Tračnice koje su nekad bile znak industrijalizacije na ovim su prostorima odavno znak propadanja, prugama se putuje nesigurno, dugo, gotovo da nam je svaki vlak postao vlak bez voznog reda. Jer, čemu služi vozni red kad je u željezničkom prometu posvemašnji nered? Pruge, loše održavane, mnogima su i znak nostalgije za odavno minulim vremenima kad se na željeznicu računalo, prugama pouzdano prometovalo. I oni koji ne znaju priču o prugi Šamac Sarajevo, negdje ste možda čuli onu dobro poznatu parolu "Mi gradimo prugu - pruga gradi nas“ ili pak "Šamac - Sarajevo, to je naša dika, izgraditi prugu sve do Dubrovnika", možda onu "Šamac - Sarajevo, to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta".
Dvije stotine četrdeset i dva kilometra pruge izgrađeno je u manje od osam mjeseci, 1947., kratko nakon kraja Drugog svjetskog rata. Pruga je napravljena kao projekt u sklopu omladinske radne akcije. Tom se prugom, načinom kako je nastajala, bavi dokumentarni film "Žurnal 242 - Sunčane pruge" slovenske autorice Nike Autor kojega u četvrtak, 18. i petak, 19. travnja prikazuju na ZagrebDoxu.
Film ne govori samo o prugi, dotiče se zapravo cijelog jednog fenomena tadašnjeg socijalizma, makar se na koncu fenomenološki omadinskim radnim akcijama ne bavi, više je ostao na razini romantizirane ode nekadašnjem vremenu. Pruga Šamac Sarajevo nastaje u u zemlji sirotinje, porušenoj nakon rata, vlastima je bilo stalo pokazati da uvjeti u Jugoslaviji nisu ni izbliza tako loši kako su javljali zapadni mediji, da Tito ima podršku širokih masa, da se mladi ljevičari širom svijeta razumiju bez obzira od kuda dolazili, koje rase bili.
Mladima koji iz cijele tadašnje Jugoslavije dolaze graditi prugu u to se vrijeme pridružuje mladež iz pedesetak zemalja diljem svijeta, od država koje su dio socijalističkog bloka do zapadnog svijeta iz kojeg stižu ljevičari, među njima i tad mladi Olof Palme, švedski socijaldemokrat, čovjek koji će potom postati dugogodišnji vođa švedskih socijaldemokrata, kasnije i premijer, naposljetku tragičn stradati u atentatu u veljači 1986. Prugu Šamac Sarajevo gradio je i Pierre Elliott Trudeau koji će kasnije postati predsjednik kanadske vlade, političar čiji sin, Justin Trudeau, trentuno služi svoj treći u nizu premijerski mandat, kanadsku vladu vodi od 2015. godine.
Inicijalnu ideju za napraviti ovaj dokumentarac Nika Autor dobila je kad joj je u ruke dospio foto album, nabavljen u nekoj staretinarnici, na čijim je koricama pisalo Šamac Sarajevo 1947. Unutra su je čekale uredno poredane crno bijele fotografije. Mnoge od vremena izblijedile. Na njima ljudi, uhvaćeni u trenutku izgradnje pruge. Film je zapravo pokušaj da se ispriča priča o tim ljudima i tom vremenu. Makar ništa o fotografiranima ne zna, autorica konfabulira, ali pripovijeda bazirajući se na faktografskim podacima vezanima uz izgradnju pruge. Pokazuje fotografije izgradnje pruge dok u pozadini gledamo tračnice kojima vlakovi odavno ne voze. Gledamo široke kadrove zelenih brda, kamena, prostora ... Stado ovaca koje se spušta niz blagu padinu uvod je u priču o prugi i dobu kad se vjerovalo da bolja vremena dolaze.
Ljudi na fotografijama kopaju zemlju, razbijaju kamenje, trajno mijenjaju i pejzaž i živote. Pruga je napravljena bez mehanizacije, imali su samo znanje tadašnjih inženjera i ruke 211 000 ljudi koji su došli raditi na prugi. Prugu je gradilo i 5735 mladih stranaca. Bili su to prvi dani socijalističkog modernizma. Na radnoj akciji sudjeluje i pedeset i šest brigada sastavljenih od stranaca, među njima su Danci, Talijani, Francuzi, Britanci, Šveđani, Grci, Čehoslovaci, Palestinci, Poljaci, Nijemci iz DDR-a, Bugari, Rumunji, Mađari ...
Gledajući niz prugu koja je u ratu 1990-ih oštećena, kasnije popravljena, pa opet stavljena izvan fukcije, prugu kojom danas prolaze strani migranti u očajničkom pokušaju da se dometnu Zapada, Nika Autor pripovijeda o vremenu u kojem su na cijeni bile drugačije vrijednosti, u kojem se nije glorificirao kapital. S dozom nevjerice autorica se pita "što li je tim ljudima bilo u glavi, kako su tako jasno vidjeli budućnost ispred sebe". Pita se ono što je nama danas teško prispodobivo.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Nika Autor
Preporučite članak: