“Tretirani su kao životinje te su se borili kao lavovi” – tako nizozemski sindikalac Edwin Atema opisuje stotinjak vozača kamiona uglavnom iz istočne Europe koji su proteklog mjeseca štrajkali zbog neisplate plaća. Piše Sandra Kasunić.
Pedesetak dana bez isplaćenih plaća za platiti stanarinu, režije, redovne i izvanredne troškove života. Pedesetak dana bez osnovnih sredstva za život, za sebe i svoju obitelji. Dakako, uvjeti rada vozača kamiona u međunarodnom prijevozu daleko su od dobrih – tjedni i mjeseci udaljenosti od doma, prijatelja i obitelji, puno rada za relativno malu plaću, spavanje po kamionima diljem europskih odmarališta uz neku od bezbrojnih autocesta, obavljanje higijene u javnim kupalištima. No, tih pedesetak dana bez isplaćenih plaća bila je kap koja je prelila čašu. Stoga je 20. ožujka četrdesetak vozača kamiona uglavnom iz Gruzije i Uzbekistana stalo na njemačkom odmaralištu Gräfenhausen-West blizu Darmstadta i krenulo u divlji štrajk kojim su zahtijevali hitnu isplatu plaća. Kasnije je broj štrajkaša na tom odmaralištu porastao na preko 60. Uz akciju u Njemačkoj, vozači iste grupe u slično vrijeme obustavili su rad na jednom odmaralištu na talijanskoj autocesti A22, u Švicarskoj i u Donjoj Saskoj. Ukupno je oko 100 radnika krenulo u štrajk, no onaj u Gräfenhausenu napose je bio u fokusu medija i sindikata i time postao glavno mjesto protesta.
Štrajk vozača potaknut je odlukom poslodavca o ukidanju naknade za rad nedjeljom, naravno bez ikakvog logičnog, a kamoli legalnog objašnjenja. Nakon toga im je poslodavac u potpunosti prestao isplaćivati plaće. Dodatni problem predstavlja činjenica da su vozači zaposleni na temelju određene vrste ugovora o pružanju usluga, a ne ugovora o radu, dok u praksi zapravo imaju poslodavca koji im stavlja na raspolaganje svoja vozila, organizira vrijeme i način rada te daje upute koje su dužni slijediti. Osim loših plaća (dnevna zarada iznosi od nešto više od 80 eura za 13 – 14 sati rada). No, unatoč svemu tome, zahtjevi prema poslodavcu Lukaszu Mazuru, vlasniku poljske špedicijske grupe koja djeluje pod nazivima Lukmaz, Agmaz i Imperia bili su skromni – isplata zarađenih plaća. U suradnji s gruzijskim sindikalcima štrajkaše u Gräfenhausenu podržali su prvenstveno Edwin Atema iz nizozemskog sindikalnog saveza FNV (Federatie Nederlandse Vakbeweging) i Anna Weirich iz savjetovališta za migrantske radnike Faire Mobilität, koje je kao projekt osnovao njemački sindikalni savez DGB (Deutscher Gewerkschaftsbund). Atemu i Weirich radnici su i delegirali za komunikaciju s poslodavcem.
Skromnim zahtjevima radnika vozača unatoč, poslodavac je, čiji vozni park obuhvaća preko 1.000 kamiona, tijekom svojih inicijalno pomirljivih dolaska na odmaralište negirao sve optužbe. Dodatno, tvrdio je kako su uvjeti rada u njegovoj grupi po propisima, naravno bez ikakvih dokaza za tu tvrdnju. Nakon toga je pregovore preuzeo odvjetnik. No, izgleda da je Mazuru proces pregovora bio prespor te je postao nestrpljiv. Naime, umjesto da uvaži legitimne zahtjeve vozača ili da makar pregovore s njima okonča za pregovaračkim stolom, situacija je u petak 7. travnja eskalirala. Tada se s naoružanom tzv. Rutkowskijevom patrolom pojavio na odmaralištu kako bi zastrašio vozače te silom preuzeo kamione. Plan im nije uspio te je uz aplauz prisutnih štrajkaša policija uhapsila Mazura i 18 Rutkowskijevih plaćenika. Rutkowskijeva patrola su paravojne snage pod vodstvom Krzysztofa Rutkowskija, bivšeg poljskog EU parlamentarca iz redova krajnje desnice i privatnog detektiva. Inače su Rutkowskijevi ljudi poznati po pokušajima otmice ili, njegovim riječima, “vraćanju poljskih državljana i ukradenih automobila.” Svakako sad svom rezimeu može dodati i razbijanje sindikalnih akcija. Uz fizičko zastrašivanje i prijetnje, Mazur je i tužbama te drugim pravnim alatima pokušao prisiliti vozače na prestanak štrajka. No vozači su, podržani od sindikata, udruga i pojedinaca, ostali ustrajni te su na kraju i pobijedili.
Pet tjedana nakon početka štrajka, njihova zahtjevna borba napokon je rezultirala pobjedom kada je Mazur pristao svima isplatiti dugovane plaće. Dodatno, u potpisanom sporazumu obvezao se povući sve tužbe podnesene protiv vozača. I stvarno, 28. travnja poslodavac je isplatio sva preostala dugovanja te su ponosni vozači busom – njih preko 60 – krenuli na put prema svojim domovima. Solidarnost je pobijedila. Atema, kojeg su vozači imenovali svojim glavnim pregovaračem, pobjedu je opisao riječima: “Tretirani su kao životinje te su se borili kao lavovi.”
No, ovaj slučaj nije izoliran u međunarodnom cestovnom prijevozu robe: kršenja radnog vremena, prijevare vezane uz minimalnu plaću i nehumani radni uvjeti diljem europskih cesta i odmarališta oblikuju svakodnevni rad vozača koji uglavnom dolaze iz istočne Europe. Kršenja ljudskih prava vozača kamiona, posebno ona državljana trećih zemalja, slučajem u Gräfenhausenu postali su vidljiva široj javnosti te su došla i do Europskog parlamenta. U Strasbourgu je 18. travnja održana rasprava o uvjetima rada u međunarodnom transportnom sektoru potaknuta događanjima u Njemačkoj. EU parlamentarci su se tijekom rasprave uvelike složili da je potrebno puno više kontrola pridržavanja važećih propisa. Njemačka EU parlamentarka Gaby Bischoff koja je sa svojim nizozemskim kolegicama Agnes Jongerius i Verom Tax posjetila vozače tijekom štrajka, nazvala je uvjete rada vozača “modernim ropstvom”.
Pitanje je koliko će ova rasprava na EU razini dugoročno utjecati na stvarno poboljšanje uvjeta rada, no svakako predstavlja dobar prvi korak ka rješavanju problema vozača u međunarodnom cestovnom prometu. Svakako, dodatni element unapređenja uvjeta rada je i prekogranična suradnja sindikata u svrhu organiziranja vozača. Dodatno, Atema rješenje za grubo kršenje prava vozača kamiona vidi, među ostalim, i u klijentima transportnih poduzeća. Naime, prijevoznici kompliciranim sustavom podugovaranja i podugovaranja podugovaratelja prevoze robu za velika imena poput Volkswagena, Ikee i Siemensa. Upravo te velike multinacionalne korporacije, koje generiraju milijune i milijune dobiti, po Atemi moraju preuzeti odgovornost za sve što se vozačima kamiona događa.
U svakom slučaju, štrajkaši iz Gräfenhausena svim svojim kolegama i njihovim problemima dali su lice – i generirali ogroman val podrške. Uz već navedene sindikate, solidarnost s vozačima iskazalo je niz organizacija, političara, pojedinaca – i drugih vozača kamiona. Na odmaralište su dolazili lokalci kako bi ih opskrbili potrepštinama, a jedna crkvena organizacija prikupljala je donacije za vozače. Na taj su način i lokalna, sindikalna te europska zajednica ovim, ali i svim drugim vozačima kamiona pokazale da nisu sami. Sve to pojačano je valom internacionalne solidarnosti organizirane kroz Međunarodnu federaciju transportnih radnika. I to je ono što će ostati – iskazana solidarnost i nada da se uvjeti rada u međunarodnom cestovnom prometu mogu poboljšati.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Faire Mobilität/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: