Kraj kolovoza uz već uobičajeno dramatične vijesti iz SAD-a – nekontrolirano širenje Covid-19 pandemije, nova ekonomska kriza, policijske pucnjave, rasni i klasni nemiri – obilježila je i neočekivana vijest o štrajku košarkaša NBA lige koji su zbog još jedne policijske pucnjave i ranjavanja Jacoba Blakea, odbili odigrati zakazane košarkaške utakmice. Jacob Blake crni je Amerikanac kojeg je 23. kolovoza policija u Kenoshi (Savezna država Wisconsin), pred očima njegove djece, upucala sedam puta u leđa. Nekoliko dana kasnije, prije samog izlaska na teren, Milwaukee Bucks odbili su odigrati zakazanu utakmicu s Orlando Magicom tražeći pravdu za Jacoba Blakea. Protivnički tim nije želio prihvatiti pobjedu koja bi im se pisala zbog predaje Bucksa čime su se pridružili prosvjedu. Neplanirana akcija munjevito se proširila na druge klubove NBA i WNBA lige, pojedine bejzbol i nogometne klubove, tenisačice i druge sportske i medijske ličnosti.
Iako su ove kolektivne akcije okarakterizirane kao bojkot te su se i sami igrači, vjerojatno zbog svojih ugovora i budućih mogućnosti pregovaranja, na akciju tako referirali, ona je zapravo – štrajk. Bojkot je prvenstveno uskraćivanje novca komercijalnom subjektu u znak protesta, dok je štrajk obustava rada i akcija kojom sami radnici uskraćuju svoj rad. Povrh toga, igrači su pokrenuli „divlji štrajk“ (zaustavljanje rada mimo legalne procedure) i, kao kolektiv dominantno crnih radnika, na vrlo radikalan način izrazili solidarnost sa žrtvama policijskog i rasnog nasilja. S obzirom na trenutnu socijalnu klimu koja s približavanjem predsjedničkih izbora u Americi dolazi do usijanja, ovakve radikalne akcije nisu začuđujuće. Zbog pandemije koja i dalje hara, sportska natjecanja odvijaju se u takozvanom „balonu“ u kojem su igrači i popratno osoblje izolirani od ostatka svijeta kako bi izbjegli zarazu, a natjecanja se mogla neometano nastaviti. Osim pritiska izolacije, NBA igrači, koji i sami često dolaze upravo iz zajednica najviše pogođenih policijskim pucnjavama i diskriminacijom, nisu mogli sudjelovati u prosvjedima koji sad već mjesecima traju na ulicama diljem zemlje, stoga su, čini se, kroz štrajk pronašli drugi način prosvjedovanja.
Štrajku su se pridružile i igračice ženske košarkaške lige (WNBA) koje su na neki način utabale staze ovakvim prosvjedima s obzirom na to da već godinama koriste svoj utjecaj i raznim akcijama upozoravaju na policijsko nasilje i druge socijalne probleme. Iste večeri kad su igrači NBA-a pokrenuli štrajk, košarkašice su također odbile odigrati zakazane utakmice, a liga je najavila njihovu “odgodu”. Umjesto toga, igračice Washington Mysticsa izašle su na teren u bijelim majicama s prikazom sedam rupa od metaka na leđima iz solidarnosti s ranjenim Jacobom Blakeom.
Korak dalje od Kaepernicka
Prosvjedi popularnih sportaša i javnih ličnosti protiv rasizma i policijskog nasilja više nisu novost. Jedan od popularnijih aktivista je Colin Kaepernick, igrač američkog nogometa koji je protiv rasizma prosvjedovao simbolično klečeći pri izvođenju himne prije svake utakmice i time pokrenuo opsežnu javnu raspravu o ulozi sportaša pri ovakvim pitanjima. No za razliku od Kaepernickovog neumoljivog prosvjeda, štrajk koji su započeli NBA igrači nije bio samo simboličan prosvjed nego potpuno uskraćivanje rada s puno dramatičnijim posljedicama – izostankom proizvodnje (u ovom slučaju, zabavnog sadržaja).
Reakcije na štrajk bile su raznolike uz, čini se, relativno odobravanje šire javnosti. Desno orijentirani mediji i Trumpova administracija očekivano su osudili štrajk uz argumentaciju kako sportaši nisu u poziciji prosvjedovati, te bi umjesto toga trebali „šutjeti i driblati“, dok su mainstream mediji izbjegavali koristiti termin štrajk i umjesto toga pomalo nespretno objašnjavali kako su utakmice zbog prosvjeda igrača „odgođene“.
Foto - Facebook
Unatoč velikom medijskom odjeku, podršci na društvenim mrežama te entuzijazmu i nadi koju je pobudio u aktivističkim krugovima, štrajk je završen nakon tri dana. Različiti medijski izvještaji prenose napetosti unutar NBA-a koje su uslijedile nakon prvog istupa Bucksa, a unatoč tome što je dio igrača željelo glasati za nastavak štrajka i odustajanje od cijele sezone, uz posredovanje predstavnika sindikata, pa čak i bivšeg predsjednika Obame, utakmice su ponovno nastavljene. NBA se dogovorila s igračima da će određene košarkaške dvorane ustupiti za glasačka mjesta na predstojećim izborima, te su osnovali zajedničke aktivističke odbore koji će zagovarati nužne reforme.
Štrajk kao sredstvo političke borbe
Koliko god bio kratak, samo pokretanje štrajka otvorilo je pitanje koliko se bogati, privilegirani sportaši mogu poistovjetiti s rasizmom i policijskim nasiljem koje svakodnevno doživljavaju crni Amerikanci radničke klase. Iako oni nikad neće biti u jednakom položaju i jednakoj životnoj opasnosti, konstruiranje jedinstvene crnačke američke kulture te nastojanje pokreta BLM da se nasilje nad crnim pripadnicima radničke klase artikulira kao nasilje nad crnim građanima općenito (proizašlog iz kompleksnih, isprepletenih problema), naposljetku je proizvelo atmosferu u kojoj se eksponirane, bogate, javne ličnosti poistovjećuju i solidariziraju s najugroženijim, deprivilegiranim građanima.
Iako štrajk nije izdržao, a njegov početni naboj pacificiran je na razinu zagovaračkih odbora i sveprisutnih poziva na izlazak na izbore, dugoročne posljedice ove akcije mogle bi biti puno značajnije. Kroz jedan impulzivan istup, sportaši i sportašice pokazali su kako štrajkne podrazumijeva isključivo borbu za veće plaće i bolje radne uvjete u okviru svog radnog mjesta. Štrajk je također moćno sredstvo političkog pritiska koji uz bolju koordinaciju i suradnju ima puno veći potencijal socijalne transformacije. Iako je trenutna “kriza” utišana, štrajk je pokazao stvarnu vrijednost rada sportaša i sportašica te potencijalne radikalne posljedice organiziranja, a što je još važnije - pokazao je mogući put naprijed nekim budućim aktivistima.
Izvor naslovne fotografije: Facebook
Vijest napisala:
Preporučite članak: