Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.

 

Sezonski radnici, a poglavito oni u sektoru turizma jedna su od najosjetljivijih, ali i najtraženijih skupina na tržištu rada. Kroničan nedostatak radne snage doveo je do toga da se iz godine u godinu potražnja za njima sve više povećava, dok je ponuda takvih radnika često osjetljiva na razne vanjske faktore i uvelike ovisi o ekonomskim uvjetima koji mogu biti ponuđeni (visina plaće, broj radnih sati/dana, uvjeti smještaja) u datom trenutku. Iako obično rade na određeno vrijeme, igraju važnu ulogu u ekonomiji i doprinose uspjehu mnogih industrija. Bitan su izvor radne snage za mnoga trgovačka društva i pomažu u održavanju njihovog poslovanja tijekom “visoke“ sezone.

To sve za rezultat ima značajno povećanje broja sezonskih radnika u RH tijekom ljeta. Pretežito su to osobe iz okruženja naše države (Srbija, BiH), ali sve češće smo svjedoci dolaska i radnika iz trećih zemalja na rad u Hrvatsku (Nepal, Indija,…). Također, zbog ogromne potražnje za radnom snagom i u drugim državama oslonjenima na turizam, polako se počinje stvarati jaz između onoga što radnici traže i onoga što im je poslodavac kod nas spreman ponuditi. Sukladno tome sve teže se dolazi do kvalitetnih i provjerenih kadrova na čije usluge se poslodavac može osloniti.

Ostavljajući ekonomski segment ove diskusije po strani, kratko ćemo sagledati domaće pravno uređenje odnosa između sezonskog radnika i njegovog poslodavca.

Sezonsko zapošljavanje kao takvo predstavlja specifičan oblik zapošljavanja u djelatnostima čije su poslovne aktivnosti pretežito sezonske naravi. Tu dakle govorimo na primjer o konobarima, kuharima, radnicima u hotelijerstvu, itd. Radni odnosi u RH prvenstveno su uređeni Zakonom o radu (NN br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, u daljnjem tekstu: ZOR), koji je opći propis za sve radne odnose. ZOR radne odnose sezonskog karaktera ne regulira izričito već kroz pojedine odredbe u kojima se uređuje obvezan sadržaj pisanog ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, te radno vrijeme i dnevni odmor sezonskog radnika. Sam radni odnos zasniva se sklapanjem ugovora između radnika i poslodavca, a takav ugovor može biti standardni ugovor o radu na određeno vrijeme te više specifični ugovor o radu za stalne sezonske poslove (čl. 16. st. 1. ZOR). Taj specifični ugovor, ugovor o radu za stalne sezonske poslove, kao što mu i samo ime govori nije ništa više od “običnog“ ugovora o radu na određeno uz neke posebnosti i dodatke. Naime, osim zakonski propisanih podataka koje mora sadržavati svaki ugovor o radu (informacije o strankama ugovora, mjestu rada, nazivu radnog mjesta, datumu sklapanja ugovora i početka rada, sklapa li se na određeno ili na neodređeno, plaći, godišnjem odmoru,…) ugovor koji se odnosi na sezonske poslove mora sadržavati i neke dodatne podatke kao što su:

• uvjeti i vrijeme za koje će poslodavac uplaćivati doprinos za produženo mirovinsko osiguranje radnika
• rok u kojem je poslodavac dužan radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova u idućoj sezoni
• rok u kojem će se radniku omogućiti da se izjasni na ponudu iz prethodne točke, a koji ne može biti kraći od 8 dana
• podmirivanju troškova smještaja, ako oni postoje (čl. 16. st. 7. ZOR)

Sasvim opravdana intencija zakonodavca dodavanjem novih pretpostavki u specifičan ugovor o zapošljavanju sezonskih radnika bila je olakšati uspostavu dugoročne i povjerljive veze između radnika i poslodavca koja bi za rezultat imala povećanje sigurnosti i kvalitete odnosa s obje strane. Koliko je takva praksa polučila uspjeha vjerojatno treba sagledati iz više uglova, ali ostaje dojam da je otvoren put snažnijem povezivanju tih dvaju čimbenika tržišta rada.

Zapošljavanje putem mjere “Stalni sezonac“

Jedan od problema koji se otvara kod sezonskog rada je i nemogućnost pronalaska zaposlenja za sezonce tijekom “niske“ sezone, odnosno perioda između dvije sezone. S obzirom na to, Vlada je donijela mjeru pod nazivom “Stalni sezonac“ koja za cilj ima cjelogodišnje vezivanje sezonskog radnika i njegovog sezonskog poslodavca. Mjeru mogu koristiti oni poslodavci koji obavljaju gospodarsku djelatnost tako da tijekom godine imaju period smanjenog obujma posla zbog sezonalnosti svoga poslovanja. Ovom mjerom kao stalni sezonci označene su osobe koje su kontinuirano, na temelju ugovora, radile najmanje 6 mjeseci kod istog poslodavca i koji će dodatno raditi najmanje još jednu sezonu u trajanju od najmanje 6 mjeseci. Dodatno, svi stalni sezonci uz to moraju i ispunjavati uvjete za prijavu u evidenciju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (identifikacijski dokument, potvrdu o boravištu, svjedodžbu o završenoj školi ili diplomu, original na uvid ili ovjerenu kopiju i OIB).

Poslodavac ovu mjeru može koristiti samo za određen broj sezonaca. Konkretno, broj sezonaca koji mogu biti obuhvaćeni ovom mjerom mora biti jednak ili manji od broja osoba koje poslodavac zapošljava na neodređeno vrijeme. Moguće je i da poslodavac angažira sezonskog radnika i do 30 dana izvan sezone ako je potrebno da se izvrše neki poslovi na pripremi za sljedeću sezonu.

Ovom mjerom se poslodavcu pomaže na način da mu se subvencionira trošak produženog mirovinskog osiguranja radnika (100% za prva 3 mjeseca i 50% za druga 3 mjeseca), a radniku se isplaćuje novčana pomoć za period od najviše 6 mjeseci (ne više od 70% iznosa prosječne plaće isplaćene u gospodarstvu RH za prvih 90 dana, a 35% za preostalo razdoblje). Svako pravo nužno za sobom nosi i neke obveze. Glavna obveza osoba koje prihvate koristiti mjeru “stalni sezonac“ je da sljedeće sezone prihvate zaposlenje kod istog poslodavca u trajanju od 6 mjeseci. U protivnom, ako ne postoji opravdani razlog za prekid zaposlenja, stalni sezonac dužan je vratiti novčane pomoći koje je primio i to za onaj broj mjeseci koliko je kraće zaposlenje u narednoj sezoni od onoga što je predviđeno.


Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr

*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - https://klinika.pravo.hr/

Naslovna fotografija: Mohamed Hassan/Radnička prava
Autor teksta: Ljubomir Frane Peroš

Pravna klinika

Preporučite članak: