Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Pravo na zajamčenu minimalnu naknadu jedno je od temeljnih prava Zakona o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, dalje: ZSS), sasvim logično s obzirom na jasnu intenciju zakonodavca koji, konkretizirajući vrijednosti samog Ustava, nastoji postići unapređenje kvalitete života i osnaživanje onih kojima je upravo takva pomoć i potrebna u trenutcima životnih teškoća, gurajući ih prema samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba te njihovom aktivnom uključivanju u društvo. Ta socijalna pomoć, kao jedan od koraka poduzetih ka postizanju spomenute svrhe služi kao sigurnosna mjera namijenjena onima koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba.
Pravo na minimalnu naknadu mogu ostvariti pojedinci, bilo samci, bilo članovi kućanstva pod određenim uvjetima predviđenim zakonom (čl. 23. ZSS). Ti uvjeti postavljeni su gotovo kao imovinski cenzus jer nam načelo supsidijarnosti, kao stožerno načelo socijalne skrbi, govori kako je naknada koju isplaćuje država predviđena samo ako iz drugih sredstava ne možete osigurati egzistenciju ili nemate drugih da vas uzdržavaju ili vas ne mogu uzdržavati. Dakle, ako prihod samca ili članova kućanstva ili obveznika uzdržavanja nije adekvatan, stječu se uvjeti za ostvarivanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu. To se odnosi i na one koji su vlasnici stana ili kuće (u kojima ne stanuju) a koji se ne mogu namiriti prodajom ili najmom istih. Isto vrijedi i za vlasnike poslovnih prostora (koji nisu u uporabi) a čijom prodajom ili najmom se ne bi mogla osigurati adekvatna količina sredstava. Odnosi se čak i na prodaju, najam, zakup itd. pokretnina i druge imovine koja se ne koristi za podmirenje osnovnih životnih potreba (čl. 24. st. 1 ZSS).
Zakon predviđa i isključne kriterije pa se pravo na zajamčenu minimalnu naknadu ne priznaje ako je samac ili član kućanstva vlasnik registriranog vozila čija vrijednost prelazi iznos od 40 osnovica (osnovica je novčana vrijednost na temelju koje se izračunava iznos zajamčene minimalne naknade i koju svake godine donosi Vlada RH), jer bi takvo što potpadalo pod kategoriju pokretnina koju potencijalni recipijent može prodati te si osigurati egzistencijalni minimum barem privremeno. Naravno, iznimka na to pravilo bilo bio vozilo koje služi za prijevoz nekog tko pati od invaliditeta, starija je i teško pokretna osoba ili je pak, po procjeni stručnog radnika, osoba u poziciji prometne izoliranosti. Pravo se ne priznaje ni samcu koji je sklopio ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, osim u slučaju pokretanja postupka za raskid, utvrđenje ništetnosti ili poništenje takvog ugovora. Pristup naknadi onemogućen je i onima koji se ne nalaze u evidenciji nezaposlenih osoba (a radno su sposobni ili barem djelomično radno sposobni), onima koji su otkazali ugovor o radu u razdoblju od šest mjeseci prije postupka za ostvarivanje prava na minimalnu naknadu, te korisnicima usluge smještaja ili organiziranog stanovanja (osim beskućnicima koji su korisnici usluge smještaja ili organiziranog stanovanja u prenoćištu ili prihvatilištu, a žrtve su nasilja u obitelji i žrtve trgovanja ljudima, čl. 24. st 2. ZSS).
Iznos zajamčene minimalne naknade računa se kao postotak pomnožen s osnovicom. Primjerice: zajamčena minimalna naknada za samca iznosi 100 posto osnovice za radno sposobnog samca (dakle, osobe koja je prijavljena kao nezaposlena i traži posao), a za stariju osobu i osobu potpuno nesposobnu za rad iznosi 130 posto osnovice (čl. 27. st. 1. i 2. ZSS). Zajamčena minimalna naknada za kućanstvo utvrđuje se kao zbroj udjela članova kućanstva, a udio za pojedinog člana kućanstva iznosi: 70 posto osnovice za odraslu radno sposobnu osobu, 95 posto osnovice za odraslu osobu potpuno nesposobnu za rad i za stariju osobu (postotak je drugačiji nego kod samca primatelja minimalne naknade zbog pretpostavke da će se članovi kućanstva brinuti za takvu osobu), 120 posto osnovice za samohranog radno sposobnog roditelja, 135 posto za samohranog radno nesposobnog, 70 posto za dijete, 120 posto osnovice za trudnicu i rodilju do šest mjeseci nakon poroda, te drugih postotaka (većinom varijante već nabrojanih, koji uzimaju u obzir zakonom utvrđene relevantne faktore pri izračunu osnovice, čl. 27. st. 3. ZSS).
Iznos zajamčene minimalne naknade za kućanstvo svakako ne može biti veći od 150 posto bruto iznosa minimalne plaće u Republici Hrvatskoj. Pretpostavka je da zakonodavac ovakvom zakonskom odredbom pokušava stimulirati primatelja na zaposlenje, jer je mjera privremena.
Prihod kako ga shvaća ZSS ne obuhvaća sve izvore prihoda. U smislu ovog zakona kao K prihod ne uračunavaju se novčana sredstva ostvarena po osnovama: naknade za troškove stanovanja, naknade za ugroženog kupca energenata, naknade zbog tjelesnog oštećenja, ortopedskog dodatka, osobne invalidnine, doplatka za pomoć i njegu, doplatak za djecu, stipendije (dok traje redovito studiranje, a najkasnije do 26. godine), darovanja za zdravstvene potrebe, jednokratne donacije (do iznosa 1327,23 eura godišnje), pomoći za ublažavanje posljedica prirodne nepogode, osobne invalidnine, obiteljske invalidnine, jednokratne novčane potpore za novorođeno dijete, plaće za rad učenika i studenta na redovnom školovanju i drugi izvori (čl. 30. ZSS).
S obzirom na svrhu mjere, radno sposobni korisnici imaju određene obveze utvrđene samim zakonom. Radno sposoban (ili barem djelomično radno sposoban) samac ili član kućanstva dužan je biti aktivan u traženju posla i raspoloživ za rad te prihvatiti zaposlenje prema zakonima o zapošljavanju. U slučaju da radno sposoban samac ili član kućanstva neopravdano odbije prihvatiti ponuđeno zaposlenje prema propisu kojim se uređuje tržište rada ili otkaže ugovor o radu pravo na zajamčenu minimalnu naknadu prestaje, odnosno iznos zajamčene minimalne naknade se umanjuje kućanstvu za pripadajući udio člana kućanstva (čl. 34. st. 1. i 2. ZSS). U pronalasku posla radno sposobnom pojedincu pomažu Zavod za zapošljavanje i nadležne službe koje, surađujući u provođenju mjera socijalne uključenosti, nastoje pronaći adekvatno zaposlenje.
Uzevši u obzir privremenu narav prava iz socijalne skrb, zakon propisuje uvjete pod kojima pravo na zajamčenu minimalnu naknadu prestaje. Pravo prestaje prvenstveno ako se praćenjem materijalnih i drugih socijalnih prilika korisnika utvrdi da su prilike znatno povoljnije od onih koje se mogu osigurati na temelju priznatog prava, dakle prestaje biti svrhovito. Moguć je prestanak i zbog nesuradljivosti, ako u postupku preispitivanja uvjeta za daljnje korištenje prava samac ili član kućanstva nije omogućio uvid u prihod ili imovinu. Također, pravo prestaje smrću, ako se samac ili član kućanstva nalazi na bolničkom liječenju, u istražnom zatvoru, na izdržavanju kazne zatvora ili boravi u inozemstvu u neprekidnom trajanju duljem od dva mjeseca (čl. 40. ZSS).
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - https://klinika.pravo.hr/
Naslovna fotografija: Mohamed Hassan/Radnička prava
Autori teksta: Luka Kralj
Preporučite članak: