Ovogodišnji su izbori u mnogim europskim zemljama – primjerice, Belgiji, Njemačkoj (točnije, njemačkim državama Saskoj i Tiringiji), Austriji i Francuskoj, kao i Hrvatskoj – ojačali položaj desnice, ili je čak izravno doveli na vlast. No, u jednoj je europskoj zemlji na vlast došla nominalno lijeva stranka.
Ova stranka, nastala početkom 20. stoljeća iz sindikalnog pokreta, zaslužna je za opsežne nacionalizacije industrije i bankarskog sustava te za uspostavu ne samo Nacionalne zdravstvene službe, već i države blagostanja kakva je karakterizirala Europu u razdoblju kapitalističkog uzleta poslije Drugog svjetskog rata, prije nastupanja neoliberalne ofenzive protiv radničke klase i njezinih socijalnih, ekonomskih i političkih postignuća.
Riječ je o Laburističkoj stranci, koja je na izborima 4. srpnja u Ujedinjenom Kraljevstvu osvojila 411 od 650 mjesta u donjem domu parlamenta – Domu pučana – što je za 211 mjesta više nego na prethodnim izborima 2019. godine. Iako je posljednji put Laburistička stranka osvojila tako velik broj mjesta 1997. godine, ovo je istovremeno i nova vlada s najmanjim udjelom (33,7%) narodnih glasova u britanskoj povijesti. Do ovoga je došlo zbog pravila britanskog izbornog sustava, prema kojem kandidati s najvećim brojem glasova postaju parlamentarni zastupnici za neku izbornu jedinicu neovisno o tome jesu li doista osvojili većinu glasova. Drugim riječima, premda je stranka osvojila pola milijuna glasova manje nego 2019. godine, istovremeno je više no udvostručila broj parlamentarnih mjesta. Na premijerskom mjestu stoga je neizabranog – o čemu će biti više riječi kasnije - konzervativca Rishija Sunaka zamijenio čovjek imenom Keir Starmer.
Tko je Keir Starmer?
Rođen 1962. godine u Londonu, Starmer je došao iz obitelji pristaša Laburističke stranke te je, u skladu s tim, od mladih dana zamijećen njegov interes za lijeve politike – sa 16 godina pridružio se lokalnom ogranku Mladih socijalista Laburističke stranke, kako navodi Oliver Eagleton u knjizi The Starmer Project (hrvatski. Projekt Starmer; u ovoj ću se cjelini većinom, ali ne isključivo, oslanjati na ovo djelo) iz 2022. godine – te se, pod utjecajem roditelja, odlučio za studij prava.
S obzirom na to, s prijateljima je podržao štrajk tiskarskih radnika 1986. godine, pišući u malom časopisu Socialist Alternatives (hr. Socijalističke alternative) da je policijska brutalnost korištena protiv štrajkaša indikativna za potrebu konzervativne (drugdje: torijevske) vlade Margaret Thatcher da se, pri nametanju nepopularnih protržišnih reformi – poput ograničavanja radničkih prava, opsežnih privatizacija industrije i rezultirajuće deindustrijalizacije te rekordno velikog jaza između najbogatijih i najsiromašnijih 1991. godine – osloni na metode državne represije. Zagovarao je stoga podčinjavanje policijskog aparata zajednici kao mjeru „na putu društvene emancipacije“.
Kada je primljen u odvjetničku komoru 1987. godine, Starmer se zaposlio kao pravnik u organizaciji Liberty (hr. Sloboda). Zagovornik sudske reforme zajedno s drugim lijevim intelektualcima, 1990. godine biva izabran za tajnika Haldane društva socijalističkih pravnika, u okviru kojeg je pisao „o nizu tema od zakona o kolektivnim ugovorima do jurisprudencije ljudskih prava“. Bivši predsjednik Društva zaključuje da je Starmerovo priključivanje bilo motivirano „ambicijom“, a ne ideologijom, pošto je u Društvu vidio priliku za osobni uspon koji bi omogućio preoblikovanje organizacije iznutra.
Tada je pokrenuo i svoju privatnu praksu. Pritom je pomogao Greenpeace ekološkim aktivistima protiv McDonaldsa te je predstavljao zatvorenike Irske republikanske armije koje je britanska policija premlaćivala i ponižavala, a 1997. godine radio je s Amnesty Internationalom u svrhu uvjeravanja britanskih političara da u zakon ugrade odredbe Europske konvencije o ljudskim pravima.
Zbog toga se 2003. zaposlio kao savjetnik Sjevernoirskog vijeća za policiju, stvorenog s ciljem smirivanja tenzija između irske i engleske populacije oko policijskih ovlasti britanske policije u sjevernoj Irskoj. No ondje se našao na strani britanskog establišmenta, odbacujući kritike Komisije za ljudska prava Sjeverne Irske da rad policijske službe karakterizira nedostatak odgovornosti, transparentnosti i angažmana zajednice.
Starmerov uspon do položaja Direktora javnog tužiteljstva 2008. godine označio je njegovu potpunu asimilaciju u strukture britanskog statusa quo. Ondje je predsjedao nad proširenjem Međunarodne divizije CPS-a (Krunske službe za kazneni progon), stvorene za borbu protiv „prijetnji nacionalnoj sigurnosti“ – terorizma, trgovine oružjem, drogama te prijestupa povezanih s migracijama – u suradnji s ministarstvom vanjskih poslova i obavještajnim službama.
Stoga su Starmerovi odvjetnici svoje usluge nudili vlastima u ratom razorenim zemljama poput Jemena, Somalije, Kenije i Afganistana – vlastima koje su se u borbi protiv pobuna i drugih oblika unutarnje opozicije često koristile proizvoljnim hapšenjima, torturom i vansudskim ubojstvima – a po njegovom odlasku iz CPS-a Međunarodna je divizija započela raditi i na sprječavanju priljeva izbjeglica u Ujedinjeno Kraljevstvo.
Kao Direktor javnog tužiteljstva Starmer je razvio i bliske odnose s američkom vladom, prihvativši i financiranje samog Državnog odjela u provedbi pravosudnih reformi koje su pratile neokolonijalni „rat protiv terorizma“ te sklopivši dogovor s američkim ministarstvom pravosuđa da CPS u svom radu neće raditi protiv američkih vanjskopolitičkih interesa. Pomagao je američkom Ministarstvu pravosuđa pri izručivanju osumnjičenih – poput informatičara s autizmom Garyja McKinnona osuđenog na zatvorsku kaznu u trajanju od 70 godina zbog toga što je, s ciljem pronalaska informacija o NLO-ima, pristupio bazama podataka američke vojske, premda svoje nalaze nije objavio. Tek je tadašnja ministrica unutarnjih poslova, torijevka Theresa May, povukla naredbu o izručenju - što je razbjesnilo Starmera – a još jedan torijevac, tadašnji gradonačelnik Londona Boris Johnson, ustvrdio je da bi izručenje bilo „izuzetno okrutno i nehumano“.
No među slučajevima izručenja kojima se CPS pod Starmerom bavio ističe se onaj osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea, koji je razotkrio američke zločine u Afganistanu i Iraku te zbog toga 2010. godine bio optužen prema Zakonu o špijunaži od strane američkog Ministarstva unutarnjih poslova. Tražen zbog optužbi za seksualni napad u Švedskoj, Assange se sklonio u ekvadorsku ambasadu u Londonu, no, premda je bio voljan podvrgnuti se ispitivanju, strahovao je da bi, u slučaju izručenja u Švedsku uskoro bio izručen Sjedinjenim Državama – što su američke obavještajne službe i planirale – zbog čega su njegovi odvjetnici predložili da se ispitivanje odvije u samom Londonu. Starmerov CPS se ovome usprotivio, te, štoviše, inzistirao na nastavku istrage iako je i švedska direktorica javnog tužiteljstva Marianne Ny bila sklona odustati od slučaja - što se u konačnici i dogodilo.
Pored toga, mnogi su osjetljivi dokumenti o slučaju uništeni ili zadržani izvan dosega javnosti, dok je zahtjev istražnih novinara za objavom korespondencije CPS-a i američkog ministarstva pravosuđa odbijen, kao i Assangeov zahtjev da sagleda osobne informacije sakupljene o njemu samom. Naročito je zanimljiv interes Starmerovog CPS-a za navodni seksualni napad koji je Assange počinio u Švedskoj s obzirom na to da je 2011. stari protokol za bavljenje slučajevima silovanja zamijenio novim preporukama koje su policiji dale veće ovlasti u „zaustavljanju svih slučajeva koji ne zadovoljavaju dokazne standarde prije nego što ih proslijede CPS-u za podizanje optužnice“ zbog čega su tisuće slučajeva bili pogrešno obustavljeni, tvrdi Independent, kao i zbog prakse CPS-a da procesuira žene optužene za laganje o seksualnom napadu samo zbog toga što nisu zadovoljile dokazne standarde dostatne za osudu svojih napadača, što, kritičari tvrde, obeshrabruje žrtve od prijavljivanja seksualnog napada.
Nedugo prije nego što je 2013. godine napustio CPS – u kojem je također igrao važnu ulogu u zaštiti policajaca krivih za nezakonita ubojstva te u brzom procesuiranju (kakvo smanjuje mogućnost pravednog procesa) te drakonskim kaznama za sudjelovanje u vrlo fleksibilno definiranim neredima, kao i omogućivanju da vlada i sigurnosne službe dobiju pristup privatnim podacima – započeo je uspon Starmera kao političara. Na izborima u svibnju 2015. godine postaje stoga parlamentarni zastupnik Laburističke stranke, koja pod vodstvom Eda Milibanda doživljava poraz, a nakon Milibandove ostavke na unutarstranačkim izborima podržava Andyja Burnhama, nastavljača neoliberalnih politika „novog laburizma“ (rezova socijalnih programa, veće uključenosti u NATO te američki „rat protiv terorizma“) koji je 1990-ih godina, pod vodstvom Tonyja Blaira, a potom Gordona Browna, postao dominantna pozicija u stranci.
Ipak, na unutarstranačkim izborima nedvosmisleno pobjeđuje jedini protivnik ovih politika, ljevičar Jeremy Corbyn – na programu povratka tradicionalnoj socijaldemokraciji, tj. većeg ulaganja u zdravstvo i obrazovni sustav, besplatnog sveučilišnog obrazovanja, oporezivanja bogatstva, kao i nacionalizaciji ključnih industrija. Starmer ubrzo postaje njegov kritičar. No, s obzirom na to da je, u usporedbi s drugim pripadnicima stranačke desnice, njegova kritika bila blaža, a Corbyn pomirljiv, biva imenovan njegovim ministrom unutarnjih poslova u sjeni.
Ministar u sjeni član je oporbe koji prati rad odgovarajućeg ministra u vladi te predlaže alternativna rješenja. Kao Corbynov ministar unutarnjih poslova u sjeni, Starmer je prije svega naglašavao „konstruktivni angažman“ s vladajućom Konzervativnom strankom, pa je čak i proturječio novom programu vlastite stranke, zahtijevajući strože antiimigrantske politike. No, 2016. godine daje ostavku na ovom položaju, s obzirom na zavjeru stranačke desnice da Corbyna ukloni iz vodstva, navodno zbog toga što nije zagovarao dovoljno stroge imigracijske politike te bio dovoljno čvrst u kampanji za ostanak u Europskoj Uniji.
Corbyn je ostao vođa stranke na novim unutarstranačkim izborima osvojivši 62% glasova. Na njima je Starmer podržao desničara Owena Smitha, pristašu privatizacije Nacionalne zdravstvene službe te rata u Iraku. No, Starmer je ubrzo, zahvaljujući ponovno Corbynovoj pomirljivosti, postao član njegove vlade u sjeni. Ovoga puta postao je ministrom za Brexit u sjeni. Ujedinjeno je Kraljevstvo, naime, 2016. godine održalo referendum o izlasku iz Europske Unije – na kojem je 51,9% glasača odabralo izlaz – čime je započelo doba političke i ekonomske nesigurnosti, koje je rezultiralo prijedlogom novog referenduma o Brexitu, kakav bi omogućio ostanak u EU ili izlaz iz nje, no ovoga puta pod novim uvjetima.
Starmer je, kao i ostatak laburističke desnice, stajao čvršće u taboru ostanka nego Corbyn, koji je – premda općenito za „meki Brexit“ kakav bi očuvao odnose s EU, naročito carinsku uniju te položaj radničkih prava – nastojao premostiti jaz između onih dijelova stranke koji su zagovarali ostanak i onih koji su zagovarali izlaz te stoga zauzeo poziciju javne neutralnosti prema planiranom drugom referendumu. No to je značilo i prihvaćanje planova drugog referenduma. U međuvremenu su se antikorbinističke zavjere stranačke desnice i birokracije, zajedno s izraelskim lobijem te britanskim medijskim, kao i vojno-obavještajnim establišmentom, nastavile.
Starmer i Trilateralna komisija
General na visokom položaju Corbynov je antimilitaristički program napuštanja programa nuklearnog oružja te povlačenja iz NATO-a komentirao: „Vojska to jednostavno ne bi dopustila. Glavni stožer ne bi dopustio premijeru da ugrozi sigurnost ove zemlje i mislim da bi ljudi upotrijebili sve moguće načine, poštene ili nepoštene, kako bi to spriječili… Došlo bi do masovnih ostavki na svim razinama i suočili biste se s vrlo stvarnom mogućnošću događaja koji bi zapravo bio puč.“ Starmer se, štoviše, prema Declassified UK, negdje između ožujka 2017. i listopada 2018. godine - kada je obnašao ovu dužnost ministra za Brexit u sjeni – tajno i protivno programu vlastite stranke pridružio Trilateralnoj komisiji, međunarodnoj organizaciji moćnika koja je povezana s CIA-om, kao i britanskim obavještajnim službama MI5 i GCHQ. Iz nje je izašao, procjenjuje se, između travnja 2021. i lipnja 2022. godine.
Trilateralna je komisija, naime, osnovana 1973. godine na poticaj američkog oligarha Davida Rockefellera, a njen se „trilateralizam“, objašnjava Noam Chomsky, odnosi na suradnju – pod američkim vodstvom - „triju sastavnica svijeta kapitalističke demokracije: Sjedinjenih Država, zapadne Europe i Japana“ u svrhu suočavanja kako s izazovima iz istočnog bloka (za vrijeme Hladnog rata), tako i iz Trećeg svijeta, s obzirom na ugrozu američkoj globalnoj hegemoniji.
S obzirom na to, nije za čuditi da se, unatoč bezbrojnim ustupcima, Jeremy Corbyn i pokret odozdo koji ga je uzdigao u vodstvo Laburističke stranke, najvjerojatnije našao na nišanu Trilateralne komisije, a svakako na nišanu američkog Državnog tajništva. Praćen od strane CIA-e još od 1980-ih godina, sada je – u lipnju 2019. godine, za vrijeme predsjedništva Donalda Trumpa – sam američki državni tajnik i bivši šef CIA-e Mike Pompeo privatno izjavio: „Moguće je da gospodin Corbyn uspije proći sve prepreke i bude izabran… Trebali biste znati da nećemo čekati da on učini te stvari da bismo počeli pružati otpor. Dat ćemo sve od sebe. Previše je rizično, previše važno i previše teško kad se već dogodi.“ No Corbyn nije uspio proći sve prepreke te stoga nije bio izabran za premijera.
Premda je na izborima 2017. Laburistička stranka povećala broj osvojenih parlamentarnih mjesta za 30, a Konzervativna stranka pod vodstvom Therese May ostala na vlasti, Corbyn ovaj uspjeh nije replicirao na izborima u prosincu 2019. godine. Dok su neki, poput autora ranije citirane knjige Olivera Eagletona te samog Corbyna, kao razlog ovog poraza istakli nekonzistentnu politiku prema drugom Brexit referendumu – za koju je velikim dijelom bio zaslužan sam Starmer – drugi su istakli politički bankrot korbinizma općenito, izražen ponajviše u njegovim ustupcima stranačkoj desnici koja ga je potkopavala te u nedostatnom apelu na političku nezavisnost radničke klase. Corbyn je ubrzo dao ostavku na mjesto vođe stranke.
Iako je na novim unutarstranačkim izborima 2020. godine sebe predstavljao kao kandidata jedinstva, Starmer je, preuzevši stranku u travnju, pokrenuo zbližavanje s vladajućom Konzervativnom strankom, izbacujući pristaše ljevice s ranijih položaja, a u konačnici i iz stranke, kao i pozivajući na „nacionalno jedinstvo“. Stoga tijekom ključne godine izbijanja pandemije koronavirusa Laburistička stranka pod Starmerovim vodstvom nije djelovala kao stranka opozicije. Ubrzo su svijet, a potom i Britaniju, uzdrmali i drugi događaji od svjetsko-povijesnog značaja.
Kriza političke vlasti
Došavši na vlast na izborima u prosincu 2019. godine, konzervativac Boris Johnson – iskoristivši politički kaos uzrokovan Brexitom – ubrzo se morao suočiti s pandemijom koronavirusa, koja je došla i u Ujedinjeno Kraljevstvo. Odgovor nove vlade bio je golemi transfer bogatstva - 350 milijardi funti - korporacijama te usvajanje antiznanstvene i antisocijalne politike imuniteta krda. Sam je Johnson pristup svoje vlade pandemiji u rujnu 2020. godine izrazio riječima: „neka se trupla gomilaju u tisućama“. To je rezultiralo s više od 235 000 smrti, odnosno jednom od najvećih stopa smrtnosti od koronavirusa u svijetu.
Zatim je, u veljači 2022. godine - s ilegalnom, ali vjerujem i isprovociranom i stoga sprječivom ruskom invazijom - započeo rat u Ukrajini, a Johnson je nedugo nakon toga, zajedno s američkim službenicima, bio odgovoran za blokiranje mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine tijekom istanbulskih pregovora u travnju i svibnju 2022. godine, kada je ruska vlada, čak i prema ukrajinskim pregovaračima, bila spremna u zamjenu za ukrajinsku neutralnost, koja je bila proglašena i u Deklaraciji državne suverenosti Ukrajine iz 1990. godine, prihvatiti i potencijalno odricanje od Krima i Donbasa. Johnson je kasnije jasno otkrio o čemu je riječ: „Ako Ukrajina padne, to će biti katastrofa za Zapad; bit će to kraj zapadne hegemonije“.
Osim sprječavanja pojave izazova „zapadnoj hegemoniji“ – odnosno globalnoj hegemoniji zemalja organiziranih oko G7, NATO-a, Europske Unije itd., a pod vodstvom Sjedinjenih Država - Ujedinjeno Kraljevstvo ima i puno partikularnije interese za rat u Ukrajini. Nakon američko podržanog krajnje desničarskog državnog udara početkom 2014. u Ukrajini – u kojem je svrgnut korumpirani, no demokratski izabrani predsjednik Viktor Janukovič, koji je na vanjskopolitičkom planu nastojao balansirati između Rusije i zapadnih sila – ubrzana je ekonomska integracija Ukrajine, jedne od najsiromašnijih europskih zemalja ali i - riječima američkog senatora Lindseya Grahama, s 12 bilijuna dolara vrijednim kritičnim mineralima koje si „ne možemo priuštiti da izgubimo“ - u zapadnu sferu utjecaja, često na štetu standarda ukrajinskog naroda.
To je doduše, značilo obilne prilike za strane tj. prvenstveno zapadne ulagače, pogotovo s obzirom na plan ukrajinskih vlasti iz 2018. godine da privatizira oko 3500 državnih poduzeća. Stoga je kao jedan od ciljeva glavnog britanskog projekta pomoći Ukrajini naveden – za razdoblje 2022.-2025. –osigurati da „Ukrajina usvoji te provede ekonomske reforme kakve bi stvorile inkluzivniju ekonomiju te poboljšale trgovinske prilike s Ujedinjenim Kraljevstvom“, dok je u novijoj izjavi eksplicitnije izrečeno da „invazija nije samo kriza, nego i prilika“. Pored toga, britansku uključenost u rat u Ukrajini uvjetuju i profiti britanske industrije oružja, koje su u desetljeću prije invazije Ukrajini prodale samo 35 milijuna funti vrijednu vojnu opremu, a nakon veljače 2022. – više od 800 milijuna funti. Treba spomenuti i ukrajinsku suradnju s britanskom obavještajnom službom MI6, koja datira od 2014. godine.
Rat je, zajedno s novim sankcijama nametnutima Rusiji, doveo do povećanja globalnih cijena nafte, plina, žita i minerala, a to pak do brzog porasta inflacije u Ujedinjenom Kraljevstvu – samo do svibnja 2022. godine postignuta je najveća stopa u 40 godina - 9.1%. S obzirom na to da veći udio svojeg dohotka troši na potrepštine – za što su neophodne upravo sirovine čija je cijena porasla – kriza troškova života pogodila je u najvećoj mjeri radničku klasu. Samo neki od indikatora rezultirajućeg porasta društvenih nejednakosti za razdoblje 2022./2023., prema Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, su najveći godišnji porast apsolutnog siromaštva među djecom – s 23.8% na 25% - tj. najveći od početka bilježenja godine 1994.-95, kao i porast stope beskućništva za 6.8% u odnosu na prethodnu godinu. Zato ne treba čuditi da je upravo tada došlo do uzleta klasne borbe.
Od proljeća 2022. godine započeo je val štrajkova u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prvi su pritom bili željeznički radnici – RMT tj. Nacionalni sindikat prijevoznika, željezničara i pomoraca poveo je prve nacionalne štrajkove željezničara u 30 godina, ukupno 40 000 radnika - koji su se pobunili protiv radnih uvjeta i zamrznutih plaća, no uskoro su im se pridružili i radnici iz drugih sektora: u telekomunikacijama, poštanski i lučki radnici, radnici u području visokog obrazovanja, učitelji, zdravstveni radnici, kao i drugi. Odgovor vladajuće Konzervativne stranke na štrajkove bio je karakterističan, koristili su metodu Margaret Thatcher koja je rudare koji su štrajkali 1984. imenovala „unutarnjim neprijateljima“.
Sada je parlamentarni zastupnik te predsjednik Odbora za obranu Tobias Ellwood štrajkaše nazvao „Putinovim prijateljima“, pozivajući na prekid štrajka upravo u terminima rata u Ukrajini: „Mislim da Rusija uživa u ovoj samonametnutoj distrakciji, zadovoljna što je jedina vlada u Europi koja se zapravo suprotstavlja Putinu potpuno ometena na ovaj način… Kažem sindikatima: 'Molim vas, nemojte biti Putinov prijatelj, vratite se pregovorima danas kako bismo ponovno pokrenuli zemlju'.“ Konačno, u siječnju 2023. godine izglasan je Zakon o minimalnim razinama usluga (eng. Minimum Service Levels Bill). Ovaj je zakon de facto ograničio pravo na štrajk u ključnim sektorima poput transporta, zdravstva i obrazovanja. Nezavisni lijevi časopis Tribune zakon je nazvao Zakonom o prisilnom radu, a kritike su uslijedile i od Međunarodne organizacije rada.
Zatim je, usred svega navedenog, u srpnju 2022. godine kap prelila čašu. Premijer Boris Johnson dao je ostavku nakon što su članovi njegove vlade, potaknuti raznim skandalima – od onog povezanog s okupljanjima članova vlade i stranačkog vodstva za vrijeme ograničenja na okupljanja tijekom vrhunca pandemije, kao i zbog otkrića da je imenovao Chrisa Pinchera za glavnog stranačkog ovršitelja premda je znao da je optužen za seksualni napad - masovno dali ostavke. Nova je – neizabrana - britanska premijerka, ranije ministrica vanjskih poslova, bila Liz Truss, no samo 49 dana.
Dva dana nakon što je Truss imenovana premijerkom, kraljica Elizabeta II. umrla je u 96. godini i nakon 70 godina vladanja. To je dodatno uzdrmalo britanski politički sustav. Truss je na premijerskom položaju naslijedio Rishi Sunak, multimilijunaš i bivši kancelar državne blagajne. Sunak je, međutim, naslijedio i sve faktore krize u kojoj se Ujedinjeno Kraljevstvo našlo – sve zataškavaniju javnozdravstvenu krizu uzrokovanu pandemijom koronavirusa, rat u Ukrajini, krizu troškova života te s njom uzlet klasne borbe, vidljiv u valu štrajkova koji su se nastavili u 2023. godinu, te uskoro bili podržani uzletom klasne borbe i u drugim europskim zemljama, kao što su Francuska i Njemačka.
Konačno, u listopadu 2023. godine svijet je potresla još jedna kriza – nakon Hamasovog napada iz Gaze, u kojem je ubijeno više od 1.100 Izraelaca, Država Izrael započela je svoju genocidnu kampanju protiv 2,3 milijuna stanovnika Gaze, bacajući na njih više bombi nego što je tijekom Drugog svjetskog rata bačeno na London, Dresden i Hamburg zajedno, te ih sustavno izgladnjujući. Pritom su sve zapadne sile – a prije svega Sjedinjene Države i Njemačka – stale na izraelsku stranu, politički opravdavajući izraelski pokolj nad Palestincima, financirajući te naoružavajući ga, kao i blateći opoziciju genocidu kao „antisemitsku“.
Ujedinjeno Kraljevstvo nije ni po čemu postupilo drugačije od drugih zapadnih sila – premda je Izrael u mnogo manjoj mjeri ovisan o britanskom oružju nego što je to o američkom i njemačkom. S vladom diskreditiranom u očima unutarnje i međunarodne javnosti, nije više bilo moguće vladati na način na koji se vladalo zadnje dvije godine. Konzervativne vlade od srpnja 2022. godine nisu riješile nijednu od onih kriza koje su ležale u pozadini svrgnuća Borisa Johnsona. Naprotiv, neke su se u međuvremenu i pogoršale, a ubrzo su stigle i nove. Nije više bilo moguće vladati bez narodnog mandata i stoga, bez legitimiteta. Bila je potrebna politička reorganizacija. Prijevremeni su izbori bili jedino rješenje.
Cilj prijevremenih izbora moguće je shvatiti kao pokušaj reorganizacije političkog establishmenta Ujedinjenog Kraljevstva pred vanjskopolitičkim izazovima – ratu protiv Rusije u Ukrajini te izraelskog genocida u Gazi koji eskalira u regionalni rat protiv Irana, kao i pripremama za rat protiv Kine – naročito s obzirom na nedostatak legitimiteta koji je obilježio sukcesivne torijevske vlade od ostavke premijera Borisa Johnsona u srpnju 2022. godine. Koliko je Starmerova vlada dosad uspješna u obavljanju ovih zadataka?
Vanjska politika
Po dolasku na vlast Starmerovih laburista, treba reći da je, kako je netko primijetio, novi premijer već imao krvi na rukama. Starmer je, naime, još u listopadu prošle godine – nekoliko dana nakon početka izraelske genocidne kampanje u Gazi – ustvrdio da Izrael nema samo pravo na samoobranu – što je, s obzirom na status okupatorske sile, netočno iz perspektive međunarodnog prava – već i da ima pravo lišiti 2,3 milijuna stanovnika Gaze, od čega polovicu čine djeca, vode i struje. Treba spomenuti da je Međunarodni kazneni sud izdao uhidbeni nalog protiv izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i bivšeg izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta upravo zbog upotrebe „izgladnjivanja kao metode rata“ putem opsade koja uključuje i „prekidanje prekograničnih vodovodnih cijevi iz Izraela prema Gazi“, što je glavni izvor čiste vode za stanovnike Gaze, kao i „ometanje opskrbe električnom energijom“.
Slično tome, David Lammy – sadašnji ministar vanjskih poslova te „Washingtonov čovjek u Laburističkoj stranci“, povezan i s izraelskim lobijem – komentirao je tadašnje izraelsko bombardiranje izbjegličkog kampa Džabalije u Gazi, u kojem je ubijeno više od 50 civila, na sljedeći način: „Pogrešno je bombardirati izbjeglički kamp, ali ako postoji vojni cilj, to može biti pravno opravdano“.
U međuvremenu, s promjenama u međunarodnom javnom mijenju, mijenja se i laburistička retorika pa sada i oni zazivaju primirje. No, do rujna ove godine, laburisti, kao ni njihova vlada nakon srpnja, nisu učinili ništa da spriječe izvoz oružja Izraelu, a kad konačno jesu, riječ je bilo o suspenziji 30 od 350 licenci koje je Ujedinjeno Kraljevstvo odobrilo proizvođačima oružja. Drugim riječima, radilo se o suspenziji manje od 10% licenci, zbog čega je potez naišao na kritike organizacija za ljudska prava.
Desno-centristički časopis The Times je potez nazvao „ciničnim i performativnim“. Osim toga, kako je Declassified UK otkrio, laburistička je vlada nastavila i politiku torijevske i u pogledu špijunskih letova nad Gazom u svrhu pomoći izraelskim obavještajcima – samo u prvom mjesecu nove vlade ovih je letova bilo 42 – a dozvolila je i Sjedinjenim Državama da se u podršci Izraelu koristi britanskom zračnom bazom na Cipru.