Jeremy Corbyn imao je povijesnu priliku kada je 2015. preuzeo Laburističku stranku. Povijesna prilika pretvorila se u povijesni poraz koji ima posljedice i izvan Ujedinjenog kraljevstva. Analizu donosi naš suradnik Luka Krajač.
U prethodnom sam tekstu analizirao uspon britanskog premijera Keira Starmera i njegove – trenutno šestomjesečne – vlade, zaključivši da se nakon Corbynova pada Laburistička stranka vratila nasljeđu „novog laburizma“ Tonyja Blaira i Gordona Browna, podržavajući predatorski rat u Ukrajini protiv Rusije koji prijeti eskalacijom u nuklearni sukob, američko-izraelski genocid u Gazi te širenje rata diljem bliskoistočne regije, kao i intenzivirajući represije protiv antiratne opozicije, antiimigrantske mjere i klasnu borbu kapitala protiv radničke klase.
No o Corbynovom sam usponu i vodstvu rekao relativno malo, ograničavajući se na spomen proklamiranog povratka izvornim socijaldemokratskim idealima stranke, kao i na zavjere britanskog – i ne samo britanskog - političkog establišmenta koje su pridonijele njegovom padu. No, koju je ulogu sam Jeremy Corbyn, višedesetljetni parlamentarni zastupnik Laburističke stranke i stoga njezin lojalist i tijekom neslaganja s vodstvom, odigrao u vlastitom padu i što to znači za radnički pokret 21. stoljeća?
Corbynov uspon
Corbynovo preuzimanje vodstva Laburističke stranke u rujnu 2015. sad je općepriznato kao britanski izraz masovnog bijesa usmjerenog prema kapitalizmu općenito te neoliberalnom modelu specifičnom nakon financijske krize 2008. godine te odgovora vodećih svjetskih vlada – financijskog spašavanja banaka i korporacija u razinama dotad bez presedana.
Sama je kriza 2008. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu, doduše, bila tek vrhunac višedesetljetnih procesa financijske spekulacije koju su omogućile sukcesivne vlade obiju vladajućih stranaka, kako pod vodstvom torijevaca Margaret Thatcher i Johna Majora, tako i pod vodstvom laburista Tonyja Blaira i Gordona Browna, koji su na kapitalističku globalizaciju proizvodnje odgovorili napuštanjem programa socijalne reforme te prilagođavanjem svojim torijevskim suparnicima kroz usvajanje „novog laburizma“, suštinski nešto mekšeg oblika Thatcheričinog neoliberalizma.
Masovni bijes protiv „novog laburizma“ – izraženog u krilatici ministra Petera Mandelsona da „smo intenzivno opušteni oko toga da se ljudi prljavo bogate“ – stoga je bio izražen u kontinuiranom opadanju postotka glasova za Laburističku stranku od Blairove izborne pobjede 1997. godine. Druga je strana istog bijesa bila i pad izlaznosti, koja se tek 2017. – kad se Corbyn nalazio na čelu stranke – značajnije približila 71,3% kakva je bila 1997. godine. Konačno je na izborima 2010. - dvije godine nakon velike globalne krize - ovo odbacivanje „novog laburizma“ dovelo do poraza Laburističkog premijera Gordona Browna te pobjede torijevca Davida Camerona.
Ipak, masovni protest protiv „novog laburizma“ sve do 2015. nije probio površinu tradicionalne politike – na unutarstranačkim izborima Laburista 2010. godine ljevičarka Diane Abbott doživjela je poraz, a pobjednik je bio mlaki Ed Miliband, koji se tijekom godina vodstva Blaira i Browna nalazio na ministarskim položajima. Štoviše, nakon golemog poraza Laburističke stranke na izborima u svibnju 2015. godine – kada su izgubili i Škotsku, svoje tradicionalno uporište – očekivalo se da će novi unutarstranački izbori konsolidirati kretanje stranke udesno. Stoga je poraz mlake Milibandove platforme bio pripisan njegovoj nedostatnoj privrženosti mjerama štednje, a među kandidatima za novog vođu stranke dominirali su blerovci.
Čak su i dvoje od devetoro parlamentarnih zastupnika Laburističke Socijalističke kampanjske grupe podržali Brownovog ministra Andyja Burnhama za kandidata. Samopouzdanost laburističke desnice bila je tolika da su u zadnji trenutak, s ciljem privida inkluzivnosti stranke, neki od parlamentarnih zastupnika nominirali dotad malo poznatog ljevičara i višedesetljetnog parlamantarca Jeremyja Corbyna, a stranka je izbore nastojala provesti po pravilima koje su mnogi percipirali kao mnogo demokratskije od ranijih. Elektoralni kolegij sad je bio zamijenjen načelom „jedna osoba, jedan glas“, a uvedena je i kategorija registriranih pristaša stranke – onih koji su bili spremni potpisati slaganje s temeljnim vrijednostima stranke i pritom dati tri funte.
Međutim, sama je stranka bila neugodno iznenađena kada je postalo vjerojatno da će upravo Corbyn postati njezinim novim vođom. Pored intervencije samog Tonyja Blaira – koji je pozvao na glasanje za „bilo koga osim Corbyna“, tvrdeći da će njegova pobjeda dovesti do potpunog izbornog uništenja stranke – a koju su mnogi, čak i njegovi pristaše smatrali kontraproduktivnom s obzirom na Blairovu nepopularnost, te prijetnji glavnih stranačkih donatora da će u slučaju Corbynove pobjede zbog njegovih „ekonomski nepismenih politika“ povući svoju financijsku potporu, u zadnji su čas stranački birokrati pokušali poništiti mnoga od demokratskih dobitaka novih izbornih pravila, tvrdeći da ih članovi drugih stranaka, kako na ljevici, tako i na desnici, iskorištavaju kako bi podrškom Corbynu potkopali Laburističku stranku.
Zapravo je ovo imalo beznačajan utjecaj na konačan rezultat, a golema je podrška Corbynu proizašla prije svega iz priljeva dotad apolitične mladeži te bivših članova stranke koji su je napustili zbog razočaranja „novim laburizmom“. Stoga je, unatoč kampanji protiv njega, Corbyn u rujnu 2015. godine proizašao kao pobjednik unutarstranačkih izbora s 59,5% glasova – što je više od svo troje protukandidata zajedno.
No, četiri godine kasnije, u prosincu 2019., Corbynova je Laburistička stranka doživjela masivan izborni poraz. Dok je na izborima 2017. godine stranka doživjela golem uzlet – premda ne i pobjedu – sad je vladajuća Konzervativna stranka s Borisom Johnsonom postigla najveći postotak glasova koji je ijedna stranka dobila još od 1979. godine. Corbyn je dao ostavku. Tako je, nakon četiri godine, era korbinizma završila.
Ali kako je do toga došlo?
„Za mnoge, ne za nekolicinu“
Corbynov slogan „Za mnoge, ne za nekolicinu“ bio je izraz određenog stupnja klasne svijesti među britanskim radništvom i mladeži. Dok je jasno bio prepoznat sukob interesa društvenih grupa te golema ekonomska i politička moć jedne od njih, slogan je ipak ostajao neprecizan. Pošto se radilo o dihotomiji vrlo fleksibilno shvaćenog naroda nasuprot elitama, on je ostao bliskiji populizmu nego marksističkom socijalizmu, koji i unutar „naroda“ prepoznaje različite klase s različitim interesima, te kojemu je samo radnička klasa - kao „klasa suvremenih najamnih radnika koji su, bez sredstava za proizvodnju, prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kako bi mogli živjeti“ - na temelju svog društvenog položaja doista sposobna svrgnuti kapitalizam i zamijeniti ga novim, besklasnim društvom.
U skladu s ovime, korbinistički program kao negacija „novog laburizma“ s njegovim mjerama štednje, privatizacijama i vojnim intervencijama, nije zazivao i negaciju samog kapitalizma. Zazivana je borba protiv neoliberalnog modela kapitalizma, kao i povratak na stare ideale Laburističke stranke – drugim riječima, na razdoblje reformističke socijaldemokracije prije 1970-ih godina. To su mnogi bili prisiljeni priznati, uključujući samog Corbyna, koji je svoj ekonomski plan nazvao „ne naročito radikalnim“, već politikama koje Njemačka „provodi već dugo vremena“. I njegovi protivnici – više prestrašeni pokretom iza njega nego njim samim – priznali su da Corbyn ne nudi „ništa novo“.
Sam je Corbynov manifest – vizija britanske ekonomije 2020. godine pod njegovom Laburističkom strankom - započeo priznavanjem da je kapitalistički proces „stvaranja bogatstva“ dobra stvar. Ono gdje je Corbyn vidio problem bio je način raspodjele ovog bogatstva, te je stoga, protivno torijevskim rezanjima poreza na bogate te njihovom zanemarivanju radne snage i javnog sektora, predložio stvaranje „uravnotežene privrede kakva radnicima i državi osigurava pravedan udio“.
Predloženi način postizanja ovoga bilo je „kvantitativno olakšanje za narod, a ne za banke“ – pumpanje novca u ekonomiju ulaganjem u javna dobra i usluge, a ne u banke, kao što su vlade učinile 2008. godine. Skromnost ovog manifesta pokazao je i pristup oporezivanju bogatstva i prihoda. Umjesto predlaganja konkretne porezne stope, manifest se ograničio na općenito pozivanje na progresivno oporezivanje, kao i na veću efikasnost u provođenju poreznih politika.
Pred izbore 2017. godine bio je precizniji – obećao je porast poreza na dobit s 19% na 21% za mala te 26% za velika poduzeća. Za usporedbu, čak je i pod pionirkom neoliberalizma Thatcher ova stopa bila između 30% i 35%. Iste je godine u njegovom programu stajalo da „društvena pravednost također znači izjednačavanje uvjeta između velikih i malih poduzeća“.
Nadalje, iako je 2015. godine obećao nacionalizaciju nekih sektora industrije te naročito željeznica, ubrzo je ustvrdio da neće obnoviti staru laburističku klauzulu br. 4. koju je Tony Blair 1995. godine poništio. Ova je klauzula, usvojena 1918. godine, za cilj Laburističke stranke proglasila „zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, raspodjelu i razmjenu“. Corbynov je glasnogovornik, u očitom povlačenju, stoga pojasnio da je njegov stav da „trebamo neke oblike javnog vlasništva u nekim slučajevima“.
Ali najviše je ustupaka desnici ipak pruženo na području vanjske politike.
Vanjska politika
Još i prije Corbynove unutarstranačke pobjede, desničarski mediji – kako torijevski, tako i laburistički – napadali su njegove stavove o vanjskoj politici kao pogubne za međunarodni položaj Ujedinjenog Kraljevstva. Neke od glavnih optužbi bile su usmjerene na njegove odnose s propalestinskim aktivistima diljem svijeta – te stoga, na njegovo pozivanje na dijalog čak i s Hamasom te libanonskim Hezbolahom i Iranom – kao i s irskim nacionalistima i republikancima iz stranke Sinn Féin, te njezinim paravojnim krilom Irskom republikanskom armijom.
Corbyn – koji je tvrdio da mu je cilj stvaranje „svijeta u kojem nema potrebe ići u rat“ - od početka svoje političke aktivnosti 1980-ih godina sudionik je mnogih antiratnih i progresivnih pokreta. Osim što je sudjelovao u pokretu protiv južnoafričkog apartheida – zbog čega je 1984. godine bio i uhićen - osudio je Falklandski rat protiv Argentine 1982. godine kao „torijevsku zavjeru“ zagovarajući diplomatsko rješenje sukoba, a usprotivio se i invazijama na Irak, Afganistan te na Libiju 2011. godine. Štoviše, 2016. godine, ponovivši da je rat u Iraku – u kojem je na strani Sjedinjenih Država sudjelovalo i Ujedinjeno Kraljevstvo – bio ilegalan, ustvrdio je da bi se svakome tko je počinio ratni zločin, ne isključujući tadašnjeg britanskog premijera i vođu Laburističke stranke Tonyja Blaira, trebalo zbog toga suditi.
Po pitanju članstva Ujedinjenog Kraljevstva u NATO-u, Corbyn je bio jasan, imenujući vojni savez „opasnošću za svjetski mir i za svjetsku sigurnost“, kao i polugom industrije oružja te naftnih kompanija. Izjavio je da je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i kraja Hladnog rata trebalo uslijediti njegovo raspuštanje, a kritizirao je i njegovu istočnu ekspanziju, ukazujući upravo na nju kao na primarni uzrok post-majdanske krize u Ukrajini. Međutim, u pozitivnom dijelu svog programa 2015. godine ograničio se na „ograničavanje uloge NATO-a“, kao i „demokratskiju kontrolu“ nad njim.
Također se usprotivio obnovi britanskog sustava nuklearnog oružja Trident, te je na pitanje bi li ikada kao premijer autorizirao njegovu upotrebu, odgovorio:
„Protivim se upotrebi nuklearnog oružja. Protivim se posjedovanju nuklearnog oružja. Želim vidjeti svijet slobodan od nuklearnog oružja. Vjerujem da je to moguće.“
Ni vanjskopolitički stavovi kakve je Corbyn zagovarao – apel na vladajuće klase različitih zemalja s ciljem njihovog mirnog rješavanja i prevencije sukoba, kao i s ciljem općeg razoružanja i povlačenja iz vojnih saveza – nisu nešto novo. Još početkom 20. stoljeća svjetski socijalistički pokret – Druga Internacionala – bio je podijeljen u osnovi na tri tendencije. Između desnih reformista, koji su pod krinkom borbe za demokraciju i civilizaciju otvoreno podržavali ne samo vanjsku politiku svojih nacionalnih vladajućih klasa, već i kolonijalizam, te lijevih radikala s dosljednom internacionalističkom pozicijom, nalazio se tzv. centar.
Predvođena od strane pojedinaca kao što je bio „papa marksizma“ Karl Kautsky, te pozicija poput Corbynovih, ovu je tendenciju kao utopijsku žestoko kritizirala ljevičarka Rosa Luxemburg: „Do sada je bila ponos i čvrsta znanstvena osnova naše Partije to što ne samo da opće smjernice našeg programa, već i slogani naše praktične svakodnevne politike, nisu izmišljeni od slučajnih elemenata kao nešto poželjno, već smo se u svemu oslanjali na naše znanje o tendencijama društvenog razvoja i učinili objektivne linije tog razvoja osnovom našeg stava. Za nas odlučujući faktor do sada nije bila mogućnost sa stajališta odnosa unutar države, već mogućnost sa stajališta tendencija razvoja društva.
Ograničenje naoružanja, smanjenje militarizma, ne podudara se s daljnjim razvojem međunarodnog kapitalizma. Samo oni koji vjeruju u ublažavanje i otupljivanje klasnih antagonizama te u zaustavljanje ekonomske anarhije kapitalizma mogu vjerovati u mogućnost da se ti međunarodni sukobi sami po sebi olabave, ublaže i izbrišu. Jer međunarodni antagonizmi kapitalističkih država samo su dopuna klasnim antagonizmima, a svjetska politička anarhija samo je druga strana anarhičnog sustava proizvodnje kapitalizma. Oboje mogu rasti samo zajedno i mogu se prevladati samo zajedno. 'Malo reda i mira' stoga je jednako nemoguće, jednako sitnoburžoaska utopija, u pogledu kapitalističkog svjetskog tržišta kao i svjetske politike, te u pogledu ograničenja kriza kao i ograničenja naoružanja.“
Cijela svjetska povijest nakon kraja Hladnog rata – početno proslavljena od strane kapitalističkih trijumfalista kao početak „kraja povijesti“ i „univerzalizacije zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vlasti“ te svega što s njom ide – pokazuje, potvrđujući riječi Rose Luxemburg, da 20. stoljeće, sa svoja dva svjetska rata u kojem su život izgubili deseci milijuna, nije bilo povijesna aberacija, proizvod slučaja ili zlih pojedinaca. Sovjetski Savez nije još bio raspušten kada je započelo, s prvim Zaljevskim ratom, četvrt stoljeća neokolonijalnih NATO-američkih ratova na područjima Bliskog istoka, sjeverne Afrike i središnje Azije, kao i krvavih međuetničkih sukoba na području bivše Jugoslavije, SSSR-a i drugdje.
Štoviše, posljednjih desetak godina svjetskim je političkim elitama sve jasnija neminovnost sukoba velikih sila, odnosno Treći svjetski rat, prema kojem metastaziraju rat protiv Rusije u Ukrajini te regionalni rat na Bliskom istoku usmjeren protiv Irana i njegovih saveznika. Osim toga, u tijeku su pripreme i za američki sukob s Kinom, svojim glavnim izazivačem na svjetskoj razini.
Jedini dosljedan način borbe protiv ovih manifestacija krize kapitalističkog sustava stoga nije pozivanje na opće razoružanje, povlačenje iz vojnih saveza i diplomatska rješenja unutar kapitalističkog ekonomskog okvira. Jedini dosljedan način borbe protiv rata jest klasna perspektiva borbe protiv sustava iz kojeg proizlazi imperijalistički rat – koji je sam po sebi pokušaj izlaza kapitalističkih proizvodnih snaga izvan okvira uske nacionalne države. To zahtijeva stvaranje međunarodnog radničkog pokreta te međunarodnu koordinaciju klasne borbe za svrgavanje kapitalizma i sustava nacionalnih država uopće, a ne pregovore između nacionalnih vladajućih klasa u svrhu „pravednije“ raspodjele privilegija među sobom. Ovaj zadatak nije lak, ali je neophodan za postizanje „svijeta u kojem nema potrebe ići u rat.“
Novi ustupci desnici – Sirija, Europska Unija, Trident
Uskoro nakon Corbynovog preuzimanja Laburističke stranke postala je vidljiva cijena njegovog pristupa – u pokušaju da na svoju stranu pridobije vladajuću klasu ili barem njezine pobornike u Laburističkoj stranci, uslijedila je jedna kapitulacija za drugom. Racionala je bila: ustupci na vanjskopolitičkom planu omogućit će jedinstvo stranke, ovo će omogućiti izbornu pobjedu, a ona provedbu programa, prije svega njegovih temeljnih točki. Rezultat je bio predvidljiv. Iznudivši ustupke, stranačka se desnica osmjelila te je tražila još. Umjesto ofenzive protiv proratnih blerovaca uz pomoć ljevice i radništva, Corbyn i njegovi pristaše našli su se u defenzivi, a iz defenzive su prešli na povlačenje.
Maslinova grana stranačkoj desnici na području vanjske politike bila je pružena od samog početka, s Corbynovim imenovanjem prve vlade u sjeni. Stoga je za ministra vanjskih poslova u sjeni bio imenovan Hilary Benn, blerovac i pristaša rata u Iraku – i prateće ekonomske „šok terapije“ – kao i u Afganistanu te Libiji.
Za ministricu obrane u sjeni bila je imenovana Angela Eagle, također pristaša rata u Iraku, kao i britanskog nuklearnog programa Trident. Eagle je, pored toga, bila jedna od 184 laburističkih parlamentarnih zastupnika koji nisu glasali protiv torijevske desne reforme socijalne skrbi iz srpnja 2015. godine, dok je na ljeto 2016. postala odabrana kandidatkinja stranačke desnice u pokušaju svrgavanja Corbyna.
Iako je sam Corbyn ranije tvrdio da „nema tih okolnosti“ u kojima bi podržao raspoređivanje britanskih trupa izvan zemlje, ubrzo je – prepustivši inicijativu intervencionistima među Laburističkim parlamentarnim zastupnicima – bio prisiljen na povlačenje. Krajem godine premijer Cameron otvorio je pitanje britanske vojne akcije u Siriji, u kojoj je već nekoliko godina trajao američko-podržani građanski rat s ciljem svrgavanja relativno nezavisnog režima Bašara Assada – rat koji je, između ostaloga, rezultirao jačanjem Islamske Države, koja je u studenom 2015. izvršila niz terorističkih napada u Parizu.
Stoga, iako je na konferenciji Laburističke stranke bila usvojena rezolucija protivljenja vojnoj intervenciji u odsustvu podrške UN-a – ova je rezolucija bila neobvezujuća, a legitimizirala je i poziv na stvaranje „sigurnih utočišta“ posredstvom raspoređivanja vojnih trupa i uspostavljanja zona zabrane leta. Drugim riječima, legitimizirala je poteze kakvi bi omogućili dodatno vojno cijepanje druge zemlje, kao i prijetnju rata s Rusijom, koja je vojno podržavala Assada. Ali, desni intervencionisti ni ovime nisu bili zadovoljni, te je Corbyn, nakon susreta sa svojom vladom u sjeni, za Guardian izjavio da ni autorizacija UN-a nije neophodan uvjet.
Time je Corbyn svojim parlamentarnim zastupnicima omogućio slobodno glasanje, odnosno ono na temelju savjesti, i to unatoč tome što se 75% članova stranke izjasnilo protiv intervencije. Stoga je 66 Laburista u parlamentu glasalo za. Ubrzo su uslijedili britanski zračni napadi na Siriju, a Corbynu je zahvalnost bila izražena nazivanjem njega i ostalih koji su glasali protiv - simpatizerima terorista.
Konačno, bivši euroskeptik Corbyn – koji je ranije bio govorio o „velikoj opasnosti za socijalizam u ovoj ili bilo kojoj drugoj zemlji zbog nametanja volje bankarske Europe narodu ove zemlje“ te „europskoj birokraciji koja nikome nije odgovorna“ – 2016. je postao pobornik Europske Unije. Štoviše, nakon iznenađujućih rezultata referenduma u lipnju – u korist izlaska iz Europske Unije – njegova je Laburistička stranka postala glavnom političkom silom koja je zahtijevala drugi referendum s ciljem pregovora uvjeta o izlasku.
Nakon što se stranačka desnica okomila na njega tvrdeći da nije dovoljno energično zagovarao ostanak u Europskoj Uniji te da je stoga on odgovoran za Brexit, pokrenula je novu zavjeru kako bi ga smijenila. Njegova vlada u sjeni – pretežito službenici koji su radili pod Blairom, Brownom i Milibandom, a danas pod Starmerom – masovno je dala ostavke, a zatim su isto učinili mnogi parlamentarni zastupnici. Međutim, na novim unutarstranačkim izborima u rujnu Corbyn je ponovno pobijedio, i to unatoč novim pokušajima čistki njegovih pristaša iz stranke. No, kao i ranije, pružio je ruku pomirenja istoj desnici koja ga je htjela smijeniti – te je za svog ministra za Brexit u sjeni imenovao Keira Starmera, pristašu svog protivnika Owena Smitha.
Prijelaz Corbyna na stranu kampanje ostanka, valja spomenuti, ojačalo je snage na desnici – ne samo Konzervativnu stranku koja je svoje interese brzo prilagodila rezultatima referenduma, već i krajnje-desničarski UKIP, kasnije Stranku Brexit, tj. današnju Stranku reforme Nigela Faragea. Obje su stranke upravo zbog pozicije Laburista sada mogle svoje ultranacionalističke interese prekriti u veo pseudopopulizma, prikazati sebe kao autentičan glas naroda nasuprot Laburističkoj stranci koja se pokazala kao predstavnik elita – i to premda su sve tri opcije predstavnici različitih frakcija britanske kapitalističke klase.
Na ljevici ovo je dalo prividni legitimitet flertanju pojedinaca poput Georgea Gallowaya s krajnjom desnicom. Ne treba stoga čuditi da su mnogi Corbynov izborni poraz u prosincu 2019. godine – nakon kojeg je dao ostavku, predavši de facto vodstvo desnici – pripisali Brexitu.
Pored navedenog, kao što je to bio slučaj u pitanju bombardiranja Sirije, Corbyn je u lipnju 2016. godine omogućio slobodno glasanje Laburističkim parlamentarnim zastupnicima o obnovi Tridenta. Dok je 140 zastupnika podržalo vladin prijedlog, samo se 47 pridružilo Corbynu u glasanju protiv. U programu stranke 2017. godine također se našla podrška obnovi Tridenta, kao i privrženost NATO-u.
Kriza antisemitizma
Ali najznačajniji medijsko-manufakturirani vanjskopolitički skandal – s dalekosežnim unutarnjepolitičkim posljedicama - tijekom godina Corbynova vodstva bio je vezan uz navodni lijevi antisemitizam koji je tolerirao u svojim redovima. Iako je kampanja protiv navodnih antisemita u Laburističkoj stranci - od strane cionističkih grupa poput Židovskog laburističkog pokreta i Laburista prijatelja Izraela, a protivno anticionističkoj i prokorbinističkoj židovskoj grupi Židovski glas za Laburističku stranku - bila započeta još od njegova preuzimanja stranke 2015. godine, tek je na proljeće sljedeće godine dospjela do samih vrhova stranke. O tome vrlo detaljno piše novinar Asa Winstanley u svojoj knjizi Weaponising Anti-Semitism: How the Israel Lobby Brought Down Jeremy Corbyn.
Nakon što je u travnju 2016. otkriveno da je parlamentarna zastupnica, muslimanka Naz Shah – bivša pristaša Corbynove suparnice na unutarstranačkim izborima, no sada pomoćnica Corbynovom ministru financija u sjeni McDonnellu – 2014. godine, dakle prije nego što je postala zastupnicom, a tijekom izraelske Operacije zaštitni štit u Gazi, na svom Facebook profilu podijelila pretjeranu, ali očito satiričnu objavu o relokaciji Izraela u Sjedinjene Države (s prijedlogom da Izrael postane nova američka država) kao rješenju izraelsko-palestinskog sukoba, ubrzo se našla na meti medija. Premda se ispričala te povukla iz McDonnellovog kruga, bila je suspendirana i kao parlamentarna zastupnica i kao članica stranke.
Red je došao na bivšeg londonskog gradonačelnika te antiratnog aktivista i – ovoga puta – korbinista Kena Livingstonea, koji je Shah branio tvrdeći da je ono što je dvije godine ranije bila podijelila bilo „pretjerano, ali ne antisemitski“, kao i upozoravajući na opasnosti poistovjećivanja antisemitizma – koji je neprihvatljiv, kao i marginalan u Laburističkoj stranci – s anticionizmom ili drugim oblicima kritike Države Izrael.
Nakon što je u jednom od intervjua u kojima je branio Shah izjavio da je i sam Adolf Hitler početkom 1930-ih godina podržavao cionistički pokret – s obzirom na to da mu je kao antisemitu koristio odlazak Židova iz Njemačke u tadašnju Palestinu – što je u suštini činjenično točno, našao se metom napada i optužbi da je „apologet nacista“ i „opsjednut Hitlerom“. U njegovu je obranu stao i izraelski anticionist Moshé Machover, koji je zbog toga bio izbačen iz stranke. No, dok je Machover uskoro ipak bio vraćen u stranku, Livingstonea je i sam Corbyn osudio tvrdeći da „ne toleriramo antisemitizam ni u kojem obliku u našoj stranci“. Livingstone je stoga suspendiran, a Corbyn ne samo da se tome nije usprotivio, već je i aktivno odobrio.
Sličnu su sudbinu kao Shah i Livingstone doživjeli i drugi pro-palestinski aktivisti ili makar kritičari ovakvih metoda: crna Židovka Jackie Walker, Marc Wadsworth, Chris Williamson, kao i mnogi drugi. Ipak, jedna od najvećih pobjeda proizraelskih snaga bilo je usvajanje tzv. radne definicije antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust – problematične zbog uključivanja kritičnosti prema Izraelu kao primjera antisemitizma - od strane Laburističke stranke 2018. godine.
Ovo je značilo konačnu i službenu posvetu progona kritičara Izraela – pa stoga i britanske vanjske politike na Bliskom istoku, s obzirom na to da je upravo Britanija do 1960-ih godina bila glavni sponzor cionističkom projektu, te recentno, da su britanske vlade tijekom izraelskih vojnih operacija protiv Gaze 2008., 2012. i 2014. godine de facto podržavale Izrael, jednostrano osuđujući samo nasilje Hamasa i drugih palestinskih skupina te pro forma izražavajući zabrinutost oko civilnih žrtava – čime je postavljen presedan u odnosu stranke prema kritici slijeva.
Sam je Corbyn, ranije pristaša anticionističkog pokreta za bojkot BDS, tom prigodom izjednačio cionizam s anticionizmom, tvrdeći da nijedan nije inherentno rasistički – premda je Opća skupština Ujedinjenih naroda (rezolucija 3379) od 1975. do 1991. godine, kada su intervenirale Sjedinjene Države, cionizam priznavala za oblik rasizma i rasne diskriminacije, uostalom s obzirom na kolonijalno porijeklo koje je cionistički projekt dijelio s bliskim mu južnoafričkim apartheidskim režimom. Sami su i osnivači cionizma, poput Theodora Herzla, svoj projekt vidjeli kao „nešto kolonijalno“.
Tako je omogućena, nakon Corbynovog poraza i ostavke te Starmerovog preuzimanja stranke, čistka pristaša stranačke ljevice, a njenom se žrtvom 2020. godine našao i sam Corbyn, suspendiran zbog navodne raširenosti lijevog antisemitizma pod njegovim vodstvom. Tek je tad, međutim, priznao da su razmjeri bili preuveličani zbog političkih razloga.
Podaci potvrđuju njegove tvrdnje – dok je dojam javnosti bio da je 34% članova Laburističke stranke bilo optuženo zbog antisemitizma, zapravo je optuženo bilo samo 0,3%. Štoviše, nakon detaljnih istraga sankcionirano je samo 0,05% članstva. No, šteta je bila učinjena. Ljevica – kao politička tendencija protiv koje je moderni antisemitizam oduvijek bio oružje, riječima njemačkog antifašista i jednog od prvih Hitlerovih biografa Konrada Heidena, u kontrarevoluciji desnice ne samo protiv socijalističke, već i demokratske revolucije – je bila oblaćena uz Corbynov blagoslov.
Sve to dok je pravi antisemitizam – krajnje desnice - u porastu diljem svijeta, često u savezu s cionizmom. Posljedice su naročito vidljive danas, više od godinu dana američko-izraelskog genocida u Gazi.
Klasni karakter Laburističke stranke i politike kompromisa
Pišući za časopis International Socialism, Mark L. Thomas u članku iz siječnja 2016. godine tvrdi da mnogi na ljevici koji „novi laburizam“ nisu vidjeli kao reformistički, već kao „samo još jednu, prokapitalističku stranku poput torijevaca“, premda u pravu što se tiče ideologije, promašuju socijalnu bazu Laburističke stranke. Drugim riječima, njeno porijeklo u radničkoj klasi i veze sa sindikatima.
Pritom citira teoretičara i osnivača britanske Socijalističke radničke stranke Tonyja Cliffa, koji je zajedno s Donnyjem Glucksteinom u knjizi u kojoj su analizirali Laburističku stranku, a koji su reformizam definirali kao kombinaciju dva proturječna pola – prihvaćanje temelja sustava te protest protiv njega, koncept ujedinjujuće nacije te klasnu svijest.
U takvom shvaćanju reformizma ima mnogo istine, no promašuje ključno – borba dvaju proturječnih polova ne može trajati beskonačno. U konačnici jedan od njih pobjeđuje. Dok su forma – kao što je ime stranke – i porijeklo svakako važni čimbenici, oni nisu presudni. Jednako kao što je apsurdno američku Demokratsku stranku u 21. stoljeću klasificirati kao robovlasničku stranku, ili nordijske zemlje zbog monarhijskog uređenja feudalnim državama, tako je i jasno da se Laburistička stranka ne može prozvati radničkom samo na temelju njezinog porijekla u sindikalnom pokretu.
Ako se organizacija jedne klase ne ophodi u skladu s interesima ove klase, paralelno se odvijaju dva procesa: organizacija gubi – u manjoj ili većoj mjeri – podršku klase koju je ranije zastupala, a dobiva podršku one klase čije interese sada promiče. I dok, zbog dinamike klasnih odnosa u klasnom društvu – pri čemu je podčinjena klasa uvijek više pod ideološkim utjecajem vladajuće klase nego obrnuto – kao i unutarklasne diferencijacije te složenosti procesa klasne svijesti, ne postoji ona organizacija koja uvijek i u svim slučajevima dosljedno zastupa interese svoje klase, nakon opsežnijih ili dubljih kompromisa jasno je da dolazi do temeljnih promjena u njezinom klasnom karakteru. Naglašavanje porijekla kao presudnog svojevrsni je tip genetičke zablude, logičke pogreške.
Nadalje, isticanje činjenice da radnička klasa glasa za Laburiste ili čini većinu njezinog članstva također promašuje temeljnu dinamiku klasnog društva – koje je organizirano na piramidalni način, pri čemu je pripadnika podčinjenih klasa najviše, pripadnika vladajuće klase najmanje, dok je pripadnika prijelaznih i srednjih klasa brojem između. Ovakva se hijerarhija stoga reproducira i u većini organizacija koje nastaju na temelju istog klasnog društva, a vladajuća klasa u svojim organizacijama treba pripadnike podčinjenih klasa – pod uvjetom da odnos podčinjenosti opstane, što je, međutim, i jedan od razloga za isto.
Stoga, kao što ovo društvo nazivamo kapitalističkim unatoč tome što kapitalistička klasa čini brojčano najmanju klasu - već zbog moći koju drži u svojim rukama, a na temelju golemog bogatstva koje posjeduje – u određivanju klasnog karaktera neke stranke treba sagledati ne donjih devet desetina, već gornju jednu desetinu, ili čak manje.
Konačno, razmotrimo argument veza Laburista sa sindikatima. Sindikati nisu ništa manje dio suvremenog kapitalističkog društva od drugih organizacija. Zbog toga su podložni istim zakonitostima kao i druge organizacije i političke stranke – kao i one, i oni mogu izmijeniti svoj klasni karakter. Sama činjenica da su stvoreni kako bi se borili za bolje radne uvjete ne govori ništa o tome na koji način te u kojoj mjeri ispunjavaju te zadatke, a neki su, poput povijesne nacističke Njemačke fronte rada, retrospektivno i jasan smokvin list za brutalnu kapitalističku eksploataciju te gušenje klasne borbe.
Danas su, na sličan način, mnogi – naročito veliki - sindikati diljem svijeta integrirani u političke i ekonomske strukture statusa quo, podržavajući izborne kandidate stranaka kapitalističkog establišmenta, često pružajući neznatan otpor korporativnoj upravi te koristeći gotovo isključivo privilegiranom sloju birokrata. Ne treba stoga čuditi što radnička klasa u njih više nema povjerenja kao što je imala prije nekoliko desetljeća.
Bespomoćnost sindikalnog oblika pred kapitalističkom ofenzivom u doba globalizacije naročito je jasno anticipirala Rosa Luxemburg, ukazujući na to da sam cilj sindikata – održavanje cijene radne snage po tržišnoj cijeni – s razvojem kapitalizma postaje sve skromniji. Naime, zbog porasta ponude – uzrokovanog osiromašenjem srednjih klasa te asimilacijom predkapitalističkih područja u kapitalistički sustav – te pada potražnje uzrokovanog porastom proizvodnosti rada (što je danas naročito vidljivo u strukama gdje umjetna inteligencija ugrožava radna mjesta), sama tržišna cijena radne snage opada.
Stoga, nakon razotkrivanja mistifikacija o porijeklu i vezama sa sindikatima, kao i pogledom na politike koje Laburistička stranka već skoro jedno stoljeće zagovara u ovom ili onom obliku – očuvanje britanskog kapitalizma i imperijalnog položaja – a naročito od razdoblja „novog laburizma“, postaje jasno da je Laburistička stranka već duže vrijeme samo još jedno od oruđa vladajuće klase.
Iz te perspektive Corbynov pokušaj transformacije stranke u radničku djeluje utopijski – a iskustvo to potvrđuje. Kao što je i slučaj s američkim „demokratskim socijalistima“ okupljenima oko Bernieja Sandersa i Alexandrie Ocasio-Cortez, perspektiva „guranja ulijevo“ Demokrata/Laburista ne samo da se pokazala neuspješnom, već i kontraproduktivnom – njen jedini rezultat bio je primicanje njezinih pristaša udesno. Ovo je za sobom pak povuklo dezorijentaciju i demoralizaciju radničkog pokreta.
I ovdje teorijsko djelo Rose Luxemburg ostaje relevantno. Oštro kritizirajući one koji su 1899. blagoslovili ulazak francuskog socijalista Alexandrea Milleranda u kapitalističku koalicijsku vladu kao „politički izraz tranzicije u socijalizam“, njena je teza bila: da, socijalisti trebaju uzeti svaki položaj koji mogu, no samo pod uvjetom nastavka klasne borbe kako protiv buržoazije, tako i protiv buržoaske države. Pošto sudjelovanje u kapitalističkoj vladi to onemogućava, za vrijeme kapitalističkog društva socijalistička stranka nužno mora biti opozicijska stranka.
Dok navodno praktična politika kompromisa – na kakve je u Velikoj Britaniji pristao Corbyn, naročito na planu vanjske politike – zapravo vezuje radničku klasu za vladu te je tako sputava, upravo je opozicijska politika najrealističnija, jer jedina vodi praktičnim uspjesima. Corbynovi su ustupci stranačkoj desnici – u ime jedinstva pred konzervativcima i desnijim snagama – zapravo osamostalili samu stranačku desnicu, dok su ljevicu učinili zavisnom od nje, čineći svaku njezinu kritiku besplodnom. S takvim pobjedama desnice, radnici su – kao što su izbori 2019. pokazali – napustili Laburističku stranku.
Dok je u Sjedinjenim Državama pobjeda Donalda Trumpa na izborima 2016. te ponovno 2024. godine bila neposredni dokaz Luxemburgine tvrdnje da je jedna od posljedica kompromiserstva pomak vladajućih klasa prema cezarizmu, i u Ujedinjenom Kraljevstvu sada – nakon određenog vremenskog odmaka - postoji ista prijetnja, a radnička klasa politički je razoružana pred njom.
Corbyn i njegova grupa govore, kako je jasno iz reformističkog ekonomskog programa, za onaj društveni sloj kojemu je cilj, kao što je to grčki ekonomist i SYRIZA-in prvi ministar financija Yanis Varoufakis izjavio, „pokušati spasiti […] kapitalizam od samoga sebe“, ne iz ljubavi prema njemu, već „samo zato što želimo minimizirati nepotrebne ljudske žrtve ove krize“, opravdavajući se da „jednostavno nismo spremni začepiti provaliju koju bi kolaps […] kapitalizma otvorio s funkcionalnim socijalističkim sustavom“.
Nasuprot tome, treba se prisjetiti proročanskih riječi Rose Luxemburg, koja je tijekom Prvog svjetskog rata, ukazala na samo dva moguća puta: „Ili prijelaz u socijalizam, ili povratak barbarstvu“, nadodajući da „nema treće mogućnosti, nema srednjeg puta“. Kretanje kapitalizma iz jedne krize u drugu, kao i njegovo guranje svijeta prema Trećem svjetskom ratu, mogućoj nuklearnoj eskalaciji i klimatskoj katastrofi, te usvajanje genocida kao ratne metode od strane vodećih svjetskih sila – sve to samo potvrđuje njezine riječi.
Oni koji traže sredinu, kao što je Corbyn, u takvom društvu ne mogu zauzeti nezavisnu ulogu. Logikom svog klasnog položaja – u mnogo većoj mjeri nego logikom dobrih namjera – prisiljeni su kapitulirati pred krupnim kapitalom, bilo odjednom kao SYRIZA, bilo postepeno poput Corbyna, čime, protivno svojim subjektivnim težnjama, produljuju agoniju kapitalizma te maksimiziraju, a ne minimiziraju, nepotrebne ljudske žrtve ove krize.
Kakvim se god namjerama vodili, oni su ti koji bi trebali pogledati istini u oči i spoznati da su upravo oni razlog zašto, kao što tvrdi Varoufakis, nismo spremni „začepiti provaliju koju bi kolaps kapitalizma otvorio“.
Ponadajmo se da će radnički pokret druge četvrtine 21. stoljeća pronaći istinu poznatu Međunarodnom radničkom udruženju u 19. stoljeću – premda ono u mnogo slučajeva nije djelovalo u skladu s njom – da „oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase“.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: The New Yorker, AFP, BBC, South West Londoner
Preporučite članak: