76 posto ispitanika istraživanja koje je proveo Zagreb Pride smatra da je potrebno skrivati činjenicu da su trans, interspolni_e i/ili nebinarni_e dok su na poslu. Međutim, istraživanje pokazuje i da puno ljudi naprosto radi straha na svom poslu nije aut po pitanju svog rodnog identiteta – a ono je provedeno i prije ovogodišnjih sustavnih napada na trans zajednicu. Stoga je i ovogodišnja Povorka ponosa u svoj fokus stavila upravo trans prava. Naša Dunja Kučinac istražila je s kojim problemima se LGBTIQ zajednica susreće na radnom mjestu.
„Ovdje smo za nas i sve one koji nemaju mogućnosti javno se kretati dok god se društvo i sustav petljaju u naše rodove. Naši životi su vrijedni i dragocjeni, zato u ime slobode svih nas prosvjedujemo i poručujemo: Zajedno za trans prava!“ – čitamo i slušamo zadnje rečenice proglasa ovogodišnje zagrebačke Povorke ponosa održane 10. lipnja. Imamo li na umu stravičnu hajku koju je desnica cijele zime i proljeća vodila protiv trans osoba, nimalo ne čudi što su se LGBTIQ zajednica i njeni saveznici ove godine okupili i marširali upravo u obranu trans života i prava. Pridružujući im se, dok se Mjesec ponosa bliži kraju, s ulice smo sjeli na bicikle za dostavu, ušli u urede, dućane, fast foodove, kontakt centre, na burzu – svugdje ondje gdje trans osobe, kao i ostala radna većina u Hrvatskoj – traže poslove i zarađuju za kruh i stanarinu. Ondje im se, osim društva i sustava, u rodove petljaju šefovi, odjeli za ljudske resurse i kolege, ako uopće vide i priznaju njihovu egzistenciju.
Zbog toga se u jednadžbi nesigurnosti, privremenih ugovora i malih plaća koju „prosječni“ domaći cis radnici i radnice (čiji spol dodijeljen pri rođenju odgovara njihovu rodnu identitetu) zbrajaju svake večeri, trans osobe – i to na svakom koraku svog traženja, obavljanja i zadržavanja posla – bore s dodatnim problemima: diskriminacijom, uznemiravanjem i kontinuiranim strahom.
O tome nema sveobuhvatnih ni sustavnih podataka, ali možemo čitati u izvještaju „Trans, interspolne i nebinarne osobe na radnome mjestu u Hrvatskoj: nacionalni izvještaj“ koji je Zagreb Pride objavio prošle godine i o kojem su Radnička prava već pisala. On je pokazao da dobar dio poslodavaca i stručnjaka za ljudske resurse ne razlikuje u potpunosti rodni identitet od seksualne orijentacije, kao i da nikada nisu imali radnike i radnice za koje su znali da su transrodni, interspolni ili rodno nebinarni. Pokazao je i da dio trans, nebinarnih i interspolnih osoba trpi misgendering (upotrebu krivih zamjenica, obraćanje u krivom rodu), zabranu upotrebe toaleta koji odgovaraju njihovom rodu te druge oblike diskriminacije, ali i da čak 76 posto ispitanika smatra da je potrebno skrivati činjenicu da su trans, interspolni_e i/ili nebinarni_e dok su na poslu. Međutim, pokazuje i da puno ljudi naprosto radi straha na svom poslu nije aut po pitanju svog rodnog identiteta. To baca novo svjetlo na sve ostale postotke – kako one vezane uz iskustva diskriminacije, tako i one vezane za procjene stručnjaka za ljudske resurse o prisutnosti trans, nebinarnih i interspolnih osoba i diskriminacije u njihovim firmama. U pitanju je začarani krug: ljudi nisu aut jer se boje, a to doprinosi nevidljivosti i atmosferi da, barem iz perspektive poslodavaca, za poboljšanjem situacije „nema ni potrebe“ jer ni osoba ni slučajeva diskriminacije nema puno.
O ovim problemima razgovaramo s Erinom Vlahovićem, izvršnim koordinatorom organizacije kolekTIRV te s još jednim sugovornikom, trans muškarcem koji će ostati anoniman. Trans ljudi imaju problem već pri zapošljavanju ako im nisu usklađeni rodni identiteti i osobni dokumenti, koje se najčešće mora dati već pri prvom kontaktu s poslodavcem, objašnjava Vlahović. Zbog neusklađenih dokumenata već na samom intervjuu dolazi do diskriminacije, a ako i ne do diskriminacije, onda do hrpe pitanja koja nemaju veze s radnim mjestom nego samo s rodnim identitetom osobe. „Zbog toga trans osobe često ili rade na crno gdje uopće ne moraju dati osobnu iskaznicu ili rade različite jako prekarne poslove, recimo na poslovima dostave preko platformi Glovo ili Wolt, na kojima zapravo često nemaju direktan kontakt s poslodavcem. Neki ga čak nikad ni ne susretnu, nego mu pošalju sliku osobne iskaznice preko Whatsappa. Iako će taj poslodavac osobu preko Whatsappa oslovljavati u krivom rodnom identitetu, bar će se umanjiti dodatan stres koji bi ta osoba imala u direktnom dodiru s poslodavcem za kojeg ne zna kako će reagirati“, govori Vlahović. Zbog otežanog pristupa poslu trans su osobe, objašnjava, često osuđene na nesigurnija radna mjesta ili, naprosto, nezaposlenost.
I moj anonimni sugovornik kaže da je velik broj osoba koje su u tranziciji (procesu kroz koji transrodne osobe prolaze kako bi svoje tijelo i/li ponašanje prilagodile svom rodnom identitetu) skoro izbačen iz tržišta rada jer uopće ne mogu dobiti posao. Proces tranzicije traje od minimalno godinu dana do dvije ili tri godine, što je jako puno vremena bez primanja. Jedini koji nemaju problema, kaže, su osobe koje su već prošle tranziciju i promijenile dokumente ako su dovoljno passing (mogu „proći“ pod cis osobu).
Međutim, za osuđenost na nezaposlenost ili iznimno prekarne poslove, napominje Vlahović, nije kriva samo direktna diskriminacija pri zapošljavanju, nego i činjenica da su trans, ali i interspolne osobe i prije izlaska na tržište rada strukturno i sustavno diskriminirane kroz obrazovanje i u javnom prostoru. „Ne postoji nikakva podrška kroz obrazovni sustav pa trans osobe kroz školovanje prolaze kroz velik stres. Moraju skrivati svoj identitet, a ako ga ne skrivaju diskriminirane su i proživljavaju nasilje. Teško je učiti u takvim okolnostima i završiti školovanje. Čak i ako nemaju takve probleme, sve što se u javnosti događa i govori oko teme transrodnosti loše utječe na psihičko zdravlje. To se zove manjinski stres“, objašnjava Vlahović.
“Nije bilo za izdržati. Nije mi se dalo stalno ispravljati, educirati i moljakati za neke osnovne stvari”
Problemi ne prestaju jednom kada se osoba zaposli ili već ima ono što izgleda kao siguran posao, odnosno ugovor na neodređeno. I moji sugovornici potvrđuju uvide iz Prideovog izvještaja o problemima misgenderanja, zabranama korištenja toaleta i izostanka podrške koji rezultiraju strahom od gubitka posla. Moj anonimni sugovornik opisuje svoje iskustvo rada u korisničkoj podršci, gdje su ljudi, kako kaže, iako to nisu htjeli, iz neznanja bili diskriminatorni. Imao je problema s deadnameanjem (oslovljavanjem trans osobe krivim imenom) kao i s dobivanjem dozvole odlaska na wc koji odgovara njegovom rodnom identitetu. Iako je na telefonima s korisnicima, kaže, inače bilo dozvoljeno korištenje 'lažnog' imena, čak i rodno neutralnog, njemu nije bilo dozvoljeno da koristi ime u svom, muškom rodu. „Jako sam brzo, nakon par mjeseci, napustio taj posao. Nije bilo za izdržati. Nije mi se dalo stalno ispravljati, educirati i moljakati za neke osnovne stvari. Mislim da se drugi trans ljudi često susreću s tim.“
Osim stvaranja atmosfere u kojoj trans osoba ne može više izdržati i sama daje otkaz, javljaju se i slučajevi u kojem poslodavac pronalazi zaobilazni „izgovor“ da osobi da otkaz. U kolekTIRV-u znaju za jedan slučaj, govori Vlahović, u kojem je trans osoba tužila poslodavca jer je dobila otkaz isključivo zato što je trans. Na sudu je to dokazao, iako to nije ni u jednom trenutku bilo eksplicitno rečeno, nego je išlo postupnim koracima da bi izgledalo „suptilno“: „Prvo je osoba bila maknuta s radnog mjesta na kojem je radila s klijentima, nakon toga je stavljena na radno mjesto za koje nije bila educirana pa je onda dobila otkaz kao višak radne snage.“
Skrivanje medicinskih zahvata
Vlahović objašnjava da trans osobe često imaju problema i s korištenjem bolovanja. Ako koriste bolovanje za neki od postupaka u tranziciji, bila to operacija ili pregled kod endokrinologa, često su pod povećalom. Zbog toga se događa da trans osobe radije lažu da su tjedan dana imale gripu, s obzirom na to da u doznakama više ne piše zašto netko uzima bolovanje. Osim što jako često paze kako će komunicirati razlog za bolovanje, paze i kakve će se vratiti na posao: „Ako se recimo radilo o nekom kirurškom zahvatu, moraju to skrivati. U slučaju gornje operacije, trans muškarac ne bi smio raditi fizički posao idućih mjesec dana jer ne smije dizati ništa teško. Ako radi sjedeći posao, trebao bi pripaziti kako će tipkati, dohvatiti čašu itd. Upravo zbog tih situacija, osobito ako nemaju susretljivog poslodavca ili doktora opće prakse koji bi im produljio bolovanje, neki ljudi ne idu na operacije ili čak nakon njih rade fizičke poslove koje ne bi smjeli. Nemaju osjećaj da imaju izbora.“
Zbog toga je, govori moj anonimni sugovornik, korona savršeno došla nekim trans ljudima koji su za to vrijeme mogli proći kroz tranziciju neopaženo. Pažljivo skrivanje na radnom mjestu iznimno loše utječe na mentalno zdravlje, objašnjava Vlahović: „I seksualnu orijentaciju ponekad moraš jako aktivno skrivati – recimo u small talku u kojem moraš paziti i razmišljati kako ćeš formulirati rečenicu da ne odaš da si bio negdje s partnerom istog spola, a kod trans osoba je to još izraženije jer je kod nas svaka druga riječ rodno označena. Moraš jako paziti kako se izražavaš, a socijalna tranzicija je jako, jako bitna za trans osobe. Iako je medicinska tranzicija za jako puno osoba ključna stvar, socijalna tranzicija je nešto od čega većina trans osoba kreće. U tome je potrebna podrška okoline, a ako na radnom mjestu na kojem provodiš veći dio dana to moraš aktivno skrivati, pa i van njega jer postoji mogućnosti da će te vidjeti netko od kolega, to često bude izvor nezadovoljstva, ali i depresije, anksioznosti i zatvaranja u kuću.“
S obzirom na to da u Hrvatskoj ništa od medicinskih zahvata nije pokriveno zdravstvenim osiguranjem, trans osobe se često nalaze u začaranom krugu, napominje Vlahović: „Da bi si mogle priuštiti operacije i hormonalnu terapiju moraju imati posao, ali ga ne mogu naći ili rade posao na kojem ugrožavaju svoje mentalno zdravlje. Važno je imati na umu da je tranzicija često pitanje egzistencije. Odnosno, ma kako to brutalno zvučalo – pitanje života ili smrti.“
Hrvatski sindikati nisu saveznici LGBTIQ radnicima
Iako su bolovanje, zaštita i sigurnost na radu, diskriminacija ili uznemiravanje na intervjuu za posao i na poslu u svakom smislu radnička pitanja, u Hrvatskoj su vrlo slabo prepoznata i kao sindikalna pitanja. Tome svjedoči činjenica da niti jedan sindikat nema LGBTIQ sekciju ili specifičan program podrške LGBTIQ radnicima, osim Ženske sekcije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koja je u jednom periodu surađivala s organizacijama civilnog društva na projektima posvećenim ravnopravnosti LGTBIQ osoba na radnom mjestu. Stoga ne čudi ni činjenica da se u dva priručnika koja je Zagreb Pride objavio uz spomenuti izvještaj, jedan namijenjen stručnjacima za ljudske resurse, a drugi samim trans, interspolnim i nebinarnim radnicama i radnicima, ni jednom riječju ne spominje sindikat kao mjesto zaštite i obrane njihovih prava.
Slaba informiranost o radničkim pravima
Da inicijativa za pomoć LGBTIQ radnicama i radnicima dolazi i dalje prvenstveno od udruga, svjedoče i dugogodišnji projekti ‘LGBT ravnopravnost na radnom mjestu’ i ‘Radnopravnost svima!’, a mi smo ovom prilikom porazgovarali s Anjom Mihajlović i Eminom Hermann iz udruge K-zona, koje rade na osnaživanju LGBTIQ zajednice na radnom mjestu i edukaciji poslodavaca o pravima LGBTIQ osoba. Kroz istraživanje provedeno u ranijoj fazi projekta, ali i kroz kasniji rad sa zajednicom, govori Mihajlović, saznali su da se ljudi uglavnom sa svojim problemima ne obraćaju nikome. „Od 75 posto ljudi koji su doživjeli neki oblik problematičnog ponašanja, 50 posto njih nije se obratilo baš nikome, niti svojim prijateljima“ govori Mihajlović. Dodaje da su kroz kvizove za zajednicu saznali i da jako puno ljudi ne zna svoja prava na radnom mjestu, primjerice to da imaju pravo na plaćeni dopust za sklapanje životnog partnerstva kao što ga imaju i hetero parovi, ali i da ne znaju kome se mogu obratiti za zaštitu. Doduše, i kada su svjesni da imaju to pravo, objašnjava nam Vlahović, često ga neće iskoristiti jer se ne žele izložiti.
„To je neznanje vezano“, napominje Hermann, „uz širu slabu informiranost o radničkim pravima. Ako imaš šefa koji je homofoban kojem ne možeš ništa prijaviti ili radiš u maloj firmi koja nema odjel za ljudske resurse, kao što je to često u Hrvatskoj, ne znaš kome da prijaviš problem." Kroz projekt su, uz pomoć savjeta stranih organizacija s kojima su surađivali, razvili edukacije za poslodavce koje provode godinama. „Prvi dio edukacije je tzv. awareness raising (podizanje svijesti) nakon kojeg prolazimo trening o pravnim aktima. U jednoj fazi projekta smo radili i s predstavom u kojoj smo koristili podatke prethodno dobivene kroz intervjue. Ljudima je na posao došla mala glumačka družina. Nakon korone je bilo teško nastaviti s tim pa na edukacijama umjesto toga koristimo film Ja bi’ da to imam doma koji smo također producirali u okviru projekta”, opisuje Hermann metodologiju rada. Tvrtke koje polože treninge, objašnjava Mihajlović, dobivaju certifikat LGBTIQ radnopravnog poslodavca, a nakon dvije godine moraju ući u proces recertifikacije i ponovno prolaziti treninge.
U jednoj od prethodnih faza projekta, kaže, u treninzima su sudjelovali i sindikalni predstavnici većeg broja sindikata, a tada su surađivali i sa SSSH. Samim početkom ovog lipnja objavili su preporuke sindikatima za borbu protiv diskriminacije LGBTIQ osoba. U izradi tih preporuka surađivali su, dodaje Mihajlović, s Jamesom Cavalluzzom iz međunarodne federacije sindikata u javnom sektoru Public Services International (PSI), Sandrom Gallituom iz ureda Nuovi Diritti najveće talijanske sindikalne središnjice Confederazione Generale Italiana del Lavoro (CGIL) te s predstavnikom domaćeg sindikata SKUPA i sindikata Mladi plus iz Slovenije. Namjera im je u idućoj fazi ići prema domaćim sindikatima i sindikalnim predstavnicima s tim preporukama i treninzima awareness raisinga.
Dok pratimo njihov rad, i pripremamo još jedan tekst posvećen upravo primjerima sindikalnog angažmana na zaštiti LGBTIQ radnika i radnica, prenosimo dio poruke PSI-ja poslane povodom ovogodišnjeg IDAHOBIT-a, Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije: „Solidarnost je glagol. Ali što to zapravo znači? Ponekad znači protestirati s drugovima u štrajku ili braniti kolegu koji je na meti šefa. Ponekad znači prikupiti novac za kupnju namirnica za bolesnog kolegu ili poslati podršku radnicima koji se bore u drugoj zemlji. Solidarnost ne prepoznaje granice. (…) To uključuje i naše LGBTIQ drugove. Oni su prisutni na svakom radnom mjestu, u svakom gradu i zemlji, u svakom sindikatu. Pravo je pitanje jesu li vidljivi, uključeni i poštovani.“
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Luka Pešun/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: