Danas su medijima odjeknule informacije o zajedničkom istraživanju tjednika Novosti, Lighthouse Reportsa, Nove TV, portala Telegram, njemačkog Der Spiegela i austrijskog ORF-a o mogućim ilegalnim pushbackovima hrvatske policije. No ne smijemo zaboraviti da veliki broj migranata u Europu dolazi i morskim putem – pri čemu se postupanja „čuvara granice“ na europskoj razini ne razlikuju značajno od situacije u Hrvatskoj.
Mrtvački brod metafora je koja se u narodnoj predaji usjekla za vrijeme Velike gladi u Irskoj koja – da se poslužimo već pomalo otrcanim rječnikom svjetonazorskog marksizma – u bazi i jest bila uzrokovana bolešću krumpira, no u sferi nadgradnje bila je posljedica politike povlačenja takozvanih žitnih zakona 1846. godine koji su dotad štitili domaće poljoprivrednike. Ti zakoni su, između ostalog, sprječavali praksu da osnovne živežne namirnice budu podložne tržišnim špekulacijama pa samim time posredno i jamčili da hrana dođe do stola najugroženijih slojeva irskog pučanstva. Glad je odnijela živote stotina tisuća Iraca pa su neki od njih izlaz iz te očajne situacije odlučili riješiti bacanjem kocke – pokušajem iseljavanja u Sjevernu Ameriku i Australiju. Na putu prema Sydneyju i New Yorku oni slabijeg zdravlja često su se razbolijevali od skorbuta pa je za njih ocean postao ujedno i posljednje počivalište – tih kobnih dana je i nastala ta metafora, a koja je, s druge strane, pomalo pala u zaborav postepenim poboljšavanjem socijalne slike Irske. Stoljeće i pol nakon njenog nastanka metaforu je iz naftalina nanovo izvukao zastupnik Martin Kenny iz redova stranke Sinn Fein koji je upravo tim riječima opisao tragičan događaj pronalaska tijela 39 Vijetnamaca u brodskom kontejneru, a koji su preminuli na putu iz Vijetnama za Dublin.
Mrtvački brodovi u 21. stoljeću promijenili su građevno svojstvo iz drvenog u metalno, no tragične priče o izbjeglicama koji se pokušavaju domoći bogatijih država ostale su iste – s jednom bitnom razlikom: u irskom slučaju zakonodavstvo je, kako su godine prolazile, sve više poboljšavalo uvjete plovidbe na prenapučenim kliperima, jer su u to doba interesi kapitala bili na strani doseljavanja ljudi, dok je u slučaju izbjeglica iz Trećih zemalja na Mediteranskom moru regulativa svakim novim izmjenama i dopunama represivnija.
Tako je i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nakon što je prošlogodišnji Zakon o državljanstvu i granicama konzervativne ministrice Priti Patel – a on kriminalizira tražitelje azila koji na britansko kopno pristanu putem iregularnih ruta – dobio kraljevski blagoslov, nova torijevska ministrica Suella Braverman zdušno je nastavila istu politiku zagorčavanja života ljudima. Naime, prijedlog Zakona o migracijama olakšava deportaciju tražitelja azila iz prihvatnih centara. A kako bi to izgledalo u praksi vidljivo je na primjeru nasilne deportacije tražitelja azila u Ruandu za koju je Vrhovni sud dosudio da je u skladu s nepisanim ustavom kao, između ostalog, i pushback na izbjegličkoj ruti iz francuskog Calaisa.
U tom kontekstu potpisan je sporazum između britanskog premijera Rishija Sunaka i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u kojem se Francuska obvezuje da će nasilno pokušati spriječiti ulazak oko 300 tisuća izbjeglica godišnje. A upravo se Macronova liberalna vlada pokazala kao tvrd orah u domeni Mediterana kada je u studenom 2022. godine zabranila uplovljavanje brodu Ocean Viking, pravdajući se time da ih je Italija, kao država čije su luke bile bliže mjestu gdje je poziv upomoć od strane izbjeglica zaprimljen, prema međunarodnom pravu mora bila dužna primiti. Prebacivanje loptice na druge te igranje sa sudbinama ljudi okarakterizirali su odnose Macrona i novopečene ekstremno-desne talijanske vlade.
Naime, nakon što se početkom veljače kod mediteranske pomorske utvrde Lampedusa utopilo 62 izbjeglica, premijerka Italije Giorgia Meloni iz postfašističke stranke Fratelli d'Italia donijela je novi zakon kojim se ograničava mogućnost traganja i spašavanja koje poduzimaju civilni brodovi, i to najčešće u organizaciji nevladine udruge Sea Watch. Taj zakon obvezuje kapetane broda da se po nalogu lučkih kapetanija moraju odmah vratiti u luku iz koje su krenuli jer će u protivnom morati platiti kazne koje se penju i do 50 tisuća eura; prva nevladina organizacija koja se našla na udaru nove legislative su Liječnici bez granica čiji je brod, nakon što su svratili do luke kako bi se opskrbili namirnicama, talijanska obalna straža blokirala na 20 dana. Službeni razlog koji je talijanska vlada iznijela u prilog zakona je da će se njime u prvom redu kažnjavati krijumčari. No, uzimajući u obzir da je samo u siječnju i veljači ove godine rekordnih 14.427 izbjeglica pristalo na talijansko kopno, kao i činjenicu da ih se već 327 utopilo na putu prema tamo, prilično je jasno da je namjera zakona zapravo kriminalizacija solidarnosti, odnosno to da će samo još više pojačati statistiku utopljenih u Mediteranu.
Ni Španjolska sa svojih 4.153 pristanka na andaluzijskim obalama i 62 utopljenih ljudi u prva dva mjeseca ove godine ne zaostaje puno za europskim prosjekom. S druge strane, prema statistici Europskog vijeća za izbjeglice i prognanike (ECRE) zahtjevi za azilom u španjolskim enklavama Ceuti i Melili također su se povećali na rekordnih 118 tisuća. Ipak i socijaldemokratski premijer Pedro Sanchez poslužio se provjerenim metodama svojih francuskih i talijanskih kolega te za smrt sudanskih izbjeglica optužio isključivo krijumčare, dok je za pokušaje ilegalnog prelaska granice izjavio da de facto predstavljaju napad na španjolski teritorij.
UN-ova Konvencija o traganju i spašavanju na moru preporučuje državama-članicama da u granicama svojih mogućnosti moraju osigurati mjesta za prihvat tražiteljima azila i prijevoz do najbližeg imigracijskog centra kako bi tamošnji službenici utvrdili identitet osoba te proslijedili zahtjev za azilom ministarstvima unutarnjih poslova zemalja za koje su se izbjeglice odlučile. Naprotiv, u domeni trenutne primjene europskog izbjegličkog prava taj postupak i individualno načelo da se svaka pojedinačna priča izbjeglica mora saslušati – postupak koji pomalo fetišistički inače slovi kao stup liberalnih demokracija – kako bi se mogao donijeti odgovarajući pravorijek gotovo pa ne postoji, odnosno ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
Irski imigranti su za vrijeme putovanja brodom u prekomorske zemlje, među kojima je najpoznatiji kažnjenički brod Pestonjee Bomanjee, imali običaj da graviraju svoja i imena raznoraznih mjesta u svojim kabinama; sve su te rezbarije u tikovini, naravno, služile kao putokaz kako bi ih drugi članovi obitelji mogli pronaći jednom kada se skrase u Novom svijetu. U naše doba rezbarije u metalnim ljesovima, kao što je kao primjer kontejner u Paragvaju u kojem su nakon 4 mjeseca pronađeni ostaci migranata, svjedoče samo o zastrašujućim i tragičnim događajima te putevima koji nemaju svoje krajnje odredište.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Irish Defence Forces/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: