su pritom na svakoj točki migracije izloženi rizicima od različitih oblika modernog ropstva. „Za sada nemamo dovoljno dokaza da je to slučaj i sa ovim konkretnim radnicima, da oni planiraju nakon Srbije da migriraju u druge evropske zemlje. Kako bilo, ovaj članak ukazuje na to da nije problem u 'zlim Kinezima', već u zlim kapitalistima na raznim tačkama na mapi, problem je u državama koje na ovo žmure, problem je u ekonomiji duga koja je i poterala radnike na rizičan, a kako tvrdi članak, ponekad i smrtonosan put“, dodaje.

Rukeci upozorava da se radnici još uvijek susreću s brojnim problemima. Primjerice, cijepljeni su, ali nije im objašnjeno kojim cjepivom, kao što nisu ni dobili potvrde o cijepljenju.

I Rukeci i Maksimović kažu da su mediji brzo nakon prvotnog otkrića zaboravili na radnike i fokus prebacili na druge teme. „Mediji su bili tu, pokrili priču i otišli. A ti ljudi su ostavljeni i dalje bez nekih pretjeranih mehanizama da se izbore [za svoja prava]“, kaže Rukeci, a Maksinović dodaje da „medijski, ovaj slučaj jeste sve više u senci drugih velikih priča, poput mahinacija vezanih za projekat Rio Tinto. Linglong je medijima bio zanimljiv dok se pričalo o pogubnim ekološkim posledicama, a kada se prešlo na priče o radnim uslovima, nakon incijalnih izveštavanja koja je deo medija iskoristio za anti-kinesku propagandu, interesovanje je splasnulo. Ovo je vrlo indikativno, u kontekstu stranih investicija sve češće priče o ekološkim problemima zasenjuju priče o radničkim problemima, zelena boja jede crvenu, i ta životna sredina postaje entitet za sebe koji u stvari isključuje život, ljude, odnosno radništvo. Zbog toga je izuzetno teško kontinuirano držati fokus javnosti na ovom slučaju, a bez solidarnog odgovora javnosti, ovi radnici ostaju gotovo nevidljivi i prepušteni samovolji kapitalista i lokalnih moćnika.“

Maksimović uz svu kompleksnost situacije ističe da je ponekad i teško procijeniti kako radnicima pružiti odgovarajuću podršku, a da ih se pritom ne ugrozi. „Odluka je da se oslanjamo na ono što nam radnici govore da su im potrebe, što su i dalje prevashodno osnovne potrepštine, hrana, higijena“, pojašnjava.

Neke od akcija koje provode simboličke su, „ali i takve akcije su važne“, kaže Maksimović. „Na primer, 31. 12. provele smo deo dana sa radnicima na svim lokacijama, te podelile sa njima tradicionalne vijetnamske praznične kolače. Kroz istoriju, čak i u logorskim uslovima, ljudi su tražili načine da praznuju i raduju se makar na momenat, da održe ljudskost koju im okolnosti otimaju. I to je jedan nezanemarljiv aspekt cele situacije, podržati radnike da ne prestanu da se osećaju kao ljudska bića, da ne zaborave da imaju saveznice i saveznike“, zaključuje.


Autorica naslovne fotografije: Slađana Ljubičić
Tekst napisala: 

Matea Grgurinović


    Preporučite članak: