Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Obavljajući poslove za poslodavca u okviru svog radnog odnosa radnik može počiniti štetu na radu ili u vezi s radom. Ona može nastati prilikom obavljanja bilo koje vrste djelatnosti. Kada radnik prouzroči štetu dužan ju je naknaditi bez obzira je li šteta počinjena namjerno ili zbog krajnje nepažnje[1].
„Radnik odgovara za štetu uzrokovanu poslodavcu ako je štetu počinio namjerno ili iz krajnje nepažnje, pri čemu namjera predstavlja takvu vrstu krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice, dok je krajnja nepažnja ili gruba nemarnost takvo postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek.“ – Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 581/09-2, od 4. V. 2011.
Ako je više radnika uzrokovalo štetu poslodavcu, svaki radnik odgovara za onaj dio štete koji je on uzrokovao, a ako se ne može utvrditi dio štete koji je uzrokovao pojedini radnik, smatra se da su svi radnici jednako odgovorni[2].
Utvrđivanje štete
Što se tiče utvrđivanja visine štete, ako bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo prevelike troškove, može se unaprijed kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu za određene štetne radnje odrediti iznos naknade štete, a ako šteta bude veća od tako određenog iznosa poslodavac može zahtijevati naknadu u visini stvarno pretrpljene štete[3]. Ugovorom o radu, koji je dvostrani pravni posao koji stranke slobodno sklapaju, radnik i poslodavac mogu ugovoriti i štetne radnje i visinu štete za te radnje.
To potvrđuje i presuda Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-4071/13-2, od 17. VII. 2014.: „Dopušteno je da radnik i poslodavac ugovorom o radu unaprijed ugovore iznos naknade štete poslodavca zbog neodrađivanja otkaznog roka u slučaju kada ugovor otkazuje radnik - pa poslodavac ima pravo na isplatu tog ugovorenog iznosa i onda kada navedeno (štetna radnja i visina naknade) nije predviđeno ni kolektivnim ugovorom ni pravilnikom o radu.“
Radnik koji je na radu ili u vezi s radom uzorkovao štetu trećoj osobi, a tu štetu je zatim naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi taj iznos isplaćen trećemu[4].
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi uvjeti smanjenja ili oslobađanja radnika od dužnosti naknade štete[5]. Tako na primjer čl. 46. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. predviđa mogućnost "smanjenja štete ako nije učinjena namjerno i zaposlenik do sad nije uzrokovao štetu, a šteta se može u cijelosti ili djelomično otkloniti radom u ustanovi i sredstvima rada ustanove, ili ako je zaposlenik u teškoj materijalnoj situaciji, a naknada štete bi ga osobito teško pogodila, ili ako se radi o invalidu, starijem zaposleniku ili samohranom roditelju, ili skrbniku ili kad je riječ o manjoj šteti“[6].
Naplata
Poslodavac ima više mogućnosti naplate svog potraživanja; putem prijeboja, tzv. administrativnom zabranom ili tužbom.
Prijeboj odnosno kompenzacija je način prestanka obveze obračunavanjem uzajamnih tražbina, tj. tražbina iz dvaju obveznih odnosa u kojima su iste osobe subjekti, ali sa suprotnim ulogama[7]. Poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće[8]. Ovdje je važno napomenuti kako se zabrana prijeboja odnosi na plaću i naknadu plaće, ali ne i na ostala materijalna prava radnika. Radnik svoju suglasnost može dati tek nakon nastanka potraživanja. U slučaju da poslodavac bez pristanka radnika koje je dano nakon nastanka potraživanja radniku umanji plaću radi namirenja svojega potraživanja, izlaže se mogućoj prekršajnoj odgovornosti ukoliko radnik u parnici potražuje iznos kojeg mu je poslodavac nezakonito uskratio.
Da bi poslodavac svoj manjak koji je nastao djelovanjem radnika mogao valjano naplatiti putem prijeboja, potrebno je ispuniti sljedeće uvjete: 1. utvrđivanje manjka, 2. očitovanje radnika o manjku, 3. protek vremena potrebnog za dospijeće tražbine, 4. potpisivanje suglasnosti od strane radnika, 5. upućivanje suglasnosti službi obračuna plaća te njezina provedba[9].
Poslodavac će se za prekršaj kojim je bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku ustegnuo od plaće ili njezinog dijela, kazniti novčanom kaznom u iznosu od 31.000,00 kn do 60.000,00 kuna[10].
Članak 96. Zakona o radu navodi kako poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog dijela. To nas navodi na zaključak da ako radnik potpiše suglasnost u kojoj navodi da mu se može uskratiti isplata plaće, moguće je kompenzirati i cijelu njegovu neto plaću. Međutim, ako se na radnikovoj plaći provodi ovrha, postoje određena ograničenja kojih se treba držati. U slučaju ovrhe na plaći radnika, iznos u visini 2/3 prosječne neto plaće je izuzet od ovrhe (za tekuću godinu 4.158,00 kn)[11], ako radnik prima plaću veću od prosječne. Ako je radnikova plaća manja od prosječne plaće tada je od ovrhe izuzet iznos u visini ¾ plaće radnika (ali ne više od 4.158,00 kn)[12]. Preostali dio plaće, koji nije izuzet, može biti zaplijenjen, odnosno, može se kompenzirati s tražbinom poslodavca.
U slučaju kada osoba nije zaposlenik poslodavca (bila je angažirana na temelju ugovora o djelu), kada je bivši zaposlenik ili kada iz nekog drugog razloga nije moguće namiriti tražbinu na gore navedene načine, tada poslodavac kao mogućnost ima utuženje te osobe pred nadležnim sudom. Pretpostavke odgovornosti za štetu su: postojanje subjekata – štetnika i oštećenika, postojanje štetne radnje, postojanje štete – umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta)[13], uzročnost (uzročna veza između štetne radnje i štete) te protupravnost (da se radi o povredi nekog pravila pravnog poretka).
Osim građansko – pravne odgovornosti, treba naglasiti mogućnost postojanja kaznene odgovornosti radnika u skladu s odredbama Kaznenog zakona. Ako poslodavac ima osnovanu sumnju da je radnik počinio kazneno djelo, tada podnosi kaznenu prijavu državnom odvjetništvu.
---------------------------------------------------------------------------
[1] NN 93/14, 127/17, Zakon o radu, dalje: ZR, čl. 107. st. 1.
[2] čl. 107. st. 2. i 3. ZR
[3] čl. 108. ZR
[4] čl. 109. ZR
[5] čl. 110. ZR
[6] Gotovac et al., Komentar Zakona o radu, Zagreb, rujan 2014., str. 381.
[7] Pezo, Vladimir (ur.), Pravni leksikon, Čakovec, 2007., str. 1278.
[8] čl. 96. ZR
[9] Vidović, Ante, Računovodstvo, revizija i financije, prosinac 2018., str. 237.
[10] čl. 228. st. 1. ZR
[11] NN 98/18, Prosječna mjesečna isplaćena neto i bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za razdoblje siječanj – kolovoz 2018.
[12] NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, Ovršni zakon, čl. 173. st. 1. i 2.
[13] NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, Zakon o obveznim odnosima, čl. 1046.
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - http://klinika.pravo.hr/
Preporučite članak: